mishic wrote: ↑12/06/2017 12:53
Na žalost, kao i uvijek na forumu, plasira se "brdo" neistina, kako općenito o odnosima u SB tako i o pojedinim mjestima i jedinicama. Vidi se da pojedinci to ne čine zlonamjerno nego jednostavno do njih je doprla takva verzija nekog događaja. Recimo kad Cindirli piše o zauzimanju Guče Gore!!! Htjeo bih dobronamjerno da uputim na sasvim pouzdane izvore o svim tim događajima koji potiću iz Haga, to su zapisnici sa suđenja gdje su izvori pored zaračenih strana ARBiH i HVO-a ( i dokumenti i svjedočenja), stranoig porijekla UNPROFOR-a, evropskih promatraća, Hrvatske, VRS i dr.
Uz to, kljuć za razumijevanje događaja i odnosa u SB je povijest. Hrvatska je, (Tuđman) nakon nagodbe sa Miloševićem zacrtao teritoriju koju je tokom II WW ulazila u sastav NDH i taktikom korak po korak (čitaj opština po opština) nalagao Bošnjacima predaju naoružanja i podređivanje ARBiH komandi HVO-a. O tome postoje i objavljeni su izvorni dokumenti!
S druge strane, Bošnjaci ni u ludilu nisu smjeli ući u taj sukob jer pored onolike četnićke sile zatvoriti se i s druge strane, presjeći jedini put kuda je stizala hrana i oružje pa i dobrovoljci iz dijaspore, bilo je ravno samoubistvu. Taktika HVO-a bila je da se pregovara, znali su za ovakvo razmišljanje Bošnjaka, a da se na terenu opština po opština uzima. Tako se zapravo, malim snagama zagospodarilo velikim prostorom koji je onda predat lokalnim HVO brigadama. One su se dobro ukopale, zauzele strateške objekte i odbranu tih prostora temeljile na efikasnim, dobro opremljenim i uvježbanim interventnim jedinicama. Dileme oko sukoba sa njima nisu imali samo Bošnjaci nego je i veliki broj Hrvata dugo vremena taj sukob smatrao ludilom i samoubilačkim potezom ali oni se o tome nisu pitali i odluke su donošene u Zagrebu. ARBiH je s toga stalno, umjesto odlučnog obraćuna, kalkulisala sa prekidom sukoba i političkim dogovorom kako bi se otvorili putevi snabdijevanja. Hvo je stalno imao neku kopnenu vezu, "put spasa" sa HV i Hrvatskom, imao lokalnu saradnju i dogovor sa četnicima pored onoga dogovora Tuđman-Milošević, i konačno imao helikoptersko snabdijevanje i evakuaciju ranjenika u slučajevima kada budu odsječeni u nekim sredinama. (I danas mi je žao miliona metaka koje su borci ARBiH uzalud ispaljivali na helikoptere koji su slijetali na Pješćaru kraj Viteza u prkos činjenici da su ti helikopteri bili daleko van domašaja te vatre a sem pješadijskog naoružanja mi nismo imali čime da ih gađamo). ARBiH je dakle bila u sukobu sa HVO samo onoliko koliko joj je bilo nametnuto a stalno se insistiralo na tome da se sukob ne produbljava, da se nesmije ostati "odsječen" između dva neprijatelja i da se mora tražiti političko rješenje. ( Na lokalnom nivou zbog žestokih okršaja i mržnje koja je planski proizvođena, borci nisu razmišljali tako. Zato su često krivili oficire ARBiH što su zaustavljali i prekidali neke operacije i akcije što je imalo strašno loš uticaj na moral boraca.)
Dakle ključna prednost HVO-a bila je u tome što su se postepeno odvajali od ARBiH, zauzimali ključne i veoma povoljne strateške pozicije pa tek onda ulazili u sukob sa ARBiH koja je bila okrenuta ka četnicima. Pomjeriti ih sa tih pozicija bilo je veoma teško jer su sa malim brojem oficira i eltnih interventnih jedinica uz adekvatno naoružanje mogli da se brane na tim pozicijama. Drugo, ARBiH nije imala čime ratovati u to vrijeme. Da je HVO znao da smo mi neke novodostignute linije (pa i onu ispod Guče gore) uspostavljali sa po (10) deset metaka po borcu mogao je ne samo vratiti te linije nego nas potpuno dokrajćiti. I baš mi je čudno što u prethodnim diskusijama pored konstatacije da nismo imali teškog naoružanja nigdje niko ne govori o nestašici hrane, municije, goriva itd. Kada se neko na određenoj teritoriji koju odluči braniti utvrdi još prije sukoba a to su radili i četnici još kao JNA a potom i HVO onda ga je veoma teško maknuti, jer se strategija odbrane i raspored oruđa i oružja po dubini postavi tako da onaj ko napada mora računati na velike gubitke. Borci ARBiH su jedno vrijeme imali dva obroka i to jako loša i minimalna, nikakve zalihe municije, čuvali su po 2/3 zadnje granate ili mine da se oruđa mogu oglasiti u slučaju napada itd. A o odlukama koje su donošene u Zagrabu a stizale preko Gruda danas je izlišno diskutovati jer sve je objavljeno. I tada kao i danas kada je u pitanju politika HDZ-a, Hrvati u pojedinim dijelovima BiH žrtvuju se radi interesa Hrvata i HDZ-a Hercegovine. Onaj ko to ne vidi i kome to još uvijek nije jasno zaista je slijep za razumijevanje aktualnih dogadjaja.
Hrvati Posavine su žrtvovani četnicima za određene ustupke a Hrvati SB su moneta kojom HDZ trguje u Mostaru, Stocu i drugim dijelovima Hercegovine koji treba da Hrvatsku kiflu podebljaju Hercegovinom do Neretve. S toga Hrvati SB koji su sada HDZ bojovnici, kada shvate kako su isto kao Hrvati Posavine, bili moneta za podkusurivanje, kada to shvate već će biti kasno kao što je danas uzalud govoriti i plakati za Posavinom. Ali uzalud je ovo govoriti i uzalud na stotine Hrvata koji to vide kukaju na sav glas zbog toga, HDZ je uspio svoj glas proglasiti svehrvatskim, i to nje to.
Isto tako je bilo 1993. godine kada je na desetine Hrvata vrištalo pokušavajući da sprijeći suludi i gotovo samoubilački sukob u SB jer su proglašavani izdajnicima. Ovo pišem iz prve ruke, učesnik sam brojnih razgovora i pregovora i znam kako su me moji poznanici dočekivali i sačekivali govoreći mi da se na pitaju iako su dovođeni na te pregovore i da je na pomolu veliko krvoproliće o kojem odlučuju oni koji ne žive na tim prostorima.
Pa baš to. Vratit ih u Hr. Da.
Pa ne možemo migrante vratiti danas koje nama vratite iz HR a da u ratnim okolnostima i okruženju vraćamo mudžahedine u HR. 