b@tto wrote:Adriatic wrote:Ne radi se o sreci ili nesreci, nego o preuzimanju vlastite odgovornosti. Najlakse je vjerovati da nam je neko drugi kriv za ovo sranje. A onda 16 godina glasa se za ove iste, a kriva nam je Amerika, koja je sprijecila da ovdje i dalje gine 20 ljudi dnevno.
Interesantno je da kritika Amerike prevazilazi kritiku svih drugih zemalja koje su imale negativnu ulogu po buducnost ove zemlje.
I da, vjerovao ti ili ne (king kong), ova tragedija je prije svega zasluga domacih faktora. Teorija da su nam sve ovo skuhali stranci, zna se od koga potice.
to je priča koju ponavljaju šešelj i njegovi sljedbenici,pa ko ovdje tako misli neka zna ko mu je istomišljenik
da ne bi bilo nesporazuma...nekoliko isječaka koji se tiče globalne politike (o kojoj ja govorim)...
Sigurnost Sredozemlja u američkoj, ruskoj i EU politici
Iz Zapadne Europe, američki strategijski interes premješten je na Balkan, istočni Mediteran, Golf i Centralnu Aziju / Nova sigurnosna politika EU-a može djelovati i u sukobima Jug-Jug ili drugim opasnostima na Sredozemlju
U posthladnoratovskom svijetu, Mediteran je od stanovite periferije europske sigurnosti postao važno strategijsko područje, izazov europskoj sigurnosti i sudar različitih pogleda na vrste i središta opasnosti. Amerikanci mediteranske izazove sigurnosti prvenstveno sagledavaju u još nesređenim tursko-grčkim odnosima, na Bliskom istoku i putu prema Golfu. Za planere europske politike, posebice iz zemalja poput Španjolske i Francuske, u središtu su zanimanja zemlje Magreba. Tako se razvija podjela na istočni Mediteran, kao američku preokupaciju i zapadni Mediteran kao sferu interesa Europske unije. Iako ima nekih točaka koje su izvan tih podjela. U tim su podjelama tri glavna politička aktera: američka politika, politika Europske unije i ruska politika. Oni će za svoje akcije na tim prostorima tražiti saveznike, uporišta ili neke nove partnere.
Politika SAD-a na Mediteranu polazi od postavke da je nemoguće izolirati tu regiju od NATO-a. Američke vojne baze, stvorene u godinama Hladnog rata na bitnim strategijskim točkama konkretan su izraz američkog interesa za Mediteran. Rusija, zaokupljena golemim političkim, gospodarskim i socijalnim problemima, ne vidi se više kao bilo kakva prijetnja Americi, pa ni europskom prostoru. Nestabilnosti na području bivših sovjetskih republika i Balkanu izazivaju posebnu pozornost i to u svezi s američkim interesima prodora na Istok i održavanja odnosa na Mediteranu.
U velikom premiještanju američkog strategijskog djelovanja - područja Balkana, istočnog Mediterana, Golfa i Centralne Azije dobivaju istaknuto mjesto. Riječ je o prebacivanju strategijskog težišta iz smirene Zapadne Europe prema rubnim područjima na azijskom prostoru, gdje se nalaze američki saveznici, nestabilna područja, a i nove značajne američke mogućnosti djelovanja u Centralnoj Aziji.
Prepuštajući EU-u aktivnosti oko zapadnog Mediterana, američka je politika bila i ostala primarno zainteresirana za istočni dio Mediterana, koji se našao u stanovitoj opasnosti upravo raspadom Jugoslavije. Američka je politika u početku tvrdila da se u Jugoslaviji radi o europskom pitanju i da rješavanje treba prepustiti Europljanima, međutim, kako se sukob rasplamsavao, kad su nastale opasnosti da dođe do novih podjela na Balkanu, zbog rata u BiH, na scenu je stupila američka politika koja je Daytonskim sporazumom cementirala kraj rata, ali i naznačila snažan ulazak na Balkan. Intervencija protiv Jugoslavije 1999. godine i pokretanje velike NATO mašinerije pokazali su američku mogućnost djelovanja u sklopu zajedničkog euroatlantskog mehanizma i solidarnog okupljanja saveznika, a bilo je između ostalog uvjetovano stanovitim opasnostima da bi se konflikt s Kosova mogao prebaciti na istočni Mediteran te da bi mogao izazvati nove podjele među članicama južnog krila NATO-a.
Američko ukopavanje na Balkanu sasvim sigurno je dugoročno i u funkciji je vojnog i političkog smirivanja stanja. I u funkciji suzbijanja nekog drugog utjecaja - možda ruskog - i osiguravanja svog strategijskog pravca prema Istoku. Smirivanje odnosa Grčke i Turske aktivno podržava američka politika, što bi trebao biti znatan doprinos smirivanju stanja u NATO redovima. U tim će okolnostima biti lakše kontrolirati zbivanja na crnomorskom području i suzbijati eventualne opasnosti koje dolaze s Kavkaza. Područje Golfa i Centralne Azije ostaju daljnje točke mogućeg američkog dosega. Imajući na umu američku nazočnost na Mediteranu, NATO, kao i sadašnje novo američko pozicioniranje na jugoistoku Europe, očito je da će američka politika biti i dalje glavni vojni akter izvanjskoga djelovanja.
Amerika će stalno pratiti i razvoj glavnih vojnih opasnosti na Mediteranu: proliferaciju oružja za masovno uništavanje i razvoj terorizma te djelatnosti različitih islamskih i ekstremno nacionalističkih grupacija.
Europska unija, zahvaljujući europskim mediteranskim članicama, usmjerila je pozornost na zapadni Mediteran. Pokrenuti su stanoviti instrumenti zajedničkog dijaloga: 5+5, a poslije je došlo i do konferencije u Barceloni, na kojoj je lansirana ideja o euromediteranskom partnerstvu i potrebi sudjelovanja u zajedničkom prosperitetu. Time su donekle ublaženi glasovi koji stalno operiraju s opasnošću s Juga, iako bi se s mnogo više vjerojatnoće moglo govoriti o opasnosti nekih novih nestabilnosti Jug-Jug i poremećaja koji bi se posredno mogli osjetiti u Europi. Cilj mediteranske politike EU-a je pružiti gospodarsku pomoć, otvoriti ekonomski dijalog i liberalizirati trgovinu, sve to u sklopu euromediteranske ekonomske zone. Koncentrirajući se pretežito na Magreb, EU je preko četiri mediteranske članice stvorila kanale novog komuniciranja, stvarajući početne uvjete za izgradnju kooperativne sigurnosti. Aktivnost EU-a pokazuje da je vjerojatno s izgradnjom europske sigurnosne i vanjske politike - CSFP - nastupio trenutak kada EU smatra da neka kooperativna sigurnost sama po sebi nije dovoljna.
Podržana američkim saveznkom, nova politika EU-a može djelovati u svim situacijama bilo da se radi o nekim budućim sukobima Jug-Jug ili o eventualnoj opasnosti koja bi mogla nastati planiranjem nekog napada s Juga na Sjever, što se ipak čini malo vjerojatnim. Ruska politika na Mediteranu danas je u sjeni nekadašnjih sovjetskih političkih, vojnih i gospodarskih aktivnosti. Od potpunog pridobivanja prijateljskih zemalja na južnim obalama Mediterana, pružanja pomoći i gradnje velikih objekata, isporuka vojne opreme i naoružanja - uključujući raketne sustave, ravnopravnog partnera u rješavanju arapsko-izraelskog sukoba i zemlje koja je imala svoju eskadru na Mediteranu, Rusija je zadržala vrlo malo. Njezine političke mogućnosti akcije bitno su smanjene, stanoviti utjecaji postoje u Siriji i Libiji.
Promatrajući američko djelovanje na Mediteranu, koje se posebno razvilo od Daytona, stacioniranje američkih vojnika u novim vojnim bazama, manevre VI. flote u Crnome moru s ukrajinskom mornaricom te
nastojanja američkih kompanija da što više prodru u Centralnu Aziju u potrazi za naftom, plinom zlatom i pamukom, ruska politika može samo pratiti taj veliki proces promjena u nemogućnosti da ga zaustavi ili da mu se suprotstavi. Ruska diplomacija pokušava ukazati da su euromediteranski dijalog kao i deklaracija iz Barcelone preuski. U Moskvi se tvrdi da bi bilo mnogo bolje aktivirati OESS.
Očito je da je za Mediteran, ali i za Zapad, bitno što prije pronaći strategiju ulaza, a ne razmišljati o izlaznim strategijama s točki gdje već postoji stanovita zapadna nazočnost (Balkan). U tom bi sklopu Zapad kao glavni budući akter trebao izgraditi jedinstvenu mediteransku strategiju koja ne bi išla na dupliranje određenih rješenja i koja bi jasno zacrtala određene akcije i njihovu dinamiku. Izgradnja nekog vlastitog sustava mediteranske sigurnosti ili pak očekivanja da će na Mediteranu samostalno nastati neki institucionalni izvorni oblici regionalne suradnje, nerealna su.
Zato je nužno da upravo vanjski akteri budu snažno uključeni u sve inicijative kojima se ova regija može približiti europskoj.
Hrvatski "Vijesnik"
"
Ratovi za resurse
Jedna od neminovnosti industrijske revolucije i konzumerizma „per se“ jesu i ratovi za resurse. Jednadžba je jednostavna. Da bi se održao nivo potrošnje i proizvodnje te stalno išlo u susret daljnjem progresu nužni su sigurni izvori resursa posebice energenata za tu ogromnu proizvodno-potrošačku mašineriju. S obzirom da je zapadna civilizacija jedina koja nema dostatne izvore na svom teritoriju, krucijalno je da se ti izvori osiguraju tamo gdje postoje. Pošto posjednici svoje resurse neć dati dobrovoljno, onda se, svim sredstvima, moraju prisvojiti njihova prirodna bogatstva. Dvadeseto stoljeće i početak 21. obilježeni su ratovima za resurse, prije svega, energente naftu i plin.
Američki spisatelj, Viliam Engdal (F. William Enghdahl) u svojoj knjizi ,,Stoljeće ratova\'\' sa podnaslovom ,,Angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak\'\' iznosi niz činjenica i zaključaka od kojih svakom umnom i savjesnom čovjeku zastaje dah. Naime, on dokazuje da je borba za naftu bila uzrok većini ratova koje je čovječanstvo svjedočilo u minulom stoljeću i jamačno će taj trend da se nastavi i u 21.vijeku. ,,Postoji uistinu jedna jedina zajednička nit koja povezuje današnje tragične događaje u Arapskom zaljevu, nemire na Balkanu i u kontinentalnom dijelu Evrope, s jedne strane i događaja koji su dovele do dva pretrpljena svjetska rata u ovom stoljeću, s druge strane.\'\' Riječ je o tome ko će kontrolirati, naftu, glavni pokretački energent cijeloga minulog stoljeća a sigurno i većeg dijela ovoga. Sličnu tendenciju bilježimo i danas jer ,,geopolitičke postavke koje su pokretale minulo Stoljeće rata još nisu ni izdaleka prevladane.\'\'
Ozbiljni analitičari upravo u ovom svjetlu motre i invaziju SAD na Afganistan i Irak te krvavu rusku agresiju na Čečeniju kojoj se ne dopušta osamostaljenje, dok druge bivše sovjetske države s tim nemaju nikakvih problema. ,,I Čečenija i Dagestan su geografski smještene na sredini svakog mogućeg naftovodnog puta, bilo iz područja, nepreglednih netaknutih nalazišta nafte u Kazahstanu, bilo iz ogromnih podmorskih naftnih polja blizu Bakua u Kaspijskom jezeru.\'\'
Mnogi ozbiljni analitičari savremenih geopolitičkih gibanja tvrde da je pozadina svih sukoba u osnovi ekonomske naravi a ideološka retorika koja neminovno prati ratove je tek varka za neuke i naivne umove. Tijeri Manson pisac kontroverzne knjige ,,Velika prevara\'\' tvrdi da je o invaziji na Afganistan odlučeno davno prije 11. septembra kada su talibani zahtijevali priznanje SAD u zamjenu za dopuštenje prolaska naftovoda od Kaspijskog mora do Indijskog okeana preko njihove zemlje. Kada su dobili negativan odgovor, talibanski režim je morao da bude svrgnut vojnim putem da bi taj naftovod, vrijedan više desetina milijardi dolara, bio prvo što je potpisao marionetski predsjednik Afganistana Hamid Karzai. Temeljna postavka djela ,,Kultura i imperijalizam\'\' velikog Edvarda Saida nastoji dokazati kako je cjelokupna zapadna kultura upregnuta u imperijalističke tokove te da su primjerice ,,imperijalizam i roman, kao kulturni artefakti društva, nezamislivi jedno bez drugog\'\' . Po Saidu prototip modernog evropskog romana je Robinzon Kruso i nije slučajno, veli Said, što je tu riječ o jednom Evropljaninu koji za sebe gradi feudalno imanje na nekom dalekom, neevropskom ostrvu..."
Hfz. Mevludin DIZDAREVIÆ
ovakvih članaka ima bezbroj, a svi govore o interesima 3 najveće sile (trenutno) na području Balkana, Mediterana, Golfa i dijela Azije...pitanje naših problema je tu relativizirano kada se vidi o kakvim se globalnim interesima radi, a poenta moje priče (i priče svih inteligentnijih ljudi sa ovog područja - kojih je nažalost vrlo malo ostalo) jeste da je u interesu velikih sila da se ovdje održava status quo, barem neko vrijeme, dok se oni međusobno ne dogovore, a tada će uz veliku i svesrdnu pomoć domaćih igrača (propalih političara, velikih prevaranata, mafijaša i ratnih profitera) ponovo doći do određenih sukoba (kao što je to već bio slučaj bezbroj puta na ovim područjima), možda ne ovolikih razmjera ali definitivnog, 100% mira na ovim područjima nikad neće biti (barem ne na period duži od 50 godina), ukratko zato jer ga nikad nije ni bilo...
...a budi siguran u to da nijedan ratni sukob na ovoj napaćenoj planeti Zemlji nije bez uticaja većih sila...ako nađeš i jedan primjer rata koji se vodio čisto zato što se neko mrzi (a da tu nije bilo nafte, zlata, strateškog pozicioniranja i slično...) slobodno ga navedi...
...ili misliš da su stanovnici Afganistana ponosni na činjenicu što su nas Amerikanci ovdje "spasili" nakon 4 godine krvavog rata?...ili možda Iraka?...sutra Irana...Sirije...
...uzmite knjige, obrazujte se....ostavite dnevne novine i televiziju po strani...pa ćete onda sigurno prestati veličati dan nezavisnosti USA...ili Ameriku kao "globalnog spasioca"...
Doduse to je bila samo prediznborna kampanja, ali haj znaj mozda je na kraju to i uticalo na Clintona da uradi nesto.
