Dani, 14.09.2007 wrote:Intervju Dana: Christian Shwartz-Schilling, doskorašnji šef OHR-a
BiH bez visokog predstavnika s bonskim ovlaštenjima je još uvijek formula za novi haos
Po prvi put u javnosti u intervjuu Danima Christian Shwartz-Schilling navodi razloge koji otkrivaju zbog čega je njegov sedamnaestomjesečni mandat na čelu Ureda visokog predstavnika u BiH od mnogih ocijenjen neuspješnim, te govori o američkoj promjeni odluke o zatvaranju OHR-a, Rusiji, Silajdžiću, Dodiku, reformi policije...
Dženat Dreković
Christian Shwartz-Schilling: "Bilo je važno uvjeriti sve da se nije pravedno povući već sada i zemlju ostaviti u anarhiji koja vodi u užas"
Prošle sedmice doskorašnji visoki predstavnik Christian Shwartz-Schilling obznanio je da će i nakon okončanja svog mandata ostati vezan za Bosnu i Hercegovinu. Objavio je da će se angažirati na Odjelu za političke nauke i međunarodne odnose za sada jedinog ozbiljnog privatnog univerziteta u zemlji, Univerziteta za nauku i tehnologiju koji je osnovao Ejup Ganić. Studentima će predavati međunarodne odnose i evropske integracije. Na pitanje otkud odluka da dobar dio svog vremena i dalje provodi u Sarajevu, odgovara da je svoju ključnu odluku u vezi s Bosnom donio još početkom ovdašnjeg rata - kada je u znak protesta zbog pasivnosti njegove i drugih evropskih vlada podnio ostavku na funkciju ministra pošta i telekomunikacija u vladi Helmuta Kohla. "Takav odnos je bio direktno protivan mojim najdubljim uvjerenjima, mojoj životnoj filozofiji i poimanju politike. On je bio suprotan onome što se govorilo još u mojoj mladosti: zločini, poput viđenih u Drugom svjetskom ratu, se ne smiju više nikada ponoviti ni u Njemačkoj, ni u Evropi. Ali, oni su se dogodili. I ja sam tada donio odluku da, nakon što sam prethodno deset godina bio poslanik u njemačkom parlamentu, na čelu Komisije za ljudska prava i međunarodne odnose, podnesem ostavku na ministarsku funkciju. I 1993. godine sam prvi put došao ovdje, da bih, nakon Daytona, deset godina bio međunarodni medijator u BiH. Tokom tog perioda učestvovao sam u potpisivanju 125 ugovora u lokalnim sredinama u zemlji, u oba entiteta. I onda sam bio 17 mjeseci visoki predstavnik, ali to nije bio razlog da promijenim perspektivu mojih gledanja na Bosnu i Hercegovinu" - objašnjava svoju odluku Shwartz-Schilling.
DANI: Kad pogledate unazad na svoj 17-mjesečni mandat na čelu OHR-a, ima li nešto zbog čega žalite? Šta biste uradili drugačije?
SHWARTZ-SCHILLING: U organizacionim stvarima bih bio puno striktniji u selektiranju saradnika u mom timu. Osim tog segmenta, ja vam moram reći da ja nisam imao drugog izbora, drugačije mogućnosti od one po kojoj sam koristio moj mandat visokog predstavnika. Imao sam okršaje s dvjema stranama: s Bosancima, koji su mislili da su divni, sposobni, da su u stanju rješavati probleme, i s međunarodnom zajednicom, koja je mislila da se može omogućiti bezbolna tranzicija Ureda visokog predstavnika u misiju isključivo Evropske unije. No, došlo se do potpuno novog otkrića da to neće biti nimalo lako, već naprotiv, izuzetno teško i komplicirano. Pokazalo se da bh. lideri ne mogu, a neki od njih i neće, da riješe mnoge probleme koje stoje na putu reformama. U međunarodnoj zajednici je postojao puni konsenzus da će biti moguće izvršiti bezbolno gašenje Ureda visokog predstavnika s krajem 2006. godine, uz ostavljanje mogućnosti da se to desi i sredinom 2007. godine. Pazite, ovo je bilo jedinstveno uvjerenje svih u međunarodnoj zajednici, uključujući i sve u Vijeću za uspostavu mira (PIC).
DANI: Jeste li i Vi dijelili to uvjerenje?
SHWARTZ-SCHILLING: Rekao sam da je, ako već donosimo takvu odluku, potpuno nepošteno prema Bosancima, a može biti i opasno, riskirati zaustavljanje reformi nakon zatvaranja OHR-a. Ako je to prihvaćeni vremenski rok za gašenje OHR-a, onda im to moramo reći puno ranije i vidjeti kako će se to odraziti na reforme, kako će oni to prihvatiti. Rekao sam u redu, moramo vidjeti kako će se oni odnositi prema činjenici da nas više nema ili barem ne s bonskim ovlastima. Sugerirao sam da se moramo uvjeriti u posljedice prije nego što donesemo konačnu odluku, da se moramo uvjeriti u sposobnost domaćih lidera da iskoriste prostor u donošenju važnih odluka koji ostaje našim povlačenjem. Bio sam primoran, zajedno s međunarodnom zajednicom, da donesem odluku - zatvoriti OHR ili ne? Da sam ja intervenirao na isti način kao Peddy Ashdown ranije, Bosanci bi mogli reći: "Pa, mi nemamo mogućnost, nama nije pružena šansa da sami rješavamo naše probleme!" Međunarodna zajednica nije mogla biti uvjerena u ispravnost svoje odluke bez demonstriranja realnosti u Bosni i Hercegovini. Izgledalo je da se nešto kreće, 2004. godina, oktobar 2005. započelo se s reformom policije, tri evropska principa, kao preduvjetom za potpisivanje Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom... I onda počinju problemi, koje sam iz iskustva kao međunarodni medijator imao: nešto se potpiše, ali se ne sprovodi potpisano. Kaže se da je to potpisao moj prethodnik, nisam ja i doviđenja! Tada sam ja bio uporan, dolazio u iste općine i drugi i treći put i pitao: "Zašto niste ispunili ovo obećanje? Zašto niste donijeli ovu odluku, to vam je član 5, član 6 itd..." Kad bi se uvjerili da smo ozbiljni pregovarači, počeli bi ispunjavati obaveze koje su preuzeli. Isti proces je i ovdje, samo što se radi o entitetskim i državnom nivou, puno je vidljivije, pa oni ne mogu lagati sve vrijeme i govoriti da je sve u redu i da će ispuniti obećanja. Ja sam morao da upozorim sve strane: "Vratite se u realnost! Nemojte imati iluzija: bh. političari nisu u stanju riješiti vrlo složene probleme Bosne i Hercegovine!" Međunarodna zajednica, kao i obično, želi success story, ali to ovdje nije slučaj, i to joj je moralo biti demonstrirano. Bilo je prenosilaca poruka koji su tvrdili da se ovdje radi o success story, Sjedinjenim Državama se strašno žurilo da što prije iziđu odavde: "Nema govora o opstanku! Vi morate znati da nema govora o promjeni našeg stava, 30. juna 2007. mi idemo iz Bosne i Hercegovine!" Ali tek je demonstracija stvarnog stanja u Bosni, onoga što se dešava kad domaći političari blokiraju reforme svjesni da se OHR neće miješati u njihove opstrukcije, poljuljala čvrste stavove. Govorio sam im da moraju vidjeti i uvjeriti se šta se događa u zemlji kada OHR ne bdije nad procesima, da bi donijeli konačnu odluku o njegovom gašenju. Čak i da sam htio da se umiješam, morao sam im demonstrirati šta se događa kada nema OHR-a, da bi vidjeli da je odluka o njegovom gašenju nerazumna. I samo Rusija to i dalje nije vidjela, svi ostali su shvatili o čemu govorim. Svi ostali su prihvatili gledište da moramo imati puno realističniji, puno ozbiljniji i puno angažiraniji pristup Bosni i Hercegovini, kao što smo imali ranije. Čak iako izgleda da ja kao visoko predstavnik nisam htio da se miješam, ja sam morao da se ponašam tako, da svima jasno demonstriram koliko je situacija ovdje i dalje teška. U protivnom, ja nisam mogao uvjeriti čak ni bh. političare da su imali šansu i da su pokazali potpunu nesposobnost da sami riješe probleme. I zato Bosancima mogu reći, kad su njihovi lideri pokazali koliko mogu, nemojte puno pričati o međunarodnoj zajednici i optuživati je. To je, jednostavno, moralo biti pokazano. A što se tiče međunarodne zajednice, i njima je moralo biti demonstrirano isto: mi moramo ostati ovdje. A da bi donijeli odluku o svom daljnjem prisustvu, moralo im se pokazati zašto je ono neophodno i šta se događa ako i dalje ne interveniramo. Obični posmatrači nisu mogli razumjeti zašto se ja kao visoki predstavnik ponašam tako ili onako, ali to je bio jedini način da demonstriram situaciju u kojoj se zemlja nalazi.
DANI: Pretpostavite da sad s Vama razgovara stranac ne tako dobro upućen ili, bolje reći, potpuno zbunjen ovim što se događa u Bosni i Hercegovini. Kako biste mu odgovorili na sljedeća pitanja: Oko čega se toliko spore Srbi i Bošnjaci? Ko su ti Dodik i Silajdžić? Ko su ovdje, uopće, "dobri momci"?
SHWARTZ-SCHILLING: Rekao bih mu da su svi oni puno okrenuti prošlosti. Srbi i Dodik misle da je ovo igra u kojoj će ponovo biti optuženi za sve loše stvari. Ali oni ne shvataju da se ne radi o igri, da su Srbi, ne svi, zahvaljujući njihovim liderima, učinili loše stvari u devedesetim, a na Kosovu čak i u '80. godinama. Možete pročitate izvještaje o stanju ljudskih prava na Kosovu iz tog perioda. Tu ne samo da nije bilo ustavom garantirane autonomije, to je bila represivna okupacija nad preko 90 posto tamošnjeg stanovništva. A onda znate šta se dogodilo u ratovima na krilima masovno raširene ideje o Velikoj Srbiji. Umjesto da se razračunaju s tom idejom i zločinima koji su počinjeni u to ime, Dodik i srpski lideri ih pokušavaju zataškati, skrivajući istinu. To blokira razum, to je srpski problem. Bošnjaci? Oni misle da je historija lekcija istine. A historija je pitanje kako imati više iskustva sprečavanju ponavljanja loših i jačanju dobrih stvari u budućnosti. Ali, nikada neće postojati institucija historije iz koje će izlaziti pravda. I oni sada misle ono što često ponavlja Silajdžić: mi smo nepravedno bili žrtve u ratu, imali smo veto na naoružavanje, nad nama je izvršen genocid... I zbog toga bi sada novi ustav morao odražavati činjenice historijske nepravde, a ako to nije slučaj - on ili oni su protiv. Oni ne vide historiju kao proces koji se razvija korak po korak. Oni mogu imati cilj koji je pravedan i legitiman, ali ne shvataju da se do njega ne može doći jednim velikim skokom, već korak po korak. Za historiju je ponekad važnije uraditi pravu stvar, nego je reći.
DANI: Oprostite, moram Vas ovdje prekinuti. Nalazim da su ove Vaše riječi u suprotnosti s Vašim djelom: niste li Vi zbog odnosa i Njemačke i cijele Evrope prema BiH podnijeli ostavku, iz principijelnih razloga, na ministarsku funkciju u njemačkoj vladi na početku rata u BiH? Zar Vi niste bili jedan od rijetkih koji je, zarad moralnih principa, žrtvovao vlastite interese? Ne govorite li Vi meni sada da treba žrtvovati principe zarad interesa?
SHWARTZ-SCHILLING: Ne, ja nikada ne bih žrtvovao principe. Ali ja prepoznajem da je za ostvarenje principa potrebno puno malih koraka. Ja ne mogu da ne podržim strategiju malih koraka ka ostvarenju principa i zbog toga što ih je nemoguće ostvariti jednim velikim skokom. Uvijek podržavam male korake u ostvarenju principa. Da sam ja na početku mog ministarskog mandata odmah startao s privatizacijom njemačkih telekomunikacija, cilj za koji sam se zalagao ne bih nikada ostvario. Svi su bili protiv te ideje na početku, pravdajući je različitim razlozima. Potrebni su konkretni mali koraci koji vas približavaju konačnom cilju. Da sam duže bio visoki predstavnik, ovi principi bi postali vidljiviji. Kroz niz manjih koraka približavali bi se ostvarenju principa pravičnosti, a njih bi osiguravali i primjenom bonskih ovlaštenja. Bilo je važno uvjeriti sve da se nije pravedno povući već sada i zemlju ostaviti u anarhiji koja vodi u užas. Sada to svi uviđaju. Ali, samo jednu godinu ranije niko to nije shvatao. Bio sam potpuno izoliran, i u OHR-u, i od Amerikanaca s Laryjem Buttlerom (Amerikanac, zamjenik visokog predstavnika, opaska S.P.) i State Departmentom... svi su bili protiv mog stajališta. Rekao sam im da ću ja sad napraviti test. Došao sam bez ikakvih predrasuda u BiH i želio sam da se jasno pokaže dokle je BiH došla. Dajte da vidimo da li se ono što vi u glavama imate kao sliku Bosne poklapa s realnošću, pa da onda donesemo konačnu odluku o gašenju OHR-a. Niko to nije podržavao i Sjedinjene Države su svoj stav promijenile tek krajem prošle godine, nakon izbora za senat i kongres, na kojima su pobijedile demokrate. Tek onda, zahvaljujući utjecajnim demokratima, poput Hoolbrokea, madam Albright, bivšeg arbitra za Brčko Ovena - koji su javno rekli da bi aktuelna američka administracija napravila veliku grešku povlačenjem iz BiH krajem juna - došlo je do promjene. Ona je uslijedila zbog američkih internih razloga, nakon optužbi da bi nakon Iraka i drugih američkih grešaka, povlačenje iz Bosne bilo još jedan užas. Tek nakon što je američka administracija razmijenila argumente sa demokratima, odlučila je da Bosnu ne ostavi kao još jedno otvoreno pitanje za sljedeće predsjedničke izbore. Republikanci su shvatili da nije u njihovom interesu da ponovo otvaraju pitanje Bosne gašenjem OHR-a i ukidanjem bonskih ovlasti. I oni su promijenili stav, a za njima polako i Evropljani, Britanci, Francuzi, Nijemci... A svi oni su prvobitno bili protiv mog prijedloga. Kad sam im u septembru, oktobru prošle godine govorio o čemu se radi, kakva je ovdje situacija, svi su mi odgovarali: "Gospodine Shwartz-Schilling, to je zbog izbora, kampanja je u toku... Sve će se popraviti nakon izbora." I ja sam morao da čekam da proteknu izbori da im postane jasno da nisu u pravu i da stanje u zemlji nije samo rezultat predizborne kampanje. I onda su morali da vide da su oni koji su bili najekstremniji tokom kampanje, Dodik i njegov SNSD i Silajdžić i Stranka za BiH, postali apsolutni pobjednici izbora. Prošli su izbori, ali njihova retorika ne samo da nije ublažena već je postala još radikalnija i ponašaju se kao bokseri u ringu. Nažalost, bio sam u prilici da im kažem - ovo je realnost! I tada sam im predložio, tokom sastanka PIC-a u Sarajevu, u septembru ili oktobru: ukoliko i dalje želite da ostanete pri odluci da zatvorite OHR 30. juna i da stvar prepustite Evropskoj uniji, onda morate da preuzmete odgovornost i zadržite bonske ovlasti. Ukoliko je Evropa spremna da pripremi specijalni ugovor i preuzme bonske ovlasti, vremenski ih oroči i veže do ispunjenja nekih uvjeta - recimo okončanja reforme policije, ustavnih promjena - mi možemo definirati prelazni period u kojem će specijalni predstavnik Evropske unije zadržati bonske ovlasti ili, kao drugu mogućnost, ostaviti mali tim OHR-a, kao organ PIC-a, isključivo za korištenje bonskih ovlasti u dogovoru sa specijalnim predstavnikom Evropske unije. Većina evropskih prijestolnica je bila za ovaj plan, ali je pod velikim pritiskom Sjedinjenih Država od njega odustala. Ali, i Bruxeless je bio protiv toga: Evropska komisija nije željela preuzeti odgovornost za stabilizaciju BiH. To je meni ostavilo dvije mogućnosti: ili da predložim ukidanje OHR-a, što sam držao potpuno nepravednim i nerazumnim prijedlogom, ili da predložim produžene mandata OHR-a, što sam i učinio. Rusija je bila protiv, kao i Sjedinjene Države, do izbora o kojima sam govorio. Ja sam potpuno sretan zato što i Sjedinjene Države sada vide da nije vrijeme za odluku o gašenju OHR-a. I mislim da je vrlo loše ograničavati mandat na jednu godinu, sve dok je ovdje situacija tako neizvjesna. Na taj način se podriva autoritet OHR-a, pošto lokalni lideri odmah razmišljaju o tome zašto bi oni bili kooperativni kad OHR svakako ide. S druge strane, oročavanje mandata na jednu godinu stvara ogromne teškoće u zadržavanju odličnih ljudi u OHR-u. Loši ljudi u svakoj situaciji profitiraju i zadovoljni su i mandatom od jedne godine. I moja pozicija kao visokog predstavnika s mandatom od jednu godinu je bila veoma oslabljena. Neki su i namjerno javno isticali dužinu preostalog mandata visokog predstavnika i ja moram reći da sam i zbog toga bio u vrlo teškoj poziciji.
DANI: Kada je međunarodna zajednica propustila da kazni Harisa Silajdžića zbog blokade ustavnih reformi, a onda i Milorada Dodika zbog njegovog nacionalističkog divljanja i blokade policijske reforme, je li Vi stvarno mislite da je Vaš nasljednik Lajčak u mogućnosti da više uopće koristi bonske ovlasti?
SHWARTZ-SCHILLING: Molim vas da me shvatite što ne želim praviti nikakve ocjene tekućeg mandata visokog predstavnika. Samo mogu reći da smo prije jednu godinu imali potpuno pogrešnu agendu. Da sam ja posegao za bonskim ovlastima, svi bi rekli da sam ja pokvario situaciju u zemlji. Svi u međunarodnoj zajednici su željeli da se prekine sa bonskim ovlastima i da se krene u tranzicijski period bez njih. To je bilo predizborno vrijeme i svi su na moju zabrinutost odgovarali: čekaj, čekaj, to je zbog izbora, vidjet ćeš,popravit će se situacija kad krenu ozbiljni pregovori i reforme! Da sam ja iskoristio bonske ovlasti, svi bi me optužili! Zvuči paradoksalno, ali je ovako: da bi se pokazalo da je neophodno korištenje bonskih ovlasti, moralo se prethodno pokazati kakvu će situaciju stvoriti odricanje od njih. Sada je postalo valjda svima jasno da međunarodna zajednica ovdje još ne može djelovati bez korištenja bonskih ovlasti. A kako će ih koristiti, to je pitanje za sadašnji OHR i visokog predstavnika. Ja o tome ne želim govoriti, ne želim mu otežavati posao, jer niko od mene bolje ne zna koliko težak zadatak on ima. Ja sam imao i dodatni zadatak: da dokažem svima u međunarodnoj zajednici da već rasprostranjeno uvjerenje o sazrelosti uvjeta za gašenje OHR-a s bonskim ovlastima nema utemeljenja u realnosti. Nadam se da su izvukli lekciju iz prethodnog pogrešnog rasuđivanja.
Integracija elektroenergetskih sistema Republike Srpske i Srbije
I Republika Srpska i Srbija su dužnici ruske političke podrške
DANI: Prošle sedmice su Koštunica, Tadić i Dodik najavili početak integracije elektroenergetskih sektora Republike Srpske i Srbije. Kako to ocjenjujete?
SHWARTZ-SCHILLING: Ne znam detalje i ne mogu prosuđivati. Ali mogu reći da može odgovarati realnosti da Republika Srpska, a i Srbija, nešto duguju Rusiji za njenu podršku u Kontakt grupi. I to o čemu govorite su konkretni znaci u tom pravcu. Republika Srpska je sve više i više okrenuta Srbiji, Srbija Rusiji. Oni to pokušavaju činiti ne baš transparentno, jer govore da žele i u Evropsku uniju i u NATO. To je njihovo generalno opredjeljenje o kojem govore i zato ne žele da veze s Rusijom budu toliko vidljive. No, one Rusiji za podršku nečim moraju i da uzvrate. Ruski interes za Balkan je, zbog njegovog geografskog položaja, u posljednje dvije-tri godine puno veći, zbog transporta gasa i nafte iz Rusije. U želji da izbjegnu transport preko Poljske, Rusija, vjerovatno, razmišlja o tome da bi dobro bilo imati alternativne gasovode i naftovode preko Balkana, kako bi Evropu energetski držala u svojim šakama. Sad je potpuno jasan ruski ponovni interes za Balkan. I sada je došlo vrijeme da oni svoj interes ostvare političkim stavom u vezi sa Kosovom i Republikom Srpskom. No, ja nemam konkretne, detaljne informacije da bih iznio stav čvršći od moje prosudbe. Ali, to što me pitate o elektroenergetskim sistemima, o čemu govori i prodaja rafinerije u Brodu, ukazuje na to.