Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
micika wrote:Horni sreco nisam ja toliko glupa.
Bojim se da je ovo bila namjerna provokacija
Kontas li ti?
Kod nas je sve "namjerna provokacija" jedne od "ostale dvije" strane.
Dodao bih jos da je kod nas sramota RADITI! Svojim usima sam cuo (i vec napisao na ovom forumu) recenicu u sarajevu: "ma, pusti taj posao, da me trebe vide kako radim". A nikog nije sramota grebati se od roditeljske crkavice!
Naravno da se slazem, ali samo ukoliko se radi o onoj slici gdje izgledam kao da sam na meskalinu a krava me zaljubljeno gleda. Samo ta dolazi u obzir!
Inace, nema me jer, stidim se reci, radim
mentalitet je određen geopolitikom i mislim da mi imamo malo udjela u tome ( naravno treba ispravljati što se ispraviti može). Naljutila sam se jednom u nekog rodjaka koji je rekao da sarajevo ne voli jer tu vlada "neki sitno arabljanski trgovački mentalitet" ali kad sam razmislila ima istine........mi uvijek trgujemo, svim i svačim........lijepim i ružnim riječima - također.
tu negdje na pola.....nije nam lako....ali da smo nordijci - gdje je dozvoljen brak istospolaca.......i tad bi imali problem moralne kolizije....
... imamo issue s mentalitetom ljudi (iz okolisha) koji konstantno pokusavaju nama, Bosancima (i Hercegovcima, svih boja carapa ... ...) .. nametnuti, prekrojiti, zajebati, podvaliti, podmititi, omalovaziti, banalizirati, kao nesto, naci ce se vec sta ... kad nas puste na miru lako cemo sami sebi trave prinijet ...
mesha brate mesha je sve rek'o
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
A mi nismo niciji, uvijek smo na nekoj medi, uvijek neciji miraz. Zar je onda cudno što smo siromašni? Stoljecima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ni tko smo, zaboravljamo vec da nešto i hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tude ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaceni, strani svakome i onima ciji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmedji svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrecnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jucer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušca, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braca i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sacuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreca je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa, pa i ova ljubav. Zar smo mi slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukcije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to cinimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znaci da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam cast našoj ludosti!
RPM wrote:... imamo issue s mentalitetom ljudi (iz okolisha) koji konstantno pokusavaju nama, Bosancima (i Hercegovcima, svih boja carapa ... ...) .. nametnuti, prekrojiti, zajebati, podvaliti, podmititi, omalovaziti, banalizirati, kao nesto, naci ce se vec sta ... kad nas puste na miru lako cemo sami sebi trave prinijet ...
Evo opet imamo primjer DRUGI SU KRIVI ZA SVE.
Drugi nisu krivi sto mi ne radimo kako treba, niti sto nas narod radije dozivotno prima humanitarnu pomoc nego zasuce rukave i napravi nesto posteno. Pa i da smo okruzeni sa tri srbije i tri hrvatske opet bi trebali raditi, svi dobro znamo da je RAD=Sramota.
Ideal naseg covjeka je imati kafic, sjediti ispred njega i po cijeli dan pricati suplju pricu. Zato nasi ljudi idu vani da zarade pare da bi se vratili sa mercedesom i parama za kafic.
U principu, u svijetu vlada konstantna borba izmedju naroda i nacija. Nema sretne drzave okruzene sa prijateljima. Postoji samo jedna vjecna stvar a to je INTERES.
Mi smo uvijek imali druge da rade i misle za nas, i sad kada imamo svoju drzavu, padamo na nos jer ne znamo kako se to radi....
Sto je najgore, i dalje cemo posrtati jer necemo da priznamo da ne znamo da vodimo drzavu.
Trebace nam mnogo muke i belaja dok se postave stvari na mjesto, a sto prije krenemo da mijenjamo nas mentalitet, cim prije cemo dospjeti na zelenu granu....
( nasi standardi su visoki a znanje je nedovoljno)
To je odlican primjer kako nas mentalitet ne odgovara sadasnjici:
Na stanici cesto mozete vidjeti kako se troje ljudi gura da udje u prazan autobus. Tu se opet pojavljuje iluzija o velikoj prezaposlenosti individualca, koji najcesce ne radi nista posebno. Biti jako zauzet u stvari je imitiranje istinski zaposlenih zapadnih bogatasa koji sa razlogom nemaju vremena ni za sto, sto opet govori o spoljasnjosti koja je kod nas i dalje najvaznija stvar. Cisto sumjnam da u Bosni ima 30 ljudi koji su sa pravom prezauzeti.
(Istinski prezaposleni ljudi nikada ne koriste javni saobracaj)
Evo recimo. kada hocete da kupite neko dobro vino u hercegovini, uvijek ce se potruditi da vam utrpaju neku dzibru punu limuntusa, sumpora, vode i sirceta. Ne pada im na pamet da vam prodaju najbolje sto imaju, jer to cuvaju za sebe.
na zapadu je suprotno. Najbolje vino prodaju jer tako sticu reputaciju i mnogo vise zarade, tako da mogu da uloze novac u izgradnju novih vinograda, to jest, ekspanziju i kvalitet proizvodnje.
... shoba, izvini molim te na izrazu, al' imam osjecaj da bi bio u stanju sam sebe posrat po glavi da dokazes kako ovdje eto nista ne valja, btw kad si zadnji put kupov'o vino dole u kamenjaru? ...