Forum Klix.ba

Predrasude ne da je teško, već nemoguće izbrisati, to je sastavni dio ljudske psihe i ponašanja. No, ovdje prvenstveno mislim na predrasude prema drugim narodima, rasama, kulturama, religijama.....Ne znam kakve to negativne predrasude mogu postojati prema osobama sa nekim hendikepom, osim predrasuda u smislu potcjenjivanja, recimo retardirane djece za koju se misli da ne znaju ni vlastito ime.....Diskriminacija je već druga stvar i može i mora da se uklanja u potpunosti iz društva.....diskrimacijama prema ljudima sa raznim hendikepima je nažalost veoma prisutna u BiH, od problema tehničke prirode do stavova da se prema njima treba odnositi kao prema djeci ili gore....a što se tiče tjelesnog izgleda, nažalost po tom pitanju je jako teško u cijelom svijetu nešto promijeniti. Svakako da ne smije biti društvene diskriminacije(što je nažalost jako prisutno), a kad se već radi o individualnom planu, pa neka neko iskreno kaže da sa istom pažnjom razgovara sa lijepom kao sa ružnom ženom, pa i ja sam, iako zaista pokušavam da ne budem nekorektan prema ikome.....pa koliko debelih ljudi vidite u glavnim ulogama hollywood filmova osim kad se radi o komediji ili tragediji?

[quote"Prozor']Predrasude ne da je teško, već nemoguće izbrisati, to je sastavni dio ljudske psihe i ponašanja. No, ovdje prvenstveno mislim na predrasude prema drugim narodima, rasama, kulturama, religijama...ediji?[/quote]

zato treba putovati,a tema sto stranci misle o nama je sasvim jasna,svi stranci koji su bili u BiH imaju drugaciji utisak od osobakoje nisu krocile van granica vlastite drzave
sastavni dio ljudske spihe je radonznalost mijesana strahom od nepoznatog,nedozviljenog,ali zato,opet,ponavljam,treba dati sebi prilku pa upoznavati svijet oko sebe,a na takav nacin upoznjes i sebe

Predrasude su zbog mentalnih ogranicenja ljudi ili ti nemogucnosti da razumije nesto ili zbog obrazovanja ili nemogucnosti da dobiju informaciju o necemu ili zbog podloznosti uticaju propagande itd....A sad kad pricamo o fizickoj atraktivnosti tu nisu predrasude u pitanju , a sad kad bude tema otome dace se truniti i otme a ak nisi lijp a ni pametan i ak jos nemas dobro misljenje zeznuto pravo.A ja ima zgodnu zenu pa ak je nagovrim nek se skinena web kamri a nije da se hvalim a nemogu ti drugcije pomoc da dobijes nes

Kako ide ona od Ramba....predrasude, predrasude...?

Ima par stvari koje su obiljezile moj zivot, par vrlo ruznih stvari koje su nadam se, tj trudim se uslovile da se konstantno preispitujem i borim sa predrasudama u sebi. Mislim da sam to vec jednom napisala, kao vrlo mala, u posjeti jednom selu upoznala sam jednu djevojcicu, prekrasnu plavu vilu, sa kojom sam se rado igrala - ali drugi su mi govorili da to ne cinim jer je ona kopile. Posto ja nisam znala sta znaci rijec kopile pitala sam da mi se objasni, a ljudi i djeca tog sela, rekli su mi da je kopile neko ko nema oca. Onda sam ja rekla da sam i ja kopile, jer su moji roditelji razvedeni. Onda su mi ti isti ljudi objasnili da ja ne mogu biti kopile jer se zna ko je moj otac. Ja to nikako nisam mogla razumjeti ali sam rado bila kopile i nastavila se igrati sa tom djevojcicom. Niko iz sela se nije igrao sa njom.
Ljetos, nakon preko 25 godina, prolazila sam kroz to selo i zaustavila se u blizini kuce gdje je zivjela ta djevojcica. Kuca je srusena a djevojcice nema. Ne znam da li je ziva i gdje je. Ali je ostala i dio je moga zivota i svakog djeteta, koje je na neki nacin osteceno a sa kojim se ja susrecem kroz posao.

U 6toj godini sam pala i smrskala lice. Djeca mahale tukla su me gdje su stigla, bacalo se kamenje na mene, a lokalni jalijasi su me pljuvali, bacali u kanal i samarali onako reda i razonode radi. U razredu bi se redovno crtao moj profil na ploci, prije no sto bih usla, a cijeli razred se grohotom smijao kada bi stupila u ucionicu.

Kao dijete zivjela sam u Puli, gdje su moji bili manjina, po izgledu, govoru i ponasanju. Ono sto su oni dozivljavali ostavilo je zauvijek traga na onome sto sam ja danas.

U 14godini sam se kao furala na pank, pa donekle obrijala glavu, furala krestu i tako ekspermentisala stvaranje identiteta u pubertetu. Zene u mahali su se ibretile i ucile u prolazu, a lokalni jalijasi su me opet lupali, pljuvali i bacali kamenje na mene. I to sve u gradu, koji je vazio za olimpijski, tolerantni, multinacionalni i sta ti ja znam....

A onda je dosao rat, pa izbjeglistvo, pa jedna zemlja, druga zemlja....

I koliko volim Sarajevo toliko i mrzim razne surovosti u njemu, prvenstveno ono nepostivanje drukcijeg, neprihvatanje drukcijeg do napada na fizicki i psihicki integritet osobe, bilo koje osobe, da li se radilo o vanjskom izgledu, zivotnim odabirima ili bilo kojim odabirima. I to je sto me u Sarajevu uvijek plasi i tjera na suze, svaki put kada vidim kojekakve stvari i nacin ophodjenja ljudi jednih prema drugima. Mi smo tako brzi i rado spremni da ismijemo covjeka da je to zastrasujuce. O ljudima sa posebnim potrebama da ne govorim. A njih se ionako rijetko moze vidjeti na ulicama grada?

Pape, tema ti je za plakati

P.S.
Poruka za nick haubica i to teska: hvala ti.

tempora wrote: U 6toj godini sam pala i smrskala lice. Djeca mahale tukla su me gdje su stigla, bacalo se kamenje na mene, a lokalni jalijasi su me pljuvali, bacali u kanal i samarali onako reda i razonode radi. U razredu bi se redovno crtao moj profil na ploci, prije no sto bih usla, a cijeli razred se grohotom smijao kada bi stupila u ucionicu.

ti si vlro introvertna licnost,ciji se bunt isakazao stilom u pubertetu

kako dana suopste reagujes na sukobe

tempora wrote:Kako ide ona od Ramba....predrasude, predrasude...?

Ima par stvari koje su obiljezile moj zivot, par vrlo ruznih stvari koje su nadam se, tj trudim se uslovile da se konstantno preispitujem i borim sa predrasudama u sebi. Mislim da sam to vec jednom napisala, kao vrlo mala, u posjeti jednom selu upoznala sam jednu djevojcicu, prekrasnu plavu vilu, sa kojom sam se rado igrala - ali drugi su mi govorili da to ne cinim jer je ona kopile. Posto ja nisam znala sta znaci rijec kopile pitala sam da mi se objasni, a ljudi i djeca tog sela, rekli su mi da je kopile neko ko nema oca. Onda sam ja rekla da sam i ja kopile, jer su moji roditelji razvedeni. Onda su mi ti isti ljudi objasnili da ja ne mogu biti kopile jer se zna ko je moj otac. Ja to nikako nisam mogla razumjeti ali sam rado bila kopile i nastavila se igrati sa tom djevojcicom. Niko iz sela se nije igrao sa njom.
Ljetos, nakon preko 25 godina, prolazila sam kroz to selo i zaustavila se u blizini kuce gdje je zivjela ta djevojcica. Kuca je srusena a djevojcice nema. Ne znam da li je ziva i gdje je. Ali je ostala i dio je moga zivota i svakog djeteta, koje je na neki nacin osteceno a sa kojim se ja susrecem kroz posao.

U 6toj godini sam pala i smrskala lice. Djeca mahale tukla su me gdje su stigla, bacalo se kamenje na mene, a lokalni jalijasi su me pljuvali, bacali u kanal i samarali onako reda i razonode radi. U razredu bi se redovno crtao moj profil na ploci, prije no sto bih usla, a cijeli razred se grohotom smijao kada bi stupila u ucionicu.

Kao dijete zivjela sam u Puli, gdje su moji bili manjina, po izgledu, govoru i ponasanju. Ono sto su oni dozivljavali ostavilo je zauvijek traga na onome sto sam ja danas.

U 14godini sam se kao furala na pank, pa donekle obrijala glavu, furala krestu i tako ekspermentisala stvaranje identiteta u pubertetu. Zene u mahali su se ibretile i ucile u prolazu, a lokalni jalijasi su me opet lupali, pljuvali i bacali kamenje na mene. I to sve u gradu, koji je vazio za olimpijski, tolerantni, multinacionalni i sta ti ja znam....

A onda je dosao rat, pa izbjeglistvo, pa jedna zemlja, druga zemlja....

I koliko volim Sarajevo toliko i mrzim razne surovosti u njemu, prvenstveno ono nepostivanje drukcijeg, neprihvatanje drukcijeg do napada na fizicki i psihicki integritet osobe, bilo koje osobe, da li se radilo o vanjskom izgledu, zivotnim odabirima ili bilo kojim odabirima. I to je sto me u Sarajevu uvijek plasi i tjera na suze, svaki put kada vidim kojekakve stvari i nacin ophodjenja ljudi jednih prema drugima. Mi smo tako brzi i rado spremni da ismijemo covjeka da je to zastrasujuce. O ljudima sa posebnim potrebama da ne govorim. A njih se ionako rijetko moze vidjeti na ulicama grada?

Pape, tema ti je za plakati

P.S.
Poruka za nick haubica i to teska: hvala ti.

...jeste,tema je za plakati,a ti me bas i rasplaka.
Moja radna koleginica i dobra prijateljica istovremeno, prosla je kroz gotovo iste stvari, i to ne u Sarajevu, kao ti, nego u sred te hvaljene civilizovane Evrope.
Plakala sam i kad je ona pricala svoju pricu...nakon sto se godinama skrivala iza maske arogantnosti.
Da covjek samo zna sta izazove glupim komentarima, podsmjehom, podcjenjivackim pogledom...
Nije mi ni prije bilo svejedno, ali otkako znam njenu pricu, postala sam stvarno okrutna prema ljudima koji se usude u mome prisustvu bilo koga i bilo kako poniziti !
Tvoja prica...sta reci ? ...ja cu ovako : Hvala Bogu dragom pa si uspjela sve prezivljeno okrenuti na dobro...pa danas mozes pomoci nekome kome ta pomoc itekako treba.

@haubica, hvala ti za tvoju pricu.Samo naprijed !

Ljudi su pogani, neobrazovani, zavidni i ispunjeni mržnjom prema svemu sto ne poznaju ili ne mogu da shvate. Jebeš čovjecanstvo, šteta dinosaura sto izumrijese, bili bi bolji od nas.

Dobar dio nas je bio nekada zrtva zbog necega takvog,
ali ima jedan dobar vic kojeg se ne sjecam tacno pa cu onako:
Otac nadjeo sinu neko sega(zensko?) ime i svi su ga u skoli ismijavali.
tako on jednom upita oca zasto mu je dao tako ime,
a on mu odgovori : Pa da se naucis boriti u zivotu.

ima tu istine, jer ce sredina uvijek biti gruba prema "drugacijem", ali uvijek ce ostati i oni koji se nece nauciti boriti

Nitko ne zaslužuje biti zlostavljan

ŽRTVA
Ne smijte mi se,
ne zovite me tako,
Ne uživajte u mojoj boli.
Ja sam mali dječak s naočalama,
Onaj koga zovu čudakom,
Mala djevojčica koja se nikad ne smiješi
Jer imam aparatić za zube
I znam kako je uspavati sa suzama
Ja sam ono dijete na svakom igralištu
Koje uvijek biraju zadnje
Samohrana majka tinejdžer
Koja nastoji prevladati svoju prošlost
Ne trebaš mi biti prijatelj
No, je li previše tražiti: Nemoj mi se smijati
Ne nazivaj me tako
Ne uživajte u mom bolu...
Nemojte mi se smijati: debeo sam, mršav, nizak, visok
Gluh, slijep, no nismo li svi.

Steve Seskin i Allen Shamblin,
“Nemojte mi se smijati”

Atrus wrote:Ljudi su pogani, neobrazovani, zavidni i ispunjeni mržnjom prema svemu sto ne poznaju ili ne mogu da shvate. Jebeš čovjecanstvo, šteta dinosaura sto izumrijese, bili bi bolji od nas.

mnogi mogu shvatiti ali ne zele iz mase ralzoga

mrznja prema nepoznatom je cesto paralelno pracena strahom od upoznavanja novog,uzasno

ljubav_aha wrote:

Atrus wrote:Ljudi su pogani, neobrazovani, zavidni i ispunjeni mržnjom prema svemu sto ne poznaju ili ne mogu da shvate. Jebeš čovjecanstvo, šteta dinosaura sto izumrijese, bili bi bolji od nas.

mnogi mogu shvatiti ali ne zele iz mase ralzoga

mrznja prema nepoznatom je cesto paralelno pracena strahom od upoznavanja novog,uzasno

...i mrznja prema samom sebi !

Imam nesto da priznam... ja imam predrasude prema osobama koje prate Velikog brata i inace tv-programe slicnog sadrzaja. Mislim da su to glupi ljudi i diskriminiram ih tako sto ih izbjegavam. A ako slucajno stupim u kontakt s njima onda ih vrijedjam na psiholoskoj osnovi, tj. kazem im da su tupavi.

@Abacijia, ne želim da ti protivrječim, slažem se da ima podosta i tih elemenata (tupavost kako ti reče), samo da još dodam da su istraživanja pokazala da ljudi koji gledaju te "visokoumne" show-e ("Veliki brat", "Izgubljeni"...) i sapunice tipa "Rikardo je u 278. epizodi konačno otkrio da je sam sebi otac"..., jesu prije svega nesretni i da na taj način bježe od realnosti i problema svakodnevnog života!
Ovo što ti reče da imaš predrasudu prema tim ljudima, nije predrasuda, već nažalost surova stvarnost!

zagazaga wrote:Mislim da predrasude imaju ljudi koji su ograničeni i uzimaju stvari zdravo za gotovo, ne razmišljajući ni o čemu pa ni o tome. Ja se trudim da ih nemam mada smo odgojeni s predrasudama ali ništa strašno i ništa što bi diskriminisalo druge i drukčije. Mene samo ljute, zbunjuju....ili, ne znam kako da opišem to.......kako ljudi koji su žrtva neke diskriminacije ili stereotipa mogu biti ti koji vrše diskriminaciju nad nekom drugom grupom ljudi?

Interesatno pitanje...

A na njega cu odgovoriti protupitanjem - sta je lose u tome da se na diskriminaciju uzvrati istom mjerom?

@ pape,

Odlicna tema

Toto wrote:Aferim za temu!

Nasa kultura je preopterecena predrasudama i bojim se da je to vec pogolema mahana. Kada sam se sam sa sobom borio, da se kutarisem raznih mahana ovoga tipa uvjek sam dolazio do spoznaje da je sve pocinjalo negdje od djetinjstva, obrazovanja, vaspitanja, drustva, ulice, kulture.
Uz ovu hrvanje sa samim sobom najteze mi je padala spoznaja koliko sam izgubio zbog tih prerasuda.

Bravo @ Toto, odlicno preispitivanje samog sebe sto je prvo dobro za psihicko i fizicko zdravlje kao i mnogo bolje za medjuljudske odnose. Covjek koji nema nikakvih predrasuda mnogo bolje, ljepse, interesantnije i zdravije zivi jer se ne zamara sa takvim glupostima da mrzi ili ne voli nekoga iz ovog ili onog razloga a s druge strane stvara odlicne kontakte i prijateljstva sa svim ljudima. Ovo sa odlicnim kontaktima sa svim ljudima je izuzetno interesantno i dobro iz osnovnog razloga sto covjek nikad nezna zasta mu neko nekad moze biti potreban ili mu valjati u zivotu

Eto pisite ovdje koje su prednosti a koje su mane svih mogucih i nemogucih predrasuda

Nemam predrasuda prema handikapiranim ljudima. Moj muz je fizicki handikapiran, a imamo u porodici i osobu sa MS-om. 14-godisnja kcerka mojih prijatelja je gluva. LJudi kao i svaki drugi, sa svojim vrlinama i svojim manama. Prihvatis ih takve kakvi jesu i sve je vise-manje u redu.

ALI..... kao sto rekoh, vise-manje. Jer bilo bi nerealno ocekivati da ti ljudi nisu na neki nacin obiljezeni svojim handikapom. Necu pricati o osobama kao tetka moga muza koja ima MS - ona toga nije svjesna. S njom je super. Ona je semi-autonomna (sama se tusira, oblaci, ide u WC, ponekad opere sudje) i - sve dotle dok joj das da jede kad je gladna - s njom nema nikakvih problema. No osobe poput moga muza koji je rodjen bez handikapa a onda izgubio vid (mada je 'legalno slijep' on jos uvijek nesto vidi na jedno oko) cesto imaju psihickih problema i same. I - mada se cesto ti psihicki problemi ocituju kao strah od neprihvatanja okoline - u sustini se radi o vlastitom neprihvatanju svoga handikapa.

Tako ni ovaj problem, uostalom, kao ni jedan drugi, nije bas potpuno crn ili bijel. Radije je siv. Pokusacu objasniti sa par primjera:

Moj muz odbija da nosi bijeli stap, mada je prosao obuku koristenja istog. Sa njegove tacke gledista je bijeli stap = kapitulacija pred bolescu. Ja to razumijem. Sve dok imalo vidi - on sebe ne svrstava u handikapirane osobe. A onda mu se dogodi da ode do granapa, pa u granapu obori onu veliku vaznu u kojoj drze cvijece, pa ga onda ljudi - naravno - gledaju, onda on opsuje, onda se prodavac naljuti, onda se on naljuti i - dok si rek'o cadjo - eto ti belaja. Ja moga muza razumijem. Ljudi koji ga poznaju - razumiju ga takodje. Ali ne moze se ocekivati od svih ljudi da ga razumiju. Sve dok moj muz ne prihvati svoju bolest (ili radije receno stanje) te pri ulasku u granap ne kaze, izvinite, ja sam slijep, mozete li mi, molim vas, donijeti jedan hljeb i jedno mlijeko - takve stvari ce se dogadjati.

Ali prevrnuta vazna cak i nije problem. Problem je sto moj muz, i njemu slicni ljudi te i takve dogadjaje pogresno tumace. Oni se toliko boje tog nekog zaziranja okoline da cak i najbezazlenije dogadjaje pripisuju zaziranju okoline. Tako moj muz misli da ga ljudi gledaju zato sto ljudi ne vole hanikapirane osobe, dok ga u sustini ljudi gledaju jer im nije jasno zasto se on cudno ponasa (a priznacete da se slijepa osoba koja se trudi da se ne pokaze svoje sljepilo - zaista ponasa cudno).

MI, 'normalni' , s druge strane, najcesce imamo problem 'ne znam kako da se ponasam' ... Vecina nas misli i zna da se treba ponasati normalno, Kao i sa svakom drugom osobom. No, najcesce se dogodi da nas obuzme velika nelagoda, cak istrah pred misli da 'sta ako nesto kazem ili uradim sto bi ovu drugu osobu moglo uvrijediti'. Ta nelagoda je sasvim prirodna stvar - za ljude koji nemaju iskustva sa handikepiranim osobama. Izmedju ostalog, nisu sve handikepirane osobe iste, i ne reguju svi isto. Dok maloj Andreani, koja se rodila haman gluva (ponesto cuje uz pomoc aparata, mada uglavnom cita sa usana) mozes reci "e, jesi gluva" - ona se samo nasmije i odgovori "jesam", mome muzu ne mozes reci "e jesi corav" - on se uvrijedi. (dobro, ja mogu, nekolicina bliskih prijatelja moze, ali ne ostali.). Dakle, ta neka nelagoda ima svoje mjesto, jer ja ne mogu nerazmisljajuci, reci mome muzu koji trazi svoje carape "jebem te corava", kao sto bih nerazmisljajuci rekla na primjer mome sinu (koji bez ikakvog handikapa veoma cesto trazi svoje carape )

Tako, zbog straha od odbacivanja sa jedne strane, te zbog straha od nenamjernog povredjivanja sa druge strane (da se razumijemo i jedno i drugo su predrasude) dolazi do tzv 'samoispunjavajuce profecije'. To je samo jedan lijep termin koji u sustini znaci da - ako si zaista ubijedjen da ce se nesto dogoditi - ti ces 'naci nacina' da se to nesto i dogodi.

Tako se moze dogoditi i najboljem medju nama da odvaguje rijeci i gestove pri kontaktu sa handikapiranom osobom, jer ima veliki strah od eventualnog gafa. S druge strane handikapirana osoba haman ocekuje da cuje neku predrasudu, neku 'osudu' te tu nelagodu i to odvagivanje rijeci tumaci kao netrpeljivost i kao diskriminaciju.

Bilo bi lijepo da 'normalni' shvate da - jeste mozes uvrijediti handikapiranu osobu, bas kao sto mozes uvrijediti bilo koga drugog, a i da handikapirane osobe shvate da mi cesto okrenemo glavu ne zato sto nam je ruzno gledati ih, nego zato sto se bojimo da bi oni taj pogled mogli pogresno protumaciti.

Bilo bi lijepo da mladi roditelji, kada im cetverogodisnje dijete prvi puta vidi covjeka bez jedne noge, te nevinim prsticem upre u njega (naravno da ce uprijeti - to je odraz cudjenja koje je isto tako prirodno kao sto je upiranje prstom u crveni kamion) ne osjete nelagodu i eventualni stid, te svoje dijete ne cusnu i na brzinu ne prosikte kroz zube "skloni tu ruku i ne gledaj tamo" .... Sve u najboljoj namjeri. A to ce dijete do kraja svog zivota nositi nelagodu pri pogledu ka handikapiranom covjeku. Koliko smo samo puta i sami kao mali bili upozoreni da ne treba gledati? Bilo bi lijepo da mladi roditelji, kada im cetverogodisnje dijete upre nevinim prsticem u covjeka bez noge privedu to dijete tom covjeku, pa ako treba i da dozvole djetetu da ispituje tog covjeka kako i zasto on tu nogu nema. Nemojte trcati sa razlozima protiv. Vecina nas bi bez razmisljanja privela dijete sasvim nepoznatom covjeku koji, na primjer vodi stene na povocu, jer je dijete radoznalo i zeli bolje razgledati stene. Zasto ne privesti nepoznatom covjeku bez noge? Jedan od njih moze reagovati lose.... Hmmm, moze i onaj drugi. Na nama je da pitamo mozemo li prici. Da nam se ne bi, ne daj boze dijete istraumiralo? Dijete se ne traumira od nedostatka noge. Ja poznajem dijete koje je odraslo sa ocem bez jedne noge. Nimalo nije istraumirano. Njemu je jedna noga isto tako normalna kao i dvije. Djecu ne traumiraju noge, nego roditelji, sa pogresnim, nedovoljnim ili, najcesce nikakvim objasnjenjima.

Ali, isto tako i handikapirana osoba treba da shvati da danas pljusti kisa ne zato sto nebo ne voli njega handikapiranog koji je htio izaci u park, nego jednostavno zato sto se, eto, sranje ponekad i dogodi.

Abacija wrote:Imam nesto da priznam... ja imam predrasude prema osobama koje prate Velikog brata i inace tv-programe slicnog sadrzaja. Mislim da su to glupi ljudi i diskriminiram ih tako sto ih izbjegavam. A ako slucajno stupim u kontakt s njima onda ih vrijedjam na psiholoskoj osnovi, tj. kazem im da su tupavi.

Mislim da je to razvodnjavanje pojma diskriminacije. Nije diskriminacija reci glupanu da je glup i tako se ponasat.

Prelijepa tema, a ujedno i tuzna.
Svasta napisah, ali sam sve izbrisao.
Samo cu napisati, tuzno je da smo tako nisko spali da nam slijepac smeta, da se okrecemo za nekim u invalidskim kolicima, a da osobe sa Down sindromom posmatramo kao da nisu ljudi, isto kao i mi.
Ne znam, da li bih plakao ili cupao kosu sto smo takvi.
Nastavicu citati temu, vidim mnogo lijepih i tuzniih ispovijesti i dijaloga, konacno nesto humano i lijepo da procitam, u moru budalastina i gluposti.

Citajuci postove, neki me dirnuse jako u srce a s druge strane osjetih saznanje da ima i tuznijih sudbina od moje. Sve je to ljudska priroda. Predrasude postoje u svim drustvima i svakoj hijerarhiji samo se malo bolje - losije prikriva ili otvoreno pokazuje. Strah, neznanje, zavist, losa iskustva.....su faktori koji uticu na stvaranje predrasuda. Moja iskustva govore da se iza povucenih neupadljivih ljudi koji djeluju nesigurno ( predrasuda vecine prema njima - dosada, autsaider ) cesto kriju velike licnosti dobrog karaktera odn. iskreni prijatelji. Osobe sa hendikepom, pod uslovom da su sami "preradili" svoju situaciju, isto tako. Mislim da su ljudi, koji expresno donose zakljucke o nekome ili necemu, puni predrasuda ( a ne inteligentni kako mnogi misle ).

Nađoh na nešto zanimljivo,bar meni, pa smatrah da je ovo prigodna tema da ovdje to stavim...jedna istina sa različitim riječima....


Jednog dana, jedan slijepi covjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa sesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo:

"Slijep sam, molim vas pruzite mi pomoc."

Jedan slucajni prolaznik, igrom prilika strucnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapazajuci da je u sesiru bilo prisutno samo nekoliko metalnih novcica.
Savio se da bi mu pruzio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavsi novi natpis.

U toku popodneva slucajni prolaznik se vratio do slijepog covjeka zapazajuci da je njegov sesir ovom prilikom bio pun novcica i novcanica.

Slijepi prosjak prepoznavajuci ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nesto napisao na kartonu i sta je to mogao napisati.

Nasta ce prolaznik odgovoriti: "Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na
drugaciji nacin", nasmijesi se i izgubi u guzvi.

I tako slijepi covek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:

"Danas je proljece, a ja ga ne mogu vidjeti".

zagazaga wrote:
@zelenashica, lijepa priča

Hvala zago

Hendikepiran ili ne, niko nema pravo da se ponasha diskriminatorski prema drugom .Moja hendikepiranost neznaci da sam bolji covjek od drugih, daleko bilo. Karakter,ponashanje... me oslikava u drushtvu. Mada, neki znaju dobro da “koriste” nedostatke...Dosta puta prilikom zajednickih terapija, druzenja, uvjerio sam se kako to funkcionishe. Neki to koriste kao “odbrambeni mehanizam” jer ne mogu drugacije da izadju na kraj. Drugi ,iz sasvim drugih razloga i to je istina.
Bio sam diskriminiran, pa nisam mogao da upishem ni shkolu koju sam htjeo, koja mi je bila najbliza iz prakticnih razloga. Naravno, “zakonski” sam mogao, ali su nashli 1000 razloga (kao specijalni prilaz, shto je laz jer nisam bio u kolicima, te jezik i to su lagali jer sam poprilicno naucio za vrijeme terapija , trazio sam da me testiraju pa ako ne prodjem u redu...) Tek nakon “prijetnje” roditelja da ce zvati novinare , popustili su .Nije dugo trajalo, par mjeseci zbog tuce sa drugim studentom, izbacen sam samo ja, dok je on ostao . Znao sam da cekaju i najmanji razlog, ali bila je I moja krivica. Nisam vishe mogao da izdrzim provokacije.
Nakon toga moji odlucuju da me upishu u privatnu shkolu nadajuci se boljem tretmanu . Opet 1000 razloga protiv, jer kako cu ja iz neke Bosne da se mijesham sa “aristokracijim”, psihicki sam nestabilan zbog rata, vec izbacen iz jedne shkole, kako ce drugi roditelji reagovat... Pored svega trebam i test intiligencije (WISC) da uradim jer direktorica sumnja u moje intelektualne vrijednosti....
Moja mama nije osoba osoba koja moli. Ovaj put, zbog mene, je zamolila tatinog poslodavca ( inace brodovlasnika) suprugu, da ucini neshto. Samo jedan telefonski poziv( i predstavljanja doticne) koji je trajao manje od minute, bili smo primljeni i sestra i ja.
Pored drugih sitnih i “zlobnih” (malo sam koristio situaciju) najveca “osveta” direktorici bila je na pocetku 11-tog razreda kada sam joj rekao,” da je ova shkola prelagana za mene i da mi omoguce polaganje 11 i 12 razreda istovremeno je ovdjer samo gubim vrijeme “. Morala je da mi omoguci, polozio sam i zavrshio kao 3 student u generaciji
Nisam mogao da joj oprostim za “primitivce iz Bosne” kako nas je opisivala i onaj WISC test, nekad kad te “spuste” dobijesh extra moral da im vratish .Sad, na koji nacin, to je individualno, ja sam bio odabrao taj put, valjda poslije “lekcije” iz prve shkole.

zagazaga wrote:

Abacija wrote:

zagazaga wrote:Mislim da predrasude imaju ljudi koji su ograničeni i uzimaju stvari zdravo za gotovo, ne razmišljajući ni o čemu pa ni o tome. Ja se trudim da ih nemam mada smo odgojeni s predrasudama ali ništa strašno i ništa što bi diskriminisalo druge i drukčije. Mene samo ljute, zbunjuju....ili, ne znam kako da opišem to.......kako ljudi koji su žrtva neke diskriminacije ili stereotipa mogu biti ti koji vrše diskriminaciju nad nekom drugom grupom ljudi?

Interesatno pitanje...

A na njega cu odgovoriti protupitanjem - sta je lose u tome da se na diskriminaciju uzvrati istom mjerom?

evo opet pitanja kao odgovor: Zar diskriminirajući druge ne postajemo loše osobe? Zar diskriminirana osoba ne bi trebala u sebi da ima bar trun enpatije?

@zelenashica, lijepa priča

Postajemo losi jedino ako diskriminiramo one koji to nisu zasluzili. A uzvracanje istom mjerom je upravo pokazivanje empatije. Po wikipediji empatija...

...се употребљава (у психологији) да означи процес непосредног уживљавања у емоционална стања, мишљење и понашање других људи. Емпатија представља непосредно сазнање осећања, жеља и намера других људи, за разлику од симпатије која подразумева саживљавање са осећањима блиских људи, саучествовање у емоционалном стању других. Нпр. када путем емпатије откривамо страх или бол другог лица, ми првенствено знамо шта они осећају, а када преко симпатије доживљавамо ова осећања која имају нама драга лица (брат, син, жена), тада и сами проживљавамо, осећамо страх или бол.

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%95%D0% ... 1%98%D0%B0

Obicno se empatija povezuje samo sa pozitivnim osjecajima, ali ova definicija obuhvata i negativne (lose) osjecaje.

haubica_i_to_teshka wrote:Hendikepiran ili ne, niko nema pravo da se ponasha diskriminatorski prema drugom .Moja hendikepiranost neznaci da sam bolji covjek od drugih, daleko bilo. Karakter,ponashanje... me oslikava u drushtvu. Mada, neki znaju dobro da “koriste” nedostatke...Dosta puta prilikom zajednickih terapija, druzenja, uvjerio sam se kako to funkcionishe. Neki to koriste kao “odbrambeni mehanizam” jer ne mogu drugacije da izadju na kraj. Drugi ,iz sasvim drugih razloga i to je istina.
Bio sam diskriminiran, pa nisam mogao da upishem ni shkolu koju sam htjeo, koja mi je bila najbliza iz prakticnih razloga. Naravno, “zakonski” sam mogao, ali su nashli 1000 razloga (kao specijalni prilaz, shto je laz jer nisam bio u kolicima, te jezik i to su lagali jer sam poprilicno naucio za vrijeme terapija , trazio sam da me testiraju pa ako ne prodjem u redu...) Tek nakon “prijetnje” roditelja da ce zvati novinare , popustili su .Nije dugo trajalo, par mjeseci zbog tuce sa drugim studentom, izbacen sam samo ja, dok je on ostao . Znao sam da cekaju i najmanji razlog, ali bila je I moja krivica. Nisam vishe mogao da izdrzim provokacije.
Nakon toga moji odlucuju da me upishu u privatnu shkolu nadajuci se boljem tretmanu . Opet 1000 razloga protiv, jer kako cu ja iz neke Bosne da se mijesham sa “aristokracijim”, psihicki sam nestabilan zbog rata, vec izbacen iz jedne shkole, kako ce drugi roditelji reagovat... Pored svega trebam i test intiligencije (WISC) da uradim jer direktorica sumnja u moje intelektualne vrijednosti....
Moja mama nije osoba osoba koja moli. Ovaj put, zbog mene, je zamolila tatinog poslodavca ( inace brodovlasnika) suprugu, da ucini neshto. Samo jedan telefonski poziv( i predstavljanja doticne) koji je trajao manje od minute, bili smo primljeni i sestra i ja.
Pored drugih sitnih i “zlobnih” (malo sam koristio situaciju) najveca “osveta” direktorici bila je na pocetku 11-tog razreda kada sam joj rekao,” da je ova shkola prelagana za mene i da mi omoguce polaganje 11 i 12 razreda istovremeno je ovdjer samo gubim vrijeme “. Morala je da mi omoguci, polozio sam i zavrshio kao 3 student u generaciji
Nisam mogao da joj oprostim za “primitivce iz Bosne” kako nas je opisivala i onaj WISC test, nekad kad te “spuste” dobijesh extra moral da im vratish .Sad, na koji nacin, to je individualno, ja sam bio odabrao taj put, valjda poslije “lekcije” iz prve shkole.

Zar je direktorica otvoreno izjavila da ste ti i sestra "primitivci iz Bosne"?!

Sljedeci put kad neko zatrazi nesto sto zvuci izvan pameti, kao sto je taj test, ti zatrazi da zahtjev i obrazlozenje zasto ga traze predaju napismeno. Ako ti zatreba savjet sta da im odgovoris, javi se ovdje na temi pa cemo zajednickim snagama mi forumasi nesto pametno smisliti. Drzi se!