Pocetak rata u Sarajevu

[M.O.S-]

Naziv teme ti je onako za upotebu u Srbiji.Nije bilo pocetka rata,bilo je agresije...AGRESIA,KAD PROMJNES NASLOV TEME MOZEMO PRICATI!!!

U pravu si brate 100%

[M.O.S-]

Ma brate da ti mi nista nepricamo pogledaj sta kaze Robert Fisk o ratu u

[HAVANA]

22g,svi kontamo staće,ne može se to nama desiti...
Počinje ludilo,drug iz razreda na barikadama na vracama kontam koji će on ku... tamo,nestaju ljudi preko noći,svi kod nake tetke otišli,žurili,nisu se javili,doće brzo...mi u naselju,papci nose redom sve iz posluga,nama šega,pravimo štab u naselju a onda spektakl .Poče rokat sa svih strana,mi fol nešta stražarimo,nas 30 a tri puške...dođe i juni,već se nešta i oružja skupilo...sad već idemo i na trg,na hrasno,pofaliće...roka žalosna ti majka al mlado ludo,ideš,kontaš ne može meni ništa bit...i tad počinje,hrasno ,zoka gine,ne možemo da vjerujemo,jak ,uvijek prvi...vraćamo se sjebani,ljuti,sad već naoružani,ubrzo gine i tarik,asim...nekako se navikavamo da smo možda mi slijedeći.Kad smo slobodni,svira se,cuga,druži,svi smo zajedno koji su ostali,još uvijek ime nije bitno...Počinje se sa nekakvim brigadama,dolaze neki novi ljudi,naredbe,odvajaju nas,raspoređuju,neki prelaze sami kod juke,ćele,neko uspijeva i otići,neki dobijaju posao u unproforu...Ja na žuć,1 motorizovana,veze nisam imo ni gdje je žuć a čitav je život gledao sa balkona
Hrane nema,vode nema,struje nema,skači po brdima a kad si slobodan smišljaj kako do vode,struje,hrane...
Nas 5-6 iz naselja, pa na aerodrom,preko žice,bježi da te ne ufate francuzi a najbolji plijen mi je bio 24 konzerve ikara(otac ga jebo ko ga napravi)to je bilo blago u to vrijeme ,cigara nema,šećer 70km...Odem kod starog u stan kad tamo levat se smjestio dok sam ja skako po brdima i još bi se ko nešta svađo...Ostavim ga u stanu ,pokupim liniju(dao je za kilu šećera),tv (za ulje),čilim(šteka drine u refuzi)...nosi kući mami pa opet na žuć.Dolazi zima,meni je još i dobro u kasarni spavati ali stalno misliš kako je kući,mama i sestra same,nema im ko donijeti...već je počelo ,probrani nose,kradu,počinju se pozivati na svoje ime,patriotizam,ime je sve više bitno,moji prijatelji već počinju imati problema sa provokacijama,od prvog dana su tu ali pojavljuju se velike patriote sa nacionalnim predznakom,čak nam donose i nake nitroglicerinke mi na brdu a oni u džipa i odoše...Za to vrijeme majka,sestra,gladne,smrznute...sjede i još misle gdje sam ja.Moj Peđa ih spašava,radi u unproforu,mene nema,on im svako dva tri dana nešto donese,pomaže im on,ja ne mogu,nemam,ne daju mi...Zima,kota 850,mujkića brdo...gine prvi,krećemo...nas 11...10 ujutro svi mrtvi, ja jedini živ,ležim u nekoj jebenoj medju zoni,ranjen,ne vidim,neki momak uspijeva doći do mene i previti me ali ne mogu me izvući.Tek u 17h me izvlače neki momci s barica,bolnica,puno lice baruta,ne vidim,samo kontam da mi je progledat,noge,ruke bole al osjećam ih,na jednu uho ne čujem,kontam jebat ga,ima drugo daj samo da progledam...
Lijekova nema,mama donosi za bolove,soka,hrane(opet pedja)...izlazim iz bolnice,kući sjedi,gladan,nikad kore hljeba nisam dobio ni od armije...Guzonje se vozaju,piju kole od 15km kod šerbe,prodaju 200 grama nes kafe po 100km,kupuju zlato po 5 maraka,mijenjaju ga za robu po 9 a marža na robi 300%,useljavaju u stanove...E nećemo tako...
Lagano dolazi iz guzice u glavu,94g počinjem ganjati papire,upoznajem djevojku(sad ženu)prešla je sa grbavice kad se most otvorio,kokuzi,ja 64kg,nosam sestrine pantole...roka a ona u gradu,šepav idi pješke do nje,puca...svaki dan ružne vijesti,pogino muris,saša...95g završavam papire i odlazim u njemačku na operaciju,poslije 20 dana stiže i ona...
97g vjenčanje,djeca...
7 godina poslije vraćamo se kući,oni probrani i dalje jašu,oni jebeni i dalje šute...
Podijelili su sve što se podijeliti moglo,pokrali skoro sve...ostalo znate,niste više mladi.
Nemojte biti levati kao neki od nas,ne slušajte šuplje priče...
Ja sam super prošao,živ sam...mnogi moji drugovi nisu.
Ne dozvolite da vas truju i zaglupljuju.Mene više ne mogu,ja sam sve fore u životu popušio i dobro mi je ,radim,imam,sam sebi stvorio...
Eto,ukratko
Smrt fašizmu

[Dioda]

Bila sam treci razred osnovne kad je pocelo. Sjecam se da sam zvala drugaricu iz razreda da je pitam hoce li biti nastave, a ona mi odgovara da ona nece ici u skolu...

Mama se vratila sa terena u Sarajevo,i dosla po mene na Cengic Vilu (ja bila kod njene mame),da me vodi na Ilidzu u stan.Jos nije ni poceo rat, nema jos pucnjave,a tata joj govori preko telefona da ne bude budala,da ne ide na Ilidzu,da ce biti ovdje ludilo...da je cuo price da ce biti svega...
A mama ne vjeruje,vodi me dole...Sljedeca scena,gledam na tv-u onaj miting pred Holiday-innom (spomenu @Seha),i u masi okupljene raje vidim tatu,i vristim:maaamaaa eno tate...

Komsinica preko puta,srpkinja,koja je moju mamu znala bukvalno otkako su djeca bile, mene salje u granap na Ilidzi,da joj kupim hljeb (komada sedam).Ujutro njene porodice nema vise u stanu,samo su se pokupili i otisli jer su znali. Kasnije sam saznala da su se vratili i ostatak rata proveli dole, do reintegracije Ilidze, kad su prodali stan i otisli u neku vukojebinu...
Ilidza zatvorena vec,prije nego sto se u ostatku grada bas zakuhalo, sad nam nema nigdje ici. Vec se cuje i pucnjava...Jedan dan smo pred zgradom, mama, ja i jedan komsija kojem ja sjedim u krilu. Cuje se buka, nesto tutnji, i onda se iza coska pojavljuje tenk. I krece se polako prema nama. Usporava i staje, a cetnik se izbacio iz onoga do pasa,gleda u nas jedno minutu,i ne mice...Mama mi samo sapne...ne mici...Ja se pocinjem tresti....Traje to minutu...I onda odose...
Sljedeca scena, u toj smo zgradi,sjedim ispod stepenica, svi su dole,na vratima nam s unutrasnje strane ormari,i pocinju lupati na vrata i cujem vrisku...Osjetim da trnem sva...Osjetim da ne mogu da pomjerim nogu,ni da je savijem, da sam sva ukocena, i od silnog straha i uzasa pocinjem da vristim...Vjerovatno fras,sta li...

Mama odlucuje po svaku cijenu izaci sa Ilidze,i pokusati doci na Cengic Vilu. Sjecam se da su na glavnoj ulici barikade, postavljenji oni jezevi (kako se ono vec zove) i stoje na sred ulice tri cetnika,tri „bela orla“ u crnim uniformama sa crnim cvikama i pricaju na ekavskom. Mama koristi moje ime (iz mjesovitog sam braka i bojala se da joj ne zatraze licnu) i vristi na mene kontajuci da nas tako nista nece pitati...I uspjele smo...

Dolazimo na C.Vilu (kraj maja '92) i za deset dana nam u stan ulijece Maljutka,komsija iz stana preko puta u komadima...Jos jedan moj fras...

Mama i tata kupe dijelove tijela komsije,ja gledam kako ga iznose,karirana deka i gledam u nju, ne mogu da odvojim pogled od nje. Mama vristi na mene da ne gledam,da idem u podrum.

Juni 92,nas drug iz zgrade preko puta.Milos,ostavio nam oprostajno pismo- mojoj drugarici i meni, u kojem pise :Je*em vam mater balijsku. To je napisalo dijete od deset godina...

Krajem '92 gledam moju drugaricu kako drzi svog tatu za ruku,i ja mislim kakoje moj tata na liniji,i da ga ja vise necu vidjeti.Taj put je dosao...
U aprilu '93 sve probeharalo,ja kod pruge i berem taj behar,da obradujem tatu jer se danas vraca sa linije.Ulazim u kucu sa beharom u rukama i cujem vrisak...Bacam behar i pocinjem da vristim iz sve snage,treci put od pocetka rata...Tata se vise nece vratiti...

Da ne gnjavim dalje,svasta se izdesavalo,ali je meni pocetak rata najteze pao...

Na Ilidzu sam otisla samo tri puta nakon rata, imam strasnu traumu, jos uvijek vidim one cetnike tamo i sad se tresem kad pomislim. I jos uvijek osjetim miris parfema koji je pukao kad je pala granata i poprskao onog komsiju koji je poginuo...Miris parfema pomijesan sa mirisom ljudskog mesa i baruta. Nekad osjetima na nekoj zeni taj parfem,i automatski mi se povraca i jedva se suzdrzim...Psiha je cudo.

Htjedoh napisati par recenica, a otegla

Jedino sto me moze rasplakati je pomisao na ono sta smo prosli u Sarajevu. I nista drugo.

[luciferino]

Bili smo sesti razred kada se pocelo zahuktavati. Moj najbolji drug slavio je rodjendan 02.03. i sjecam se da su njegovi na rodjendanskom slavlju gledali dnevnik (mislim da smo prije toga gledali nekakav bljak horor film o puzevima golacima koji papaju ljude). Moj drug je prokomentarisao: "Ma sta me briga za rat. Samo da nema skole." , nakon cega je dobio jedan instant roditeljski ukor. Onda se sjecam frke oko barikada, pa se onda situacija kao malo smirila, pa su onda bile velike demonstracije 05.04., a od 06.04. skole zaista vise nije bilo. Niko od mojih nije ocekivao da ce se sve odvijatio onako kako se odvijalo, stari je govorio "ma nece svijet dopustiti da bude rata u Sarajevu, u olimpijskom gradu" i onda je u junu zavrsio s puskom u TO (hvala Bogu, jos je ziv). Sa rajom sam vrlo brzo izgubila kontakt kao sto smo izgubili telefonske linije u maju, ali mama je na neki nacin dolazila do informacija ko je ostao, a ko je otisao. Zene... Nisam bila ni ljuta, ali sam se uvijek pitala kako su to njihovi roditelji znali, a moji nisu imali pojma ili mozda jesu, ali nisu zeljeli vjerovati.

[Eborg]

A gdje su bile tachno barikade?Vogoschca,Ilidzha i Grbavica?

[KREMEN]

Nisam bio u tom jebenom ratu, ali nikad necu svatiti kako su mogli pucati po civilima, kako je to svijet tako dugo gledao.. nemam rijeci, jednostavno divim se tim ljudima koji su bili u tom gradu...ako ima Boga, svima ce vratiti po zasluzi ..

[Admir_1984]

Sjecam se da sam se probudio da idem u skolu (prvi razred),a stari dolazi u stan i kaze barikade nekakve, nisam mogao ni na posao, a nema tebi ni skole Meni nekako drago bi, samo se vratio u krevet

Neko spomenu i taj Bajram pred rat (mozel neko tacno napisati kojeg je datuma bio?), a ja dobio bajramluk i otishao kupit cokoladice, a tamo raja iznosi svashta iz trafike. I ja im se pridruzim i kuci donesem bunt novina i one radne fascikle il kak se vec zovu.

Jos su mi u glavi zvukovi migova, a tacno se sjecam mjesta i pogleda prema njima. Neshto se slabo sjecam da sam tada cuo za rijec rat

Navece se isto sjecam izlazaka na ulicu i gledanja u pravcu releja na Humu kako "neshto" svijetli i leti sa jednog pravca grada na drugi.

Isto se sjecam da je sve manje moje raje bilo u zgradi, kako su i gdje otisli pojma nemam

Sjecam se dobro i da sam utakmicu eura92 Danska-Njemacka gledao u susjednom haustoru preko Akomulatora i da sam bio tuzan sto njemacka nije pobjedila, a kad smo krenuli kuci morali smo trcati cik-cak zbog snajpera

Ima tu jos masa stvari koje su se desavale za vrijeme rata, a kojih se sjecam, al kad bi poceo pisati, Boga pitaj kad bi zavrsio

[ladyblue18]

Neko spomenu i taj Bajram pred rat (mozel neko tacno napisati kojeg je datuma bio?)

4.4.

[-LIBERO-]

Sva uzvisenja,sem Huma,i sva prigradska naselja su odmah u startu bila pod kontrolom tih paravojski. Od naselja Sarajeva Grbavica,Ilidza i Vogosca...a i cudno je to,tek kasnije covjek prekonta da su sva sela i okolna naselja oko grada vecinski sa srpskim stanovnistvom.

Sada kada malo bolje razmislim,sa ovom pamecu i ovim nacinom rezonovanja,moglo se zakljuciti da ce biti sranje i to antoligijskih razmjera.
Al' "...lako je poslije bitke biti general...",sto bi rekli ,tada vecina nije kontalo sta nam se sprema,a bukvalno je mjesecima i mjesecima planirano to sto ce nas strefiti u tom sarajevskom obrucu.

Znam da je bilo trzavica ,nacionalizama i u skoli. Znam da su neki dolazili sa majicama SDS-a,neki SDA-a,i znalo se desiti i neke djecije tuce na toj osnovi.
Pocetkom rata sam saznao da je tata moje skolske jaranice Dragane,vojvoda,nisam znao ni sta je to,a eto bio je po profesili moler ,a u ratu je imao te neke jedinice pod svojom komandom,a covjeka vidjao milion puta,nikako to nisam mogao da svarim..kako,sta...otkud sada to ,cuj draganin stari vojvoda.

Poceo je vec rat,nekih mjesec ,tako nesto..mi djeca sa mamama smo bili u podrumu. Moj neboder je na stotinjak metara od prve linije,i dok se jos nisu uspostavili rovovi i ucvrstile linije,sjecam se jedne predvecerji,jos mrak nije pao ...dobro se sjecam,krece opste puskaranje....vidi se da je opsti haos.
Haustorom i podrumom ide prica krenuli su. Veze nisma imao ni gdje su krenuli,ni ko je krenuo,samo vidim,osjetim strah..neku polupaniku kod starijih oko sebe.
Puskaranje je haoticno,puca se sa svih strana,bas gusto,silazimo sve dublje i dublje iz haustora i sa spratova svi u podrum i u dijelove podruma koji su kao najsigurniji. Sigurno nas je bilo 60-70,sve starci,zene i djeca..muskarci,stariji momci su na strazama,linijama kojih tada jos nije ni bilo.
Puca se,trombloni udaraju vrlo blizu..cudno,barem meni tada cudno nema ekspozija granata,jer su nas obicno satima i satima maltretirali granatama.

U nekoj prici ,koju su pokusali da mi djeca ne cujemo,skontamo da su cetnici,i sve te formacije krenuli prema naselju,i da su usli na nekim dijelovima u samo naselje. Svi stariji su u nekoj panici ali se zbog nas prave da je kao sve ok.

U pola frke sa lijeve strane podruma,gdje je vani jedan zidic,cuje se bukvalno rafalni urlik,i to dugo,brzo..pa sporije,pa opet brze. Uspostavi se da su se nasi povukli sve do mog nebodera i da su oni usli u vise od pola naselja. Kasnije kada se sve smirilo ,dva dana poslije kada smo izasli iz podruma u kojem smo bili tih 48 sati,ispod tog zidica nasli smo na stotine cahura ,i onda skontas da su tu nasi postavili neki vid mitraljeskog gnjezda i da je taj zidic u jednom momentu bio zadnja linija odbrane naselja,i da je odatle pucao neki stari "sarac" teski mitraljez jos iz Drugog Svjetskog Rata.

Znam da sam se tek tada pravo prepao jer sam skontao da su bili pravo blizu,i sta da nasi nisu izdrzali. Kasnije u toku tih borbi pocetne linije su vracene,jer ta njihova jedinica koja je uletila u nase naselje su bili neki iz Srbije,nisu znali teren,a ovi nasi lokalni mangupi,koji su sticajem nuzde postali vojnici,uletili preko nekog malog odvoda za potok koji je blizu ovima iza ledja i tako nekako sacuvali naselje od tog napada,koji je bio bas jeben (moram ovu rijec,da docaram tezinu momenta ).
Kasnije kada su se linije uspostavile,kada se skupilo nesto oruzija od pretresa grada,nesto se oruzija i otelo,kada su se rovovi iskopali ispred zgrada ,objekata,preko ulica...nekih proplanaka...kasnije se te linije nisu pomjerele i pucale..ali taj prvi mjesec-dva je bilo bas zeznuto. Poslije je bilo i jacih napada,i pjesadijskih pokusaja i bas zeznutih situacija kada su sa linije samo snosili mrtve i ranjenje,ali ikada nisu vise bili tako blizu ulaska u naselje kao to predvecerje.

Bilo je jebeno bas....

[Haris.ba]

Vidim komsiju navece nosi snajper o ledja objesen. A bio laborant. Reko bio u lovu. Dan poslije s najboljim jaranima Sasom i Dejanom se trebao vidjeti. Oni isli "negdje" i donijeli metaka. I meni ih dali nekoliko. Nisam kontao zasto tada.
Slijedece jutro policija i neki ljudi mi odvode oca u zatvor. Pokupili sve odrasle muslimane i Hrvate iz ulaza. Oca nema, a i meni u glavi isto nista. 20-ak dana dok nismo dobili oca nazad nismo majka i ja htjeli prihvatiti da je rat. I danas mi je zanimljivo to tadasnje izbjegavanje prihvatanja istine(mada ima toga i danas).
96 - smo se vratili u stan. U stanu samo sto nisu prozore odnijeli. Jedino nasred sobe ostavili dva Kur'ana sto smo imali. I u njima napisali (vjerovatno djeca) pola latinicnim - pola cirilicnim slovima: jebemo vam majku i mi cemo se vratiti.

[todd_smith]

Vidim komsiju navece nosi snajper o ledja objesen. A bio laborant. Reko bio u lovu. Dan poslije s najboljim jaranima Sasom i Dejanom se trebao vidjeti. Oni isli "negdje" i donijeli metaka. I meni ih dali nekoliko. Nisam kontao zasto tada.
Slijedece jutro policija i neki ljudi mi odvode oca u zatvor. Pokupili sve odrasle muslimane i Hrvate iz ulaza. Oca nema, a i meni u glavi isto nista. 20-ak dana dok nismo dobili oca nazad nismo majka i ja htjeli prihvatiti da je rat. I danas mi je zanimljivo to tadasnje izbjegavanje prihvatanja istine(mada ima toga i danas).
96 - smo se vratili u stan. U stanu samo sto nisu prozore odnijeli. Jedino nasred sobe ostavili dva Kur'ana sto smo imali. I u njima napisali (vjerovatno djeca) pola latinicnim - pola cirilicnim slovima: jebemo vam majku i mi cemo se vratiti.

u kojem je to naselju bilo ako se moze znati?

[Joey Tribbiani]

Sjecam se jednog ljetnog dana, mislim 94. da je bila. Igrao sam se sa najboljim drugom ispred kuce kada je u blizini pala granata. Nikad necu zaboraviti taj zvuk...ostace mi u usima dok sam ziv. Znam da su mnogi culi i pretrpjeli gore. Bio sam dijete i to je bio prvi put da sam osjetio strah u pravom smislu te rijeci...Srecom, niko nije stradao, pala je nekih 200 metara od nas, roditelji su se "stvorili" tu za par sekundi.

Prije toga, narod se opustio, djeca su se igrala jer neko vrijeme uopste nije bilo granatiranja. Sjecam se i one sirene za uzbunu. Mama je govoril da je to znak da udjem u kucu ali sam znao da je to znak za nesto lose, gore od prekida neke djecije igre. Bio sam mali, ali i pored toga sjecanja ne blijede. Najezim se dok ovo pisem, dok citam tudje postove... sve cu ovo sacuvati na compu. Ne znam za vas ali kad procitam nesto ovako, sjednem i duboko se zamislim...kako se mi danas zamaramo glupostima...jebo ove danasnje probleme, sjetite se gladi, zime, straha, snajpera. procitao sam jedan post na prethodnoj stranici koji kaze da treba zivjeti zivot punim plucima...ja bih dodao " i nikada ne treba zaboraviti sta smo prosli, nikada ne treba dopustit da se nesto slicno ponovi.

[ranger]

ja se sjecam kako sam bio ponosan kad sam oca vidio u uniformi policije
mobilisali ga odmah na pocetku jer je bio rezervista, a pored toga sto je bio rezervista bio je jako naivan i glup
covjek se rukovodio onom "nisam nikom nista kriv", umalo da najebe zbog takvog stava, spasise mu glavu drugovi srbi
ne ponovilo se...

PS jest da je off topic i da je apokalipticno maximalno, al ja cesto u sebi pomislim da ovdje nece bit normalne drzave bez nekog novog rata, jer je mnogo stvari koje zuljaju i jedne i druge i trece a ne mogu se rijesiti jer su u suprotnosti medjusobno, ako kontate sta hocu reci...

[Suicidal Siberian]

Ja se sjecam kao da je bilo juce. Imao sam nepunih 9 godina. Kada je pocela frka na Vracama, tada sam prvi put cuo eksploziju granate, cinilo mi se kao da je Nova godina , pitao sam mamu sta se to slavi ...izmedju ostalog,upamtio sam "cudnu" atmosferu tih dana u osnovnoj skoli u koju sam isao, pocele su se furati beretke,i sjecam se da je jedan kolega iz skole dosao sa ocilom na beretci (hallloooo 2. razred osnovne)..i neki komentari su bili, ja se sjecam da sam rekao da bi trebala biti petokraka gore ...jebiga, druge simbole nisam ni poznavao...bio sam dijete ali sam znao da se desava nesto cudno, neprirodno, pogotovo te dane u skoli...ah da, sjecam se majke kako je plakala kad je bio masakr u Vase Miskina, tada sam vec skontao da se gine, da nije film na tv-u.

[Bullet Tooth Tony]

Sjecam se da me je snajper gadjao kada sam isao u skolu na mostu prema zamjevcu,da sam zadnji ostao nepomican ,nogu od straha odsjecenih na pola

Sjecam se zaobilaska iste kote kroz sumu na zmajevcu ,kada se,u trenutku najveceg straha, uvijek pojavljivao ispred mene momak u maskirnom odijelu,bijela i nasmijana lica,te me otpratio do pola pa onda "nestao" (uvijek pustim suzu kad ovo pricam)

Sjecam se da sam bio glavni u raji jer sam umjesto cahura ima pravi (naravno prazan) tromblon rucne izrade.....sjecam se i da su mi pokazali sarajevsku kola kola bombu,punjenu srapnelima...

Sjecam se da me je na mejtasu "napao" rotvajler,usljed straha sam se onesvjestio,od tada se vise ne bojim pasa

Sjecam se fiseka,graha,odlazaka po vodu,naljepnice TO BIH na komadu drveta koji sam zvao puska.....svega se sjecam

[sarayewo]

Uh... Citanje ove teme ponuka niz sjecanja... Klasifikacije radi, imao sam 10 godina te nesretne 92...

Sjecam se prvo pred rat da je stari mog tada najboljeg skolskog druga Miljana pustao "ko to kaze ko to laze" i pjevao na sav glas... Meni to u tom trenutku nije apsolutno nista znacilo i naumpalo mi je tek godinama kasnije, nekoliko godina nakon sto je rat stao...

Od barikada se sjecam to da se nije islo u skolu, stari i rahmetli djed su isli pred skupstinu i jedva se vratili nazad do kuce... Nekako se iz tog pocetnog perioda najvise sjecam noci... Sve u stanu pogaseno, svijetli jedino par lampica na liniji, starci slusaju vijesti i pushe jednu na drugu, a kroz prozor gledas odbljeske granata po gradu i svijetlece metke kako sibaju kroz zrak (s Breke sam, pa se to sve dalo jasno vidjeti u mrklom mraku koji je bio u gradu). Naravno, i moji su mnogi drugovi, sto skolski sto mahalski, nestali preko noci...

Mi djeca smo pokusavali naci neku razonodu u svemu... noci u podrumu smo provodili igrajuci karti, gradova, kaladonta i svega ostalog cega se mozes sjetiti... onda smo pravili pancire od omota od onih americkih lanc paketa, farbali ih temperom u maskirne boje, ratovali cjevkama i prackama protiv drugih zgrada, pentrali se po dalekovodu u blizini zgrade (sve dok nije zapucalo na nas jednom). Imali smo svoju "jedinicu" ljeti, a zimi bi pravili skije od gajbi i spustali se niz dobro zaledjene ulice od vrha Breke do Kralja Tomislava...

Nekako covjek vise pamti te vedrije momente a potiskuje one mracne... Sjecam se da sam satima sjedio u sobi i plakao kada je geler raznio glavu moje prve simpatije, da smo svi sa cudjenjem i odusevljenjem bodrili naseg druga kojem je geler usao u glavu na celu iznad lijevog oka, prosao kroz mozak i stao na potiljku, a on prezivio i poslije mjeseci fizioterapije prohodao, a nedugo zatim i lopte igrao sa nama.

Jednom su Vikicevi upali u jedan od haustora u zgradi jer je neko snimio da na tavanu ima haman citava soba namjestena, krevet, sve, pa su kontali da je snajperista... Ispostavilo se da se komsija svadjao sa zenom pa je tu spavao kad se pokace...

Stari se vukao po linijama k'o i svi obicni ljudi u gradu u to vrijeme... do dana danasnjeg ne voli puno pricati o licnim dozivljajima, vec se prica obicno zavrsi na tome gdje su bili nasi a gdje cetnici kada se vozamo po brdima oko Sarajeva ili Igmanu, Nisicima, Olovu...

Prosao sam jednom i kroz tunel, stari je nekad 95-e (cini mi se), nakon sto je oslobodjena Vozuca i mi se "pomirili" s Hrvatima, sredio da odemo u Tuzlu... Prosli kroz tunel, dosli u Hrasnicu, stari uzeo Ladu od nekog prijatelja, otisli preko onog igmanskog puta u Tarcin, pa preko Kiseljaka, Zenice, ne znam ni ja sam kuda, stigli u Tuzlu. Za put za koji danas treba 2 sata voznje nama je trebalo 14-ak...

Uh... I ja, kao i mnogi na ovoj temi, imaju puno za ispricati i tesko je napisati kratak post... Ovo su samo crtice a znam da bi svako od nas mogao napisati knjigu o prozivljenom i prezivljenom u te 4 godine opsade...

[Ahmmed]

Našao sam ovaj tekst, koji napisah prije nekoliko godina, a najvećim dijelom govori o danima pred početak rata u Sarajevu........

Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa

Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?

Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....


Bio sam na Kovačima, večeras....

Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....

Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...

I golubove još nikad, nahranio nisam....

[Broj 1]

Sjecam se godinu prije rata dok je rat bjesnio po Hrvatskoj, po Sarajevu se mogle vidjeti hiljade i hiljade vrana, pacovi su po alipasinom izlazili iz kanalizacija i setali po ulici, stari su govorili da to nije dobar znak.
Dodje proljece 92 i ispostavi se da su stari ljudi imali pravo.
Miris proljeca sam uvijek volio, ali 92 godine mi je taj miris imao neki drugi miris, mirisalo je na neku zebnju, na nesto jako odvratno.
Nekoliko mjeseci ranije sam sanjao svoju sudbinu i danas skoro svaki dan se sjetim tog sna, jer je bio istinit.

[Fair Life]

Mladen Vuksanovic - DNEVNIK S PALA 1992.

http://www.speedyshare.com/608333381.html

[miki27A]

Vikend bio,nedelja, spremala se za pismenu vjezbu iz matematike u ponedeljak. VI razred, 12 i po godina. Trebao biti Beverly Hills 90210 na TV, a mene pravo ljutilo sto su cijeli dan bile neke ? vijesti. Barikade tek pocinjale, jos se mislilo da ce sve kratko trajati. Drugovi iz razreda su odlazili, jedan drug otisao u Beograd, u stanu mu je kasnije nadjen arsenal oruzja: stari mu je bio vojno lice.

Mjesec dana kasnije, ja kod nane, nekih 3 minute od moje kuce (bila kod nje vec mjesec dana jer je dedo umro, pa da nije sama ja ostajala sa njom) maj: ujutro mama dolazi po mene da idem kuci: u 7 navece, u vrijeme vijesti na nas krov pala granata. Moji jos nisu sisli u podrum, dok odgledaju vjesti, kad im u kucu banuse komsije (Kad je granata pala, kuca se potresla, a mama prokomentarisala: "Ova je bila blizu"!); mislili da kuca gori jer se digao oblak prasine sa tavana. Tako moji saznadose da je kuca pogodjena. Sreca niko nije bio ranjen.

Mjesec, dva kasnije, u vrijeme Pofalicke bitke, ostali mi malo duze u podrumu, iako su mama i tetka imale obicaj ujutro otici na sprat, sjesti na tarasu /bilo k'o zaklonjeno od Trebevica/, kad oko 10 ujutro jos se nije smirilo kad opet se cijela kuca potrese: VBR,, ona od 120? mm sta li udarila direktno iznad ulaznih vrata. Mi se vec pozdravili od cijelog sprata, tata izlazi da vidi kad sprat ostao. Dedo kad je gradio kucu ugradio i jedan zeljeznicki prag bas iznad vrata i tu je granata uletila: prosla kroz WC, zid od WCa i zavrsila u djecijoj (mojoj i sestrinoj) sobi u nasem ormaru. Jos imam neke od salveta koje smo tad skupljale izresetanih gelerima te granate.

Niko nije znao koliko ce trajati, ali nakon mjesec, dva, godine, dvije, valjda covjek navikne.
Prosli mjesec citam knjigu sto je napisala novinarka Barbara Demick: Logavina Street: Life and death in Sarajevo neighborhood, pa me podsjeti na sve sto se dogadjalo.
Uh, bas sam se napisala..

[cyprus]

Kad je počeo rat imo sam nešto više od 4 godine.

Prva moja sjećanja vezana za rat su prepirke između moje mame i bake, da li otići iz Sarajeva ili ostat? Inače u opciji je bila Ilidža, gdje mi je živjela (i danas živi) mamina tetka, dakle da li otić na "srpsku stranu" i spasit se života u okruženju? Druga je opcija je bila, otići kod rodbine u Hrvatsku, okolina Imotskog. No, trebalo je brzo se odlučit, jer se Sarajevo zatvaralo i uskoro se više nije moglo slobodno kretat. Ipak, ponajviše zbog neodlučnosti, pobjedio je mamin stav "neće ovo dugo trajat". I tako, ostadosmo mi na Alipašinom Polju, u okruženom Sarajevu. Ispostavilo se - cijeli rat.

Ja ta ubjeđivanja svojih ukućana nisam shvatao nikako, sve dok me u neko od slijedećih jutara nisu probudili neki čudni zvuci - zvuci pušaka. Od tada više ništa nije bilo kao prije. Uskoro sam pomalo i počeo shvatat o čemu se radi. Sjećam se i kad nam je otišlo prvo staklo na prozoru, dobro se sjećam i rupe na njemu kako je izgledala. Naravno do kraja rata sva stakla na prozorima su otišla, što od metaka, gelera ili detonacija, a zamjenile su ih famozne folije. Prve mjesece rata pamtim i po velikoj količini bombona koje mi je neko donio iz "Zore". Sjećam se i kad sam gledao kako gori zgrada Oslobođenja (sa mog prozora se vidio samo njen gornji dio - zadnji sprat). Taj mi je prizor nekako probudio možda i najveći strah u toj ranoj fazi rata, i dan danas se naježim kad se prisjetim.

Sjećam se i sakrivanja po haustoru pri grantiranju. Inače, moj ulaz je tokom cijelog rata bio poprilično multietničan. Najveći broj prijeratnih stanara veći dio rata je proveo u svojim stanovima. Istina dobar dio njih je kasnije u ratu i nakon rata otišao vani. Koliko mi je poznato do danas, niko od stanara moje zgrade nije otiđao "na brda". Iz moje dječije perspektive zaključujem da su vladali relativno dobri komšijski odnosi, uz istina nekoliko valjda neizbježnih ekscesa. Te prve ratne godine, Jukini (njegov štab je bio ni 100 metara od moje zgrade) su nekoliko puta vršili pretres. Inače su znali pucat po prozorima kad bi se palilo svjetlo noću, belaj je samo bio što je bilo perioda kada je struja dolazila isključivo noću, pa su neki ljudi poput moje bake to pokušavali iskoristit, što ju je zamalo koštalo glave.

Onda je nastupila 93, najgora ratna godina, no ova tema se tiče samo početka rata, pa neću o svojim impresijama u tom i kasnijem periodu...

[muha_sa]

Neko ubi svata na Bašćaršiji i poće rat u Sarajevu. Ugroženi se popeše na brda i nako jadni, goloruki, krenuše u borbu za nezavisnu,demokratsku i multietničku Bosnu i Hercegovinu.

[Como_Sarajevo]

22g,svi kontamo staće,ne može se to nama desiti...
Počinje ludilo,drug iz razreda na barikadama na vracama kontam koji će on ku... tamo,nestaju ljudi preko noći,svi kod nake tetke otišli,žurili,nisu se javili,doće brzo...mi u naselju,papci nose redom sve iz posluga,nama šega,pravimo štab u naselju a onda spektakl .Poče rokat sa svih strana,mi fol nešta stražarimo,nas 30 a tri puške...dođe i juni,već se nešta i oružja skupilo...sad već idemo i na trg,na hrasno,pofaliće...roka žalosna ti majka al mlado ludo,ideš,kontaš ne može meni ništa bit...i tad počinje,hrasno ,zoka gine,ne možemo da vjerujemo,jak ,uvijek prvi...vraćamo se sjebani,ljuti,sad već naoružani,ubrzo gine i tarik,asim...nekako se navikavamo da smo možda mi slijedeći.Kad smo slobodni,svira se,cuga,druži,svi smo zajedno koji su ostali,još uvijek ime nije bitno...Počinje se sa nekakvim brigadama,dolaze neki novi ljudi,naredbe,odvajaju nas,raspoređuju,neki prelaze sami kod juke,ćele,neko uspijeva i otići,neki dobijaju posao u unproforu...Ja na žuć,1 motorizovana,veze nisam imo ni gdje je žuć a čitav je život gledao sa balkona
Hrane nema,vode nema,struje nema,skači po brdima a kad si slobodan smišljaj kako do vode,struje,hrane...
Nas 5-6 iz naselja, pa na aerodrom,preko žice,bježi da te ne ufate francuzi a najbolji plijen mi je bio 24 konzerve ikara(otac ga jebo ko ga napravi)to je bilo blago u to vrijeme ,cigara nema,šećer 70km...Odem kod starog u stan kad tamo levat se smjestio dok sam ja skako po brdima i još bi se ko nešta svađo...Ostavim ga u stanu ,pokupim liniju(dao je za kilu šećera),tv (za ulje),čilim(šteka drine u refuzi)...nosi kući mami pa opet na žuć.Dolazi zima,meni je još i dobro u kasarni spavati ali stalno misliš kako je kući,mama i sestra same,nema im ko donijeti...već je počelo ,probrani nose,kradu,počinju se pozivati na svoje ime,patriotizam,ime je sve više bitno,moji prijatelji već počinju imati problema sa provokacijama,od prvog dana su tu ali pojavljuju se velike patriote sa nacionalnim predznakom,čak nam donose i nake nitroglicerinke mi na brdu a oni u džipa i odoše...Za to vrijeme majka,sestra,gladne,smrznute...sjede i još misle gdje sam ja.Moj Peđa ih spašava,radi u unproforu,mene nema,on im svako dva tri dana nešto donese,pomaže im on,ja ne mogu,nemam,ne daju mi...Zima,kota 850,mujkića brdo...gine prvi,krećemo...nas 11...10 ujutro svi mrtvi, ja jedini živ,ležim u nekoj jebenoj medju zoni,ranjen,ne vidim,neki momak uspijeva doći do mene i previti me ali ne mogu me izvući.Tek u 17h me izvlače neki momci s barica,bolnica,puno lice baruta,ne vidim,samo kontam da mi je progledat,noge,ruke bole al osjećam ih,na jednu uho ne čujem,kontam jebat ga,ima drugo daj samo da progledam...
Lijekova nema,mama donosi za bolove,soka,hrane(opet pedja)...izlazim iz bolnice,kući sjedi,gladan,nikad kore hljeba nisam dobio ni od armije...Guzonje se vozaju,piju kole od 15km kod šerbe,prodaju 200 grama nes kafe po 100km,kupuju zlato po 5 maraka,mijenjaju ga za robu po 9 a marža na robi 300%,useljavaju u stanove...E nećemo tako...
Lagano dolazi iz guzice u glavu,94g počinjem ganjati papire,upoznajem djevojku(sad ženu)prešla je sa grbavice kad se most otvorio,kokuzi,ja 64kg,nosam sestrine pantole...roka a ona u gradu,šepav idi pješke do nje,puca...svaki dan ružne vijesti,pogino muris,saša...95g završavam papire i odlazim u njemačku na operaciju,poslije 20 dana stiže i ona...
97g vjenčanje,djeca...
7 godina poslije vraćamo se kući,oni probrani i dalje jašu,oni jebeni i dalje šute...
Podijelili su sve što se podijeliti moglo,pokrali skoro sve...ostalo znate,niste više mladi.
Nemojte biti levati kao neki od nas,ne slušajte šuplje priče...
Ja sam super prošao,živ sam...mnogi moji drugovi nisu.
Ne dozvolite da vas truju i zaglupljuju.Mene više ne mogu,ja sam sve fore u životu popušio i dobro mi je ,radim,imam,sam sebi stvorio...
Eto,ukratko
Smrt fašizmu

Pa ebote kao da si mene prepisao,samo bogu hvala bez ranjavanja

[dunyalook]

Pokrenuo si bolnu temu.
Prošlo je od tada 17 godina. Dosta vremena da naš mozak izvrši selekciju, da sjećanja izbriše, preobliči, uljepša...
Sjećanje je onaj podmukli neprijatelj koji će našu tragediju reducirati do granica podnošljivog, iako svi koji smo bili tu i preživjeli, znamo da je bilo nepodnošljivo.
Cijeli rat, sve što smo prošli, kao što vidim iz ovih postova zgusnuo se u par slika - malo granata, malo gladi, malo reda za vodu, malo dječije igre - i to je to.

P.S. Pogledaj film ''Sjećaš li se Sarajeva''.