GORDANA KATANA: Dolaskom u Banja Luku Vučić želi da spasi i sebe i Dodika
Aleksandar Vučić dolazi u Banjaluku da ga dočekaju raširenih ruku i da svom pobratimu Dodiku da vjetar u leđa. Istina je da je entitet Republika Srpska daleko od Srbije u smislu bilo kakvog šireg artikuliranog građanskog bunta, ali i u Banja Luci studenti su se probudili
Uoči Vučićevog sutrašnjeg dolaska u Banja Luku pitanje koje se nameće je u kakvoj su povijesnoj poveznici Sretenje, 15. februara 1804., kada je u Orašcu donesena odluka o podizanju prvog srpskog ustanka, sa bh. entitetom Republika Srpska?
Povijesno gledano – nikakvoj, jer bosanski Srbi u tom vremenu nisu bili ni u kakvom političkom ili drugom odnosu sa Srbijom, osim što su činili dio Otomanske imperije.
Ali kako srpski političari u BiH više od tri decenije svoj identitet nasilno žele vezati sa Srbijom i stvaraju ga na nizu povijesnih falsifikata, onda i ne čudi što je na Svesrpskom saboru održanom prošle godine u Beogradu donijeta odluka da se 15. februar zajednički obilježava kao dan državnosti RS i Srbije.
A jedina poveznica koja datira kontinuirano od početka 19. stoljeća do danas jesu spoljnopolitički prioriteti, od Karađorđa Petrovića, Miloša Obrenovića, pa do Aleksandra Vučića, prema nekada Bosanskom pašaluku a danas prema Republici Srpskoj kroz politički utjecaj ali i teritorijalne pretenzije, čemu smo svjedočili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog vijeka.
Ovogodišnje Sretenje proslavit će se u Banjaluci, kako već danima prorežimski medij najavljuju, „veličanstveno, uz brojne svečanosti“. Jer Banjaluku pohodi predsjednik Srbije.
A ona javnost koja misli svojom a ne režimskim glavama pita se kako jedan od bh. entiteta slavi svoju državnost? I to pitanje adresira prvenstveno na predsjednika RS-a Milorada Dodika, najglasnijeg zagovornika Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Istog onog Dodika koji svako malo proziva redom političare u Federaciji BiH, visokog predstavnika te brojne evropske i američke diplomate, da krše Dejtonski sporazum i „otimaju nadležnosti Republici Srpskoj“.
Toliko Dodik glasno zaziva Mirovni sporazum da bi s pravom mogao ponijeti epitet „dejtonobranitelj“.
Samo što uvijek postoji i ono „ali“, pa taj isti Dayton Dodik tretira kao švedski stol i sa njega bira šta i kako hoće. Odnosno Ustav BiH, kao jedan od aneksa, tumači kako mu je volja. A Ustav je jasan – entiteti nisu nositelji suvereniteta, nisu države u državi, niti je BiH složena državna zajednica, kako to tumače „pravni eksperti“ iz RS-a.
No, dolazak Aleksandra Vučića u Banjaluku ima i daleko širu i složeniju političku pozadinu. Prošlo je, naime, već tri mjeseca od rušenja nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sada kada je 15 ljudi izgubilo život. U međuvremenu građansko nezadovoljstvo i traženje procesuiranja odgovornihza tu nepotrebnu tragediju prerasli su u nešto mnogo više.
Već dva mjeseca studenti u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu… drže univerzitete u blokadi. Podršku su im dali njihovi profesori, učitelji, nastavnici, ratari, glumci, advokati, ljekari. Ali i hiljade građana koji zajedno s njima blokiraju, mostove, saobraćajnice. Građani koji im donose hranu, lijekove, građani koji su ih raširenih ruku i otvorenih srca podržali na maršu od Beograda do Novog Sada.
Vučićevo manipuliranje javnošću više ne prolazi. I uzalud i svi kanali Pink televizije, i Informera i RTS-a i niza opskurnih medija koje drži pod svojom kontrolom i na kojima po cijele dane ili prijeti, ili jadikuje, ili daje neutemeljena obećanja. U priče o stranim agentima i plaćenicima koji preko studenata ruše Srbiju sve smanje građana vjeruje.
Ono što Vučić nije kadar ili na što nije spreman, to je da ispuni zahtjeve studenata koji traže samo pravdu, i koji mu iz dana u dan poručuju da nije nadležan. Prevedeno, da oslobodi institucije koje će u skladu sa zakonom raditi svoj posao. Jer kada bi to učinio – poput čira pukao bi lanac korupcije, kriminala, bahatosti vlasti koja je zarad sebe sama spremna žrtvovati i ljudske živote.
Zato Vučić dolazi u Banjaluku. Da ga dočekaju raširenih ruku. Ali i da svom pobratimu Dodiku da vjetar u leđa. Istina je da je Republika Srpska daleko od Srbije u smislu bilo kakvog šireg artikuliranog građanskog bunta, ali i u Banjaluci studenti su se probudili. Za početak, i to je nešto.
Više od građanskog bunta Dodika brine ishod sudskog procesa koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH, ali i činjenica da je učešće SNSD-a u državnoj vlasti opasno poljuljano i da se u toj istoj vlasti održava još jedino uz podršku Dragana Čovića.
I dok se u Banjaluci naredna dva dana budu održavale svečanosti, dijelila odlikovanja i prijetilo i atakovalo izravno na suverenitet Bosne i Hercegovine, u Srbiji mladi nastavljaju svoje mirne, gandijevske borbe. Pa dok Dodik i Vučić budu slavili, prema Kragujevcu slijevaju se i slijevaće se kolone hiljada studenata koji pješke marširaju iz Beograd, Niša, Novog Sada, Vranja , Užica… Da baš u Kragujevcu obilježe početak borbe za slobodnu Srbiju.
Srbijanski režim na Sretenje kontramiting najavljuje u Subotici, na koji će uz prijetnje, ucjene, pokoji sendvič ili za par eura dovesti, kako ih u Srbiji zovu, sendvičare, da kliču Vučiću i Dodiku (koji najavljuje odlazak u Suboticu) i mašu SNS-ovim barjacima.
Iz nedavno propalog mitinga u Jagodini Vučić evidentno nije ništa naučio. I što je žalosnije – nije i neće da čuje poruku studenata “Proleće dolazi“. A proljeće u Srbiji dolazi, proljeće promjena.