HRT-ov Crno Bijeli svijet upravo svrših.
Odlična, zapravo sjajna serija, možda ponajviše zbog maestralno dočarane atmosfere 80-tih (i meni lično zbog Zagreba), a prati događaje oko jedne proširene urbane zagrebačke porodice i njihove svakodnevne životne izazove.
Dakle nije to serija koja problematizira bilo koji sociološki fenomen per se, ne vodi nas da probijamo vrata percepcije, u suštini ne kaže nam ništa novo niti nešto što nismo otprije znali, a opet je vješto izbjegla telenovelizaciju i patetiku.
Gledamo tako ljude sa kojima se možemo lako identificirati, ljude kojima se dešavaju uobičajene životne stvari-školske ljubavi i zaljubljenosti, upis u srednju školu i fakultet, ljubavni brodolomi, radni počeci i borba za profesionalnom i svakom drugom emancipacijom i afirmacijom, odnosi između razvedenih supružnika i njihovih novih bračnih partnera sa bivšim i djecom, izlasci, provodi, a sve to u vremenu najvećeg uspona i uspjeha jednog društva i države.
Negdje sam pročitao da je serija zapravo ljubavno pismo Zagrebu 80-tih, gradu koji se nalazio na svom historijskom i civilizacijskom peaku zahvaljući Novom Valu, Univerzijadi, Vijesniku, Omladinskom radiju/101 (zbog čijeg su gašenja izbili prvi veliki protesti protiv režima Franje Tuđmana), a ja bih rekao da je serija izraz konačnog pomirenja Hrvatske sa svojom prošlošću u SFRJ i priznanje da se ipak mnogo toga dobrog desilo i da Hrvatska mnogo toga dobrog baštini od SFRJ.
Upravo za svaku pohvalu je, obzirom da se radi o HRT, odnosno hrvatskoj seriji, izostanak bilo kakve antipropagande usmjerene protiv SFRJ, sto smatram mozda i vecim postignucem od vjernog kostimiranja Zagreba u 80-te godine prošlog stoljeća (a najbolje mi je kad pukne pogled sa Gornjeg grada na Zagreb bez Hoto i Eurotower nebodera i ostalih spomenika hrvatskoj tajkunskoj tranziciji pod Tuđmanom). Dakle ni u jednom trenutku mi ne vidimo stegu socijalističkog sistema zbog činjenice da je eto (deklarativno) socijalistički, nego vidimo natruhe birokratiziranog i donekle korumpiranog sistema koji je univerzalan na svim meridijanima. Nema tu lova na vještice na tekovine i vrijednosti onoga društva, nema autoviktimizirajućih prikaza represije nad hrvatskim narodom koji želi slobodu i državu, čak je i služenje vojnog roka u JNA prikazano bez pretjerane satire vojnih lica, nego se radije svelo na prikaz druženja mladića iz svih republika SFRJ. Pa čak kad početkom treće sezone malo premota u budućnost i na nekoliko minuta radnju smjesti početak 1990-tih, što je bilo ogroman rizik i plesanje po vrlo tankoj žici, ni u jednom trenutku ne prelazi u kič, nego prikazuje ljude koji se pokušavaju snaći u ratnom vihoru koji im je izmakao tlo pod nogama.
Pored atmosfere 80-tih koju je maestralno dočaralo vrlo skupom produkcijom, najbolji element serije je gluma glavnih likova. Vrlo opuštena, bez preglumljivanja, bez fejkanja tuđih naglasaka, zaista sve vrijeme imaš utisak da gledaš neke ordinary ljude kako međusobno komuniciraju. Beograđanka u Zagrebu (glumi je Anica Dobra) govori onako kako bi govorila svaka Beograđanka koja je dugo u Zagrebu, teška ekavica, ali tu i tamo probije poneko "kaj" i "špeceraj", ali neusiljeno i spontano.
Serija a neminovno izaziva nostalgiju ne samo ljudi koji se sjecaju tih vremena, nego i nas Milenijalaca, pa cak i mladjih generacija. Šarena ekstravagancija te decenije je nesto apsolutno magnetizirajuce, a sa Crno Bijelim svijetom se vrlo lako transcedentiramo u nju
I za kraj, ono što je možda i najbolje i najteže za izvesti-serija je završila na vrhuncu i kada je postala najbolja verzija sebe. A ima materijala da se razduži i telenovelizira na bar još 5 sezona i postane svrha samoj sebi i bičevanje mrtvog konja, ne bi li se izvukao koji dinar više, što je zamka u koju su upale mnoge kultne serije. Od toga je strašnije jedino snimanje novih epizoda nakon 20 godina
bukvalno maskota osamdesetih Zagreba. Odlična serija.
. Samo gol golcat pred nekakvom komisijom, držiš ga pokrivenog dok ne narede diži ruke gore 