Forum Klix.ba

665 wrote:Završili ste vezu (intenzivnu, živjeli ste zajedno).

Lijepo.

Svako je otišao svojim putem....

A onda se, sticajem okolnosti, stalno susrećete. Razgovarate. Govorite jedno drugom da si nedostajete. Da se volite. Provodite noći i noći zajedno.

Point is: on meni nedostaje. Viđamo se. Volimo (s vremena na vrijeme). Da nas potjeraju vuci u šumi - prvo bih njemu dala ruku da se popne na drvo, a prvog bih vuka koji ga pogleda pojela.

I tako mjesecima....

Iskustava?

Sarajka_82 wrote:A sta ako se ne smire strasti.
Moj bivsi i ja smo prekinuli jos 2005, ne vidjamo se, ali kada pomislim na njega ili kada se ponekad cujemo, odmah me obuhvati neka toplota , i ako sam se u medjuvremenu udala.

Kjajević Majko wrote:Uh lijep prekid je uvijek mač s dvije oštrice. S jedne strane imaš super prijateljicu za koju bi sve dao, baš kao što kažeš za ruku i vukove i to baš osjećaš bez razmišljanja. S druge strane možeš se dobro napatiti ako si to dopustiš, jer vezu ste vjerovatno prekinuli zbog toga jer se niste slagali u "svakodnevnom životu" iako se u svemu i razmišljanju i stavovima i osjećajima poklapate.

Jednostavno si moraš to u glavi sredit, svako ima svoj život ti ćeš njega uvijek voliti kao osobu zato ga "pusti", "pusti" i sebe. Nakon svega što ste prošli vjerovatno mu možeš reći da se ne želiš više patiti i uradi to. Smanji razgovore, viđanja koliko god možeš. Poziv tu i tamo da vidiš kako ide i da se ispričate isto smanji vremenski.

Daj doznanja si tu za bilo šta u nekoj nevolji ali da hoćeš da nastaviš dalje. Kad se uhvatiš da prelistaš 15 stranica knjige a ne znaš jesi čitala i šta si čitala, zabavi se nečim drugim. Reci sebi što mi to treba i nasmij se. Nemoj se još više bacati u depresiju zbog toga što toliko razmišljaš, to je normalno... Kad već vidiš da se ne možeš vratiti na staro prekini sve zbog sebe, sebi si najbitnija bez obzira koliko koga voliš.

Opet stvarno mislim da tu osobu ne možeš izgubiti kao iskrenog prijatelja bez obzira na sve, ja znam kakve sam sve gluposti radio i opet se preko svega može preći.
Sve je u glavi! Bar dok je/ga ne vidiš ponovo.

665 wrote:Vidi, vidi - nisam sama...

Bili smo u vezi oko godinu dana, a ovaj post festum traje već pola godine.

Fantastičan početak, nikad bolji, skoro odmah smo počeli živjeti zajedno. Izvrsno se razumijemo u skoro svemu - poslu, životu, identičan humor...

Oboje smo sami, ni jedno od nas ne pokazuje neki veliki interes za druge ljude. On dođe, bude, prespava, grli, brine o meni u svakom pogledu. Ali nije VEZA. Nepojmljivo, ni sama ne znam objasniti.

A svaki me njegov odlazak boli kao novi prekid. Kao ponovljeni niz prekida koje smo započeli... I tako u krug. A nemam (bar ne još uvijek) snage da to sasvim obustavim, iako bih morala.

Volim ga. I to onako pošteno, jako. Cijenim ga, povrh svega.

Tja...

Bond_JaneBond wrote:

665 wrote:
A razlog? Nije bio spreman, a bilo je intenzivno, duboko i sa puno repova koje smo oboje unijeli u vezu. Otprilike tako...

Kakvih repova? Imate li oboje 1,2,3 braka ili duge veze za sobom? Djecu?
Meni to vase lici na ono sto neki ljudi zovu open relationship, kao zajedno ste, a ipak niste zajedno. (tj.smijete se vidjati sa drugima)
Znas li ti s kim je on tih 4-5 dana kad nije s tobom?

chuchumbamayumbe wrote:Meni nedostaje para/novaca/sholdi/dinara, bilo kakvih.