Kad te tko upita, dragi čitaoče, kako si, naravno da ćeš odgovoriti: "Hvala, dobro." Nije pristojno odgovoriti da nisi dobro, kao što nije pristojno biti pesimist, niti opterećivati druge pripovijedanjem o svojim nevoljama. Kako je odavno primijetio poljski filozof Leszek Kolakowski, današnja je kultura izrazito neprijateljska prema patnji i iskazivanju patnje. Jednako je neprijateljska prema pesimizmu, osim kad je on oslužbenjen, na primjer, u vidu očekivanja terorističkih napada ili širenja ptičje gripe. Pitanje vrijednosti pesimizma toliko je važno da zaslužuje poseban tekst, zato se ograničimo na ovu tvrdnju: da je u povijesti bilo više pesimizma, bilo bi mnogo manje nevolja.
Na primjer, da se na same početke nacističke pošasti gledalo s više pesimizma, možda ga se moglo obuzdati.
Amerika i logori
Zato si dopustimo malo pesimizma i prihvatimo ovu tvrdnju Umberta Eca kao točnu: fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Uostalom, kako drugačije? Naravno da se danas nijedna fašistička skupina neće uniformirati u crne košulje s kukastim križem i uz bubnjeve marširati kroz središte glavnog grada, niti objaviti na vijestima u udarnom terminu da pod hitno želi osnovati konclogor. Upravo zato treba znakove fašizma u nastajanju tražiti mnogo pažljivije nego zaražene labudove.
Razloga za pesimizam u tom pogledu ima i u zemlji, i izvan nje. Dovoljno je prisjetiti se da SAD, trenutno jedina prava svjetska sila, drži koncentracijski logor Guantanamo, i da to nije presedan u povijesti SAD jer je tamo tokom Drugog svjetskog rata postojalo nekoliko desetaka koncentracijskih logora u kojima je bilo zatočeno preko 110 tisuća Japanaca.
Što se tiče domaćih razloga za pesimizam, spomenimo samo to da je ovih dana iz proračunskih sredstava za spomen-dan Bleiburške tragedije i Križnog puta predviđeno petsto tisuća kuna, a za obilježavanje dana sjećanja na žrtve iz Jasenovca pet puta manje (naknadno je uvećano za još stotinu tisuća). Također, da se vrh domaće Katoličke crkve, koja bi imala biti moralnom vertikalom, odnosi prema Jasenovcu sa očitom nelagodom i snebivanjem. To se dade razumjeti jer se, sudeći po sadržajima na jednom njenom web-portalu, moralna vertikala mnogo živahnije zanima pitanjima koja se obično rješavaju u horizontali, na primjer: "Zašto bi stanoviti načini iskazivanja spolnih nježnosti u braku bili grešni?".
Ili - pazite sad, ovo mi je favorit: "Hoće li me Bog kazniti zbog samozadovoljavanja?" (
http://www.glas-koncila.hr/portal.html? ... 5&act=show).
U koordinatnom sustavu kojeg čine takva vertikala i horizontala lako se zbuniti i zapetljati, zato se radije vratimo našem razlogu za pesimizam.
Fašizam je veoma teško definirati, i zato ovdje ističem prosvjetiteljski tekst Umberta Eca objavljen 1995. u The New York Review of Books (u originalu dostupan na adresi
http://www.pegc.us/archive/Articles/eco_ur-fascism.pdf, a u solidnom, iako nešto skraćenom prevodu, na
http://www.6yka.com/do/da,76; integralan prevod objavila je 1996. godine Židovska općina Zagreb u zborniku "Antisemitizam, holokaust, antifašizam"). Tekst je naslovljen "Ur-Fascism", što će reći "Pra-fašizam" ili "Vječni fašizam", i govori o četrnaest značajki fašizma.
Osnovna ideja teksta jest da ne postoji samo jedan fašizam, već mnoge njegove varijante, a svaka varijanta ima samo neke od ukupno četrnaest značajki. Pojasnimo to tumačenje tako da zamislimo kako postoji pet značajki: A, B, C, D, E. Jedna varijanta ima značajke ABC, druga ima značajke BCE, treća ABDE, četvrta ACE...
Tih četrnaest značajki fašizma ne može se organizirati u jedinstven sustav, štoviše, neke od njih su međusobno u proturječju, a također su svojstvene nekim drugim vrstama despotizma ili fanatizma. No, veli Eco, prisutnost već i samo jedne od tih značajki dovoljna je da se oko nje zgruša fašizam