Clanak S. Hawking: "Bog nije stvorio svemir.."

[statix]

@vertical
Slazem se i takav pristup jeste pozitivan, ali redukcionizam kojim se to sve pokusava staviti u jedan ajet nije pravilan, ma koliko i ja i ti zelili da to bude tako. Treba covjek biti objektivan i nepristrasan. Evo sad cu ispasti kjafir, ali svejedno cu reci svoje misljenje. Ako uzmes sve ajte koji se odnose na stvaranje u 6 dana (http://www.parsquran.com/eng/subject/6days.htm), mislim da je sa Biblijom ista stvar, nigdje neces naci da se spominje ugradjivanje nepromjenjivih zakona, niti to da univerzumom upravljaju zakoni. U ovom kontekstu, takva jedna cinjenica je morala biti spomenuta, a ne na mjestima koja se odnose na medjuljudkse odnose i pravila, te nevjernike, kojima je pola knjige posveceno.

Ne kazem da treba odbaciti mogucnost Bozijeg stvaranja, ali sve upucuje na to da trenutno nema nikakvog bozijg djelovanja, nego se sve odvija u skladu sa prirodnim zakonitostima. Problem je sto su "okviri", u kojima mozemo govoriti o djelovanju Boga, toliko veliki za prosjecnog covjeka da on ne moze da ih razumije i tu nastupa kreacionozam, iako je moguce da se i zivot razvio na osnovu tih zakona i sila. Mnogi se pozivaju na analogiju Freda Hoyla o Boingu,pri tom zanemarujuci cinjenicu da se covjek zalagao za teoriju panspermije kad je u pitanju zivot na zemlji. Dakle, svako vuce na svoju stranu i koristi sve kako je njemu u interesu, umjesto da shvatimo kako svi ustvari zelimo istinu, i nista vise od toga, bez vjerskog teoretisanja, koje pri tom treba ostaviti po strani, ma koliko bili emotivno i dusevno naklonjeni "svome".

Edit: Ako pogledas zadnje otkrice na temi astronomija, to je najbolji nacin da shvatimo da je sve moguce u skladu sa zakonima i silama koje vladaju univerzumom.

[VerticalHairFactor]

@vertical
Slazem se i takav pristup jeste pozitivan, ali redukcionizam kojim se to sve pokusava staviti u jedan ajet nije pravilan, ma koliko i ja i ti zelili da to bude tako. Treba covjek biti objektivan i nepristrasan. Evo sad cu ispasti kjafir, ali svejedno cu reci svoje misljenje. Ako uzmes sve ajte koji se odnose na stvaranje u 6 dana (http://www.parsquran.com/eng/subject/6days.htm), mislim da je sa Biblijom ista stvar, nigdje neces naci da se spominje ugradjivanje nepromjenjivih zakona, niti to da univerzumom upravljaju zakoni. U ovom kontekstu, takva jedna cinjenica je morala biti spomenuta, a ne na mjestima koja se odnose na medjuljudkse odnose i pravila, te nevjernike, kojima je pola knjige posveceno.

Ne kazem da treba odbaciti mogucnost Bozijeg stvaranja, ali sve upucuje na to da trenutno nema nikakvog bozijg djelovanja, nego se sve odvija u skladu sa prirodnim zakonitostima. Problem je sto su "okviri", u kojima mozemo govoriti o djelovanju Boga, toliko veliki za prosjecnog covjeka da on ne moze da ih razumije i tu nastupa kreacionozam, iako je moguce da se i zivot razvio na osnovu tih zakona i sila. Mnogi se pozivaju na analogiju Freda Hoyla o Boingu,pri tom zanemarujuci cinjenicu da se covjek zalagao za teoriju panspermije kad je u pitanju zivot na zemlji. Dakle, svako vuce na svoju stranu i koristi sve kako je njemu u interesu, umjesto da shvatimo kako svi ustvari zelimo istinu, i nista vise od toga, bez vjerskog teoretisanja, koje pri tom treba ostaviti po strani, ma koliko bili emotivno i dusevno naklonjeni "svome".

Samo sekundica, nije na jednom mjestu, na dosta mjesta se eksplicitno spominje nastanak u skladu sa zakonima, i tekdir - jasna određenost i uspostavljanje zakona za postojanje od kaddere: precizno mjeru odrediti. Dakle, nije mi bila namjera vući na neku stranu, samo reći da poimanje o nepromjenjivim zakonima koji vladaju svime nije nova ideja, nego se čak može naći u vjerskim knjigama. O primordijalnom univerzumu u obliku dima i stvaranju nebesa iz njega pa potom zemlje kako se navodi redoslijedom u poglavlju Fussilat nisam htio - jer to bi bilo povlačenje u jednu stranu na temelju onoga o čemu u potonjem istupu Hawking govori - samo sam htio reći da ideja nije ekskluzivno Hawkingova, i da je možda sve izvučeno malo iz konteksta.
E, sad, pročitaj pasus kojeg sam postao ranije, gdje Einstein kaže da je osjećaj "potrage za istinom", koji je religijski osjećaj, ono što gura prave naučnike. Zato u predahu između suhih činjenica za koje svi znamo da nisu konačne, jer je ljudska percepcija iznimno limitarana - prema Einsteinu i Hawkingu zajedno, nećemo do konačnih odgovora nikad doći, a tako se nadamo da hoćemo - nema smetnje praviti digresije i "filozofirati" o svemu i svačemu. Na kraju krajeva, zašto ne? Pravo pitanje.

[VerticalHairFactor]

Na kraju krajeva, prije Univerzuma, po islamu, stvoren je kalem (ono što piše, kalem je u arapskom i olovka i pero za pisanje i sve što piše i ostavlja trag), čija je tinta bilo svjetlo, i hartija po kojoj piše svjetlo, i ona je napisala kadr - mjeru svega od početka do kraja u našem Univerzumu. (predanje bilježi Muslim)
Ne želim ići u tačku niti odvlačiti stvari u stranu, ali sam se nemalo iznenadio kada je Hawking počeo govoriti o mehanizmu koji je pušten u pogon kao jedino moguća stvar da se dogodi, makar za nas.
Očigledno da u pozadini ima "velika hartija" po kojoj se slike slažu, ali je činjenica da je mi ne vidimo niti poimamo.
Samo želim reći da se ideje o zadatom odvijanju postojanja promaljaju od ranije. Ovim ne umanjujem rad i pregalaštvo Hawkinga, naprotiv, razumijem njegovu želju, htijenje i stremljenje da makar donekle pronikne u postojanje na temelju onoga što nam je dostupno od naučnih metoda i pomagala. Ali i mašte, jer na kraju krajeva sam Hawking kaže da on sebi prvo vizualizira ono za što smatra da treba gurati u tom pravcu.

[statix]

E, sad, pročitaj pasus kojeg sam postao ranije, gdje Einstein kaže da je osjećaj "potrage za istinom", koji je religijski osjećaj, ono što gura prave naučnike.

Ok, slazem se, osim ovog citiranog. Sjeti se samo renesanse. Potrebno je bilo preispitati tadasnju "istinu", kako bi se krenulo dalje u potrazi za istom.

[VerticalHairFactor]

E, sad, pročitaj pasus kojeg sam postao ranije, gdje Einstein kaže da je osjećaj "potrage za istinom", koji je religijski osjećaj, ono što gura prave naučnike.

Ok, slazem se, osim ovog citiranog. Sjeti se samo renesanse. Potrebno je bilo preispitati tadasnju "istinu", kako bi se krenulo dalje u potrazi za istom.

Pa, vidi, pravi je blagoslov znati da ono što je danas istina, možda neće biti za 50ak godina. Zato i kažem da dinamično jedinstvo stvarnosti - nisam ja nikakav new age agitator da se odmah razumijemo, samo volim Hawkingov rad, malo više volim Einsteina i to je to - treba da bude osnov po kojem živimo. I pored toga ništa nas ne sprečava da pravimo paralele, pa zašto Hawkinga sve to toliko golica? Zato što je kao i svi mi čovjek. Ubiti radoznalost u čovjeku je ubiti ono što ga čini čovjekom. Sve treba uzimati u obzir i pretresati.

[shtula]

he has no beef with God

[NightSkyWalker]

Samo ne razumijem zasto ljudi uvijek govore "a sta je bilo prije Velikog praska"?

Zato sto je to legitimno i relevantno pitanje.
Naucnici se koncentrisu na ono ste se desilo kasnije da bi opovrgli(neuspijesno) postojanje Boga. A kada ih pitas sa za desavanja prije praska, ne znaju nista!

Reci da nema zivota van nase planete je blesave. Reci da Bog nije stvorio svemir je blesavo.
Zivot, nase postojanje, svemir, cemu i zasto, i sve ono sto je izmedju i van toga, su pojave koje nas mozak nije u stanju da razumije niti ce ikada biti u stanju. Treba biti zaista arogantan pa 100% tvrditi nesto.

Postavimo stvari slijedom logike
Sve sto postoji na ovoj planeti ima svoj sastav i tvorca(nesto je bilo prije) >

Planete, zvijezde, galaksije..., takodje imaju svoj sastav i tvorca(nesto je bilo prije) >

I tako idemo daleko daleko kroz svemir prolazeci pored svemirskih tijela koje su nacinjena i iznikla iz necega >

s obzirom da znamo da svaki materijalizam mora imati sastav, tvorca, da ne moze nastati samo od sebe i iz nicega, i da mora imati svoj kraj jer nista nije vjecno, dolazimo do zakljucka da nas svemir mora doci do nekog kraja >

Kada se osvrnemo i pogledamo na sav taj svemir i njegov sastav(materijalizam), shvatimo da je to sve moralo biti stvoreno rukom nekoga/necega, a sto samo nije ograniceno vremenom, prostorom, niti materijalizmom. Jer da jeste ograniceno, to bi znacilo da je i Ono moralo biti stvoreno, i tu ne bi bio kraj svemiru i putovanje bi se nastavilo. A znamo da kraj ipak mora biti! >

A posto znamo da nista nije vjecno, i da svom tom materijalizmu mora biti kraj i da mora imati svog tvorca, onda shvatimo da taj tvorac spada u nesto sto je nama totalno nepoznato i nasem mozgu nemoguce da razumije. Neki ce To zvati "puka pojava", a neki ce To nazvati "Bogom".

U svakom slucaju, svemir mora imati svoj kraj ali i svog tvorca, a taj tvorac mora biti nesto sasvim drugacije od svega onoga sto mi znamo i sto smo u stanju da shvatimo! Jer stvoriti svemir i sve sto je u njemu ipak nije sala!

[NIN]

Samo ne razumijem zasto ljudi uvijek govore "a sta je bilo prije Velikog praska"?

Zato sto je to legitimno i relevantno pitanje.
Naucnici se koncentrisu na ono ste se desilo kasnije da bi opovrgli(neuspijesno) postojanje Boga. A kada ih pitas sa za desavanja prije praska, ne znaju nista!

Reci da nema zivota van nase planete je blesave. Reci da Bog nije stvorio svemir je blesavo.
Zivot, nase postojanje, svemir, cemu i zasto, i sve ono sto je izmedju i van toga, su pojave koje nas mozak nije u stanju da razumije niti ce ikada biti u stanju. Treba biti zaista arogantan pa 100% tvrditi nesto.

...kao sto upravo ti sada cinis!

Druga stvar je da ako govorimo sa aspekta fizike i kozmologije onda pitanje sta je bilo prije Velikog praska uopste nije relevantno, a ni legitimno, kako ti kazes. Pitanje uopste nije na mjestu jer po svim poslutalitima fizike vrijeme pocinje sa Velikim praskom i sve sto je bilo prije toga nije relevantno za fiziku jer, ako malo bolje skontas, nije ni postojalo! (proguglaj singularitet recimo). Pitanja o tome sta je bilo prije Velikog praska bavi se filozofija i teologija, a ne fizika. Takodjer, ako bi uzeli u obzir i Hawkingovu hipotezu da svemir nije ravan nego zaobljen onda imamo to da svemir nema granica/rubova - nema svoj pocetak ni kraj. Nesto kao sto planeta Zemlja nema svoj pocetak u tacki sjevernog pola. Ona jeste referentna tacka ali ona nije nikakav pocetat, niti je juzni pol nekakav kraj - kako bi sam Hawking rekao, jos niko nije pao u bezdan dosavsi do ivice sjevernog ili juznog pola. Samim tim sto za Hawkinga sve sto je prethodilo Velikom prasku nemaju nikakvog smisla tako i hipoteza o bogu za njega nema nikakvog smisla. Kontas?

Ono sto nas tjera da razmisljamo po obrascu sta je bilo prije, koka ili jaje, je psiholoski mehanizam kojeg nazivamo kauzalnost i koji je direktni produkt evolucije naseg mozga. Jednom kad budes u stanju da kauzalnost stavis u drugi plan tek onda ces moci malo drugacije razmisliti o svijetu kojeg si dio. Nego, hajde sad fino uzmi Kratku povijest vremena u ruke pa je lijepo procitaj, ali sa razumjevanjem.

Pozdrav...

[atko]

Sasvim je legitimno i normalno pitati "a sta je bilo prije" ... zbog tog pitanja covjek je od kamena dosao do molekule pa do atoma pa do cestica koje cine atome ... pa do cestica koje cine cestice koje cine atome ... pa do velikog praska ... i naravno ... a sta je bilo prije velikog praska ? ...


Najbolje je reci ... usvaja se da prije nije bilo nista

[slobodni armirach]

šta god da prof kaze, ne treba mu zamjerovat,

na kraju krajeva, to oko nastanka hiljadama godina se ganjaju sa odgovorima, tako da za vrijeme naših kratkih života neće se naći neko sveobuhvatno rješenje odnosno odgovor koji bi zadovoljio obje strane.

do sada se svi slazu da se nalazimo u dualnom dvijetu, i smatram da je to dovoljno za nase neiskoristene mozgove

Ipak kakav je to zivot bez sukoba!

[michio]

Polako. Nauka je u samo 100 godina dala dosta odgovora pa mi ne izgleda nevjerovatno da ce se naci odgovor i na pitanje sta je bilo prije velikog praska, a vrlo vjerovatno da je prije njega bio drugi prasak ili da praskova ima svakodnevno u nekim drugim dimenzijama. Dok s druge strane svete knjige nemaju ama bas nista.

[JThomas]

kako to hawking kaže, ono što je bilo, ako je išta bilo, prije velikog praska - nije dio našeg svemira niti našeg vremena.

ali čovjek je proklet pa se opet pita, nema veze što nije...

[realna do boli]

Sjeme, biljka, sjeme, biljka, biljka, sjeme, jaje, kokos, kokos jaje i tako u nedogled..zasto bi sa svemirom bilo drugacije.
Kao totalni laik koji samo voli gledati emisije na TV na ovu i slicne teme, upletoh se ovdje i posljednje sto mi je ostalo u sjecaju je da u nasem univerzumu uvijek ima isti broj cestica ..samo se recikliraju..i zakljucak bi, da je svemir najveci apart za reciklazu.

[HZArnel]

Stephen Hawking

"Bog nije stvorio svemir, sve je u zakonima fizike"
Poznati naučnik Stephen Hawking u svojoj novoj knjizi je istakao kako Bog nije stvorio svemir, već da se iza velikog praska kriju zakoni fizike.

Knjigu "The Grand Design" Hawking je napisao zajedno sa fizičarom Leonardom Mlodinowim, a pred sami izlazak knjige naučnik je dao nekoliko intervjua britanskim listovima.
Naime, on u knjizi tvrdi da Bog nije stvorio svemir.

"Zbog toga što postoje zakoni, poput zakona gravitacije, svemir može i bit će stvoren iz ničega. Spontano stvaranje je razlog zbog kojeg svemir postoji i razlog zbog kojeg mi postojimo", napisao je Hawking, dodavši da za takvo nešto nije potrebno zazivati Boga.

Teorijski fizičar, koji je potpuno nepokretan, novom knjigom želi osporiti i tvrdnju Isaaca Newtona da je Bog stvorio svemir, jer ništa ne može nastati iz haosa.Inače, Stephen Hawking je nedavno izjavio da će ljudi izumrijeti ako ne pronađu mjesto za život na drugoj planeti, a prije izvjensog vremena se i sam nudio da preuzme ulogu Boga u kreiranju svemira.

Naime, on je u knjizi "A Brief History Of Time", objavljenoj 1998. godine napisao: "Ukoliko otkrijemo kompletnu teoriju, to će biti konačni trijumf ljudskog razuma, jer tada bismo shvatili um Boga."

Slavni fizičar je također nekoliko puta isticao da postoje vanzemaljci, ali moguće je da postoje i potpuno novi univerzumi, koje je on nazvao "multiversima".

Također, ljudima je poručio da ne pokušavaju kontaktirati vanzemaljce jer bi oni mogli pokušati kolonizirati našu planetu i opljačkati resusre.

"Dovoljno je da pogledamo u sebe i shvatimo kako se inteligentni život može razviti u nešto što ne bismo željeli sresti", kazao je Hawking tada.

Šezdesetosmogodišnji naučnik Stephen Hawking je veoma poznata i cijenjena ličnost u svijetu nauke. Iza sebe ima već jednu knjigu, "A Brief History of Time", koja je prevedena na nekoliko desetina stranih jezika.

Hawking je preko 40 godina paralizovan zbog nervnog poremećaja, tačnije oduzeti su mu svi organi osim mozga, te s okolinom komunicira preko računara

licno mislim koliko god da on otisao daeko u istrazivanjima doci ce do nulte tacke, i poslje toga se opet postavlja pitanje ko je napravio nultu tacku. ko je napravio zakone fizike ??? ko je dao zakone gravitacije ?? svi zakoni moraju poticati od necega, jer kao sto kaze ne moze nastati nista iz haosa. ali koja je sila dala onda zakone da sve ima svoju funkciju ??? ta apstraktna sile je nesta sto je sve napravilo to je po mom shvacanju Bog. ljudi smatraju Boga kao nesto konkretno, neki mu i dodaju i sinove i prave od njega ljudski lik, ikone itd. po mom shvacanju Bog je rjec koja obuhvata abstraktnu silu koja je stvorila svemir i ljudi su samo trebali rjec da opisu tu silu i zato su je nazvali BOG. dakle stvar je definicije pojma Bog a prema tome je suludo tvrditi da Bog nije stvorio svemir, nego zakoni fizike, jer nesta je moralo i stvoriti sve zakone i cak i tu cesticu zaceca od koje je nastao big bang za koji se svi naucnici hvataju. unaprijed se izvinjavam za gramaticke greske (posto govorim 5 jezika oprostite mi , vise nijedan ne znam kako treba). zelim da cujem vasa misljenja o ovome.

dojavi mu da nije sve argumente prirode uzeo ubzir,tako mi rece cika A. Deedat

[macan prvi]

bilo kako bilo, evo nesto na tu temu sa drugog portala:

Idući tjedan u knjižare stiže nova knjiga prof. Stephena Hawkinga "Grand Design" ("Veliki plan"). Napisao ju je u suradnji s američkim fizičarom i piscem Leonardom Modinowim, koji je 2005. već bio koautor jedne Hawkingove knjige, "Kraća povijest vremena". U novoj knjizi Hawking navodi da je otkriće prvog egzoplaneta (planeta u orbiti oko neke druge zvijezde, a ne Sunca) srušilo tvrdnju "oca fizike" Isaaca Newtona da svemir nije mogao nastati iz kaosa nego ga je morao stvoriti Bog.

- To čini koincidenciju naših planetarnih uvjeta – jedno Sunce, sretna kombinacija udaljenosti Zemlje od Sunca i njegove solarne mase, mnogo manje iznimnom i manje uvjerljivim dokazom da je Zemlja pažljivo stvorena samo da bi udovoljila nama, ljudskim bićima – piše Hawking u novoj knjizi. Time taj donedavni predavač na katedri Lucasijanskog profesora matematike na Cambridgeu negira tvrdnju svog prethodnika, jer tu istu katedru koju Hawking držao od 1979. do 2009. i Isaac Newton držao je od 1669. do 1702.

Zato što postoji zakon poput zakona gravitacije, univerzum se može stvoriti iz ničega i stvorit će se. Spontano stvaranje je razlog što postoji nešto, a ne ništa, zašto univerzum postoji, zašto mi postojimo. Nije neophodno prizivati Boga da bi se dodirom zapalio plavi papir i pokrenuo univerzum.

Još od 1974. taj genijalni fizičar, koji je zbog neuromuskularnog oboljenja već desetljećima prikovan za kolica i može govoriti samo pomoću sintesajzera glasa, pokušava spojiti dva kamena temeljca moderne fizike, Einsteinovu teoriju relativnosti i kvantnu fiziku. U svojoj bestseler-knjizi "Kratka povijest vremena" 1988. napisao je:

"Otkrijemo li cjelovitu teoriju, to bi bio vrhunski trijumf ljudskog razuma – jer onda ćemo spoznati um Boga".

Hawking se deklarirao kao agnostik ili ateist, a često je isticao da riječ "Bog" u svojim izlaganjima koristi uglavnom metaforično. On kaže da "nije religiozan u običajenom smislu te riječi" i da vjeruje da "univerzumom vladaju znanstveni zakoni. Te zakone je možda postavio Bog, ali Bog ne intervenira niti te zakone krši."

Kad su Hawkinga 2004. pitali koliki mu je IQ, on je odgovorio: "Nemam pojma. Ljudi koji se hvališu svojim IQ-om su najobičniji luzeri."

Upotreba rijeci spontano me podsjeti na ovo: u kvantnoj kromodinamici postoji nesto sto se zove kiralna simetrija, transformacija valne funkcije kvarkova koja medjudjelovanje tzv. "desnih" kvarkova i medjudjelovanje tzv. "lijevih" kvarkova ne mijenja. Postojanje te simetrije nam omogucava razumijevanje nacina nastajanja hadrona, cestica koje se sastoje od kvarkova (proton, neutron, pion...).
Medjutim, ta simetrija je "spontano" povrijedjena ("prekrsena"), sto znamo iz eksperimentalnih podataka, i bas taj podatak o njenom spontanom krsenju nam omogucava razumijevanje medjudjelovanja kvarkova i nastajanja mase hadrona. Za to krsenje simetrije ima razlog: kvarkovi se povezu u strukturu koja ima iste osobine kao vakuum, osim te da taj njihov kompozit ima energiju vecu od nule. To onda vodi nastajanju piona i mnogih drugih cestica koje su eksperimentalno dobro poznate.
A zelim reci ovo: iako se povreda simetrije u ovom slucaju oznacava spontanom, ako rijec spontano shvatimo kao manje-vise "bez razloga", onda vidimo da ovo spontano krsenje simetrije i nije bas tako bez razloga (jer za njega ima temelj u medjudjelovanju kvarkova). Zato se pitam kako da se shvati to "spontano" stvaranje koje navodi Hawking...

[atko]

Osnovni problem kod ljudi je sto mozak ima limite i nekih stvari jednostavno nikad nece moci biti svjestan ... kao da stavis krticu pred ogledalo i ona treba da shvati sta je odraz u ogledalu a nikad nije vidjela svijetlo ...

A opet ljudski mozak zeli da da sud o svemu na osnovu samo onog sto moze da razumije ... u svakom slucajku fascinantno je i to da smo svjesni da imao limite ...

S druge strane ako pogledamo da je covjecanstvo otprilike 2000 hiljade godna u nazad pocelo da biljezi intenzivniji razvoj ... sta je 2000 godina naseg razmisljanja o bilo cemu na spram samo jedne milijarde godina ... (da ne uzmam sad 15-ak milijardi)

2000 godina na spram 1 000 000 000 je 0.002 promila vremena ....

to je isto kao da jednu minutu gledamo kroz prozor iz potpuno izolovane sobe i na osnovu toga treba da damo zakljucke o svim pojavama unutar jedne godine

[therrarrius]

Koliko vas je procitalo Kratku povijest vremena?

Dvoje, racunajuci i tebe.

[aman]

Mislim da treba čitati Hawkinga, i ondje gdje dolazi do dijela diskusije da li je Bog ili nije stvorio univerzum, jednostavno preskočiti... Ne vidim fizičke zakone čijim je proučavanjem Hawking mogao doći do tog zaključka? A ukoliko takvi i postoje, onda treba promijeniti način poimanja Boga.

http://xkcd.com/799/

[VerticalHairFactor]

Vjerujem da je doticanje ove rasprave marketinškog karaktera, kada je ova knjiga u pitanju. Na temi ASTRONOMIJA postan je sljedeći post - inače tekst Milana Ćurkovića (mislim da mu je ovdje mjesto):

Hoking i Veliki dizajn

Hokingov pristup u Velikom dizajnu oslanja se na teoriju struna u jednom od njenih mnogobrojnih pojavnih oblika, pa je stoga neophodno ovde reći par reči o ovoj temi koja predstavlja izazov za svaki oblik popularizacije nauke. Već nekoliko decenija se najveće nade u objedinjavanje temeljnih prirodnih interakcija (“sila”: gravitacione, slabe, elektromagnetske i nuklearne) polažu – sa pravom ili ne, to za nas sada nije bitno – u teoriju struna, ili “fiziku elementarnih čestica bez čestica”, kako ju je nazvao jedan od duhovitijih savremenih fizičara. U najrazličitijim verzijama ove teorije, elementarne čestice poput kvarkova ili leptona su odista zamenjene još dubljim i temeljnijim entitetima – strunama, čije se različite oscilacije manifestuju kao čestice. Posebno mesto među ovim teorijama zauzimaju tzv. supersimetrične strune, poznate skraćeno kao superstrune.

Njihovo zajedničko svojstvo – a u ovom do karikature pojednostavljenom prikazu i jedino koje ima kakvu-takvu intuitivnu razumljivost – jeste da je za njih nužno postojanje više od četiri dimenzije prostor-vremena. To se postiže kroz proces složenog naziva kompaktifikacija, a uistinu se svodi na očiglednu činjenicu da nam izduženi tro-dimenzionalni objekti (poput creva za zalivanje bašte) mogu izgledati kao jedno-dimenzionalni, ako ih posmatramo iz dovoljne daljine. Primer sa crevom je višestruko dobar, jer ono iz velike daljine izgleda kao linija (1-D objekat), kad mu se približimo malo bliže vidimo ga kao traku (2-D objekat), a tek kad smo sasvim nadohvat njega možemo uočiti da se uistinu radi o 3-D objektu. Na sličan način, objekti koji su uistinu 11-dimenzionalni mogu nam izgledati kao četvoro-dimenzionalni (ako uračunamo i vremensku dimenziju), ako su im 7 ekstra-dimenzija dovoljno male u poređenju sa ove “naše” standardne 4. Dovoljno malo znači u ovom kontekstu zbilja ekstremno, ekstremno malo, reda veličine tzv. Plankove dužine ili 0.00000000000000000000000000000000162 cm, što je daleko manje čak i od dimenzija najmanjih atoma. Zaista nije nikakvo čudo što dodatne dimenzije ne vidimo ili što dosadašnji laboratorijski eksperimenti ništa ne govore o njima!

U poslednjih 15 godina nade naučnika fokusirale su se na ono što je jedan od najvećih umova današnjice, američki fizičar Edvard Viten, 1995. zagonetno nazvao M-teorijom (nikada ne objasnivši šta je poreklo te oznake “M”) u 11 dimenzija – najbolji pokušaj objedinjenja pet različitih teorija superstruna u istinsku “teoriju svega”. Međutim, kao i temelji na kojima je izgrađena, M-teorija ima, na prvi pogled, jednu veliku teškoću. Ona se ogleda u pitanju: kako je Priroda među ogromnim brojem mogućnosti koje karakterišu osnovno stanje (“vakuum”) ove teorije odabrala baš ono koje vidimo oko nas? Naime, tih osnovnih stanja ima jako, jako mnogo. U stvari, ima ih toliko mnogo da je ljudski jezik neprilagođen izražavanju tako velikih brojeva. U zavisnosti od tačne verzije teorije koju koristite, tipični brojevi koji se dobijaju su reda veličine 10^500, tj. 1 iza koje sledi pet stotina nula!

Toliko različitih vakuuma odgovara istom broju različitih skupova (“efektivnih”) prirodnih zakona – od kojih je samo jedan ovaj naš koji vidimo svuda okolo. Pri tome nije problem samo u tome što je svet kakav vidimo – sa galaksijama, zvezdama, planetama i živim bićima – a priori strahovito malo verovatan. Još dublji problem jeste to što je bilo kakav nastanjiv svemir zanemarujuće malo verovatan unutar čitavog skupa svih svemira (“multiverzuma”). U nauci smo navikli, baš kao i u svakodnevnom životu, da ignorišemo pojave ekstremno niske verovatnoće; kad planiramo neki eksperiment (ili izlet tokom vikenda ili večeru sa prijateljima), pa svakako ne računamo sa tim da će se u isto vreme odigrati zemljotres od deset Rihtera koji će nas u tome sprečiti.

A ipak, verovatnoća da se to desi (ili verovatnoća da nam na glavu u sledećoj minuti padne meteorit) znatno, znatno je veća od verovatnoće koju nam naše najbolje fizičke teorije daju za postojanje sveta kakav vidimo oko nas. Sa druge strane, M-teorija i dalje pruža ubedljivo najbolje nade za dostizanje “svetog grala” savremene fizike – objedinjenje svih fundamentalnih sila prirode. Jasno je da nas ovo dovodi u problematičnu situaciju, sve dok ne uzmemo u obzir posmatračke selekcione efekte. Ovde je Hokingov pristup jako dobar i moderan, jer je tokom poslednje decenije došlo do značajnog prevrednovanja univerzalnih posmatračkih selekcionih efekata, poznatih i pod manje adekvatnim nazivom antropički principi. Jasno je da sva naša posmatranja, eksperimenti i iskustvo moraju biti saglasni sa našim postojanjem kao posmatrača u ovoj epohi. Ako primetimo nešto a priori atipično u svetu oko nas, treba prvo da se zapitamo da li je to neophodno za naš nastanak, evoluciju i sadašnje postojanje; ako jeste, onda znači da je to izdvojeno (selektovano) našim postojanjem među velikim brojem “tipičnijih” mogućnosti. Naš univerzum majušni je delić celine multiverzuma u kojoj iz ničega – preciznije, iz vakuuma M-teorije neprestano nastaju novi univerzumi. Svaki pojedinačni univerzum ima početak (a može imati i kraj) dok multiverzum kao celina nema ni početka ni kraja.

Umesto pojedinačnog stvaranja i Kreatora, imamo neprekidan niz stvaranja univerzuma poput mehurića u Plankovoj “peni”. Budući da je daleko najveći deo tako stvorenih univerzuma lišen strukture koja bi omogućavala postojanje bilo kakvih inteligentnih posmatrača, nije ni čudo da se mi nalazimo u jednom od onih retkih preostalih i da opažamo oko sebe mnogo osobina svemira koje su atipične, a neophodne za naše postojanje.

Hokingov koautor Leonard Mlodinov – koji je, inače, u svojoj prethodnoj knjizi, Euklidov prozor, na ličnom primeru dokazao da je Hoking u pravu u pogledu nastanka nečega iz ničega, na šta ćemo se još vratiti – u intervjuu sa Lerijem Kingom na CNN-u naglašava da se nastanak “iz ničega” donekle mora shvatiti kao metafora, jer nije u pitanju odsustvo bilo čega, kako se ništa shvata u svakodnevnom životu, već kvantni vakuum, koji uprkos odsustvu svakog oblika materije koji srećemo u svakodnevnom životu, ipak u zavisnosti od vrsta polja koje postoje u “teoriji svega” može imati veoma složenu strukturu. Ova, pomalo aristotelovska, koncepcija je verovatno najviše što se u ovim apstraktnim vodama može približiti popularnoj publici, barem na sadašnjem nivou globalne naučne (ne)pismenosti.

Ništa u Hokingovoj knjizi nije spektakularno novo i šokantno za bilo koga ko prati zbivanja u nauci, naročito fizici i kosmologiji, proteklih par decenija. Na neki način iznenađujući je jedino apodiktički stav koji Hoking (i Mlodinov, pošto je ovde njegov uticaj verovatno bio jači nego u knjizi u celini) zauzima povodom ispravnosti teorije struna i M-teorije. Retko koji drugi fizičar će danas biti u toj meri uveren da je baš M-teorija ona prava “teorija svega”, već će u najboljem slučaju oprezno ustvrditi da je ona najbolji kandidat za to grandiozno zvanje. Međutim, čini se da tu postoji kontinuitet koji se može videti, ali ne toliko sa Hokingovim ranijim radom, koliko sa Mlodinovljevom mnogo hvaljenom – a uistinu traljavo napisanom i punom grešaka, da se najblaže izrazim – popularnom knjigom Euklidov prozor (kod nas se pojavila u izdanju Lagune, 2005).

U toj knjizi, Mlodinov očajnički pokušava da, 150 godina nakon Tomasa Hakslija, stekne zvanje “Vitenovog buldoga”, veličajući do granica neukusa M-teoriju i njenog tvorca. U ovome je Marksovo geslo o istoriji kao tragediji i farsi našlo zaista sjajan primer, jer za razliku od Darvina, koji je (1) imao mnogo empirijskog materijala u prilog svojih teorijskih ideja, i (2) suočavao se sa istinskom opozicijom, kako akademskom, tako i društvenom, za šta mu je “buldog” poput Hakslija bio potreban, teoretičari struna današnjice su u daleko lagodnijoj situaciji. Oni su se potrudili ne samo da nemaju značajnu opoziciju, već i da vrlo efikasno marginalizuju brojne glasove protivljenja apsolutnom monopolu koji uživaju u krugovima teorijske fizike. Ovo je vrlo interesantna tema za sociologiju nauke, odnosno ono što se naziva Science, Tehnology, and Society studies (STS), ali nas ne dovodi značajno bliže istini o materijalnom svetu. Kao što naglašavaju malobrojni kritičari poput Lija Smolina i nobelovca Šeldona Glešoua, za potvrdu bilo koje verzije teorije struna do danas nema nikakvih empirijskih nalaza.

(Inače, neki od kritičkih osvrta na Veliki dizajn zasnivaju se upravo na toj slaboj tački. Kao što Piter Voit, matematički fizičar sa Kolumbija univerziteta i jedan od glasnijih kritičara teorije struna kao istraživačkog programa koji traje već 30 godina bez empirijski proverljivih predviđanja, naglašava, svako razuman želi da Bog bude odstranjen iz fizike, ali je Hokingova odluka da za taj zadatak upotrebi tako sumnjivu alatku kao što je M-teorija višestruko sporna. Ukoliko, kao što se vrlo lako može dogoditi, M-teorija za par godina izađe iz mode, moglo bi se desiti da važnije poente Velikog dizajna iscure iz kade zajedno sa poslovično prljavom vodom.)

Srećom, tačnost M-teorije nije ključna za glavne Hokingove filozofske zaključke – mnogo drugih savremenih teorija, fizičkih kao i metafizičkih, predviđa multiverzum. Multiverzum je ključni koncept, zato što u kosmološkom kontekstu igra istu ulogu koju igra prirodna selekcija u kontekstu biološke evolucije: pruža odgovor na pitanje kako je moguće objasniti (prividni) dizajn koji vidimo oko sebe, a da ne postuliramo postojanje personalizovanog Dizajnera? Krajnje pojednostavljeno, multiverzum daje utemeljenje za racionalni agnosticizam u razmatranju najdubljeg nivoa ontološke strukture sveta. Istovremeno, ta oštrica seče na obe strane, tako da se ni odsustvo Dizajnera ne može isključiti nijednom shemom multiverzuma

Sve ovo se ne dotiče glavnog non sequitur-a u čitavoj buri u šoljici kafe oko Hokingove knjige i božanstva. Hoking (i Mlodinov, napomenimo ovde da bi forma bila zadovoljena) pokazuje da Bog nije neophodan da bi se objasnila celina strukture i evolucije materijalnog sveta. Međutim, ozbiljni naučnici su to odavno znali – u najmanju ruku od doba markiza Pjer-Simona de Laplasa koji je to pomenuo u čuvenom odgovoru na pitanje svog poslodavca, Napoleona I, gde se u njegovoj epohalnoj Nebeskoj mehanici pominje Bog, da mu “ta hipoteza nije bila potrebna”. Stoga je ovo paradigmatičan slučaj više od dva veka starih “novosti”. S obzirom na skandalozno nizak rejting koji kako nauka, tako još više istorija i filozofija nauke, uživaju u savremenom svetu, naročito u medijskoj sferi, fascinacija starim vestima ne treba preterano da čudi.

Ako je nešto nepotrebno (na bilo kom datom nivou razumevanja), to nam i dalje ne daje nikakvu informaciju da li to postoji ili ne. Istorija nauke puna je otkrića stvari koje su smatrane – ili se i danas smatraju – nepotrebnim, a za koje se ispostavlja da su podjednako realne kao i bilo šta drugo u svetu. Čuvena opaska Nobelovca Isidora I. Rabija povodom otkrića miona – kratkoživuće elementarne čestice koja se obično pojavljuje samo u egzotičnim nuklearnim reakcijama – “Ko je to tražio?” samo je jedan od brojnih primera fenomena bez kojih bi se svet i život mogli zamisliti. Isto je i sa božanstvom (ili drugim oblicima natprirodnog) – to što nam ono nije neophodno za objašnjenje danas poznatih fenomena fizičkog sveta ne znači da ono ne postoji.

(Ovde bi se moglo prigovoriti da se stvar X, recimo postulira sa određenim razlogom – kad nestane razlog, činilo bi se da je to dovoljno da posumnjamo u realnost X. Međutim, bez obzira koliko se činilo zdravorazumsko, ovakvo rasuđivanje je u opštem slučaju pogrešno – upravo savremena nauka nam ukazuje, recimo kroz kvantnu mehaniku ili Gedelovu nekompletnost, da su mnogi naučni iskazi, možda i većina njih, istiniti bez razloga, tj. istiniti su slučajno.)

Kad smo to raščistili, ostaje da se odgovori na još dva pitanja: čemu cela uzbuna i “frka” oko Hokingove nove knjige? Kakve posledice popularizacija odavno poznate istine može imati po odnos nauke i religije? Odgovor na prvo pitanje je očigledno u domenu onoga što se zove teško prevodivom, ali veoma često korišćenom, engleskom reči hype (Random House Webster navodi kao drugo značenje “to create interest in by flamboyant or dramatic methods; promote or publicize showily.” Ovo savršeno opisuje ne samo promotivnu strategiju Hokingovog izdavača – i koautora Mlodinova, jer sam Hoking iz očiglednih razloga ne učestvuje u tome – već i velikog dela reakcija javnosti.)

Prašina se podiže oko svakog kontakta nauke i religije iz mnogo razloga: zato što publika očekuje konflikt i sukob, pa se raspaljuju navijačke niske strasti, zato što realna filozofija nauke i filozofija religije nisu stvari koje se uče u školi (nažalost, u poređenju sa gomilom bespotrebne faktografije koja se doista uči, od doba kad je Branislav Nušić pisao svoju autobiografiju, gde ima sjajnih komentara o školskom kurikulumu, baš kao i danas), a još manje na televiziji, zato što, paradoksalno, religije tokom poslednjih stotinak godina jačaju paralelno sa neslućenim razvojem nauke i tehnologije, itd. I za očekivati je da će medijski prikazi svakog takvog kontakta biti predramatizovati i preuveličani – ozbiljna i racionalna debata je po mnogo čemu neprihvatljiva za postmoderni mentalitet savremenih medija, gde se Hajdeger i Derida doduše ne čitaju, ali se njihove doktrine itekako žive (za razliku od onih benignijih i korisnijih učenja Bertranda Rasela ili Karla Popera).

Posledice po odnos nauke i religije mogu biti značajne ukoliko se stvari razumeju na pravi način. Dobro je utvrditi i naglasiti posredstvom jednog bestselera staru istinu da su fizika i kosmologija nezavisne od bilo kakve religijske koncepcije. Stari kosmološki argument i srodni “argument iz prvog uzroka” za postojanje božanstva se definitivno mogu smatrati odbačenim – fizika i kosmologija se ne mogu upotrebiti za dokazivanje postojanja božanstva išta više nego što se mogu upotrebiti za dokazivanje da je Leonardo da Vinči bolji slikar od Milića od Mačve (ili obratno). Po identičnoj logici, valja uvideti da je odavno obesmišljena scijentistička ideja da se fizika i kosmologija mogu upotrebiti za dokazivanje nepostojanja božanstva, odnosno bilo koje ateističke koncepcije. Ovo gotovo uznemirujuće trivijalno opažanje nas vodi direktno ka onome što je srž ne samo najadekvatnijeg, već i praktički najvažnijeg modela odnosa nauke i religije, a to je Guldov NOMA pristup (od engl. Non-Overlapping MagisteriA). Krajnje pojednostavljeno, on govori da nauka i religija nisu u sukobu jer se bave nepreklapajućim oblastima i temeljno različitim vrstama iskaza; dok se nauka bavi deskriptivnim, religija se bavi preskriptivnim iskazima. Nauka objašnjava materijalni svet oko nas, dok se religija bavi moralnim načelima i ljudskim vrednostima. Pokušajima da se granica pređe sa bilo koje od dve strane valja se odupreti, ne samo zbog toga što nam istorija jasno kazuje da je to uvek imalo loše, često tragične posledice, već još više zbog budućnosti.

Mnogo pre Gulda, Dejvid Hjum je u 18. veku razumeo (a Džordž Mur početkom 20. veka i formalno pokazao) kako se sa jednog ne može preći na drugo: nikakva zamisliva količina znanja o svetu ne može nam reći kako treba da se ponašamo ili koji je etički sistem ispravan. Pokušaj da se to ipak uradi nosi i posebno ime: naturalistička greška (engl. naturalistic fallacy). Protivnici NOMA pristupa smatraju da pod određenim uslovima naturalistička greška nije greška već ispravno rasuđivanje – kad ih pritisnete da kažu koji su to tačno uslovi, obično nema jasnog odgovora. U takvoj situaciji, čini se mudro držati se hjumovske tradicije i reći (ne samo metaforički!) “bobu bob, a popu pop”.

Daleko najjači argument u prilog NOMA pristupu je onaj pragmatični. Mi živimo u verovatno najrizičnijem periodu u svih 200-300 hiljada godina postojanja ljudske vrste, a svi su izgledi da ćemo se tokom 21. veka suočiti sa daleko većim globalnim katastrofičkim rizicima. Upravo je Stiven Hoking u svojim mnogobrojnim istupanjima, recimo u čuvenom intervjuu Daily Telegraph-u iz leta 2001. godine, naglašavao veličinu ovih egzistencijalnih rizika sa kojima se suočavamo. Najveći deo opasnosti koje prete izumiranjem čovečanstva potiče iz veštački izazvanih procesa, kao što su antropogeničke klimatske promene, zloupotreba biotehnologije, ili zloupotrebe onih tehnologija kojima ćemo ovladati u najskorijoj budućnosti, kao što je nanotehnologija.

Da bismo se odbranili od ovih stravičnih pretnji, potreban je, pored mnogo rada, i istinski minimalni konsenzus i saradnja svih sfera ljudske delatnosti, među kojima je religija jedna od istorijski i društveno najvažnijih. Vođe svih velikih etabliranih religija se sami nalaze na udaru fundamentalističkih, milenarističkih i drugih ekstremnih grupa unutar svojih konfesija – a upravo na ove potonje, poput japanske sekte Aum Shinrikyo, stručnjaci za nuklearni i bioterorizam ukazuju kao na najverovatnije pokretače mogućeg visokotehnološkog armagedona. Stoga je saradnja sekularnih vlasti i verskih lidera (kao uostalom, i okupljanje naučnika, umetnika, sportista i svih drugih koji mogu dati doprinos sprečavanju destrukcije) na borbi protiv fundamentalizma i ekstremizma svake vrste nužnost – a nikako luksuz. A dijalog neophodan za ovu saradnju najbolje se, očigledno, ostvaruje u okviru NOMA pristupa.

I da zaključim: Hokingova nova knjiga ne predstavlja značajan korak u razumevanju porekla materijalnog sveta i njegovih osobina, ali može – pod uslovom da bude pravilno shvaćena – predstavljati veliki korak u približavanju fascinantnog sveta savremene fizike i kosmologije prosečnom čitaocu. Još veća dobrobit od nje će biti ako zaista skrene pažnju na ono što znamo već (najmanje) dva veka – da Bogu u prirodnim naukama nema mesta. Ukoliko nešto tako trivijalno istinito predstavlja senzaciju, to ukazuje jedino na zabrinjavajuće stanje globalne (anti)intelektualne kulture. Kao i u brojnim drugim slučajevima kontroverznih knjiga, i Veliki dizajn nam manje nudi prozor u novi svet, a mnogo više – ogledalo.

[VerticalHairFactor]

Dakle: Teorija struna koja se bazira na čistom matematičkom fiktivnom modelu, problematizira percepciju i ustroj mikrosvemira. Govori o strunama koje se gibaju naspram pozadine prostorvremena, i zbog svoje sićušnosti mi ih ne možemo vidjeti, a samim tim i druge dimenzije koje svojim "gibanjem" tvore. Elem, čestice ne postoje, čestice su derivirana projekcija u dio svemira kojeg mi percipiramo, što samim time nameće zaključak da postoji nešto izvan naše percepcije što možda nikada nećemo moći detektirati jer "nismo stvoreni da to percipiramo", što opet nameće zaključak da se možemo a i ne moramo praviti pametni pa donositi zaključke o nečemu što ne možemo detektirati na bazi proizvoljnosti, što nam opet ni na koji način neće objasniti zašto i čemu ljudi kao dio Univerzuma koji ga opako kontempliraju, koji osjećaju, vole, itd. Bit će da je ovo pomalo trla baba lan, no, svejedno ću kupiti knjigu... Čini se da teorije koje počivaju na čisto matematičkim modelima bez trunke eksperimenta sve više i više odmiču od stvarnosti.
Dakle, nemamo energiju niti mogućnost da provalimo i "vidimo" mikrostrukturu na nivou tih pretpostavljenih struna, niti ćemo ikada sagledati superstrukturu Univerzuma, percipirati ga u cjelosti, i danas mi ne naziremo ni trunku svega onoga što Univerzum jeste.
I zaključak je da za ono što možemo percipirati ne moramo spominjati Boga, i time smo nešto dokazali?
Dakle možemo objasniti kako auto radi i uopće ne moramo znati ko ga je napravio i dizajnirao, i samim tim smo otvorili mogućnost da ustvrdimo da nema dizajnera?
Možemo opisati sve u vezi neke slike bez potrebe da u njen opis uključujemo slikara, jer slika evidentno egzistira bez njega u našoj percepciji, i samim tim smo otvorili mogućnost da kažemo da nam slikar i ne treba za sliku?
Teorija struna je slična onoj paradigmi kada slikar slika pejzaž, mi ne vidimo atome i molekule, ne osjećamo temperaturu, ne vidimo iza brda... teorija nam objašnjava samo ono što možemo percipirati i tvrdi da je to dio nečega što ne možemo percipirati niti ikako objasniti - zato veli da je to nešto "ništa", jer ga mi ne možemo percipirati a naše čestice su derivirane pojave u vidu "nabora tih struna" naspram pozadinskog prostor vremena.
Dakle, teorija nam čisto matematičkim modelom, koji je proizvod mašte nekog genija u spektru onoga što bi čovjek mogao percipirati, kaže da vidimo ono što vidimo i to možemo opisati na određeni način i pritom možemo ustvrditi nešto u smislu negacije zato što je evidentno da ga ne možemo percipirati.
A ono što ne možemo percipirati, možemo bez njega.
Mada, teorija savršeno funkcionira u zatvorenom matematičkom modelu, kreiranom da se u njemu odvija na zadat način.
Ali dobro, teorije su samo modeli koji pokušavaju opisati stanje u prirodi, ali nikada neće biti vjerne slike prirode, pa se ne trebaju u cjelosti ni odbacivati ni prihvaćati, dok se nešto konkretno, empirijski ne dokaže..

[JThomas]

nisam još čitao ove najnovije hawkingove napise. ali u starijim, koliko se ja sjećam, težište je bilo na tome "da li ima potrebe za bogom?", a u vezi sa "polaznim uslovima" za nastanak svemira kakav mi poznajemo. uprošćeno rečeno, ključno je pitanje bilo da li su "polazni uslovi" da bi postojao ovakav svemir (a samim tim i inteligentni život u njemu) morali biti brižljivo "odabrani" (tj. malo vjerovatni), ili je ovakav svemir manje više mogao/morao nastati iz bilo kakvih polaznih uslova.
naravno, ovo prvo bi značilo veću "potrebu" za svjesnim kreatorom, a ovo drugo bi značilo da je svemir kakav jeste mogao nastati i bez svjesnog kreatora.

nejse, logički je nemoguće dokazati nepostojanje boga, i čisto sumnjam da se hawking upustio i u šta slično, nego vjerovatno piše o manjoj "potrebi" za njegovim postojanjem.

[VerticalHairFactor]

Hawking je, zapravo, majstor populariziranja nauke. Provocira, zapitkuje, iznosi svoje pretpostavke, jednom riječju tjera na čitanje i traganje. Sušta je suprotnost dobrom broju drugih njegovih kolega, koji u poludepresivnom tonu kažu sve je ovo hladni, ravnodušni besmisao. A svezan je za onu stolicu cijeli život.
Teorije u fizici su modeli kojima se nastoji opisati funkcioniranje onoga što možemo percipirati. Univerzum, ovakav kakav jeste, ima svoj početak u prostor-vremenu - uvjeti i "smješa" iz koje je nastao nama puno ne znače, kao što nam puno ne znači ni to da li je naš univerzum jedan u nizu mnogih, u smislu dokazivanja postojanja Boga. Svakako da znače u naučnom smislu, jer bi nam dali odgovore na suštinu onoga što Univerzum jeste. Postojanje uvjeta da imamo ovo što imamo (što je evidentno), te pretpostavljeno postojanje uvjeta, u teorijama određenog broja fizičara, za postojanje multiverzuma, nauci koja se bazira na deskriptivnom odmjeravanju postojanja znači samo detektiranje tog primordijalnog stanja "ničega", nikako pretpostavke za ovo ili ono (odakle ti uvjeti, zašto takvo primordijalno stanje?), što je u domenu filozofije, osobne percepcije i procjene, na temelju onoga što za čovjeka jeste logika. Zato je Ćurković u pravu kada kaže da se, u smislu empirijskog dokazivanja i deskripcije, ove dvije oblasti ne poklapaju u temama koje obrađuju.

[statix]

Hawking je uvijek naglasavao da mu smeta kada se pitanje pocetnih uslova stavlja iskljucivo u podrucje metafizike i religije.
Medjutim, ta potreba da se negira ili izbaci Bog u tumacenju univerzuma proizilazi iz vremena vladavine Crkve u Evropi, koja je uglavnom kocila napredak naucnog metoda. Moramo biti svjesni da su ljudi do nedavno naukom se bavili kroz vjerske knjige, pa su tako kreacionisti zbrajajuci duzine zivota ljudih spomenutih u Bibliji dosli do zakljucka da je ljudka rasa stvorena 4000 p.n.e., pa cak i svijet, jer u suprotnom do njihovog vremena bi se covjecanstvo daleko vise razvilo i napredovalo. Premala saznanje iz geologije i arheologije su dovela do krivih, ali ne i nelogicnih zakljucaka, obzirom na pretpostavke koje su se uzimale kao tacne. Recimo otkricem geoloskih razdoblje i klimatskih promjena, mi danas znamo kako je holocen odigrao kljucnu ulogu u stvaranju historije covjecanstva i omogucio neolitsku revoluciju i pojavu civilizacija.

[NIN]

nisam još čitao ove najnovije hawkingove napise. ali u starijim, koliko se ja sjećam, težište je bilo na tome "da li ima potrebe za bogom?", a u vezi sa "polaznim uslovima" za nastanak svemira kakav mi poznajemo. uprošćeno rečeno, ključno je pitanje bilo da li su "polazni uslovi" da bi postojao ovakav svemir (a samim tim i inteligentni život u njemu) morali biti brižljivo "odabrani" (tj. malo vjerovatni), ili je ovakav svemir manje više mogao/morao nastati iz bilo kakvih polaznih uslova.
naravno, ovo prvo bi značilo veću "potrebu" za svjesnim kreatorom, a ovo drugo bi značilo da je svemir kakav jeste mogao nastati i bez svjesnog kreatora.

nejse, logički je nemoguće dokazati nepostojanje boga, i čisto sumnjam da se hawking upustio i u šta slično, nego vjerovatno piše o manjoj "potrebi" za njegovim postojanjem.

I bolje da nisi jer se nema sta novo nauciti. Knjiga sadrzi oko stotinjak stranica krupno stampanog teksta, ako ne racunamo kolor ilustracije koje vise podsjecaju na one iz slikovnica. U sustini, jedino sto je u jednoj mjeri novo u ovoj knjizi je to da se malo vise, ali bas samo malo, pozabavio teorijama struna u odnosu na svoje prethodne knjige (ko zeli malo vise informacija o ovoj teoriji onda su Elegantni svemir i Tkivo svemira od Brian Greena knjige koje treba uzeti u obzir). Sto se boga tice, mislim da svijet pretjeruje jer Hawking boga jako rijetko uzima u kontekst i jos rjedje se njime bavi. Ali svijetina k'o svijetina, sto bi rekao moj drug @Tranquil, traze i najmanji razlog da se k'o fol uvrijede i da ih 'bajagi nesto pogodi, a 'vam nisu vidjeli njegove knjige uzivo, kamo li procitali. A kad smo vec generalno kod njegovih knjiga, treba reci i to da je ovo tek druga njegova knjiga koja je koliko toliko vise tekstualna nego ilustrativna. Prva je Kratka povijest vremena koja, priznat cemo, istinski spada u klasike naucno-popularne literature dok su knjige koje su slijedile vecinom bile bazirane na bogatim ilustracijama, kvalitetnoj stampi i trivijalnim stvarima tipa sturih biografija svojih najpoznatijih prethodnika.

Ja stvarno ne znam sta je ovaj Milan procitao u ovoj knjizi, a da je vrijedilo tolike paznje, osim ako primarni cilj recenzije nije markentiske prirode, u sto sam uvjeren.

Da se razumijemo, procitao sam sve sto je Hawking napisao i imam sve njegove knjige. Ova zadnja me je prilicno razocarala, mozda iz razloga jer sam ocekivao vise za sto je vjerovatno kriv i marketing. I, ono sto je jako bitno, ovu knjigu bi bilo stvarno smijesno uporedjivati sa njegovom prvom. Onaj ko stavrno hoce nesto kvalitetno i inspirirajuce da procita od Hawkinga onda je to Kratka povijest vremena. Sve ostalo je bacanje para i vremena. U sustini, bolje da sam za ovih 15-tak dolara kupio druge dvije-tri polovne i kud i kamo bolje knjige, al' et'.

A kad smo vec kod literature i preporuka onda evo jedna obavezna lektira:

Black Holes & Time Warps
Kip S. Thorne

[VerticalHairFactor]

Treba uzeti u obzir Hawkingovo loše zdravstveno stanje. Brat bratu, nevjerovatno je da je čovjek još uvijek sa nama i da radi.