Jezik kao pas
by Ante Tomić
Jezik je mješanac, šašavo, poludivlje pseto koje se otima vlasniku, bježi s lanca, druži sa sličnim uličnim džukelama, bezobzirno pari s kojekakvim sumnjivim kujama te se vraća kući pun krpelja i buha. Takav je i ovaj jezik kojim govorimo i pišemo i
To! To smo čekali!, viknuo je zacijelo neki policijski načelnik čitajući ovih dana u novinama kako jezikoslovci predlažu zakon o jeziku i oštre kazne za njegove prekršitelje. Jer policija i sama, ta nije blesava, vidi kakvo je jezično bezvlašće i kaos u našem društvu. Suočeno sa zabrinjavajućim rastom stope kršenja interpunkcije, loše oblikovanih pogodbenih rečenica, zloupotrebe futura egzaktnog i gaženja svih pravila o glasovnim promjenama, redarstvo upravo ne može dočekati da po dvojicu inspektora iz svake županijske policijske uprave pošalje u Zagreb na specijalnu šestomjesečnu obuku otkrivanja svih oblika jezičnog zločina, a onda krene u bespoštedan obračun s počiniteljima, široku akciju kodnog imena “Kašić-Miošić”. Već vidimo naslove u novinama...
“Središće: Pogrešnom deklinacijom akuzativa zlostavljao nevjenčanu suprugu”
“Gospić: Napio se pa brkao glagolska vremena”
“Požega: Dolijao ije-je manijak”
“Poreč: Zanemarivač aorista prekršio uvjetnu”
“Karlovac: U zadnji trenutak izbjegnuta tragedija zbog pogrešne palatalizacije”
“Supetar: Razbijen lanac osoba koje su godinama miješale č i ć”
Policijske će marice biti krcate jezičnih kriminalaca i svi će oni, kako već kriminalci uvijek i svuda u ovakvim prilikama čine, tvrditi kako su nedužni.
“Gospodo, ovo je jamačno neka grješka”, tulit će skrušeno, no zakon, koji je predugo zatvarao oči pred njihovim zlodjelima, ovaj će put biti neumoljiv.
Ne znam gdje ću ja biti u to vrijeme. Vjerojatno ću se odmetnuti negdje u planinu, duboko u šumu, daleko od naselja da ne moram nikoga vidjeti i ni sa kim razgovarati. Jezikom koji se hoće zakonom normirati ja se, ukratko rečeno, ne želim koristiti. Svoj hrvatski nisam naučio od države i ne mislim državi odgovarati za nj. Razgovarat ću njime s hrastovima i bukvama te se s njima i ljepše i pametnije napričati nego da sam sjeo s jezikoslovcima.
Zakon o jeziku, kako im je samo pala na pamet ta budalaština?
Svemu je, kada bolje promislim, kriv opsesivni od prljavštine. On je naposljetku u korijenu gotovo svih nedaća koje su nas pogodile u posljednjih dvadeset godina. Kada hrvatski jezikoslovci jadikuju da bistrinu našeg jezika zamućuju riječi stranog podrijetla, u osnovi je riječ o jednakoj panici kao kada neki političari ili svećenici kukaju da se previše Hrvatica udaje za pravoslavce. Teorija da je u hrvatskom nedopustivo mnogo engleskih riječi zapravo je vrlo slična teoriji da je u Njemačkoj nedopustivo mnogo Židova ili u Srebrenici muslimana. Jezikoslovci bi htjeli da njihova stvar bude čista, navlas jednako kao što su u posljednjem ratu etnički očišćena neka sela.
U njihovim glavama jezik je po prilici kao rasni pas, očetkan, cijepljen i s ogrlicom. Svaka bi riječ u njihovu rječniku trebala biti ovjerena korijenom iz glagoljaških vremena, kao što rasni štenci imaju rodoslov nekoliko vjekova unatrag. No, kako znamo, jezik nema pedigrea. Jezik je mješanac, šašavo, poludivlje pseto koje se otima vlasniku, bježi s lanca, druži sa sličnim uličnim džukelama, bezobzirno pari s kojekakvim sumnjivim kujama te se vraća kući pun krpelja i buha. Takav je i ovaj jezik kojim govorimo i pišemo i zovemo hrvatskim. Romantično je vjerovati da je otpočetka bio ovakav kakav je danas i da nam ga je, pokazujući prstom na stvari, bića i pojave, sam Bog na Sinaju od riječi do riječi izdiktirao, ali nažalost nije bilo tako. Tko bi više znao tko je sve na koga skakao u štenari slavenskih jezika da bismo mi danas lajali kako lajemo.
Može vas to onespokojiti, kao što očito onespokojava dio naše jezikoslovne struke, no svi su jezici zapravo takvi, nema plemstva među njima, svi su kopilad. Neodgovorno su se miješali i još se miješaju, prisvajaju bez jasnih kriterija riječi i izraze te uče jedni od drugih. Kada bi netko s našeg jezika sastrugao sve slojeve tuđica, što bismo mi s njim? Ostalo bi nam nekoliko desetaka upotrebljivih riječi, znali bismo imenovati kruh i maslac, no već u susretu s televizorom mogli bismo tek pokazati prstom i nemoćno kazati: “Ngh!”
Dobro, znam, za ovakve slučajeve uvijek će se naći neki učeni jezikoslovac da nam nabrzinu skuha riječ od pouzdano domaćih namirnica, skrojit će nam potpuno hrvatski izraz s korijenom iz glagoljaških vremena, kao što su za televizor skrojili dalekovidnica, ali s takvom se riječi možeš samo sprdati. Unatoč grozničavom trudu režimskih glasila, nitko normalan ne govori dalekovidnica. Za izmišljanje riječi koje će narod usvojiti naprosto treba malo više duha nego što ga učeni jezikoslovci imaju. I što njima onda, neduhovitima i nedarovitima, drugo preostaje, nego ono za čim inače naposljetku posegnu svi neduhoviti i nedaroviti. Represija. Oni bi donijeli zakon. Normirali jezik. Kažnjavali sve koji govore i pišu drukčije. Pa naravno, kad ne možeš čovjeka nešto uvjeriti, najbolje ga je mlatnuti toljagom. Ako neće govoriti dalekovidnica, pošalji mu policiju na vrata.
Jezikoslovlje je navodno humanistička znanost. Kada u jednom ovako kretenskom slučaju otkriješ kako je jad nekih jezikoslovaca tako dubok da jedino čega se mogu dosjetiti je da se represivnim aparatom bore protiv svojih neistomišljenika, kada tobožnja inteligencija posegne za policijskim metodama, opravdano se upitaš, pobogu, kakve li su nam onda tek znanosti koje nisu humanističke? Ako lingvisti šalju policiju, fizičari će još i pištolj potegnuti.
Ili na bosanskom, what the fuck? I zasto meni kao nehrvatu ne bi smjelo smetati silovanje hrvatskog jezika od strane akademske pseudo-elite u cilju ucvrscivanja staleskih privilegija i nacionalistickih ideologija, te promoviranja najprimitivnijeg i najretrogradnijeg esencijalizma? Jel' se to Hrvati ne petljaju u bosanska posla? I na kraju, iz mog ugla gledano, ovdje se u sustini radi o jeziku as such, ne o hrvatskom ili bilo kojem. Ako ovako nesto prodje u Hrvatskoj, zasto ne bi sutra proslo u Bosni? Kao da nemamo halilovica i jahica na izvoz. Jednako bi mi smetalo da neki mamlaz pocne prekrajati islandski po svom cejfu.
