Mislim da , prije svega članova koji čitaju sadražaj ove teme jasno određenog naslova, a koji nisu bili ''punoljetni '' u vrijeme kada je Wašingtonski sporazum potpisan....dajte malo da im olakšamo i učinimo preglednijim taj period.Nema smisla da mi tipkamo na ovoj temi ukoliko će neko sa nje odlaziti sa još većom konfuzijom u glavi o suštini ove teme.Ja ću pokušati nešto u tom smislu, pa ako ne bude dovoljno dobro, korigujte me slobodno.
Ključna riječ je sporazum, u ovoj temi tzv Wašingtonski sporazum iz Marta 1994 godine.
Prije ovog sporazuma su poznati neki drugi u čijoj su se pozadini odvijale aktivnosti o teritorijalnoj podjeli BiH. Iz tih razloga su politički pregovori uvijek bili kombinirani s vojnim pritiscima, bilo da su vojne aktivnosti poticale političke pregovore, bilo da su politički pregovori i«mirovni planovi» poticali vojne aktivnosti.
Izvor:
http://www.zatebebih.ba/korak/korak22.pdf
Prvi mirovni plan koji je izrađen za BiH bio je Kutiljerov plan iz Lisabona. Politička logika tog plana i njena dosljedna praktična primjena vodila je direktno u podjelu države Bosne i Hercegovine. Osnovna teza tog plana o «tri konstitutivne jedinice» koje su nacionalno određene i koje su u odnosu na državu BiH konstitucionalne, otkrivala je stvarni smisao i cilj tog plana – BiH se dijelila na tri nacionalna područja kojima je dodijeljena konstitucionalnost i koja su time postala tri nacionalne države u BiH.Temeljna praktična poteškoća provedbe ovog plana bila je kako odrediti granice ovih «konstitucionalnih jedinica» s obzirom na činjenicu etničke izmiješanosti stanovništva i nepostojanja čistih etničkih područja u BiH. Činjenica da su neka područja bila etnički homogena samo je povećavala problem jer ona svojim obimom nisu zadovoljavala ideju «konstitutivne jedinice». Tako je ovaj plan ustvari počivao
na matrici nacionalnog objedinjavanja i homogenizacije teritorija što je bilo signal nacionalnim politikama da dovršavaju svoje strateške programe, kako političke tako i vojne.
Drugi mirovni plan je bio Vens-Owenov koji je nešto otvorenije predstavljao ideju podjele BiH, s tim što je ovaj plan to prikrivao nacionalno mješovitim «provincijama».
Radi toga je on bio prihvatljiviji većini tadašnjih političkih lidera koji su imali moć odlučivanja o ovom
važnom pitanju. Međutim, ovaj plan je imao ugrađen mehanizam poticanja vojnih sukoba i on je izravnije od Kutiljerovog plana povezao mirovne pregovore i vojne aktivnosti. Ovim planom je bilo predviđeno tzv. pretpočinjavanje vojnih jedinica u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva u «provincijama». Tako je sam mirovni plan inicirao formiranje nacionalnih vojski u «provincijama» koje su trebale konstituirati BiH. Budući da su nacionalne vojske dijelom već bile formirane ili su bile u fazi formiranja, Vens-Owenov plan je bio osnova za dovršenje ovog procesa i politički nalog međunarodne zajednice da se na jednom etničkom području može formirati samo jedna vojska. Faktički je to bila zapovijed da se vojne jedinice drugih etničkih skupina razoružaju i potčine.
Ovo je imalo posebno tragičan ishod u srednjoj Bosni i dolini Neretve gdje su do tada postojale nacionalno mješovite vojne jedinice Hrvata i Muslimana (kako je tada bilo nacionalno ime Bošnjaka i koje ću radi jasnoće koristiti u tekstu). Treba se prisjetiti zapovijedi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića kojom
je Muslimane pozvao da ulaze u HVO «jer je to i njihova vojska». Bilo je to vrijeme kada se HVO formirao u funkciji obrane BiH od srbijansko- crnogorske agresije i od Karadžićevih paravojnih jedinica. Zapovjednici HVO Posavine i Mostara tada su bili Muslimani. Vojne jedinice TO RBiH su također bile nacionalno mješovite iako su bile formirane u područjima gdje su Muslimani bili većinsko stanovništvo. Takav HVO i TO kao paralelne vojne formacije imali su zajedničke vojne zadatke i dobru koordinaciju, uključujući uspostavu i čuvanje crte obrane prema već formiranoj Karadžićevoj vojski ojačanoj s JNA i paravojnim formacijama i rezervistima iz Srbije i Crne Gore.Vens-Owenov plan s idejom «pretpočinjavanja» bio je inicijalna kapisla sukoba HVO i TO koja će se transformirati u Armiju BiH.Tadašnji ministar obrane «Herceg-Bosne» izdao je odmah zapovijed, bez obzira što ovaj mirovni plan još nije bio usvojen, o «pretpočinjavanju», što je praktično značilo razoružavanje Muslimana, prvo u HVO, zatim «potčinjavanje» jedinica TO na područjima onih «provincija» koje su po Vens-Owenovom planu pripadale Hrvatima.
Vens-Owenov plan je bio direktno u funkciji iniciranja hrvatsko-muslimanskog sukoba. Pošto su dolina Neretve i srednja Bosna bili etnički najmješovitija područja a interesi za nacionalizacijom teritorije bili najizraženiji, na tim područjima je izbio sukob. Iako će ovaj plan na kraju biti odbačen, sama njegova pojava je politički legitimirala formiranje nacionalnih vojnih jedinica i stvaranje etnički čistih područja. Funkcioneri «Herceg-Bosne» su već formirane jedinice HVO stavili u funkciju obrane granica svojih nacionalnih «provincija» i stvaranja jedinstvene i homogene hrvatske teritorije u BiH.U međuvremenu,
Karadžić je uz pomoć JNA, Miloševića i raznih paravojnih jedinica iz Srbije, uveliko dovršavao taj projekt. Njegov problem je bio što se Vens-Owenov plan pojavio u fazi kada projekt još nije bio dovršen tako da
ga on nije mogao prihvatiti i stati na pola puta. Mirovni plan je propao formalno ali se on praktično provodio vojnim aktivnostima – osvajanjem teritorije, zločinima koji su bili u funkciji etničkog čišćenja i genocidom.
Treći mirovni plan je bio Owen-Stoltenbergov. Ovaj dvojac međunarodne zajednice vodio je mirovne pregovore u Ženevi, u jesen 1993. godine, u vrijeme najžešćih vojnih sukoba u BiH. Njihovi mirovni pregovori i plan koji su ponudili otišli su korak dalje od prethodnog. Osnova pregovora bio je plan etničke podjele BiH koji su oni nazvali «Unija tri republike». Podjela više nije skrivana ni «konstitutivnim jedinicama» ni «provincijama» već je bila pretpostavka «mirovnog rješenja za BiH». Republika BiH koja je još formalno postojala i bila međunarodno priznata država u «mirovnom rješenju» Owena i Stoltenberga je nestala u konstituciji tri nacionalne «republike». Ovaj plan je sadržavao u sebi neskriveno Kutiljerovu ideju o «tri konstitutivne jedinice» i Vens-Owenovu ideju o nacionalizaciji teritorija, samo što je on obje ove ideje finalizirao u nacionalnim «republikama». «Unija BiH» je bila samo maska prelaznog rješenja u kome bi se potpuno konstituirale nacionalne države u BiH i nakon toga razdružile.
S obzirom na već formirane paradržavne tvorevine Srba i Hrvata- «Republike srpske» i «Herceg-Bosne», nije teško bilo predvidjeti da će A.Izetbegović kao nacionalni lider, u finalizaciji ovoga plana, izaći sa svojim prijedlogom. To se desilo 07.02.1994.godine, dva dana pred zakazano parafiranje ženevskog «mirovnog paketa», na sjednici
Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Skupština je trebala odlučiti u kakvom sastavu će državna delegacija otići u Ženevu i što će potpisati. U teškoj i polemičnoj raspravi SDA stranka izlazi sa prijedlogom
da se pripremljeni «Ženevski paket» preformulira i da se treća predviđena «republika» u okviru «Unije tri republike» proglasi «Muslimanskom državom». Na Izetbegovićevu intervenciju ovaj prijedlog je Skupština prihvatila.
Međutim, i ovaj plan je kao i prethodni imao temeljni problem – kuda povući granice budućih «republika» i kako riješiti problem u nacionalno mješovitim područjima?
Pošto je Tuđman u dogovoru s Miloševićem predao ovome Posavinu u kojoj su Hrvati i Muslimani 1991.godine činili većinu stanovništva, Karadžić je kompaktirao nacionalnu teritoriju Srba u BiH. Detalje tog projekta dogovorili su u Grazu Boban i Karadžić, zatim Boras i Krajišnik, a manje «intervencije» na terenu dovršavale postrojbe HVO i
vojska RS-a. Ostao je problem srednje Bosne i doline Neretve. Čini se da je u toj situaciji dolina Neretve bila manji politički problem jer je Neretva prirodna granica i vojske koje su se borile da ovladaju ovim područjem već su bile raspoređene oko nje i čvrsto držale svoje linije.
Srednja Bosna je i vojno i politički predstavljala mnogo veći problem jer nije bilo prirodne granice razgraničenja a zbog potpune nacionalne izmiješanosti stanovništva ona se i nije mogla povući. Tu liniju je povlačila vojska, odnosno HVO i Armija BiH i od tog odnosa snaga zavisili su politički i mirovni pregovori u Ženevi. I Hrvati i Muslimanisu imali izrazit nacionalni interes da im u konačnom razgraničenju i u formiranju nacionalnih «republika» u BiH pripadne ovo područje.
Hrvati su pretežno naseljavali Lepeničko-Lašvansku dolinu koja obuhvaća veliko područje od Kiseljaka do Travnika i Dobretića na Vlašiću. Muslimani su bili većinsko stanovništvo u Uskopsko-Vrbaskoj dolini koja se proteže od Gornjeg Vakufa do Jajca. Oba ova područja su u predviđenoj nacionalnoj podjeli države dospjela u nezavidnu poziciju. Lepeničko-Lašvanska dolina je upravo Uskopsko-Vrbaskom dolinom bila odvojena od većinskog hrvatskog područja zapadne Hercegovine; Uskopsko-Vrbaska dolina je upravo Lepeničko-Lašvanskom dolinom bila odvojena od doline rijeke Bosne u kojoj su Muslimani bili većina, odnosno nalazila se između dva hrvatska nacionalna područja.
Pošto je princip «Ženevskih pregovora» bio formiranje i objedinjavanje nacionalnih teritorija, ovi pregovori su faktički poticali HVO i Armiju BiH da vojničkim sredstvima povuku granice «republika». Za pregovaračkim stolom se nitko nije usudio odreći «svoje» nacionalne teritorije ili one za koju se ima interes, jer bi to imalo teške i dalekosežne političke posljedice. Kao najveći ustupak koji je napravljen da bi se «konačno došlo do mira», bio je onaj Franje Tuđmana kada je odustao od zahtijeva da Kreševo, Kiseljak i Fojnica budu u budućoj «hrvatskoj republici». (Tu svoju odluku je objašnjavao dva puta na HRT -u). Sa svoje strane, Izetbegović je također ponudio žrtvu. Na mirovnim pregovorima u Bonnu, koji su vođeni 9. i 10. januara 1994. davao je Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, «i da nas ostavi na miru». On je cijelu srednju Bosnu želio imati u «bosanskoj republici». (I danas
se špekulira u hrvatskim medijima da sam ovu Izetbegovićevu «ponudu» Tuđmanu nosio ja. To nije istina. Izetbegović je to od mene tražio ali sam to odbio. Svjedok tih razgovora je bio gospodin Hidajet Biščević).
Problem srednje Bosne dakle nije bio rješiv ni politički za pregovaračkim stolom, ni vojnički - vojnim ovladavanjem tim područjem. Srednja Bosna i stanovništvo koje je tamo živjelo i ostalo u toku rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, postali su taoci i žrtve mirovnih pregovora. Što je svijest o njihovoj bezizlaznoj situaciji bila jasnija,
vojni sukobi su bili sve žešći jer su bili pod egzistencijalnim koliko i
političkim pritiskom.
Jedino rješenje u ovoj situaciji je bilo prekid pregovora koji dijele BiH i koji potiču vojna osvajanja. Bilo je jasno da svako jednostrano vojno zaposjedanje srednje Bosne vodi direktno u nacionalnu podjelu države, jer bi vojnički iscrtanu granicu priznali i pregovarači i medijatori pregovora – Owen i Stoltenberg.
Za ovakvo rješenje trebalo je dakle prekinuti «Ženevske pregovore » i zaustaviti vojne sukobe u srednjoj Bosni. Pregovori su se mogli prekinuti samo u situaciji u kojoj se vojni sukobi ne razbuktavaju, a to je značilo otpočeti odmah nove pregovore na drugačijim osnovama. To je trebalo učiniti brzo jer je vrijeme radilo u korist eskalacije
rata – Tuđman je već bio poslao hrvatske brigade prema Prozoru sa zadatkom da se spoje sa HVO srednje Bosne; Armija BiH je žurila izbaciti HVO s područja srednje Bosne i vršila snažni pritisak na Kiseljak i Vitez. U svemu tome najveći problem je bio spriječiti iseljavanje stanovništva s tih područja jer se u tom slučaju lakše povlačila i vojska.
Ostanak stanovništva u ratnom području bio je opet poseban rizik za to stanovništvo. – Utješno je bilo samo to što se narod ipak nije iseljavao već se zadržavao s vojskom koja mu je davala sigurnost i vjeru za opstanak. Onaj dio naroda koji se nalazio u području pod kontrolom vojske drugog naroda samo se raselio u područje pod kontrolom
svog naroda. Većina je ipak ostala u srednjoj Bosni.
U takvoj situaciji i vremenskoj stisci, iza leđa oficijelnih «mirovnih» pregovora u Ženevi, pripremao se drugi i drugačiji mirovni plan. Pripremala ga je grupa hrvatskih intelektualaca okupljena oko tek formirane HSS BiH i Hrvatskog Koordinacijskog odbora koji su činili u to vrijeme jedinu ali veoma otvorenu i principijelnu opoziciju u BiH vladajućem HDZ-u i F. Tuđmanu i njihovoj paradržavnoj tvorevini «Herceg- Bosni». Za taj plan su znali članovi Predsjedništva BiH, znali su za temeljne principe na kojima se on izrađivao i dali mu političku podršku.
U samoj proceduri nastavka Ženevskih pregovora i donošenja potrebnih odluka u Skupštini BiH, stvarao se prostor za finalizaciju tog plana i njegovu legalizaciju kako bi mogao biti ponuđen na nastavku pregovora. Prethodno je grupa koja ga pripremala sazvala Sabor Hrvata BiH 06.02.1994.godine u Sarajevu kako bi legitimirala plan kao
političko rješenje hrvatske opozicije u BiH, koja je okupljala intelektualce, predstavnike oficijelnih institucija Katoličke crkve, izbjegličke udruge iz srednje Bosne i Posavine, predstavnike političkih stranaka i kulturnih i drugih hrvatskih institucija koje su djelovale u Sarajevu i šire, te predstavnike dijaspore.
Plan je dobio potreban i legitimitet i legalitet tako da se mogao u nastavku Ženevskih pregovora pojaviti kao zvaničan plan državne delegacije koju su predvodili Haris Silajdžić, Miro Lazović i Ivo Komšić. Usprkos odbijanju Owena i Stoltenberga, te delegacija Karadžića i Tuđmana da se o planu raspravlja, morali su ga staviti na dnevni red
jer je plan prošao proceduru u Skupštini BiH. To što su plan odbili nije imalo nikakav značaj. Državnoj delegaciji BiH je to bio povod za prekid Ženevskih pregovora, izbacivanje iz mirovnih pregovora o BiH Owena i Stoltenberga i njihovog plana o nacionalnoj podjeli BiH kroz «Uniju tri republike». U tom trenutku je bilo bitno da državna delegacija ima u ruci plan koji ne dijeli već integrira državu kroz kantonalno uređenje.
Uz sponzorstvo SAD-a se proklamovala Federacija Bosne i Hercegovine, konkretnije, zajednica Bošnjaka i Hrvata . Srbi i njihova tada proklamovana srpska republika u okviru BiH, nisu bili u planu.
Tako da je Hrvatska time dobila ali je isprdak izgubio sto znaci da je time i Bosna i Hercegovina dobila. Mozda se krivousti ne bi tada ni odrekao isprdka ali se nadao da ce moci politicki da ostvari ono sto je Vasingtonskim sporazumom priznao da ne moze na silu ali nije ispalo tako jer sto bi ameri rekli : d rest is histori .
), a sad to što iz tvoje perspektive federalne države nemaju teritorijalni integritet nezavisnost i suverenitet, to je nešto sasvim drugo...
