[img]http://www.bhdani.com/img/logop13.gif[/img][color=white]__[/color][size=117]Broj 401 - 18.02.2005.[/size] wrote:Opravdano odsutan
Poštovani gospodine Škaljiću, evo, iskoristit ću priliku i prostor da Vam, kao generalnom direktoru Avaza i potpisniku pozivnice na otvaranje Avaz Business Centera adresirane na moje ime, objasnim zašto nisam tog 10. februara u 19.15 bio u Crvenoj dvorani i saučestvovao u grandioznoj sahrani bosanskohercegovačkog novinarstva.
Sve sam, vjerujte, cijenjeni gospodine Škaljiću, učinio da opravdam Vašu odluku da mi pošaljete pozivnicu: cijeli božiji dan ništa nisam jeo da bih mogao probati delicije sa švedskog stola, popio sam samo dvije sarajevske pive da priviknem nepce na okus pjene Selimovića, pripremio zaljubljeni pogled za susret s Vašim poslodavcem i ponovio engleski za razgovor s gospodinom Ashdownom (I Čita, You High Representative), obukao prikladno odijelo i svezao crvenu kravatu (da budem u tonu sa dvoranom), i onda...
Pise: Emir Imamovic
Lažem, gospodine Škaljiću! Od bezobrazluka da se pozivnice pošalju u novine koje zadnjih mjeseci rade da bi Vašoj kompaniji plaćale kazne odrezane u farsičnim sudskim procesima veći je samo moj osjećaj gađenja nad onim, odnosno ispod onoga, što predstavlja Business Center.
Ja se, da Vam pravo kažem, u Center ne bih ni od četnika sakrio. A ako se slučajno pitate zašto (a znam da se ne pitate, jer Vas i Vašeg šefa živo zaboli područje među preponama za bilo šta i bilo koga ko više vjeruje sebi nego tekstovima najtiražnijeg bh. političkog dnevnika), rad sam odgovoriti.
Da jedna od najuspješnijih bošnjačkih kompanija nije nastala na crnim fondovima Stranke demokratske akcije (vidjeti pod Edhem Bičakčić); da za 10 najtežih godina na stranicama vaših izdanja nije demonstriran raskošan primitivizam i jednaka beskrupuloznost u odstrelu neprijatelja (vidjeti pod Avdić ili Pećanin, Senad naravno), i potrošenih prijatelja (vidjeti pod Zlatko Lagumdžija); da se uređivačka politika nije rotirala k'o restoran, zastajući tek tamo gdje stoluje moć; da niste dokazali (ne Vi, no Gazda) kako se umrijeti mora a platiti porez i ne mora; da vaša izdanja ne baštine raskošnu nepismenost i ne uspostavljaju novinarstvo bez novinara; da sistematski ne provodite projekat onepismenjavanja čitalačke publike u BiH; da se pod krilima malog zmaja nije skrila paleta kič operatera (vidjeti pod Adin Hebib ili Sulejman Kupusović); da na vrhu piramide sjedi pravi Radončić (vidjeti pod Šeki); da novine s vašim simbolima podižu nivo grafičke opremljenosti, njeguju fotografiju, kritičku misao i razvijaju se na principima savremenog izdavačkog poslovanja (vidjeti pod Europa Press Holding); da za marku-dvije i nešto malo više nudite, umjesto Alispahićevih akrobacija, raskošan stil, relevanciju i elokvenciju kakve imaju autori (Bešker, Lovrić, Dežulović, Tomić, Hudelist, odnosno njihovi bosanski pandani...) na plati kod bivšeg Radončićevog kolege iz zagrebačkog Danasa Ninoslava Pavića (koji je građanima Hrvatske u prošloj godini omogućio kupovinu šest miliona primjeraka djela vrhunske književnosti po najnižoj mogućoj cijeni); da, zagovarajući razvoj bosanskih brandova, Utemeljitelj ne prodaje demagogiju pod bubrege gostujući na koloniziranoj TV OBN (vidjeti pod Ivan Ćaleta)... ja bih možda i došao na poklon graditelju.
Ovako, izvinjavam se, al' i od same pomisli da razmjenjujem osmijehe s brigadom uplašenih, onih koji smiju i bajram-namaz propustiti al' ne i poklonjenje Utemeljitelju, osjećam podrhtavanje u stomaku i okus kiseline na putu kroz ždrijelo. Ili, što bi rekao interpretator stihova svi ste tu, a mene s vama nema: srećo, smučilo mi se.
I još nešto, s obzirom da od visine ne strahujem, nit' joj se divim: "najveći arhitektonski poduhvat na Balkanu" ili dva nebodera (cijenjena gospodo: ljudi po Mjesecu hodaju, vi Bošnjacima drvite o par solitera) na mjestu ostatka zgrade Oslobođenja imaju onu simboličku ulogu koja - vrijeđa. Ruševina na ulazu u Sarajevo jeste bila ružna, slažem se, i kao takva podsjećala je na užas razaranja male zemlje za velike lopovluke. Vaša plava stakla, nekako, meni liče na spomenik onome što je zamijenilo granate - beskrupuloznosti, bezočnosti i pristajanju na političke programe progona.
Ja, znate, ne volim ni svadbe ni sahrane. Drugo pogotovo. I ma koliko grandiozan bio sprovod bosanskom novinarstvu, nisam mogao obići najveći nadgrobni spomenik žurnalizmu.
Stoga Vas, na kraju, molim: kada napravite pokretne stepenice od Baščaršije do rotirajućeg restorana i krenete redati imena na listu zvanica, ponašajte se kao da me nema.
Želim Vam puno sreće, gospodine Škaljiću. Trebat će Vam. (Vidjeti pod Mensur Osmović.)