Ma kakav crni panic attack.... kakvi lijekovi, kakvi bakraci...
Neko ti je bacio sihre. Pod hitno na saljevanje strave, ili kod hodze na kanal. A moze i kod popa, samo ne gledaj ga u oci, da te ne pokrsti!
A sada bez zajebancije....
Kao neko ko je "nosilac" dijagnoze jednog od oblika PTSP-a, kao neko ko se jos od 93. bori i gomba sa svim mogucim oblicima aksioznosti, depresije, nemogucnosti da kontrolisem emocije, da kontrolisem huju, da raspolozenje drzim u nekom balansu, da drzim zivce na okupu, moram reci da je borba sa ovim problemom sve samo ne kratko, preko noci nadjeno rjesenje, niti se moze sve tek tako pojednostaviti pa reci da knognitivna terapija iskljucuje tablete, ili obratno.
Svakome ko upadne u ovaj zacarani krug ne ginu godine "rada" na sebi, godine povlacenja u sebe, pa onda ponovnog iskoraka i nove borbe, uz manje ili vise pomoci sa strane.
Jos u toku druge godine rata, prilikom drugog ranjavanja, osjetio sam da mi se fizicki oporavak kretao potpuno drugim pravcem od onog phisickog, na koji tada nisam toliko obracao paznju. Pogotovo ne u doba onakvog kljucanja adrenalina. Sada, da li je okidac u svemu ovome bilo to ranjavanje, ili bolje reci - situacija u kojoj sam ranjen, te trauma koje se tada urezala u moju psihu, sam rat, na kraju krajeva, ili je sve ovo pocelo mnogo ranije, to je tesko reci.... (i prije samog rata imao sam problema sa kontrolisanjem bijesa, pa sam vec tada, u toku skolovanja, imao bliske susrete sa, tada, skolskim psiholozima, koji bi manje-vise davali neka uopstena objasnjenja, bez dubine, a i korijeni problema, do kojih su oni, kao, dolazili, ne bi se slagali sa mojom stvarnoscu.... uz sve ovo, godinama pred rat sam se iznavlacio na razne droge, pa cu kasnije, u razgovoru sa psihijatrom, i u njima prepoznati jedan od mnogih okidaca problema)
Nakon fizickog oporavka, koji je zaista tekao prilicno brzo za uslove u kojima smo bili, vratio sam se sto sam prije mogao nazad u jedinicu, pa nakon samog procesa oporavka, te nekog osjecaja praznine i otupljenosti, bio ponovo sam sav pun samopouzdanja... Ali, vec nepunih mjesec dana nakon povratka na liniju, poceo sam osjecati takve turbulencije u "glavi", da vise nisam mogao jasno artikulisati sta osjecam. Pocelo je nekom vrstom utucenosti, depresivnog stanja u kojem ni sam nisam znao da li to osjecam strah ili me zaista boli kurac sta ce se desiti trenutak nakon toga. Nakon tog utrnulog stanja, ni sam vise ne znam kada i cime potaknute, pocele su nagle promjene u raspolozenju, osjecaj nekog apstraktnog straha, nesigurnosti, pa preko razdrazljivosti, euforija, a onda i huje koja je postajala sve vise opasna i po mene samog, jer nisam mnogo razmisljao o posljedicama svojih postupaka, ali i po okolinu, jer kako je vrijeme odmicalo sve cesce mi je znao pasti mrak na oci, a onda zaista nisam mogao da se kontrolisem.
Vec tada sam dosao u kontakt i sa lijecnikom, te nesto kasnije i sa razlicitim tabletama. Kako neko rece, i njima treba pruziti sansu, dati im vremena, jer su meni, barem djelomicno, pomogli.
Nakon odredjenog vremena, sve ovo je postajalo dio moje stvarnosti, mog zivota, s tim sto se intenzitet ovih pojava u mome ponasanju i osjecajima mijenjao. Ponekada bi oscilacije bile uzasne, ponekada bi skoro dotakao neki balans, nekada bi rupe izmedju ovih epizoda bivale i po mjesec dana duge, a nekada bi mi se u jednom danu svijet i srusio, a i ponovo digao na noge.
U pocetku, sve je, manje-vise, bivalo tamo negdje, "u glavi", a onda su se, oko godinu pred kraj rata pocela pojavljivati gusenja, lupanja srca, osjecaj da cu da umrem, da cu da eksplodiram, pa do ostalih fizickih "senzacija", tipa uzasnih bolova, obamrlosti tijela itd.... Uglavnom, sve je bivalo sve gore i gore, ove crne epizode sve cesce i cesce, a moji zivci, u periodima izmedju ovih epizoda sve tanji i tanji, pa sam sve cesce imao problema sa agresivnim ponasanjem i ispadima, sa hujom koja je isla dotle, da sam u par navrata dizao ruku i na one meni najblize, sto me je izjedalo i izvana i iznutra. I dan danas me izjeda.
Tada mi je sve izgedalo tako crno, da am bezbroj puta pozelio da zaista i crknem, da se sve to prekine. Ovakvo razmisljanje u ratu, na liniji, kada si sa smrti "na ti" svaki jebeni dan, moze bas da te kosta. Ali, eto, u svom tom gombanju sa samim sobom, imao sam srece.
A onda, i bas kako mi je psihijatar u jednom od razgovora rekao, ove se stvari lijece ZIVOTOM, razgovorom, nalazenjem necega za sta ce se covjek uhvatiti i u cemu ce naci i snagu i sigurnost. Naravno, s vremena na vrijeme, po potrebi (jer rat i stres traju do dan-danas), tablete su ostale kao opcija i kao nesto sto je potrebno imati pri ruci, mada ja to odavno pokusavam potpuno iskljuciti iz svog zivota, a u tome sam, mogu se pohvaliti, skoro pa i uspio. Ne kazem, i danas mi se zna skupiti, i danas me s vremena na vrijeme prodrma neki od simptoma PTSP-s, tek onako, da mi opali seftu kad pomislim da sam se promijenio, pa da me potsjeti da je uvijek tu, ali zaista, ZIVOTOM sam se izlijecio, ili barem zalijecio, pa, ako nista, oni meni bitni ljudi, moja djeca i moja porodica, moji prijatelji, niko od njih ne mora da ispasta ili osjeca to sto sam naucio potisnuti, razoruzati i "svezati", sto brigom o porodici, svakodnevnom rutinom, poslom, sto obogacenim zivotom, razlicitim interesovanjima itd...
Sto se same anksioznosti tice, te napada panike, koji su kod mene bili samo jedan dio u citavom spektru mraka koji mi se bio natovario na vrat, potrebno je sam sa sobom rascistiti neke stvari, pogledati u oci problemima u stvarnosti, ne bi li se taj apstraktni, neutemeljeni strah razotkrio, ogolio, a time i oslabio ili potpuno unistio. Potreban je, zaista, i sam sam tome svjedok, razgovor i otvorena borba, a ne potiskivanje, a onda ono zlo - stalno osluskivanje, iscekivanje.
PTSP u svom spilu karata ima mnoge vrste praznjenja. Ja sam ih morao savladavati korak po korak. Napadi panike i depresivne, crne epizode su zaista bili tezak zadatak, ali, eto, uspjelo je.... Skupi mi se i danas, i danas eksplodiram s vremena na vrijeme, i danas mi se zna desiti da mi kamion stane na prsa, pa ne mogu do daha da dodjem... terapija je razlicita... nekada bih se zalijepio kakavim zetonom, koji mi je dao "doktor za vugla", nekada to bude sljiva, kruska, ili gajba Sarajevske, a najcesce je to moja porodica, oni meni najblizi, koje volim i koji su mi pomogli da sve to pregrmim, sto bi se reklo,
na lijevom guzu.
U svakom slucaju, svima sa slicnim problemom, pogotovo onima sa PTSP-om, sve najbolje i sto laksu i bezbolniju borbu!
P.S. Da tema previse ne pocrni... sto moj ratni drug rece, nakon sto smo obojica skoro pa u isto vrijeme morali na razgovor i savjetovanje, slozivsi neku i zabrinutu i sjetnu, ali iskrenu facu -
Znao sam da ce nam se nesto lose desti, naglo smo se prestali drogirati. 
)... drži me nekih 20-30 minuta: ne mogu spavati, stres, teško disanje, znojim se, suicidne misli ( 
,analgetici 
