Nemam predrasuda prema handikapiranim ljudima. Moj muz je fizicki handikapiran, a imamo u porodici i osobu sa MS-om. 14-godisnja kcerka mojih prijatelja je gluva. LJudi kao i svaki drugi, sa svojim vrlinama i svojim manama. Prihvatis ih takve kakvi jesu i sve je vise-manje u redu.
ALI..... kao sto rekoh, vise-manje. Jer bilo bi nerealno ocekivati da ti ljudi nisu na neki nacin obiljezeni svojim handikapom. Necu pricati o osobama kao tetka moga muza koja ima MS - ona toga nije svjesna. S njom je super. Ona je semi-autonomna (sama se tusira, oblaci, ide u WC, ponekad opere sudje) i - sve dotle dok joj das da jede kad je gladna - s njom nema nikakvih problema. No osobe poput moga muza koji je rodjen bez handikapa a onda izgubio vid (mada je 'legalno slijep' on jos uvijek nesto vidi na jedno oko) cesto imaju psihickih problema i same. I - mada se cesto ti psihicki problemi ocituju kao strah od neprihvatanja okoline - u sustini se radi o vlastitom neprihvatanju svoga handikapa.
Tako ni ovaj problem, uostalom, kao ni jedan drugi, nije bas potpuno crn ili bijel. Radije je siv. Pokusacu objasniti sa par primjera:
Moj muz odbija da nosi bijeli stap, mada je prosao obuku koristenja istog. Sa njegove tacke gledista je bijeli stap = kapitulacija pred bolescu. Ja to razumijem. Sve dok imalo vidi - on sebe ne svrstava u handikapirane osobe. A onda mu se dogodi da ode do granapa, pa u granapu obori onu veliku vaznu u kojoj drze cvijece, pa ga onda ljudi - naravno - gledaju, onda on opsuje, onda se prodavac naljuti, onda se on naljuti i - dok si rek'o cadjo - eto ti belaja. Ja moga muza razumijem. Ljudi koji ga poznaju - razumiju ga takodje. Ali ne moze se ocekivati od svih ljudi da ga razumiju. Sve dok moj muz ne prihvati svoju bolest (ili radije receno stanje) te pri ulasku u granap ne kaze, izvinite, ja sam slijep, mozete li mi, molim vas, donijeti jedan hljeb i jedno mlijeko - takve stvari ce se dogadjati.
Ali prevrnuta vazna cak i nije problem. Problem je sto moj muz, i njemu slicni ljudi te i takve dogadjaje pogresno tumace. Oni se toliko boje tog nekog zaziranja okoline da cak i najbezazlenije dogadjaje pripisuju zaziranju okoline. Tako moj muz misli da ga ljudi gledaju zato sto ljudi ne vole hanikapirane osobe, dok ga u sustini ljudi gledaju jer im nije jasno zasto se on cudno ponasa (a priznacete da se slijepa osoba koja se trudi da se ne pokaze svoje sljepilo - zaista ponasa cudno).
MI, 'normalni' , s druge strane, najcesce imamo problem 'ne znam kako da se ponasam' ... Vecina nas misli i zna da se treba ponasati normalno, Kao i sa svakom drugom osobom. No, najcesce se dogodi da nas obuzme velika nelagoda, cak istrah pred misli da 'sta ako nesto kazem ili uradim sto bi ovu drugu osobu moglo uvrijediti'. Ta nelagoda je sasvim prirodna stvar - za ljude koji nemaju iskustva sa handikepiranim osobama. Izmedju ostalog, nisu sve handikepirane osobe iste, i ne reguju svi isto. Dok maloj Andreani, koja se rodila haman gluva (ponesto cuje uz pomoc aparata, mada uglavnom cita sa usana) mozes reci "e, jesi gluva" - ona se samo nasmije i odgovori "jesam", mome muzu ne mozes reci "e jesi corav" - on se uvrijedi. (dobro, ja mogu, nekolicina bliskih prijatelja moze, ali ne ostali.). Dakle, ta neka nelagoda ima svoje mjesto, jer ja ne mogu nerazmisljajuci, reci mome muzu koji trazi svoje carape "jebem te corava", kao sto bih nerazmisljajuci rekla na primjer mome sinu (koji bez ikakvog handikapa veoma cesto trazi svoje carape

)
Tako, zbog straha od odbacivanja sa jedne strane, te zbog straha od nenamjernog povredjivanja sa druge strane (da se razumijemo i jedno i drugo su predrasude) dolazi do tzv 'samoispunjavajuce profecije'. To je samo jedan lijep termin koji u sustini znaci da - ako si zaista ubijedjen da ce se nesto dogoditi - ti ces 'naci nacina' da se to nesto i dogodi.
Tako se moze dogoditi i najboljem medju nama da odvaguje rijeci i gestove pri kontaktu sa handikapiranom osobom, jer ima veliki strah od eventualnog gafa. S druge strane handikapirana osoba haman ocekuje da cuje neku predrasudu, neku 'osudu' te tu nelagodu i to odvagivanje rijeci tumaci kao netrpeljivost i kao diskriminaciju.
Bilo bi lijepo da 'normalni' shvate da - jeste mozes uvrijediti handikapiranu osobu, bas kao sto mozes uvrijediti bilo koga drugog, a i da handikapirane osobe shvate da mi cesto okrenemo glavu ne zato sto nam je ruzno gledati ih, nego zato sto se bojimo da bi oni taj pogled mogli pogresno protumaciti.
Bilo bi lijepo da mladi roditelji, kada im cetverogodisnje dijete prvi puta vidi covjeka bez jedne noge, te nevinim prsticem upre u njega (naravno da ce uprijeti - to je odraz cudjenja koje je isto tako prirodno kao sto je upiranje prstom u crveni kamion) ne osjete nelagodu i eventualni stid, te svoje dijete ne cusnu i na brzinu ne prosikte kroz zube "skloni tu ruku i ne gledaj tamo" .... Sve u najboljoj namjeri. A to ce dijete do kraja svog zivota nositi nelagodu pri pogledu ka handikapiranom covjeku. Koliko smo samo puta i sami kao mali bili upozoreni da ne treba gledati? Bilo bi lijepo da mladi roditelji, kada im cetverogodisnje dijete upre nevinim prsticem u covjeka bez noge privedu to dijete tom covjeku, pa ako treba i da dozvole djetetu da ispituje tog covjeka kako i zasto on tu nogu nema. Nemojte trcati sa razlozima protiv. Vecina nas bi bez razmisljanja privela dijete sasvim nepoznatom covjeku koji, na primjer vodi stene na povocu, jer je dijete radoznalo i zeli bolje razgledati stene. Zasto ne privesti nepoznatom covjeku bez noge? Jedan od njih moze reagovati lose.... Hmmm, moze i onaj drugi. Na nama je da pitamo mozemo li prici. Da nam se ne bi, ne daj boze dijete istraumiralo? Dijete se ne traumira od nedostatka noge. Ja poznajem dijete koje je odraslo sa ocem bez jedne noge. Nimalo nije istraumirano. Njemu je jedna noga isto tako normalna kao i dvije. Djecu ne traumiraju noge, nego roditelji, sa pogresnim, nedovoljnim ili, najcesce nikakvim objasnjenjima.
Ali, isto tako i handikapirana osoba treba da shvati da danas pljusti kisa ne zato sto nebo ne voli njega handikapiranog koji je htio izaci u park, nego jednostavno zato sto se, eto, sranje ponekad i dogodi.