Dozer wrote:Jelena, principijelno se i ja slazem s tobom, ali u realnosti... i kad ti padne mrak na oci... tu vise nema razuma. Samo i jedino trenutni, momentalni histericni bijes i nagon. Nista manje, nista vise.
Samo bih te pitao - da li bi tako razmisljala da se ti licno nadjes u situaciji da ti neko upadne u kucu, siluje te, a onda ti siluje i cerku dok ti to sve gledas?
Sta bi ti licno tada rekla muzu koji upada u kucu i sve to zatice:
a) Nemoj ga, ljubavi, pusti...bog ce njega kazniti..., ili
b) Ubij skota, ma... mu j...!!! Otkini mu glavu!!! i sl. ?
OK, ali ako nema razuma, onda nema ni svjetonazora.
Ili, drugačije rečeno, ne možeš na nečemu nerazumnom graditi smislen i validan svjetonazor.
Svi mi imamo potencijal da ubijemo ili osakatimo drugu ljudsku jedinku i svi smo mi nagonska bića. Ali, u kompletu sa nagonima i pomenutim potencijalom, u svojim mentalnim sklopovima mi imamo i cijeli spektar nimalo bezazlenih cenzura, koje nam zabranjuju i kažnjavaju nas za svako naše nerazumno popuštanje pred nagonima. Kao što seksualni nagon ne možeš odmah, istog momenta i bez razmišljanja, adekvatno i u potpunosti zadovoljiti svaki put kad ti se prohtje, isto tako ne možeš ni ubiti ili nauditi nekom a da zbog toga ne budeš kažnjen i autocenzurom i moralnim i pravnim normama društva u kojem živiš - unisono. Ako unutarnja autocenzura zakaže, ona druga, spoljašnja, od strane zajednice i društvenog uređenja, pa čak i šire, sigurno neće - i obrnuto. Prema tome, sublimacija nagona je neminovnost kojoj se svaki civilizovan čovjek mora pokoriti - svjesno, nesvjesno, protiv svoje volje. U suprotnom slijedi nekakva kazna.
Znači, ha ti padne mrak na oči (auto)cenzura će te prosvijetliti,
bez obzira na to šta ti o tome mislio prije tog prosvjetljenja. I to je realnost.
Naravno da bih ovako razmišljala, ali tek nakon pomenutog ogavnog napada. U datom trenutku bih se branila svim sredstvima i ladno bih skota ubila ako bih se mogla za to izboriti. Čak mislim da bi mi to bio i jedini cilj u toj situaciji, bez obzira na to što znam da će me taj čin do kraja života proganjati.
Prema tome, ja bih ga garant ubila u samoodbrani i u afektu braneći svoje dijete, ali ni u bunilu ne bih huškala nekog drugog, a pogotovo ne osobu koju volim, da skota ubije i da ga osakati zbog nečeg što je uradio meni i mom djetetu.
I ni u jednom trenutku ne bih lagala sebe kako je tim ubistvom koje bih počinila pravda zadovoljena, kako je skot dobio šta je zaslužio, kako sam postupila ispravno... i ostale gluposti.
Zbog čega je to tako @Eniac ti je lijepo objasnio primjerom neproporcionalnosti između ubistva i silovanja.
A ti sad pokušaj zamisliti sebe kako siluješ nekog silovatelja iz osvete, pa će ti savršeno biti jasno koliko je princip koji zagovaraš ili opravdavaš zapravo....nezdrav (najljepše rečeno), besmislen i neizvodljiv.