Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Uporna teza o odnarođenju Bosnana u Hrvate je smijesna .
Osoba koja pise na Hrvatskom jeziku i sebe smatra Hrvatom bosnjakom nije zaluđen nego je takov htjeo biti.
Umjetna povijest koja namece da su svi stanovnici Bosne porijeklom Bosnani a svi muslimani od Slovenije do Srbije su također Bosnani je smijesna ,ne moram niti reci neutemeljena.
patrius wrote:Sve sam go Bosnjak u Bosanaca i Hercegovaca
Ma znamo mi da bi tebi bolje prijali tekstovi o opisima velikih Bosnjaka iz Srbije: Dusana, Lazara, Milosa,Kara i Svinjara.
Ili,recimo npr.Izetbegovica Nego,ko ste to "vi",molim lijepo,i kako ste dosli do tako pronicljivog zakljucka?
Pa, "mi" smo svi oni koji vole da citaju i nauce nesto o velikim ljudima Bosne (pa makar i samo dva forumasa ), ljudima koji su voljeli Bosnu, bez obzira kojoj vjerskoj grupi pripadali. Tebi je, vidim, nesto zasmetalo pa si se i javio da razvaljujes temu, ili ,kako pimislih, ne pise se o likovima koji su bili obavezni - i mozda tebi vise bliski - u udzbenicima od prvog razreda osnovne do zadnjeg razreda srednje skole tokom Titina vakta.
A sto se Izetbegovica tice, a vjerujem da mislis na Aliju jer o njegovom sinu bi bilo bezvrijedno ista pisati, znam o njemu dovoljno i, bar po meni, rano je da ga se trpa u ligu Bosnjaka(Bosanaca) za dugo pamcenje.
Nego, ako znas za nekog Bosnjaka (Bosanca) koji je vrijedan pomena a zaboravljen, napisi nesto o njemu na ovoj temi. Ja o takvima rado citam.
(Sarajevo, 23. juli 1906 - Zürich, 7. januar 1998),
Godine 1975 dobio Nobelovu nagradu iz hemije.
Gimnaziju je završio u Zagrebu nakon što se porodica preselila tamo 1915 godine, a nakon toga je studirao hemiju u Pragu, gdje je po završetku studija bio voditelj Laboratorijske firme G.J. Driza. Bio je direktor Zavoda za organsku hemiju Tehničkog fakulteta u Zagrebu, a od 1942 na saveznoj Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Područje njegovih istraživanja su uglavnom heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Glavno zanimanje bila mu je stereohemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv hemijska topologija za područje stereohemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture stereoida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju prirode enzimskih reakcija.
Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.
Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista „Zora“ kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva „Gusle“ u Mostaru. Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.
Njegov život je poslužio kao osnova za romantiziranu filmsku biografiju „Moj brat Aleksa“, u kojoj je glavnu ulogu tumačio beogradski glumac Branislav Lečić. Muziku za film komponovao je sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman, a pjesme je otpjevao Dragan Stojnić, dijelom uz podršku okteta „Collegium Artisticum“ iz Sarajeva.
Ivan Frano Jukić, bosanski franjevac, prosvjetitelj, etnograf, pjesnik i književnik, rođen je u Banjaluci 1818. godine, a preminuo u izgnanstvu u Beču 1857. Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u Bosni 1849. godine. Istovremeno Jukić slovi i kao pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni "Bosanski Prijatelj". Njegov "Zemljopis i Poviestnica Bosne" dugo su smatrani najznačajnijim djelom za izučavanje historije i geografskih odlika zemlje Bosne.
ld wrote:jako je interesantno napomenuti da u proslom sistemu jako malo ili nimalo se ucilo o bosnjacima i njihovim zaslugama i dostignucima,bilo za vrijeme osmanlija,austro-ugarske ili za one dvije jugoslavije.
forsirao se uglavnom boj na kosovu,kraljevic marko i sava kovacevic,pa nije ni cudo sto su bosnjaci sada gdje jesu,70-tak godina obrazovanja pod beogradskom direktivom,gdje su samo pojedini i vrlo podobni mogli da napreduju,i uglavnom i ti podobni su bili iz mjesananih brakova
tihi kulturocid i mjenjanje historije kako je srbima odgovaralo
Id, drago mi je da se slazemo oko stvari koje navodis u ovom postu. O tome sam vec pisao na nekoj drugoj temi. Evo i primjera:
O Savi Kovacevicu..
"Nije receno da je u tom zlocinu udijela imao i Sava Kovacevic jedan od omiljenih Titinih heroja, i o cijem herojstvu je svaki prvacic morao da zna izrecitovati jednu pjesmicu..."
O Huseinu Kapetanu Gradascevicu..
"Postao/la Ima Bosne_Bice Bosne dana 24/06/2009 10:46
emt je napisao/la:Pa trebali su nam djedovi pricati,po ugledu na "komsiluk" ...ako nije recena istina.Sami smo sebi krivi i dobro smo platili svoju naivnost.
Pa rekao sam ti vec gdje su zavrsavali ti koji su pokusali pricati...
Evo ti jos jedan primjer...
Jednoj od najvecih buna protiv Turaka i bitke dobivene protiv njih bio je vodja niko drugi nego Bosnjak - Husein Kapetan Gradascevic. Pod njegovom zastavom, a protiv Turaka, su bili Bosnjaci - muslimani, katolici i pravoslavci.
Niti u jednom udjbeniku istorije za srednje skole, za Titinog vakta, ovaj dogadjaj nije zauzimao vise prostora od ovog iznad napisanog. O bici na Kosovu polju, ustanku Kara i svinjara bile su napisne stranice i stranice. Morao se znati svaki datum, mjesta dogadjanja, stvarni ili izmisljeni junaci, itd.
Umalo nisam bio izbacen iz srednje skole (gimnazije) kada sam o ovom dogadjaju rekao malo vise nego sto je u udjbenicima napisano.
Toliko o istoriji iz Titinog vakta."
Ima Bosne_Bice Bosne wrote:
Ma znamo mi da bi tebi bolje prijali tekstovi o opisima velikih Bosnjaka iz Srbije: Dusana, Lazara, Milosa,Kara i Svinjara.
Ili,recimo npr.Izetbegovica Nego,ko ste to "vi",molim lijepo,i kako ste dosli do tako pronicljivog zakljucka?
U svojoj izbornoj kampanji za Predsjednika Woodrow Wilson je jednom izjavio: "A nation which does not remember what it was yesterday, does not know what it is today, nor what it is trying to do. We are trying to do a futile thing if we do not know where we came from or what we have been about..."
Ne bih glumio advokata forumaša @Ima Bosne_Bice Bosne, ali pretpostavljam da je čovjek pod onim "mi" mislio na ljude uopće, Bosance i Hercegovce, forumaše sa-x, ili bilo koju drugu grupu ljudi... Zar je toliko važno navesti o kome je riječ? Nego, je li te to nešto uvrijedio pominjući Dušana, Lazara i ostale?
Real Khan, kao prvo, hvala ti za temu koju si otvorio i hvala, tebi i drugim forumasima, za tekstove koje pisete o Bosnjacima(Bosancima) koji su bili malo poznati siroj publici.
Drugo, hvala ti sto se zauzimas za mene i da ti kazem da si u pravu. Pod ono "mi" mislio sam bas na one sto sam boldirao u tvom postu.
Smetaju mi ovi "padobranci" koji bi da prave "desant" na svaku temu u kojoj se pise o ljudima, Bosnjacima(Bosancima), koji su voljeli i vole Bosnu.
Samo nastavi tako.Idemo dalje.
Last edited by Ima Bosne_Bice Bosne on 09/07/2009 05:50, edited 1 time in total.
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić.[2] U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[2] Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne[2], a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[3]
Sramota je sto tako velik pisac Bosne i Hercegovine nema svoju ulicu u Sarajevu u kojem je i zivio i spomenik negdje u gradu
Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
osa wrote:Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
Mora da je volio akšamlučit uz Čitlučku Blatinu pa je ovakve gluposti valjo.
osa wrote:Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
Mora da je volio akšamlučit uz Čitlukču Blatinu pa je ovakve gluposti valjo.
osa wrote:Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
Mora da je volio akšamlučit uz Čitlukču Blatinu pa je ovakve gluposti valjo.
Pa ako je pio onda i je nam-Hrvat
logički, kao i svi ostali što piju, ali tema ne treba ići u ovom smjeru, čovjek je poznat iz bih je, dovoljno.
Veliki dio bogatstva hrvatske proze "modernog objektivizma" cine novele Alije Nametka (1906 Mostar-1987 Sarajevo). S njime je u hrvatsku knjizevnost usao jos jednom patrijarhalni zivot muslimanske sredine. Rodjen u Mostaru, opjevao je taj zivot emocionalnom privrzenoscu i s puno stvaralackog zanosa. Novele sto ih je skupio u knjigama Bajram zrtava (1931), Dobri Bosnjani (1937), Za obraz (1942), Dan i Sunce (1944), iako mjestimice anegdotalne, katkad i s naglasenim folklornim elementima, zaokruzile su zivotne i psiholoske teme jednog jos prilicno zatvorenog i nepoznatog svijeta, u koji tesko ulaze oni koji mu ne pripadaju. To je svijet dubokih potresa ispod mirne povrsine, svijet nagona, ceznji, sevdaha i erotogenih strasti, a u tom svijetu Nametak posebnu pozornost poklanja zeni. Zanimljivo je: zena u Nametkovoj novelistici, suprotno zapadnjackim predodzbama, nije samo objekt tudjih zelja, koji mora zatomiti vlastitu volju i osjecanja, ona je i subjekt, koji ne samo sto otkriva osjecaje nego i provodi svoju volju. Motivi propadanja muslimanske plemicke obitelji i obiteljske tradicije, kojih ima u njegovim novelama, navele su Josipa Horvata da nazove Nametka bosansko-hercegovackim Gjalskim. Progonjen pod komunistickom vlascu zbog hrvatstva, kojega se ni u visegodisnjoj tamnici nije htio odreci, tek poslije dvadesetgodisnje izopcenosti iznio je knjigu novela Trava zaboravka (1966), koja je potvrdila umjetnicke vrijednosti njegova pisanja.
Neophodno je dati jos nekoliko napomena o devsirmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu "nasilne islamizacije." Na prvom mjestu, nema osnove da se odlucno zakljuci da su oni pojedinci koji su putem adzami-oglana dosli do visokih polozaja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju citava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pasu Sokolovica da je ucinio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahvacen procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-pase, kao visokog carskog dostojanstvenika. Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko krajiste sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stoljeca prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani medju Bosnjacima, pa se tu za njihove potrebe grade dzamije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je vec napomenuto, podignuta tridesetih godina XV stoljeca. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem dzamije. U kasabi skoro u pravilu iskljucivo zive muslimani, pa tu Mehmed-pasa nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na Islam." Mehmed-pasa je zivio i djelovao cijelo jedno stoljece kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Velicanstvenog mladi je Sokolovic, kao skolovan i okretan dvorjaniin, koji se vec istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), obavljao razne duznosti u carskom saraju. Vec 1543. bio je zapovjednik dvorske straze (kapidzibasa). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-pasa. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-pasa je 1555. dobio polozaj treceg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etnickim i jezickim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (anticki Oxus), odnosno sa uzbeckim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje je bila borba protiv perzijskog saha kao zajednickog protivnika.
Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-pasi ka polozaju prvog cinovnika Carstva. Taj je polozaj Mehmed-pasa dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsburske Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. XI 1566, sultan Sulejman Velicanstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janjicari su na juris zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih sest stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, "ugarski Leonida," ziv je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-pasa je poslao svom necaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Beca na ugarski carski dvor. U medjuvremenu, Mehmed-pasa je uz pomoc carskog stitonose Dzafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod teskim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je vec prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-pasa je smjesta, po posebnom causu poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-pasa objavio vojsci da je sultan Sulejman Velicanstveni umro i da je Selim II novi sultan.
Time se Mehmed-pasa Sokolovic konacno ucvrstio na polozaju velikog vezira. Njegova moc i uticaj dostigli su do tada nevidjene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, historicar i zacetnik moderne evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jos 1830. primijetio da je umjesto "za vladavine Selima II," bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovica." Tu cinjenicu su zapazili vec Sokolovicevi savremenici, kao mletacki bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je vec 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-pasa "prvi vezir," "onaj koji caruje u Turskoj." Cavalli je zakljucio da je Mehmed-pasa "svojom pamecu i razboritoscu" potpuo zasluzio toliku vlast. Takav svoj polozaj Mehmed-pasa je nastojao zadrzati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata II (1574-1595), ali se naglo povecao broj njegovih neprijatelja, kako medju dvorjanima tako i medju carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-pasi predvodio defterdar Kara Uvejs-pasa, a medju ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najvise isticao carigradski muftija Semsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolovic je pao, vjerovatno kao zrtva zavjere, tako sto ga je, 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki dervis, porijeklom iz Bosne, koji je navodno dosao da od vezira nesto moli i da trazi milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osnivac ovog sinkretickog islamsko-bogumilskog reda i njegovog ucenja bio je Hamza Bali Bosnjak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osudjen na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-pase moglo bi, prema tome, biti i cin osvete.
Mehmed-pasa Sokolovic je u ime Sulejmana Velicanstvenog, jos pod osvojenim Sigetom, okupio i drzao vojnu snagu Carstva u svojoj cvrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na polozaju velikog vezira. Za to vrijeme, drzeci se nacela sultana Sulejmana, Mehmed-pasa je odrzavao Carstvo na vrhuncu vojno-politicke moci i kulturno-prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najveci osmanski vladar.
Veliki vezir Mehmed-pasa nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovica ciji su razliciti ogranci zivjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz rod Sokolovica putem adzami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-pasa. On je jos 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Sama (Damask), Halepa i Rumelije. Vec 1535-36. susrece se na polozaju egipatskkog valije, kada je imenovan za clana vezirskog vijeca. Deli Husrev-pasa imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na polozaju sandzak-bega u Nigdu, jugoistocno od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda zivio na svom zijametu u Bosni, posto je ukopan u Seticima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolovic koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-pasa Lala, koji je dosao u carski saraj uz pomoc Deli Husrev-pase, svog starijeg brata. Mustafa-pasa Lala bio je stalno protivnik svog rodjaka Mehmed-pase Sokolovica.
Poznato je da je Mehmed-pasa dovodio svoje najblize rodjake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra Semsa se udala za Subab-bega Boljanica, hercegovackog sandzaka. Otac Dimitrije [ne zna se tacno vjersko porijeklo ovog Bosnjaka] je dobio ime Dzemaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pasinog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovo najblizi rodjaci postigli uspjesnu vojno-upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-pasa nije se zanimao za dovodjenje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored drzavnickih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zaduzbina i vakufa sirom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovicima kod Rudog izgradio dzamiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pasine zaduzbine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Beckereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je dosta zapamcen najvise po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolovic podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog znacaja i velike graditeljske ljepote. To su cuprija na Drini u Visegradu, Arslanagica most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na uscu Zepe u Drinu i vjerovatno Kozju cupriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mreze i trgovackih prometnica, koje se vrsi u Carstvu tokom XV st., u doba Sulejmana Velicanstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zamasni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bosnjaka, Rustem-pasa Opukovic i Mehmed-pasa Sokolovic.
Nema podataka da je Mehmed-pasa Sokolovic gradio krscanske vjerske objekte po Bosni, kao sto su to cinili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bosnjaci. Tako je, primjera radi, Osman-pasa Bosnjak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegovacko-crnogorskoj granici, sagradio dzamiju sa medresom i crkvicu. Dzamiju, cije su se rusevine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, unistio je jos sezdesetih godina VII st. Bajo Pivljanin (Nikolic), poznati hajducki cetobasa u mletackoj sluzbi.
Ako Mehmed-pasa Sokolovic nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske drzave da 1557. obnovi Pecku patrijarsiju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolovic, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Opcenito se pogresno smatra da je Makarije bio Mehmed-pasin brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako njemacki putopisac Stepahn Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijarsije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stoljecu, zapisao je hronicar manastira Tronose kod Loznice da je patrijarh makarije bio brat tadasnjeg velikog vezira i da je od njega dobio hatiserif da obnovi "sve manastire crkve." Oba ova kasnija zapisa previdjaju cinjenicu da u vrijeme obnove Patrijarsije Mehmed-pasa nije jos bio veliki vezir, nego po rangu treci vezir. Velikim vezirom postat ce tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mletacki bajlo M. Cavalli, pise u jednom svom izvjestaju iz augusta 1558. da mu je jedan svecenik, Dubrovcanin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh grckog obreda" dosao na taj polozaj zahvaljujuci podrsci "svog strica, koji je pasa." Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi krscani, i latinskog i grckog obreda, placaju jednake namete."
Turski hronicari, koji su bili veoma obavijesteni o uzoj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov zivotni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se moze zakljuciti da Makarije nije mogao nikako biti mehmed-pasin sinovac. Nije mu to mogao biti cak ni u prvoj pobocnoj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pasin rodjeni stric rano primio islam, pa mu se ne zna cak ni za rodjeno ime. U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolovic, sa tri sina: Dervis-pasom, Ali-begom i Ferhad-pasom. Prema tome, pravi Mehmed-pasin sinovac bio je Ferhad-pasa, kliski i bosanski sandzak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. Sto se tice Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pasin rodjak, s obzirom na cinjnicu da je rod Sokolovica bio veoma razgranat.
Nacionaln-romanticarska je zabluda da je Mehmed-pasa radio na obavljanju Pecke Patrijarsije zato sto se sjecao svog porijekla i bio mu privrzen. Mehmed-pasa, kao clan vezirskog vijeca, sigurno nije bio bez uticaja prilikom donosenja odluke da se obnovi Srpska patrijarsija, ali to ne treba veivati ni za kakva osjecanja niti sentimentalna sjecanja, nego iskljucivo za procjenu osmanskih drzavnih interesa. Mehmed-pasa Sokolovic je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, ucestovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te kasnije kroz vojevanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman, tako i pravi Osmanlija. On je od pocetka do kraja bio i ostao iskreno privrzen svom novom zakonu, koji je poceo uciti kada mu je bilo vec 16-18 godina. Mehmed-pasa je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno drzanje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su krscanstvo i jevrejstvo bile religije Bozijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim ucenjem, on je prema jevrejstvu i krscanstvu, ukljucujuci tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pruzanja drzavnih garancija njihovim sljedbenicima kao zmijama, odnosno pripadnicima zasticenih manjina. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-pasa prema hriscanstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osjecanja. Sve je ostalo bilo podredjeno politickim interesima osmanske drzave koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Medhmed-pasa Sokolovic je svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj drzavi sacuva njene cvrste islamske temelje. Njegovo ponasanje ukazuje da je smatrao da opasnost po te temelje moze doci prije od muslimanskog-logickog vjerskog misticizma [neispravnog islamskog ucenja], nego od nekog hriscanstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-pasa se ostro suprostavljao muslimanskim sinkretistickim i heretickim ucenjima i pokretima sto, među ostalim, pokazuje i cinjenica da je kao veliki vezir vec prve godine svoje sluzbe dao pogubiti Hamzu Bosnjaka.
Historija Bosnjaka, Mustafa Imamovic, str. 158-163. - poglavlje: Proces Prihvatanja Islama u Bosni.
Mustafa Imamovic je profesor historije drzave i prava na Pravnom fakultet u Sarajevu. Rodjen je 1941. godine u Gradaccu gdje je zavrsio osnovnu skolu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci. Takodjer je predava na Odjeljenju za historiju Yale Univerziteta (New Haven), te na vise drugih univerziteta u SAD. Autor je monografija Pravni polozaj i unutrasnji politicki razvitak BiH 1878-1914, za koju je dobio republicku nagradu za nauku "Veselin Maslesa," zatim Bosanski Ustav i Bosnjaci u emigraciji. Koautor je monografija Muslimani i bosnjastvo i Ekonomski genocid nad Muslimanima, kao i knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoskolskih udzbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i clanaka iz historije politickih i pravnih institucija BiH i bivse Jugoslavije, politickog i kulturnog razvitka Bosnjaka, razlicitih aspekata jevrejske povijesti i opcenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i clan redakcije vise casopisa i enciklopedija. Do sada mu je vise radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemackom, spanskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Ono,ako cemo pravo,i Josip Broz & co.su voljeli Bosnu,i mnogo,ponajvise,su ucinili za nju
Dobro,sad ce neko rec da se ne vazi,posto nije bio Bosnjanin,al' ne'a veze
Ima Bosne_Bice Bosne wrote:
Svakako, iako on spada u nase cetvrte , ali daj napisi nesto o njemu, o njegovim uspjesima. Koliko ja znam bio je uspjesan gradonacelnik Sarajeva.
Enver Colakovic (1913 Budimpesta - 1976 Zagreb)
je studirao matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpesti, a povijest u Zagrebu. Pisati je poceo kao djecak,
i to na dva jezika: hrvatskom i madjarskom. U periodici do 1945. objavio je vise pripovijedaka i eseja te roman Legenda o Ali-pasi (1944), prosao je "krizni put" od Bleiburga do Zagreba, poslije proganjan i onemogucavan da bilo sto objavljuje osim prijevoda, a zna se da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s madjarskog. Tek cetvrt stoljeca kasnije izaslo je drugo izdanje njegova romana (1970), koji i jezikom i strukturom ulazi u red najbolje hrvatske proze iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet romana, vise pripovijedaka i pjesama.
O "Legendi o Ali-pasi" postoje mnogobrojni prikazi i rcenzije.
Jedan od recenzenata D. Djuric ne krije svoje ushicenje:
>·S uzitkom se cita ovaj osebujni roman Envera Colakovica. Pred svojim ocima kao da vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher-Sarajeva. Vidimo uske i bucne prolaze carsije, pune zivota i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada cesto s vanjske strane. Tako smo i shvacali ovaj zivot. Usto, bilo je to jos i atrakcija za strance i - nista vise. A sada nam majstorsko pero Colakoviceva otkriva drugu, pravu stranu ovoga carsijskog zivota. Otkriva nam dusu onih starih, sutljivih ljudi koji gotovo nepomicno sjede pod starim niskim svodovima carsijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajuci.. "
"Colakovic je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte", pise Petar Grgec, "kojih nema ni u kojeg skrtca u svjetskoj knjizevnosti . . .
Ni jedna knjiga kao Colakovicev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku carsije, mahale i njezinih zitelja, sliku tihog kucnog zivota, morala i ljubavi, suosjecanja i patnje, uzleta duse i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benesic ne razlikuje se u svojim misljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidasnje djelo prozeto izuzetnom toplinom: >Legenda o Ali-pasi izvrsna je knjiga, visoko poeticna prica o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema skrtcu koji je genijalno prikazan . . ."
Dizdar, Mak (Mehmedalija), pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noc) ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova (1929) tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i D. pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot ( 1964-71 ).
Cjelina Dizdareva pjesnistva, pa i njegov razvojni luk, obicno se razmatra iz perspektive zakljucne, krunske zbirke Kameni spavac (1966). Premda je od njegova prvoga pravoga pjesnickoga nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke rijec o razmjerno kratkomu razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnoga prociscenja Dizdarevih preokupacija trajao je ocito mnogo dulje. Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnicka matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionistickoga ideograma D. javio bila je ne samo prevladana nego i socrealistickim pojednostavljenjima posve obezlicena. U jednome je kritickom tekstu (1959) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je 1956. na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja. Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,>opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe, no jos nije siguran ,>da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevi- ma. Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze. Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci Koljena za Madonu (1963), koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica ( 1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome (alhamijado ) kompleksu. (Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom hrvatskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja Hrvatske pjesme nepoznatoga Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o >,dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije (E. Durakovic). Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bo- . sanskom tradicijom (u clancima i dnevnickim zapisima; sastavio je i antologije Stari bosanski epitafi, 1961, Stari bosanski tekstovi, 1969) Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga ( 1960) ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa (Slovo o covjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaze pjesnik u komentaru "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma Modra rijeka u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. Taj je razvedeni i mocni govor ostavio precizan trag u matici hrvatskoga pjesnistva. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag. Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hrvatskim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.
Na svojoj zemlji... je Mak bio kovač kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Hrvatske. On je Musliman, Hrvat, potomak bogumila i starih dizdara, hrvatski pjesnik na hrvatskom jeziku i arhaičnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesničko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesništva, bio urednik sarajevske književne revije Život i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik “Udruženja književnika Bosne i Hercegovine”, zauzevši se energično da se stane na kraj nepravdama prema književnicima izrazitim Hrvatima.
Njegovi ga neprijatelji nijesu mogli ni preskočiti ni zaobići jer on je bio tu, čvrst i solidan kao stećak, ali su nastojali zatajiti njegovo hrvatstvo, kao što nastoje zatajiti hrvatstvo stećaka. Zato je Mak skupljao tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa, povelja darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg-Bosne i našao je i dokazao u njima da se medu svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima i Dragošima nalaze i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići. Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili Srbljenovićima. Jezik ovih starih revno skupljenih tekstova uz primjese knjiškog staroslavenskog je hrvatska narodna šćakavska ikavica i ijekavica s nekim čakavskim elementima. Mak je tako poviješću utvrdio temelje svog osvjedočenja o svom hrvatskom koljenu i jeziku i o hrvatstvu stare Bosne.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavača, a njegov duh ostaje kao maglica među nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stećak i na njemu mističku poruku doživljene sadašnjosti u jeziku prošlosti, poruku umjetnosti riječi u postojanosti i nerazrušivosti, poruku povezanosti žive krvi i kamenog tla.
Veselko Koroman (Radisici kod Ljubuskog 1934.- ) visestrana je pojava u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti: pjesnik, kritik, romanopisac, esejist, povijesnik i antologicar. Nakon pucke i srednje skole u Ljubuskom i Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira knjizevnost i filozofiju. Uz clanstvo u bivsem Udruzenju knjizevnika BH, dopisni je clan HAZU, clan Hrvatskog PEN-centra, te Drustva hrvatskih knjizevnika u Zagrebu kao i DHK Herceg Bosne u Mostaru. Od 1969. do 1972. urednik je casopisa 'Zivot", a od 1995. do 1998. mostarskog tromjesecnika "Osvit". Dobitnik je Udruzenja knjizevnika BH za poeziju, kao i "Goranova vijenca" za ukupni knjizevni rad. Pjesme su mu uvrstene u cetrdesetsedam antologija i prevodjene na svjetske jezike.Koroman je pjesnik kozmosa, tijela, osjeta, izranjajucih uvida: njegovi i pjesnicki i prozni uradci ne ukazuju na raspojasanu imaginaciju niti na blagoglagoljivo praznoslovlje; on je zrenik bjelina koje, kontrastirajuci ono osjetilno u zivotu, ukazuju na izvor svjetlosti i tmine. Objavio je: "Crne narance", pjesme, Sarajevo, 1965, "Pogled iz zrcala", kritike i eseji, Sarajevo, 1974, "Mihovil", roman, Sarajevo, 1983, "Dok vlada prah", pjesme, Zagreb 1986, "Potraga za cjelinom", eseji, kritike, putopisi, Zagreb 1996, te dvije kapitalne antologije: "Hrvatsko pjesnistvo Bosne i Hercegovine", 1996, i "Hrvatska proza Bosne i Hercegovine", 1995.
KAKO JE STRAHOTNO
Trava na planini, vrijeme.
Odnekle prema nekamo
jedan val vjetra,
jedna hrid,
jedno zibanje u ciku stonoge.
Neke šarene stvari:
kao igla,
kao pupak,
kao prvo i lijevo,
kao zašto.
Moja glava s mislima o tome.
Vrhunac besmisla.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
Fojnički samostan
[img]Veselko Koroman
Veselko Koroman (Radisici kod Ljubuskog 1934.- ) visestrana je pojava u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti: pjesnik, kritik, romanopisac, esejist, povijesnik i antologicar. Nakon pucke i srednje skole u Ljubuskom i Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira knjizevnost i filozofiju. Uz clanstvo u bivsem Udruzenju knjizevnika BH, dopisni je clan HAZU, clan Hrvatskog PEN-centra, te Drustva hrvatskih knjizevnika u Zagrebu kao i DHK Herceg Bosne u Mostaru. Od 1969. do 1972. urednik je casopisa 'Zivot", a od 1995. do 1998. mostarskog tromjesecnika "Osvit". Dobitnik je Udruzenja knjizevnika BH za poeziju, kao i "Goranova vijenca" za ukupni knjizevni rad. Pjesme su mu uvrstene u cetrdesetsedam antologija i prevodjene na svjetske jezike.Koroman je pjesnik kozmosa, tijela, osjeta, izranjajucih uvida: njegovi i pjesnicki i prozni uradci ne ukazuju na raspojasanu imaginaciju niti na blagoglagoljivo praznoslovlje; on je zrenik bjelina koje, kontrastirajuci ono osjetilno u zivotu, ukazuju na izvor svjetlosti i tmine. Objavio je: "Crne narance", pjesme, Sarajevo, 1965, "Pogled iz zrcala", kritike i eseji, Sarajevo, 1974, "Mihovil", roman, Sarajevo, 1983, "Dok vlada prah", pjesme, Zagreb 1986, "Potraga za cjelinom", eseji, kritike, putopisi, Zagreb 1996, te dvije kapitalne antologije: "Hrvatsko pjesnistvo Bosne i Hercegovine", 1996, i "Hrvatska proza Bosne i Hercegovine", 1995.
KAKO JE STRAHOTNO
Trava na planini, vrijeme.
Odnekle prema nekamo
jedan val vjetra,
jedna hrid,
jedno zibanje u ciku stonoge.
Neke šarene stvari:
kao igla,
kao pupak,
kao prvo i lijevo,
kao zašto.
Moja glava s mislima o tome.
Vrhunac besmisla.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
Fojnički samostan
FOJNICA S KISELJAKOM NA SJEVEROZAPADU
(putopis)
Preko Kruševca vodi put u srednju Bosnu; Ostružnica nudi živu;
a oba mjesta posredno štite ovo kojim danas prolazim osluškujući njegove
ustajale gibove. Fojnica se prvi put spominje 1312. godine. Njezin gospo
darski procvat nastupa nakon učvršćenja turske viasti u Sarajevu godine
1435. Budući da je bila dobro učvršćena, iz Visokog se tada u nju
premješta središte dubrovačke trgovine s Bosnom.
Da bi se jače osvijetlila njezina uloga, nužno je spomenuti da je snaga srednjovjekovne feudalne Bosne izravno ovisila od trgovine i rudarstva. Naturalna privreda — koja će polovicom petnaestog stoljeća prerasti u robnonovčanu — kao da je svedena samo na ove dvije grane. Mnogobrojni trgovci, raspršeni diljem zemlje, imaju veliku moć. Oni preko Drijeva na ušću Neretve ne izvoze u Italiju, Španjolsku, Tursku, Siriju i Dubrovnik jedino stočarske proizvode, konje, žito, vosak, smolu... i, u rjeđim prilikama — roblje, već i olovo, srebro, bakar, zlato i živu. Na trgove dovlače izvana, obično iz Dubrovnika, ili iz Italije: ulje, sol, tkanine, sušenu ribu, papir, cink, vino u bačvama, srebrninu, ukrašene po jaseve, svilu, ženske rupce, dijelove odjeće, igle, ogrlice...
Utvrđena Fojnica zarana počinje iskorištavati svoj rudnik srebra. Uz domaće ljude dragocjenu kovinu vade najčešće promućurni i osobito za tu vrst zanimanja obdareni Sasi, koji obično kupuju pravo na suvlasništvo u takvim nalazištima, a onda ga ustupaju drugima. Tako su braća Hans i Nikl Sasinovići godine 1365. prodali polovicu svojih okna, ili šćona — kako bi rekao Fojničan rabeći njemački glagol stollen, Dubrovčanima Jakopčetu Kalegiću i Paulušku Kudelinoviću.
Godine 1430. uz rudnik srebra formira se dubrovačka kolonija. Do dolaska Turaka u
njoj boravi na dulje ili kraće vrijeme više od 365 članova.
Dubrovčani se javljaju kao zakupci carina na trgu i pred mjesnim rudnikom, a poneke od njih Senat postavlja za suce i konzule.
Bave se i obrtništvom. Ima zlatara, krojača, suknara, brijača, kožara, postolara, i klesara. Oni podižu vlastite kuće, prave cisterne za vodu, popravljaju utvrde, parniče se, odlaze na molitvu, crkvi prilažu milodare, žene se, planduju...
Domorodački živalj nije izvan kola tekućih zbivanja. Ljudi oru, nose oružje, idu u lov, znoje se pored nakovnja, tkaju, uživaju i pate; život im je raznolik kao i priroda oko njih. Od munje, tuče, ognja i škrte godine nema zaklona. Vlastela pazi na pučane da joj budu odani, a kraljevi poklisari stižu pod njezine gospodske prozore s vijestima o krunidbi, o ratnim pohodima, o kugi, o staleškim uredbama, o privatnoj imovini, o apostolskim legatima... o groznici Njezina Veličanstva, kraljice Grube, koja jutros, Bogu neka je hvala i dika, ustade nasmijana sa svoje bolesničke postelje.
Po drvenim kućicama, naguranim uz prisoje zatvorenih brda na kojima stražare debelozidi gradovi, narod sluša što se dogada u Doboru, Srebreniku, Hodididu (Bobovcu), Vrani, Kreševu... Od zgode do zgode podupire izgradnju katoličkih crkava u Visokom, Zgošći, Brezi, Dabravini, Kraljevoj Sutjesci, Arnautovićima, Misoči, Vrboviku, Ljubnićima, Malom Čajnu, Podvincima, Ivanici, Porječanima, Haljinićima, Brežanima, Lužnici, Hlapčevićima, Zbilju... Stari regruti prepričavaju zgode s nedavnih vojničkih zalijetanja kralja Stipana u Srbiju. Danas čuju da je car Dušan pokušao izvršiti odmazdu, Pa još jednom ti Madžari! Pokraj pet, šest turskih pohara, opet su nahrupili oni. Jučer, proljeća 1406, iznova im pade u ruke Bobovac. Uzeše ga nakratko zahvaljujući Sigismundovu vojskovođi, Firentincu Filipu de Scollaniju, u kojem pučka pjesma otkniva kasnijega velikog borca s turskim konjanicima u Rumunjskoj, samo sada pod imenom Filipa Madžarina.
Svima je već poznato da je plemićka kuća Pavlovića iz istočne Bosne, ne mogavši i
dalje podnositi osmanlijski pritisak iz tog smjera, pnihvatila tursko pokroviteljstvo i stala voditi samostalnu politiku.
Gibanje duhova u tim danima osjeća se najjače u verbalnim oporbama. Dok se pristaše madžarofilske i narodnjačke stranke gorljivo zalažu za ostvarenje posve suprotnih ciljeva, dotle kralj i pridvonice traže načina da se osamostale bez kidanja veza s Madžarima. Uoči velike narodne kataklizme na sceni se javljaju i turkofili. Njih stvaraju zavodljiva obećanja što ih šalje ispred sebe novi gospodar, bijeda, feudalna okrutnost...
Imam na umu cijeli taj koloplet vraški zabrtvljenih stvari, pa se osvrćem oko sebe, gledam prolaznicima u zjenice, opipavam krušku u izlogu i pokost na patuljkastu mostu preko koga odlaze u novu bolnicu s radioaktivnim kupkama patnici pogođeni distrofijom mišića, namjerno povisujem glas kako bih mogao pratiti reakcije svoje suputnice, fućkam pored meko obijeljenih kuća, velim “iš” ptici u dvorištu, vrtim se na peti i kažem ozbiljno djevojčici blažena izraza: “Hej, vilo, reci mi koliko ima ljudi u ovom gradu od gotovo dvije tisuće duša?” Vila se smješka, pa zatim skakuće preda mnom istim onim krajem malog varoša po kom su se nizale stope pokojnog Ivana Franje Jukića.
Zalepeta vjetar nadesno uz kotlinu rijeke Čemernice a zalepeta tako vlažno i mrsimice, te se pričini da minuše slikari sa svojim poškropljenim platnima. U velikim listovima bakrenaste paprati, u granama oraha, lijeska, divljih jabuka i raspletenih iva nasta pometnja među bojama.
U napasti sam da povičem dok se uspinjem putom kojim maloprije odmagli ona dražesna djevojčica. Okolica i dalje izaziva. Osjećam ugriz zavisti, ali istodobno i dah slatke jeze što viri iza moje podčinjenosti.
Kuća do plota otvorila je svoje prozore. S jednog zablenuo se na ulicu preko voćaka i obješena rublja u dvorištu žuti mačak. Nakon podi zanja, godine 1847, nju je Ivan Franjo Jukić pretvorio u prvu pučku školu.
Gledam je još jednom ispred crkve Sv. Duha. Odovud je samo kamenčić na rubu lijepa saga od jednokatnica razastrtih po donjoj polulopti ove majestetične vrtače.
Nad glavom vije se okruzima daleke nebeske čistine orao krstaš, nosa se dohvaća pokoja usamljena mušica, a iz šume padaju u ušne školjke razorni krici svježinom opijene šojke.
Do velike lipe u dvorištu tonovi s orgulja izvode kroz crkvena vrata djetinjski čedne riječi stare pučke pjesme “Ponizno se tebi klanjamo”. Zatim dva po dva za njima izlaze vjernici. Zvonik s pseudoklasicističkim licem čuva i dalje svoj mir na maloj visini ponad krova.
Samostan i crkva Sv. Duha leže na brdu Križ. Pred njima je najviše jasenova drveta, javora, bora, jablana... Crkva je djelo arhitekta Josipa Vancaša. Sagrađena je neposredno nakon uklanjanja stare s mjesta gdje se danas nalazi muslimansko groblje, ljeta 1885.
Crkva Sv. Duha ima osnovu u obliku slobodnoga križa. Njezina unutrašnjost nije stilizirana niti tako besprijekorno niti tako privlačno da bi se o njoj dalo misliti kao o dragulju. Pa ipak, doimlje se nekako čudesno. Ne znam od čega to dolazi: od kupole koja kao da će svakog trenutka poletjeti, ili od bjeličaste dnevne svjetlosti što plazi i navire unutra kroz sve otvore.
S jednoga zida mami poglede klečeća figura svećenika što s komadom ispisana papira u desnici i s visoko uzdignutim čelom ushićeno hvali nečiju plemenitost. Njega prepoznajemo i na portretu uvrh malog oltara tik do apside i donjeg kraja drugoga zida. Uz kosti umotane u konopljino platno i razne milodare povješane naokolo, evo i ploče s imenom narodnog tribuna, fra Anđela Zvizdovića, i nesigurnom 1498. godinom smrti. Izađemo li u hodnik kroz vrata suprotna ulaznim, dospjet ćemo do samostanske knjižnice u kojoj se čuva gotovo petnaest tisuća knjiga iz raznih vremena i s veoma raznorodnom tematikom. Dospjet ćemo ujedno i u moćnu struju zavremenih prisjećanja. Prostor krcat konkretizirane umne tvari, amfore do niskih prozora, nevidljive membrane prozukla zraka, polica u polusjeni, . . . sve to odvest će na trenutak čovjeka na rubove neke ubitačne ljepote, k sirenama i zaključnoj misli da je rosa svijeta staložena na bjelini papirnih stranica.
U knjižnici je devetnaest od ukupno pedeset i tri u Bosni i Hercegovini sačuvana prvotiska nastala u vrcmenu od 1440. do 1500. godine. Kožnati uvez tih knjiga, poznatijih pod imenom inkunabule, ukrašen je reljefima, a listovi rukopisnim inicijalima i slikama. Njihovo vrijeme nije poznavalo cinkografiju, već kalupe od drva — krhki i podatni drvorez.
Iako obrađuju mnogobrojne biblijske priče, ni jedan od njih nema naslovne stranice, nego imaju samo prolog i tekst. Ime pisca i godinu u kojoj su tiskane redovito donose otraga, a nikada sprijeda, kako je to danas uobičajeno.
Zaustavljam se pored Rupčićeva Grbovnika iz 1340. godine, za koga, medutim, učenjaci drže da je mogao nastati u razdoblju od 1490. do 1550. Listajući, negdje oko sredine nalazim i — grb Makedonije!
Ni ovo zdesna ne umanjuje pobuđeno zanimanje. Karta Hrvatske i Srbije. Pod staklom otvoren je zemljovid Bosne i Hercegovine iz 1787. kojim se služio Eugen Savojski. Zbog mladosti kartografije na njemu je podosta pogrešno ucrtanih pojedinosti.
Kad se napokon okrenu ključ u bravi, meni se pričini da iza željeznih vrata očuh laganu pobunu nota što ostaše razbacane poput crnih šišarica po izduljenim crtama kartonskih listova.
Zapisi na zidovima hodnika upozoravaju da su ovamo stizali legati, provincijali i drugi crkveni dostojanstvenici. Ne znam samo jesu li se oni uspinjali ovim stepenicama uz koje sada mravinja znatiželjna povorka svijeta, ali ako ih je zanimala cijela duhovna zbilja grada, smještena tu dolje među brdima — morali su potražiti i izraze njegove kulture.
Ući, kad je tako, u pričljivo stjecište stvari koje jesu najbolje ogledalo umrlih i živih. Za petama neka ostane lijepi lepezasti križ od sadre; u zidnoj niši njemu pravi društvo muha i mrav. Po muzeju već se širi noga, a moderno uređenim interijerom odzvanja nekadanja Fojnica, nasićena sjajem filigranskih izložaka. U vitrinama bliješte srebrni i pozlaćeni križevi, krune za Bogorodicu i Dijete, kaleži iz petnaestog stoljeća, iskovani najvjerojatnije u Dubrovniku, zlatna monstranca (pokaznica), kutije, okovane knjige, agnus ili janjuš - kako te moći nazva domaći živalj, čaše od venecijanskog stakla, sedefni križ izrađen u Veneciji 1573, srebrne kadionice Mije i Frane Ostojića, svijećnjaci s natpisima Život travnički iz vremena kuge 1784. i kadionica Ive Duića, Travničanina, rijetka tintarnica s naliv-perom koje se nosilo za pojasom, srebrom obrubljeni dijelovi odjeće, čuture, vrčevi...
Gle! — ovdje je i glasoviti binjiš (modri plašt s bijelim točkicama) kojim je Mehmed lI el Fatih kod Milodraža ogrnuo fra Anđela Zvizdovića. Slikar Giovani Bellini pokušao je oteti zaboravu taj čin na slici smještenoj u kutu baš nekako oko ljudskog lakta. Nije zaboravljen ni ugledni pisac i biskup iz Fojnice, Augustin Miletić (1763-1831). S korica čitam: “Početak slovstva”, “Naredbe i uprave biskupa i namistnika”, “Istomačenje stvari potribiti”. Do vrata visi sat koji pokazuje vrijeme i mijene Mjeseca. Za boravka u Padovi Miletiću ga je darovao car Franjo I. Odmah do Miletićevih vide se knjige Ivana Franje Jukića (Banja Luka, 1818 — Beč, 1857). Među njima šepiri se svojim zamamnim oblicima jedna stoljetna budilica. Za plodonosan rad i širenje preporoditelj skih ideja u Bosni svojedobno je njome Jukiću izrazio zahvalnost vođa hrvatskoga narodnog i književnog preporoda Ljudevit Gaj.
Veselko Koroman (Radisici kod Ljubuskog 1934.- ) visestrana je pojava u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti: pjesnik, kritik, romanopisac, esejist, povijesnik i antologicar. Nakon pucke i srednje skole u Ljubuskom i Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira knjizevnost i filozofiju. Uz clanstvo u bivsem Udruzenju knjizevnika BH, dopisni je clan HAZU, clan Hrvatskog PEN-centra, te Drustva hrvatskih knjizevnika u Zagrebu kao i DHK Herceg Bosne u Mostaru. Od 1969. do 1972. urednik je casopisa 'Zivot", a od 1995. do 1998. mostarskog tromjesecnika "Osvit". Dobitnik je Udruzenja knjizevnika BH za poeziju, kao i "Goranova vijenca" za ukupni knjizevni rad. Pjesme su mu uvrstene u cetrdesetsedam antologija i prevodjene na svjetske jezike.Koroman je pjesnik kozmosa, tijela, osjeta, izranjajucih uvida: njegovi i pjesnicki i prozni uradci ne ukazuju na raspojasanu imaginaciju niti na blagoglagoljivo praznoslovlje; on je zrenik bjelina koje, kontrastirajuci ono osjetilno u zivotu, ukazuju na izvor svjetlosti i tmine. Objavio je: "Crne narance", pjesme, Sarajevo, 1965, "Pogled iz zrcala", kritike i eseji, Sarajevo, 1974, "Mihovil", roman, Sarajevo, 1983, "Dok vlada prah", pjesme, Zagreb 1986, "Potraga za cjelinom", eseji, kritike, putopisi, Zagreb 1996, te dvije kapitalne antologije: "Hrvatsko pjesnistvo Bosne i Hercegovine", 1996, i "Hrvatska proza Bosne i Hercegovine", 1995.
KAKO JE STRAHOTNO
Trava na planini, vrijeme.
Odnekle prema nekamo
jedan val vjetra,
jedna hrid,
jedno zibanje u ciku stonoge.
Neke šarene stvari:
kao igla,
kao pupak,
kao prvo i lijevo,
kao zašto.
Moja glava s mislima o tome.
Vrhunac besmisla.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
[img]Veselko Koroman
Veselko Koroman (Radisici kod Ljubuskog 1934.- ) visestrana je pojava u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti: pjesnik, kritik, romanopisac, esejist, povijesnik i antologicar. Nakon pucke i srednje skole u Ljubuskom i Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomira knjizevnost i filozofiju. Uz clanstvo u bivsem Udruzenju knjizevnika BH, dopisni je clan HAZU, clan Hrvatskog PEN-centra, te Drustva hrvatskih knjizevnika u Zagrebu kao i DHK Herceg Bosne u Mostaru. Od 1969. do 1972. urednik je casopisa 'Zivot", a od 1995. do 1998. mostarskog tromjesecnika "Osvit". Dobitnik je Udruzenja knjizevnika BH za poeziju, kao i "Goranova vijenca" za ukupni knjizevni rad. Pjesme su mu uvrstene u cetrdesetsedam antologija i prevodjene na svjetske jezike.Koroman je pjesnik kozmosa, tijela, osjeta, izranjajucih uvida: njegovi i pjesnicki i prozni uradci ne ukazuju na raspojasanu imaginaciju niti na blagoglagoljivo praznoslovlje; on je zrenik bjelina koje, kontrastirajuci ono osjetilno u zivotu, ukazuju na izvor svjetlosti i tmine. Objavio je: "Crne narance", pjesme, Sarajevo, 1965, "Pogled iz zrcala", kritike i eseji, Sarajevo, 1974, "Mihovil", roman, Sarajevo, 1983, "Dok vlada prah", pjesme, Zagreb 1986, "Potraga za cjelinom", eseji, kritike, putopisi, Zagreb 1996, te dvije kapitalne antologije: "Hrvatsko pjesnistvo Bosne i Hercegovine", 1996, i "Hrvatska proza Bosne i Hercegovine", 1995.
KAKO JE STRAHOTNO
Trava na planini, vrijeme.
Odnekle prema nekamo
jedan val vjetra,
jedna hrid,
jedno zibanje u ciku stonoge.
Neke šarene stvari:
kao igla,
kao pupak,
kao prvo i lijevo,
kao zašto.
Moja glava s mislima o tome.
Vrhunac besmisla.
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
Fojnički samostan
FOJNICA S KISELJAKOM NA SJEVEROZAPADU
(putopis)
Preko Kruševca vodi put u srednju Bosnu; Ostružnica nudi živu;
a oba mjesta posredno štite ovo kojim danas prolazim osluškujući njegove
ustajale gibove. Fojnica se prvi put spominje 1312. godine. Njezin gospo
darski procvat nastupa nakon učvršćenja turske viasti u Sarajevu godine
1435. Budući da je bila dobro učvršćena, iz Visokog se tada u nju
premješta središte dubrovačke trgovine s Bosnom.
Da bi se jače osvijetlila njezina uloga, nužno je spomenuti da je snaga srednjovjekovne feudalne Bosne izravno ovisila od trgovine i rudarstva. Naturalna privreda — koja će polovicom petnaestog stoljeća prerasti u robnonovčanu — kao da je svedena samo na ove dvije grane. Mnogobrojni trgovci, raspršeni diljem zemlje, imaju veliku moć. Oni preko Drijeva na ušću Neretve ne izvoze u Italiju, Španjolsku, Tursku, Siriju i Dubrovnik jedino stočarske proizvode, konje, žito, vosak, smolu... i, u rjeđim prilikama — roblje, već i olovo, srebro, bakar, zlato i živu. Na trgove dovlače izvana, obično iz Dubrovnika, ili iz Italije: ulje, sol, tkanine, sušenu ribu, papir, cink, vino u bačvama, srebrninu, ukrašene po jaseve, svilu, ženske rupce, dijelove odjeće, igle, ogrlice...
Utvrđena Fojnica zarana počinje iskorištavati svoj rudnik srebra. Uz domaće ljude dragocjenu kovinu vade najčešće promućurni i osobito za tu vrst zanimanja obdareni Sasi, koji obično kupuju pravo na suvlasništvo u takvim nalazištima, a onda ga ustupaju drugima. Tako su braća Hans i Nikl Sasinovići godine 1365. prodali polovicu svojih okna, ili šćona — kako bi rekao Fojničan rabeći njemački glagol stollen, Dubrovčanima Jakopčetu Kalegiću i Paulušku Kudelinoviću.
Godine 1430. uz rudnik srebra formira se dubrovačka kolonija. Do dolaska Turaka u
njoj boravi na dulje ili kraće vrijeme više od 365 članova.
Dubrovčani se javljaju kao zakupci carina na trgu i pred mjesnim rudnikom, a poneke od njih Senat postavlja za suce i konzule.
Bave se i obrtništvom. Ima zlatara, krojača, suknara, brijača, kožara, postolara, i klesara. Oni podižu vlastite kuće, prave cisterne za vodu, popravljaju utvrde, parniče se, odlaze na molitvu, crkvi prilažu milodare, žene se, planduju...
Domorodački živalj nije izvan kola tekućih zbivanja. Ljudi oru, nose oružje, idu u lov, znoje se pored nakovnja, tkaju, uživaju i pate; život im je raznolik kao i priroda oko njih. Od munje, tuče, ognja i škrte godine nema zaklona. Vlastela pazi na pučane da joj budu odani, a kraljevi poklisari stižu pod njezine gospodske prozore s vijestima o krunidbi, o ratnim pohodima, o kugi, o staleškim uredbama, o privatnoj imovini, o apostolskim legatima... o groznici Njezina Veličanstva, kraljice Grube, koja jutros, Bogu neka je hvala i dika, ustade nasmijana sa svoje bolesničke postelje.
Po drvenim kućicama, naguranim uz prisoje zatvorenih brda na kojima stražare debelozidi gradovi, narod sluša što se dogada u Doboru, Srebreniku, Hodididu (Bobovcu), Vrani, Kreševu... Od zgode do zgode podupire izgradnju katoličkih crkava u Visokom, Zgošći, Brezi, Dabravini, Kraljevoj Sutjesci, Arnautovićima, Misoči, Vrboviku, Ljubnićima, Malom Čajnu, Podvincima, Ivanici, Porječanima, Haljinićima, Brežanima, Lužnici, Hlapčevićima, Zbilju... Stari regruti prepričavaju zgode s nedavnih vojničkih zalijetanja kralja Stipana u Srbiju. Danas čuju da je car Dušan pokušao izvršiti odmazdu, Pa još jednom ti Madžari! Pokraj pet, šest turskih pohara, opet su nahrupili oni. Jučer, proljeća 1406, iznova im pade u ruke Bobovac. Uzeše ga nakratko zahvaljujući Sigismundovu vojskovođi, Firentincu Filipu de Scollaniju, u kojem pučka pjesma otkniva kasnijega velikog borca s turskim konjanicima u Rumunjskoj, samo sada pod imenom Filipa Madžarina.
Svima je već poznato da je plemićka kuća Pavlovića iz istočne Bosne, ne mogavši i
dalje podnositi osmanlijski pritisak iz tog smjera, pnihvatila tursko pokroviteljstvo i stala voditi samostalnu politiku.
Gibanje duhova u tim danima osjeća se najjače u verbalnim oporbama. Dok se pristaše madžarofilske i narodnjačke stranke gorljivo zalažu za ostvarenje posve suprotnih ciljeva, dotle kralj i pridvonice traže načina da se osamostale bez kidanja veza s Madžarima. Uoči velike narodne kataklizme na sceni se javljaju i turkofili. Njih stvaraju zavodljiva obećanja što ih šalje ispred sebe novi gospodar, bijeda, feudalna okrutnost...
Imam na umu cijeli taj koloplet vraški zabrtvljenih stvari, pa se osvrćem oko sebe, gledam prolaznicima u zjenice, opipavam krušku u izlogu i pokost na patuljkastu mostu preko koga odlaze u novu bolnicu s radioaktivnim kupkama patnici pogođeni distrofijom mišića, namjerno povisujem glas kako bih mogao pratiti reakcije svoje suputnice, fućkam pored meko obijeljenih kuća, velim “iš” ptici u dvorištu, vrtim se na peti i kažem ozbiljno djevojčici blažena izraza: “Hej, vilo, reci mi koliko ima ljudi u ovom gradu od gotovo dvije tisuće duša?” Vila se smješka, pa zatim skakuće preda mnom istim onim krajem malog varoša po kom su se nizale stope pokojnog Ivana Franje Jukića.
Zalepeta vjetar nadesno uz kotlinu rijeke Čemernice a zalepeta tako vlažno i mrsimice, te se pričini da minuše slikari sa svojim poškropljenim platnima. U velikim listovima bakrenaste paprati, u granama oraha, lijeska, divljih jabuka i raspletenih iva nasta pometnja među bojama.
U napasti sam da povičem dok se uspinjem putom kojim maloprije odmagli ona dražesna djevojčica. Okolica i dalje izaziva. Osjećam ugriz zavisti, ali istodobno i dah slatke jeze što viri iza moje podčinjenosti.
Kuća do plota otvorila je svoje prozore. S jednog zablenuo se na ulicu preko voćaka i obješena rublja u dvorištu žuti mačak. Nakon podi zanja, godine 1847, nju je Ivan Franjo Jukić pretvorio u prvu pučku školu.
Gledam je još jednom ispred crkve Sv. Duha. Odovud je samo kamenčić na rubu lijepa saga od jednokatnica razastrtih po donjoj polulopti ove majestetične vrtače.
Nad glavom vije se okruzima daleke nebeske čistine orao krstaš, nosa se dohvaća pokoja usamljena mušica, a iz šume padaju u ušne školjke razorni krici svježinom opijene šojke.
Do velike lipe u dvorištu tonovi s orgulja izvode kroz crkvena vrata djetinjski čedne riječi stare pučke pjesme “Ponizno se tebi klanjamo”. Zatim dva po dva za njima izlaze vjernici. Zvonik s pseudoklasicističkim licem čuva i dalje svoj mir na maloj visini ponad krova.
Samostan i crkva Sv. Duha leže na brdu Križ. Pred njima je najviše jasenova drveta, javora, bora, jablana... Crkva je djelo arhitekta Josipa Vancaša. Sagrađena je neposredno nakon uklanjanja stare s mjesta gdje se danas nalazi muslimansko groblje, ljeta 1885.
Crkva Sv. Duha ima osnovu u obliku slobodnoga križa. Njezina unutrašnjost nije stilizirana niti tako besprijekorno niti tako privlačno da bi se o njoj dalo misliti kao o dragulju. Pa ipak, doimlje se nekako čudesno. Ne znam od čega to dolazi: od kupole koja kao da će svakog trenutka poletjeti, ili od bjeličaste dnevne svjetlosti što plazi i navire unutra kroz sve otvore.
S jednoga zida mami poglede klečeća figura svećenika što s komadom ispisana papira u desnici i s visoko uzdignutim čelom ushićeno hvali nečiju plemenitost. Njega prepoznajemo i na portretu uvrh malog oltara tik do apside i donjeg kraja drugoga zida. Uz kosti umotane u konopljino platno i razne milodare povješane naokolo, evo i ploče s imenom narodnog tribuna, fra Anđela Zvizdovića, i nesigurnom 1498. godinom smrti. Izađemo li u hodnik kroz vrata suprotna ulaznim, dospjet ćemo do samostanske knjižnice u kojoj se čuva gotovo petnaest tisuća knjiga iz raznih vremena i s veoma raznorodnom tematikom. Dospjet ćemo ujedno i u moćnu struju zavremenih prisjećanja. Prostor krcat konkretizirane umne tvari, amfore do niskih prozora, nevidljive membrane prozukla zraka, polica u polusjeni, . . . sve to odvest će na trenutak čovjeka na rubove neke ubitačne ljepote, k sirenama i zaključnoj misli da je rosa svijeta staložena na bjelini papirnih stranica.
U knjižnici je devetnaest od ukupno pedeset i tri u Bosni i Hercegovini sačuvana prvotiska nastala u vrcmenu od 1440. do 1500. godine. Kožnati uvez tih knjiga, poznatijih pod imenom inkunabule, ukrašen je reljefima, a listovi rukopisnim inicijalima i slikama. Njihovo vrijeme nije poznavalo cinkografiju, već kalupe od drva — krhki i podatni drvorez.
Iako obrađuju mnogobrojne biblijske priče, ni jedan od njih nema naslovne stranice, nego imaju samo prolog i tekst. Ime pisca i godinu u kojoj su tiskane redovito donose otraga, a nikada sprijeda, kako je to danas uobičajeno.
Zaustavljam se pored Rupčićeva Grbovnika iz 1340. godine, za koga, medutim, učenjaci drže da je mogao nastati u razdoblju od 1490. do 1550. Listajući, negdje oko sredine nalazim i — grb Makedonije!
Ni ovo zdesna ne umanjuje pobuđeno zanimanje. Karta Hrvatske i Srbije. Pod staklom otvoren je zemljovid Bosne i Hercegovine iz 1787. kojim se služio Eugen Savojski. Zbog mladosti kartografije na njemu je podosta pogrešno ucrtanih pojedinosti.
Kad se napokon okrenu ključ u bravi, meni se pričini da iza željeznih vrata očuh laganu pobunu nota što ostaše razbacane poput crnih šišarica po izduljenim crtama kartonskih listova.
Zapisi na zidovima hodnika upozoravaju da su ovamo stizali legati, provincijali i drugi crkveni dostojanstvenici. Ne znam samo jesu li se oni uspinjali ovim stepenicama uz koje sada mravinja znatiželjna povorka svijeta, ali ako ih je zanimala cijela duhovna zbilja grada, smještena tu dolje među brdima — morali su potražiti i izraze njegove kulture.
Ući, kad je tako, u pričljivo stjecište stvari koje jesu najbolje ogledalo umrlih i živih. Za petama neka ostane lijepi lepezasti križ od sadre; u zidnoj niši njemu pravi društvo muha i mrav. Po muzeju već se širi noga, a moderno uređenim interijerom odzvanja nekadanja Fojnica, nasićena sjajem filigranskih izložaka. U vitrinama bliješte srebrni i pozlaćeni križevi, krune za Bogorodicu i Dijete, kaleži iz petnaestog stoljeća, iskovani najvjerojatnije u Dubrovniku, zlatna monstranca (pokaznica), kutije, okovane knjige, agnus ili janjuš - kako te moći nazva domaći živalj, čaše od venecijanskog stakla, sedefni križ izrađen u Veneciji 1573, srebrne kadionice Mije i Frane Ostojića, svijećnjaci s natpisima Život travnički iz vremena kuge 1784. i kadionica Ive Duića, Travničanina, rijetka tintarnica s naliv-perom koje se nosilo za pojasom, srebrom obrubljeni dijelovi odjeće, čuture, vrčevi...
Gle! — ovdje je i glasoviti binjiš (modri plašt s bijelim točkicama) kojim je Mehmed lI el Fatih kod Milodraža ogrnuo fra Anđela Zvizdovića. Slikar Giovani Bellini pokušao je oteti zaboravu taj čin na slici smještenoj u kutu baš nekako oko ljudskog lakta. Nije zaboravljen ni ugledni pisac i biskup iz Fojnice, Augustin Miletić (1763-1831). S korica čitam: “Početak slovstva”, “Naredbe i uprave biskupa i namistnika”, “Istomačenje stvari potribiti”. Do vrata visi sat koji pokazuje vrijeme i mijene Mjeseca. Za boravka u Padovi Miletiću ga je darovao car Franjo I. Odmah do Miletićevih vide se knjige Ivana Franje Jukića (Banja Luka, 1818 — Beč, 1857). Među njima šepiri se svojim zamamnim oblicima jedna stoljetna budilica. Za plodonosan rad i širenje preporoditelj skih ideja u Bosni svojedobno je njome Jukiću izrazio zahvalnost vođa hrvatskoga narodnog i književnog preporoda Ljudevit Gaj.
[/img]
Fojnički samostan
FOJNICA S KISELJAKOM NA SJEVEROZAPADU
(putopis)
Preko Kruševca vodi put u srednju Bosnu; Ostružnica nudi živu;
a oba mjesta posredno štite ovo kojim danas prolazim osluškujući njegove
ustajale gibove. Fojnica se prvi put spominje 1312. godine. Njezin gospo
darski procvat nastupa nakon učvršćenja turske viasti u Sarajevu godine
1435. Budući da je bila dobro učvršćena, iz Visokog se tada u nju
premješta središte dubrovačke trgovine s Bosnom.
Da bi se jače osvijetlila njezina uloga, nužno je spomenuti da je snaga srednjovjekovne feudalne Bosne izravno ovisila od trgovine i rudarstva. Naturalna privreda — koja će polovicom petnaestog stoljeća prerasti u robnonovčanu — kao da je svedena samo na ove dvije grane. Mnogobrojni trgovci, raspršeni diljem zemlje, imaju veliku moć. Oni preko Drijeva na ušću Neretve ne izvoze u Italiju, Španjolsku, Tursku, Siriju i Dubrovnik jedino stočarske proizvode, konje, žito, vosak, smolu... i, u rjeđim prilikama — roblje, već i olovo, srebro, bakar, zlato i živu. Na trgove dovlače izvana, obično iz Dubrovnika, ili iz Italije: ulje, sol, tkanine, sušenu ribu, papir, cink, vino u bačvama, srebrninu, ukrašene po jaseve, svilu, ženske rupce, dijelove odjeće, igle, ogrlice...
Utvrđena Fojnica zarana počinje iskorištavati svoj rudnik srebra. Uz domaće ljude dragocjenu kovinu vade najčešće promućurni i osobito za tu vrst zanimanja obdareni Sasi, koji obično kupuju pravo na suvlasništvo u takvim nalazištima, a onda ga ustupaju drugima. Tako su braća Hans i Nikl Sasinovići godine 1365. prodali polovicu svojih okna, ili šćona — kako bi rekao Fojničan rabeći njemački glagol stollen, Dubrovčanima Jakopčetu Kalegiću i Paulušku Kudelinoviću.
Godine 1430. uz rudnik srebra formira se dubrovačka kolonija. Do dolaska Turaka u
njoj boravi na dulje ili kraće vrijeme više od 365 članova.
Dubrovčani se javljaju kao zakupci carina na trgu i pred mjesnim rudnikom, a poneke od njih Senat postavlja za suce i konzule.
Bave se i obrtništvom. Ima zlatara, krojača, suknara, brijača, kožara, postolara, i klesara. Oni podižu vlastite kuće, prave cisterne za vodu, popravljaju utvrde, parniče se, odlaze na molitvu, crkvi prilažu milodare, žene se, planduju...
Domorodački živalj nije izvan kola tekućih zbivanja. Ljudi oru, nose oružje, idu u lov, znoje se pored nakovnja, tkaju, uživaju i pate; život im je raznolik kao i priroda oko njih. Od munje, tuče, ognja i škrte godine nema zaklona. Vlastela pazi na pučane da joj budu odani, a kraljevi poklisari stižu pod njezine gospodske prozore s vijestima o krunidbi, o ratnim pohodima, o kugi, o staleškim uredbama, o privatnoj imovini, o apostolskim legatima... o groznici Njezina Veličanstva, kraljice Grube, koja jutros, Bogu neka je hvala i dika, ustade nasmijana sa svoje bolesničke postelje.
Po drvenim kućicama, naguranim uz prisoje zatvorenih brda na kojima stražare debelozidi gradovi, narod sluša što se dogada u Doboru, Srebreniku, Hodididu (Bobovcu), Vrani, Kreševu... Od zgode do zgode podupire izgradnju katoličkih crkava u Visokom, Zgošći, Brezi, Dabravini, Kraljevoj Sutjesci, Arnautovićima, Misoči, Vrboviku, Ljubnićima, Malom Čajnu, Podvincima, Ivanici, Porječanima, Haljinićima, Brežanima, Lužnici, Hlapčevićima, Zbilju... Stari regruti prepričavaju zgode s nedavnih vojničkih zalijetanja kralja Stipana u Srbiju. Danas čuju da je car Dušan pokušao izvršiti odmazdu, Pa još jednom ti Madžari! Pokraj pet, šest turskih pohara, opet su nahrupili oni. Jučer, proljeća 1406, iznova im pade u ruke Bobovac. Uzeše ga nakratko zahvaljujući Sigismundovu vojskovođi, Firentincu Filipu de Scollaniju, u kojem pučka pjesma otkniva kasnijega velikog borca s turskim konjanicima u Rumunjskoj, samo sada pod imenom Filipa Madžarina.
Svima je već poznato da je plemićka kuća Pavlovića iz istočne Bosne, ne mogavši i
dalje podnositi osmanlijski pritisak iz tog smjera, pnihvatila tursko pokroviteljstvo i stala voditi samostalnu politiku.
Gibanje duhova u tim danima osjeća se najjače u verbalnim oporbama. Dok se pristaše madžarofilske i narodnjačke stranke gorljivo zalažu za ostvarenje posve suprotnih ciljeva, dotle kralj i pridvonice traže načina da se osamostale bez kidanja veza s Madžarima. Uoči velike narodne kataklizme na sceni se javljaju i turkofili. Njih stvaraju zavodljiva obećanja što ih šalje ispred sebe novi gospodar, bijeda, feudalna okrutnost...
Imam na umu cijeli taj koloplet vraški zabrtvljenih stvari, pa se osvrćem oko sebe, gledam prolaznicima u zjenice, opipavam krušku u izlogu i pokost na patuljkastu mostu preko koga odlaze u novu bolnicu s radioaktivnim kupkama patnici pogođeni distrofijom mišića, namjerno povisujem glas kako bih mogao pratiti reakcije svoje suputnice, fućkam pored meko obijeljenih kuća, velim “iš” ptici u dvorištu, vrtim se na peti i kažem ozbiljno djevojčici blažena izraza: “Hej, vilo, reci mi koliko ima ljudi u ovom gradu od gotovo dvije tisuće duša?” Vila se smješka, pa zatim skakuće preda mnom istim onim krajem malog varoša po kom su se nizale stope pokojnog Ivana Franje Jukića.
Zalepeta vjetar nadesno uz kotlinu rijeke Čemernice a zalepeta tako vlažno i mrsimice, te se pričini da minuše slikari sa svojim poškropljenim platnima. U velikim listovima bakrenaste paprati, u granama oraha, lijeska, divljih jabuka i raspletenih iva nasta pometnja među bojama.
U napasti sam da povičem dok se uspinjem putom kojim maloprije odmagli ona dražesna djevojčica. Okolica i dalje izaziva. Osjećam ugriz zavisti, ali istodobno i dah slatke jeze što viri iza moje podčinjenosti.
Kuća do plota otvorila je svoje prozore. S jednog zablenuo se na ulicu preko voćaka i obješena rublja u dvorištu žuti mačak. Nakon podi zanja, godine 1847, nju je Ivan Franjo Jukić pretvorio u prvu pučku školu.
Gledam je još jednom ispred crkve Sv. Duha. Odovud je samo kamenčić na rubu lijepa saga od jednokatnica razastrtih po donjoj polulopti ove majestetične vrtače.
Nad glavom vije se okruzima daleke nebeske čistine orao krstaš, nosa se dohvaća pokoja usamljena mušica, a iz šume padaju u ušne školjke razorni krici svježinom opijene šojke.
Do velike lipe u dvorištu tonovi s orgulja izvode kroz crkvena vrata djetinjski čedne riječi stare pučke pjesme “Ponizno se tebi klanjamo”. Zatim dva po dva za njima izlaze vjernici. Zvonik s pseudoklasicističkim licem čuva i dalje svoj mir na maloj visini ponad krova.
Samostan i crkva Sv. Duha leže na brdu Križ. Pred njima je najviše jasenova drveta, javora, bora, jablana... Crkva je djelo arhitekta Josipa Vancaša. Sagrađena je neposredno nakon uklanjanja stare s mjesta gdje se danas nalazi muslimansko groblje, ljeta 1885.
Crkva Sv. Duha ima osnovu u obliku slobodnoga križa. Njezina unutrašnjost nije stilizirana niti tako besprijekorno niti tako privlačno da bi se o njoj dalo misliti kao o dragulju. Pa ipak, doimlje se nekako čudesno. Ne znam od čega to dolazi: od kupole koja kao da će svakog trenutka poletjeti, ili od bjeličaste dnevne svjetlosti što plazi i navire unutra kroz sve otvore.
S jednoga zida mami poglede klečeća figura svećenika što s komadom ispisana papira u desnici i s visoko uzdignutim čelom ushićeno hvali nečiju plemenitost. Njega prepoznajemo i na portretu uvrh malog oltara tik do apside i donjeg kraja drugoga zida. Uz kosti umotane u konopljino platno i razne milodare povješane naokolo, evo i ploče s imenom narodnog tribuna, fra Anđela Zvizdovića, i nesigurnom 1498. godinom smrti. Izađemo li u hodnik kroz vrata suprotna ulaznim, dospjet ćemo do samostanske knjižnice u kojoj se čuva gotovo petnaest tisuća knjiga iz raznih vremena i s veoma raznorodnom tematikom. Dospjet ćemo ujedno i u moćnu struju zavremenih prisjećanja. Prostor krcat konkretizirane umne tvari, amfore do niskih prozora, nevidljive membrane prozukla zraka, polica u polusjeni, . . . sve to odvest će na trenutak čovjeka na rubove neke ubitačne ljepote, k sirenama i zaključnoj misli da je rosa svijeta staložena na bjelini papirnih stranica.
U knjižnici je devetnaest od ukupno pedeset i tri u Bosni i Hercegovini sačuvana prvotiska nastala u vrcmenu od 1440. do 1500. godine. Kožnati uvez tih knjiga, poznatijih pod imenom inkunabule, ukrašen je reljefima, a listovi rukopisnim inicijalima i slikama. Njihovo vrijeme nije poznavalo cinkografiju, već kalupe od drva — krhki i podatni drvorez.
Iako obrađuju mnogobrojne biblijske priče, ni jedan od njih nema naslovne stranice, nego imaju samo prolog i tekst. Ime pisca i godinu u kojoj su tiskane redovito donose otraga, a nikada sprijeda, kako je to danas uobičajeno.
Zaustavljam se pored Rupčićeva Grbovnika iz 1340. godine, za koga, medutim, učenjaci drže da je mogao nastati u razdoblju od 1490. do 1550. Listajući, negdje oko sredine nalazim i — grb Makedonije!
Ni ovo zdesna ne umanjuje pobuđeno zanimanje. Karta Hrvatske i Srbije. Pod staklom otvoren je zemljovid Bosne i Hercegovine iz 1787. kojim se služio Eugen Savojski. Zbog mladosti kartografije na njemu je podosta pogrešno ucrtanih pojedinosti.
Kad se napokon okrenu ključ u bravi, meni se pričini da iza željeznih vrata očuh laganu pobunu nota što ostaše razbacane poput crnih šišarica po izduljenim crtama kartonskih listova.
Zapisi na zidovima hodnika upozoravaju da su ovamo stizali legati, provincijali i drugi crkveni dostojanstvenici. Ne znam samo jesu li se oni uspinjali ovim stepenicama uz koje sada mravinja znatiželjna povorka svijeta, ali ako ih je zanimala cijela duhovna zbilja grada, smještena tu dolje među brdima — morali su potražiti i izraze njegove kulture.
Ući, kad je tako, u pričljivo stjecište stvari koje jesu najbolje ogledalo umrlih i živih. Za petama neka ostane lijepi lepezasti križ od sadre; u zidnoj niši njemu pravi društvo muha i mrav. Po muzeju već se širi noga, a moderno uređenim interijerom odzvanja nekadanja Fojnica, nasićena sjajem filigranskih izložaka. U vitrinama bliješte srebrni i pozlaćeni križevi, krune za Bogorodicu i Dijete, kaleži iz petnaestog stoljeća, iskovani najvjerojatnije u Dubrovniku, zlatna monstranca (pokaznica), kutije, okovane knjige, agnus ili janjuš - kako te moći nazva domaći živalj, čaše od venecijanskog stakla, sedefni križ izrađen u Veneciji 1573, srebrne kadionice Mije i Frane Ostojića, svijećnjaci s natpisima Život travnički iz vremena kuge 1784. i kadionica Ive Duića, Travničanina, rijetka tintarnica s naliv-perom koje se nosilo za pojasom, srebrom obrubljeni dijelovi odjeće, čuture, vrčevi...
Gle! — ovdje je i glasoviti binjiš (modri plašt s bijelim točkicama) kojim je Mehmed lI el Fatih kod Milodraža ogrnuo fra Anđela Zvizdovića. Slikar Giovani Bellini pokušao je oteti zaboravu taj čin na slici smještenoj u kutu baš nekako oko ljudskog lakta. Nije zaboravljen ni ugledni pisac i biskup iz Fojnice, Augustin Miletić (1763-1831). S korica čitam: “Početak slovstva”, “Naredbe i uprave biskupa i namistnika”, “Istomačenje stvari potribiti”. Do vrata visi sat koji pokazuje vrijeme i mijene Mjeseca. Za boravka u Padovi Miletiću ga je darovao car Franjo I. Odmah do Miletićevih vide se knjige Ivana Franje Jukića (Banja Luka, 1818 — Beč, 1857). Među njima šepiri se svojim zamamnim oblicima jedna stoljetna budilica. Za plodonosan rad i širenje preporoditelj skih ideja u Bosni svojedobno je njome Jukiću izrazio zahvalnost vođa hrvatskoga narodnog i književnog preporoda Ljudevit Gaj.
FOJNICA S KISELJAKOM NA SJEVEROZAPADU
(putopis)
Preko Kruševca vodi put u srednju Bosnu; Ostružnica nudi živu;
a oba mjesta posredno štite ovo kojim danas prolazim osluškujući njegove
ustajale gibove. Fojnica se prvi put spominje 1312. godine. Njezin gospo
darski procvat nastupa nakon učvršćenja turske viasti u Sarajevu godine
1435. Budući da je bila dobro učvršćena, iz Visokog se tada u nju
premješta središte dubrovačke trgovine s Bosnom.
Da bi se jače osvijetlila njezina uloga, nužno je spomenuti da je snaga srednjovjekovne feudalne Bosne izravno ovisila od trgovine i rudarstva. Naturalna privreda — koja će polovicom petnaestog stoljeća prerasti u robnonovčanu — kao da je svedena samo na ove dvije grane. Mnogobrojni trgovci, raspršeni diljem zemlje, imaju veliku moć. Oni preko Drijeva na ušću Neretve ne izvoze u Italiju, Španjolsku, Tursku, Siriju i Dubrovnik jedino stočarske proizvode, konje, žito, vosak, smolu... i, u rjeđim prilikama — roblje, već i olovo, srebro, bakar, zlato i živu. Na trgove dovlače izvana, obično iz Dubrovnika, ili iz Italije: ulje, sol, tkanine, sušenu ribu, papir, cink, vino u bačvama, srebrninu, ukrašene po jaseve, svilu, ženske rupce, dijelove odjeće, igle, ogrlice...
Utvrđena Fojnica zarana počinje iskorištavati svoj rudnik srebra. Uz domaće ljude dragocjenu kovinu vade najčešće promućurni i osobito za tu vrst zanimanja obdareni Sasi, koji obično kupuju pravo na suvlasništvo u takvim nalazištima, a onda ga ustupaju drugima. Tako su braća Hans i Nikl Sasinovići godine 1365. prodali polovicu svojih okna, ili šćona — kako bi rekao Fojničan rabeći njemački glagol stollen, Dubrovčanima Jakopčetu Kalegiću i Paulušku Kudelinoviću.
Godine 1430. uz rudnik srebra formira se dubrovačka kolonija. Do dolaska Turaka u
njoj boravi na dulje ili kraće vrijeme više od 365 članova.
Dubrovčani se javljaju kao zakupci carina na trgu i pred mjesnim rudnikom, a poneke od njih Senat postavlja za suce i konzule.
Bave se i obrtništvom. Ima zlatara, krojača, suknara, brijača, kožara, postolara, i klesara. Oni podižu vlastite kuće, prave cisterne za vodu, popravljaju utvrde, parniče se, odlaze na molitvu, crkvi prilažu milodare, žene se, planduju...
Domorodački živalj nije izvan kola tekućih zbivanja. Ljudi oru, nose oružje, idu u lov, znoje se pored nakovnja, tkaju, uživaju i pate; život im je raznolik kao i priroda oko njih. Od munje, tuče, ognja i škrte godine nema zaklona. Vlastela pazi na pučane da joj budu odani, a kraljevi poklisari stižu pod njezine gospodske prozore s vijestima o krunidbi, o ratnim pohodima, o kugi, o staleškim uredbama, o privatnoj imovini, o apostolskim legatima... o groznici Njezina Veličanstva, kraljice Grube, koja jutros, Bogu neka je hvala i dika, ustade nasmijana sa svoje bolesničke postelje.
Po drvenim kućicama, naguranim uz prisoje zatvorenih brda na kojima stražare debelozidi gradovi, narod sluša što se dogada u Doboru, Srebreniku, Hodididu (Bobovcu), Vrani, Kreševu... Od zgode do zgode podupire izgradnju katoličkih crkava u Visokom, Zgošći, Brezi, Dabravini, Kraljevoj Sutjesci, Arnautovićima, Misoči, Vrboviku, Ljubnićima, Malom Čajnu, Podvincima, Ivanici, Porječanima, Haljinićima, Brežanima, Lužnici, Hlapčevićima, Zbilju... Stari regruti prepričavaju zgode s nedavnih vojničkih zalijetanja kralja Stipana u Srbiju. Danas čuju da je car Dušan pokušao izvršiti odmazdu, Pa još jednom ti Madžari! Pokraj pet, šest turskih pohara, opet su nahrupili oni. Jučer, proljeća 1406, iznova im pade u ruke Bobovac. Uzeše ga nakratko zahvaljujući Sigismundovu vojskovođi, Firentincu Filipu de Scollaniju, u kojem pučka pjesma otkniva kasnijega velikog borca s turskim konjanicima u Rumunjskoj, samo sada pod imenom Filipa Madžarina.
Svima je već poznato da je plemićka kuća Pavlovića iz istočne Bosne, ne mogavši i
dalje podnositi osmanlijski pritisak iz tog smjera, pnihvatila tursko pokroviteljstvo i stala voditi samostalnu politiku.
Gibanje duhova u tim danima osjeća se najjače u verbalnim oporbama. Dok se pristaše madžarofilske i narodnjačke stranke gorljivo zalažu za ostvarenje posve suprotnih ciljeva, dotle kralj i pridvonice traže načina da se osamostale bez kidanja veza s Madžarima. Uoči velike narodne kataklizme na sceni se javljaju i turkofili. Njih stvaraju zavodljiva obećanja što ih šalje ispred sebe novi gospodar, bijeda, feudalna okrutnost...
Imam na umu cijeli taj koloplet vraški zabrtvljenih stvari, pa se osvrćem oko sebe, gledam prolaznicima u zjenice, opipavam krušku u izlogu i pokost na patuljkastu mostu preko koga odlaze u novu bolnicu s radioaktivnim kupkama patnici pogođeni distrofijom mišića, namjerno povisujem glas kako bih mogao pratiti reakcije svoje suputnice, fućkam pored meko obijeljenih kuća, velim “iš” ptici u dvorištu, vrtim se na peti i kažem ozbiljno djevojčici blažena izraza: “Hej, vilo, reci mi koliko ima ljudi u ovom gradu od gotovo dvije tisuće duša?” Vila se smješka, pa zatim skakuće preda mnom istim onim krajem malog varoša po kom su se nizale stope pokojnog Ivana Franje Jukića.
Zalepeta vjetar nadesno uz kotlinu rijeke Čemernice a zalepeta tako vlažno i mrsimice, te se pričini da minuše slikari sa svojim poškropljenim platnima. U velikim listovima bakrenaste paprati, u granama oraha, lijeska, divljih jabuka i raspletenih iva nasta pometnja među bojama.
U napasti sam da povičem dok se uspinjem putom kojim maloprije odmagli ona dražesna djevojčica. Okolica i dalje izaziva. Osjećam ugriz zavisti, ali istodobno i dah slatke jeze što viri iza moje podčinjenosti.
Kuća do plota otvorila je svoje prozore. S jednog zablenuo se na ulicu preko voćaka i obješena rublja u dvorištu žuti mačak. Nakon podi zanja, godine 1847, nju je Ivan Franjo Jukić pretvorio u prvu pučku školu.
Gledam je još jednom ispred crkve Sv. Duha. Odovud je samo kamenčić na rubu lijepa saga od jednokatnica razastrtih po donjoj polulopti ove majestetične vrtače.
Nad glavom vije se okruzima daleke nebeske čistine orao krstaš, nosa se dohvaća pokoja usamljena mušica, a iz šume padaju u ušne školjke razorni krici svježinom opijene šojke.
Do velike lipe u dvorištu tonovi s orgulja izvode kroz crkvena vrata djetinjski čedne riječi stare pučke pjesme “Ponizno se tebi klanjamo”. Zatim dva po dva za njima izlaze vjernici. Zvonik s pseudoklasicističkim licem čuva i dalje svoj mir na maloj visini ponad krova.
Samostan i crkva Sv. Duha leže na brdu Križ. Pred njima je najviše jasenova drveta, javora, bora, jablana... Crkva je djelo arhitekta Josipa Vancaša. Sagrađena je neposredno nakon uklanjanja stare s mjesta gdje se danas nalazi muslimansko groblje, ljeta 1885.
Crkva Sv. Duha ima osnovu u obliku slobodnoga križa. Njezina unutrašnjost nije stilizirana niti tako besprijekorno niti tako privlačno da bi se o njoj dalo misliti kao o dragulju. Pa ipak, doimlje se nekako čudesno. Ne znam od čega to dolazi: od kupole koja kao da će svakog trenutka poletjeti, ili od bjeličaste dnevne svjetlosti što plazi i navire unutra kroz sve otvore.
S jednoga zida mami poglede klečeća figura svećenika što s komadom ispisana papira u desnici i s visoko uzdignutim čelom ushićeno hvali nečiju plemenitost. Njega prepoznajemo i na portretu uvrh malog oltara tik do apside i donjeg kraja drugoga zida. Uz kosti umotane u konopljino platno i razne milodare povješane naokolo, evo i ploče s imenom narodnog tribuna, fra Anđela Zvizdovića, i nesigurnom 1498. godinom smrti. Izađemo li u hodnik kroz vrata suprotna ulaznim, dospjet ćemo do samostanske knjižnice u kojoj se čuva gotovo petnaest tisuća knjiga iz raznih vremena i s veoma raznorodnom tematikom. Dospjet ćemo ujedno i u moćnu struju zavremenih prisjećanja. Prostor krcat konkretizirane umne tvari, amfore do niskih prozora, nevidljive membrane prozukla zraka, polica u polusjeni, . . . sve to odvest će na trenutak čovjeka na rubove neke ubitačne ljepote, k sirenama i zaključnoj misli da je rosa svijeta staložena na bjelini papirnih stranica.
U knjižnici je devetnaest od ukupno pedeset i tri u Bosni i Hercegovini sačuvana prvotiska nastala u vrcmenu od 1440. do 1500. godine. Kožnati uvez tih knjiga, poznatijih pod imenom inkunabule, ukrašen je reljefima, a listovi rukopisnim inicijalima i slikama. Njihovo vrijeme nije poznavalo cinkografiju, već kalupe od drva — krhki i podatni drvorez.
Iako obrađuju mnogobrojne biblijske priče, ni jedan od njih nema naslovne stranice, nego imaju samo prolog i tekst. Ime pisca i godinu u kojoj su tiskane redovito donose otraga, a nikada sprijeda, kako je to danas uobičajeno.
Zaustavljam se pored Rupčićeva Grbovnika iz 1340. godine, za koga, medutim, učenjaci drže da je mogao nastati u razdoblju od 1490. do 1550. Listajući, negdje oko sredine nalazim i — grb Makedonije!
Ni ovo zdesna ne umanjuje pobuđeno zanimanje. Karta Hrvatske i Srbije. Pod staklom otvoren je zemljovid Bosne i Hercegovine iz 1787. kojim se služio Eugen Savojski. Zbog mladosti kartografije na njemu je podosta pogrešno ucrtanih pojedinosti.
Kad se napokon okrenu ključ u bravi, meni se pričini da iza željeznih vrata očuh laganu pobunu nota što ostaše razbacane poput crnih šišarica po izduljenim crtama kartonskih listova.
Zapisi na zidovima hodnika upozoravaju da su ovamo stizali legati, provincijali i drugi crkveni dostojanstvenici. Ne znam samo jesu li se oni uspinjali ovim stepenicama uz koje sada mravinja znatiželjna povorka svijeta, ali ako ih je zanimala cijela duhovna zbilja grada, smještena tu dolje među brdima — morali su potražiti i izraze njegove kulture.
Ući, kad je tako, u pričljivo stjecište stvari koje jesu najbolje ogledalo umrlih i živih. Za petama neka ostane lijepi lepezasti križ od sadre; u zidnoj niši njemu pravi društvo muha i mrav. Po muzeju već se širi noga, a moderno uređenim interijerom odzvanja nekadanja Fojnica, nasićena sjajem filigranskih izložaka. U vitrinama bliješte srebrni i pozlaćeni križevi, krune za Bogorodicu i Dijete, kaleži iz petnaestog stoljeća, iskovani najvjerojatnije u Dubrovniku, zlatna monstranca (pokaznica), kutije, okovane knjige, agnus ili janjuš - kako te moći nazva domaći živalj, čaše od venecijanskog stakla, sedefni križ izrađen u Veneciji 1573, srebrne kadionice Mije i Frane Ostojića, svijećnjaci s natpisima Život travnički iz vremena kuge 1784. i kadionica Ive Duića, Travničanina, rijetka tintarnica s naliv-perom koje se nosilo za pojasom, srebrom obrubljeni dijelovi odjeće, čuture, vrčevi...
Gle! — ovdje je i glasoviti binjiš (modri plašt s bijelim točkicama) kojim je Mehmed lI el Fatih kod Milodraža ogrnuo fra Anđela Zvizdovića. Slikar Giovani Bellini pokušao je oteti zaboravu taj čin na slici smještenoj u kutu baš nekako oko ljudskog lakta. Nije zaboravljen ni ugledni pisac i biskup iz Fojnice, Augustin Miletić (1763-1831). S korica čitam: “Početak slovstva”, “Naredbe i uprave biskupa i namistnika”, “Istomačenje stvari potribiti”. Do vrata visi sat koji pokazuje vrijeme i mijene Mjeseca. Za boravka u Padovi Miletiću ga je darovao car Franjo I. Odmah do Miletićevih vide se knjige Ivana Franje Jukića (Banja Luka, 1818 — Beč, 1857). Među njima šepiri se svojim zamamnim oblicima jedna stoljetna budilica. Za plodonosan rad i širenje preporoditelj skih ideja u Bosni svojedobno je njome Jukiću izrazio zahvalnost vođa hrvatskoga narodnog i književnog preporoda Ljudevit Gaj.
Grgo Martic (Rastovaca kod Posusja 1822.- Kresevo 1905.) je najpoznatiji bosanski franjevacki pisac druge polovice 19.stoljeca. U svoje doba slavljen je kao "hrvatski Homer", autor mnogih epskih spjevova u kojima u desetercu opjeva borbe krscanskog puka s Turcima u Bosni i Hercegovini; no, danas je taj preteziti vid njegova knjizevnog rada pao u zaborav. Primjer je opsirni ep "Osvetnici" (1861, 1862)- zastarjelo djelo skromnog umjetnickog opsega.
Puno su vrjednija njegova "Zapamcenja", u biti memoarska kazivanja koja je u kresevskom samostanu biljezio Janko Koharic, te izdao u Zagrebu 1906. u redakciji Ferde Sisica. Ispripovijedana jezikom koji je mjesavina puckog govora i autorove stilske inventivnosti, to djelo ostaje zanimljivim na vise razina: od kronike jednoga vremena bezakonja, nabijenog dogadjajima dovoljnim da ispune vise pustolovnih romana, do prave rjecnicke riznice hrvatskoga jezika.
PROPAST FRA JUKIĆA
Druge godine Omerove viade, a 1851. godine, dozna austrijski konzulat, da on fra Jukiću radi o glavi, a nota bene Jukiću, s kojim je jedinim pored Fazli paše u Bosni, konfidencijalan bio, pa ga zato i slao Jelačiću u poslanstvo. To meni tajno priopći generalkonzul, koji je imao pouzdane dokumente. Rekne mi: “Imate li po kom sigurnom, da mu pišete? Javite mu, neka se ukloni. Još ima vremena, jerbo je ovo Omer pisao u Carigrad 4. oktobra”. A ja rekoh: “Imam baš čovjeka ovdje, mogu mu pisati tajno”. Nađem Nikolu Ćorića iz Varcar Vakufa, gdje je Jukić učiteljstvovao, napišem mu pismo skrovito: “Čujem iz točna izvora, da se tebi o glavi radi, i savjetujem ti, da u taj čas pobjegneš preko granice u Austriju. Tvoj prijatelj”. Izvrnutom rukom sam napisao, a nijesam se ni potpisao. Dadnem to pismo, da ga odnese, a nuto srpski učitelj, moj zemljak, po imenu Đorđe Margetić iz Imockoga, isto dozna i on opširno napiše čitav list, te se potpiše; bio to austrijski podanik i za to hrabriji od mene. Dobije Jukić ova dva pisma i nije se ništa na njih obazirao, niti im lakouman čovjek vjerovao, volio vjerovati Omeru, a držim, da ga je oni majstor Omer u lakovjernosti njegovoj iskušavao mnoge stvari. Tako kad je Omer paša bio u Jajcu i mirio krajišnike, ucijenio je i oglobio jednoga bogatoga Banjalučanina, Sibića Jusuf bega, a novac podao Jukiću, da ga porazdijeli medu oštećene kršćane na Krajini. Novaca bilo je u svu priliku oko 2500 forinata. A što se poslije izleglo iz toga novca, vidjet ćemo.
Dođe Božić i evo ti meni Jukića na konak u Sarajevo. Ja se snebljušim, kako je on tako ludo povjerovao, te sam došao u stupicu. Pitam ga namah: “Jesi li ti moja pisma primio, datuma toga i toga?” “Primio sam”. “Pa jesam li ti javio, da si u pogibelji?”. “Ja u to ništa ne vjerujem. To su izmišljotine austrijskoga konzulata”. “E pa dobro, šta si došao?” “Da se malo vidim s Omerom”. Ja se nađem u tešku položaju. Ovi čovjek mogao bi mene kompromitovati. Ujutro ustanem ja, pa ga pitam: “Baš hoćeš li ti Omeru ići?” “Hoću”. “Da ti kažem, prijatelju. Ja te pustiti ne ću iz moje kuće, dokle god te ne premetnem svega. Šta ja znam, šta kod tebe ima”. Kad ja u džep, a ono moje pisamce i onoga Margetića, i još dva. “Ovo ću ti uzeti.” U bisagama imao dalekozor i nekakav dicionarčić (počeo ga blo pisati) i neke krpe. Pustim mu to. “Imaš još šta?” “Nemam ništa.” “Imaš li novaca”? “Imam, ma oko pasa u ćemeru”. “Hodi, brate, sada”. I ode on Omeru. I bio kod njega dovečer. Odanle eto ga na večeru k meni. “Šta si radio?” “Razgovarali smo i pili smo čaj; lijepo me primio”. Rekoh. “Da Bog da; ja evo držim, da će zlo proći”. Drugi dan isto dođe vrlo veseo. Treći dan opet otiđe. Iz jutra u 8 sati otiđe, pa do podne sjutradan. Odmah ja uzmem sumnju, da je zlo, a iz jutra u osam sati dobijem pismo iz Krajine od fra Lovre Lacića, gdje se tuži, da su mu uzeli oružje i da od jedne babe uzeše harač. Uzeh ja ono pismo s tom izlikom, da ću da molim za njih pašu. Dođem ja gore u konak veziru, a ono Jukić hoda, a sav pocrvenio kano cvekla; bio zdrava ljudina od 35 godina. Hoda po predsoblju, pitam ga: “Zar nijesi još ulazio”. “Nijesam”. “Magnum omen” kažem. Ja sam odmah slobodan bio unići: “Što imate fra Grgo?” “Dobro nije, iz banjalučke krajine pismo od jednoga fratra, gdje su od njega uzeli oružje, i drugo što nekakav haračlija ište od jedne stare babe harač, a taj harač je davno ukinut; prije vas na dvije tri godine”. “To su nezgodne stvari, ja nijesam rekao, da se od fratara uzima oružje. Nego ću dati zapovijed, da se vama povrati”. I to je zbilja bilo. Zovne kancelara: “Idi, napiši to”. To mu naredi i čekao sam do po sata. Sjedio kod njega i pušio, dok se ovo napisalo; i dade meni. I ja s Bogom. Osta Jukić čekajući.
U večer dugo sam Jukića čekao za večere. A jedan pravoslavnik u Banjojluci, trgovac, jedan Srbin, čekao i on njega, da se moli za svog zeta, nekog Tomu Radulovića; znatan to čovjek, koga je Omer paša dotjerao bio u Sarajevo i zatvorio ga u haps, pa da bi se Jukić molio, da ga pusti. Mislim u sebi; ne znam, kako će Jukić sebi da pomogne, a gdje bi tebi! I sada je živ moj prijatelj u Banjojluci. Tu se trefio i dragoman austrijskoga konzulata Franjo Plehaček, pa smo večerali zajedno. Poslije otidu ti ljudi, a dode jedan fratar iz manastira sutjeskoga, Nikola Šokčević, dođe, dočuvši, da je tu Jukić pod paskom i da je u pogibelji. Dođe kod moje kuće u prvu kuću, i kaže mi komšija, da je došao taj fratar.
Kad sam mu rekao, šta je s Jukićem, on skoči: “Idem ja k njemu, idem ja k njemu”. “Nemoj brate, nemoj brate”. Onda ti on ode u tu kuću, nijesu mu mogli zabraniti, pa tamo će razgovarati. Poslije nekoga vremena vrati se s Jukićem natrag. Ali u dva sata u noći eto ti k meni jednoga juzbaše Hajrudin age, koji je bio nota bene karavlaški pop, poturčenik, i još jedan kavalerijski čauš s njime. Dok uniđoše u sobu, to meni zlo pade na pamet, da je to eskorta. “Dove e quell’ frate? Gdje je taj fratar što je iz Jajca došao, naime Jukić”. “Tu je, idem ja da ga zovnem”. Uniđemo gore u sobu, a eskorta njemu: “Vi chiama eccelenza subito”. Onda on skoči, spusti se stepenicama, obuje postole koje je dolje ostavio, a kiša je bila. Na polasku mu rekoh: “Deus tibi sit auxiliator”. Tada ta eskorta odvede siromaha redovnika Jukića u vojničku kasarnu, u Đulagin han; Omera nije ni vidio. Mene je veoma dirnula ova katastrofa Jukićeva i stoga, što sam ja s Jukićem u literaturi u društvu bivao, a drugo, što sam na njegove molbe sastavio i dao štampati pjesmu u slavu Omerova došašća u Bosnu, nadajući se svakom dobru jadnoj raji od njega. Pa potom držao sam se i ja upropašćenim kod ovoga mogućnika, pošto na toga do malo dana, kad se čulo po svoj Bosni za nesreću Jukićevu, opći glas je među našima buknuo, da će i mene takova nesreća snaći, zbog onoga lijepoga pozdrava i poradi našega drugovanja u književnosti, jerbo je ta pjesma u slavu Omerova došašća austrijskoj viadi nešto zazorna bila. Međuto ja sam slobodan bio svaki dan bivati s Omerom i pokazivati se kod njega bez ikakova straha.
, ali daj napisi nesto o njemu, o njegovim uspjesima. Koliko ja znam bio je uspjesan gradonacelnik Sarajeva. 
