Ljudi su sretni uglavnom od plate do plate,od kupovine pojedinih stvari koje im donose kratkotrajno zadovoljstvo,euforije zaljubljenosti koja relativno brzo splasne,etc.
Večina ih je nesretna jer njihova sreća zavisi od spoljašnjeg faktora,pretežno materijalne priode,jer su tako odgojeni u društvu u kojem žive.Ljudi su uglavnom uvjereni da ne mogu biti sretni bez određenog predmeta ili osobe,a,mnogi traže razlog samo da bi bili sretni,bilo kakav.
Današnje društvo ima veliki problem,gdje je,u velikoj mjeri zastupljena kriza čovjekovog indetiteta,i primjetno je kako svaka jedinka u društvu premalo izdvaja vremena za samog sebe,ne osvrčući se na potrebe svoje duše.Imam utisak kako se danas ljudi zapravo boje svojeg istinskog "Ja",jer bi u tom slučaju mogli odbačeni od prijatelja,okoline,pa čak i jednog dijela porodice,tako da umjesto toga sebi biraju drugačiji "indetitet" i to samo kako bi se prilagodili i ugodili sredini u kojoj žive,i na taj način izbjegli usamljenost.
Povrh svega,živimo u "konzumentskom društvu" u kojem je se isključivo ali isključivo vrijednuju materijalne stvari,status u društvu (i gotovo da ništa drugo i nije bitno) i u kojem je primjetno odsustvo saosjećanja,razumjevanja.
Za kraj,jer sutra valja raniti:šta bi to danas mogli nazvazi istinskim prijateljstvom,je li isto,već odavno postalo uslovljeno,i da li je ono postalo kao jedan jeftini predmet trgovine.Je su li ljudi sretni i zadovoljni u istome.Zar pravo prijateljstvo ne bi trebalo biti u duhu aristotelove izreke...
"What is a friend? A single soul dwelling in two bodies"
Čovjek se,bez neke posebne potrebe,čitav život muči i ulaže golem trud,i to samo kako bi sebi obezbijedio sreću,a sa drug strane,nije ni svijestan koliko mu je sav taj napor vremenom oduzimao unutarnji mir.