U stvarnim okolnostima ne postoji nešto što se zove ili bi se trebalo nazivati
slobodarskim svijetom (
da se ono nešto samo, pojedinac ili džrava, treba da se oslobodi od nečega što ne prerdstavlja realnu opasnost) koji vuče prema podjeli društva, iako bi suprotno od toga svrha postojanosti EU trebala da bude ostvarena kroz uvezivanje različitosti što bi trebalo da bude jedan od zdravih temelja Evropske Unije. Evropske zemlje su davno postale svijesne svojeg identiteta, istorijskog / kulturnog naslijeđa, i zemlje, osim prilagođavanja seta zakona i njihovog usaglašavanja sa EU standardima, nemaju obavezu da se odriču vlastitih granica, jer EU priznaje teritorijalni integritet i suverenitet svake od članica, ponaosob. Šta je ustvari ovdje bitno istaći; je da Milorad Dodik i njemu slični istomišljenici teže ka jednoj vrsti slabljenja utjecaja UN.a i njenog odbacivanja bilo kakvih unutarnjih sukoba ili dijeljenja, što ne odgovara onim revizionističkim strujama oko kojih se okupljaju pojedini utjecajni predstavnici unutar unije i onih izvan nje. Te struje odavno unutar svojih granica često pribjegavaju istorijskom revizionizmu, na što EU ne bi trebala biti toliko neobazrriva. Iako ima svoje mehanizme koji se mogu baviti i takvim pojavama, dešava se da institucije EU u tolikoj mjeri i same ne reaguju dovoljno odlučno, ostavljajući svojim reformističkim partnerima: demokratima i progresivcima da to pokušaju riješiti kroz međusobni dijalog sa desnim strujama. EU ne smije "spustiti svoj gard" kada dođe u situaciju da neka neriješena pitanja ostanu i suviše dugo neriješena, a što svakako obilato odgovara revizionistima, koji traže svaku moguću priliku za djelovanje, iako ono za sada barem samo tapka u mjestu kao ideja koja sve postaje aktuelnija među krajnjim ekstremnim desničarima u EU i šire.
