Izvor: http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=46
Piše: Gojko BERIĆ 19/01/06
Poker u Centralnoj banci
Svoju vjerovatno posljednju noć u Centralnoj banci u Sarajevu, u kojoj su se nad poderanim paketom ustavnih promjena lomili ostaci već polomljenih kopalja, pregovarači su vidjeli različito. Ovdje bi se mogla primijeniti čuvena Šekspirova misao prema kojoj život nije onakav kakav jeste, već kakvim ga mi vidimo. Priče o tome kako još ima vremena i kako će pregovori biti nastavljeni u najmanju ruku su neozbiljne. Narod ionako ne razumije o čemu se tu radi, ali ga ne treba činiti glupljim nego što jeste. Jedino je Mladen Ivanić u tim vampirskim satima, kad se pospano društvo razilazilo, bio precizan i izričit: “Za generaciju političara koja je sada na sceni, ovi pregovori su završeni.”
Šekspirovske literarno-filozofske relativizacije stvarnosti dohvatili su se i međunarodni medijatori sa američkim ambasadorom na čelu, koji priznaju neuspjeh, ali ne i propast pregovora. Oni se čude našem nezadovoljstvu, ne shvatajući kako mi niko ne može reći da mi je dobro ako se ja tako ne osjećam. Novine su neki dan objavile intrigantnu izjavu američkog advokata Frensisa Bojla, bivšeg zastupnika tužbe BiH protiv SCG. Bojl tvrdi kako predložene ustavne reforme utiru put da se Republika Srpska u datom trenutku priključi Srbiji, te da zato moraju biti odbačene. On tu zavjeru pripisuje nikom drugom do američkoj administraciji, koja navodno nema drugog načina da bez novih nemira na Balkanu riješi status Kosova.
Nisam paranoik i, da budem iskren, taj mi gospodin još odranije ne djeluje naročito uvjerljivo, ali kako da se nakon te njegove izjave osjećam dobro?
Kad je Donald Hejz polovinom novembra prošle godine okupio oko istog stola osmoricu naših političkih musketira i otvorio američki paket ustavnih promjena - neku vrstu novogodišnjeg poklona Bosni i Hercegovini - većina njih je mrzovoljno okrenula glavu. Trojka iz Republike Srpske prepoznala je u paketu nekakve zmije otrovnice kojih se treba dobro paziti. Većina predstavnika federalnog entiteta bila je razočarana činjenicom što se u paketu nije našao najvažniji sadržaj - prijedlog o ukidanju entiteta. Sve što se kasnije događalo ličilo je na maratonsku partiju političkog pokera u kojoj je svako sumnjao u svakoga, pa je u takvoj atmosferi glavni ulog, izgleda, postao sporedna stvar. “Ustavne promjene nisu ni bile na dnevnom redu”, glasio je komentar Gavrila Grahovca. Ironična opaska lucidnog Gavre ili gola istina!?
Svima je poznato da je Republika Srpska epicentar većine političkih potresa u Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica je često tolerisala ultimativno ponašanje nacionalističke vlasti manjeg entiteta, što joj se vraćalo kao bumerang. Privoditi te vlasti razumu, uzaludan je posao. One Sarajevo ne doživljavaju kao svoj glavni grad, Brisel im je ionako vremenski udaljen cijele dvije decenije, a Vašington respektuju tek koliko je to nužno. Neporecivi su jedino nalozi koji stižu iz Beograda. U tom grmu leži zec.
Radivoj Cvetičanin, novi ambasador SCG u Hrvatskoj, bio je više nego direktan u obraćanju tamošnjim preostalim Srbima: “Vaša prva adresa je Zagreb, druga je Brisel, a tek treća Beograd.” Naravno, ključna razlika između hrvatskih i bosanskih Srba je u tome što su prvi u svojoj državi manjina, dok su drugi u svojoj jedan od tri ravnopravna naroda. Međutim, postoji tu jedan važan momenat. Srpsko pitanje u Hrvatskoj je povijesno riješeno masovnim egzodusom Srba, nakon što ih je Milošević digao na pobunu, a potom žrtvovao. Jasno je da je ta priča završena, a ambasadoru Cvetičaninu je ostalo samo da je potvrdi.
Posve je drugačiji odnos nacionalističke Srbije prema Republici Srpskoj. Vojislav Koštunica smatra da je ona jedini plijen iz proteklih ratova koji su Srbi sačuvali i koji može poboljšati njegov inače loš položaj u predstojećim pregovorima o statusu Kosova. Iako Zapad odbacuje mogućnost bilo kakvih novih promjena granica na Balkanu i garantuje cjelovitost Bosne i Hercegovine, rasplet kosovskog čvora kojim bi Beograd bio nezadovoljan izazvao bi političke eksplozije i u našoj zemlji. Detonatori su uskladišteni u Banjoj Luci.
Ako su dakle dva od tri naroda, hrvatski i bošnjački, nezadovoljna obimom usvojenih ustavnih promjena, onda one nipošto ne mogu biti proglašene nečijim uspjehom. Frustracije hrvatskog nacionalnog korpusa pomalo su u sjenci žestokog varničenja između bošnjačkog i srpskog nacionalnog političkog bloka, ali ono se mora što prije i krajnje ozbiljno razmotriti. “Dejton je Hrvate gotovo žive pokopao”, zavapio je ovog ponedjeljka, po ko zna koji put, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Teško da će se službeni Zagreb moći još dugo oglušivati o ovakva i slična uzastopna upozorenja ovdašnje Katoličke crkve.
Očito je da sadašnji ishod ustavne reforme predstavlja loš uvod u obećanu “briselsku eru”. On može izazvati opštu rezignaciju, ali i gore od toga - proizvesti atmosferu u kojoj će nacionalistička inat-politika biti smatrana najboljom politikom.
Bumerang 
?????
