Alija
Alija, Alija, ti u zurlu sviraš,
A svirkom i pesmom u srce me diraš.
Spusti sada zurlu da jeglenišemo,
- ta to valjda smemo!
Nećemo o Hristu, o proroku, svecu,
Nećemo o krstu, ni o mlad mesecu;
Ni o svetom pismu, ni o Al'koranu,
- Sve što god nas deli, stavimo na stranu.
Ne pitam te šta se u mošeji uči,
Ni kako živuješ u svojoj si kući.
Neću da te pitam – te me briga nije –
Ni šta ti se jede ni šta ti se pije.
Ne pitam te: Čija je staza u raj kraća ?
Već te pitam samo: Znaš li da smo braća ?
A ti ćutiš, ćutiš, pa misliš duboko,
A uz to ti suza navire na oko,
Ta je suza čista, sa izvora stara,
I ta suza meni jasno odgovara.
Gledaš i ti moju – jedna im je mati -,
Haj, naša će suza opet da nas zbrati,
Ona će da zagrli sinke jednog roda,
Mi već osećamo da „krv nije voda“.
Što su stari jadi ištetili teško,
Sve će to prebolet srce nam viteško.
Pa kad sine sloga, zvezda naša nova,
Smiriće se kosti naših pradedova.
Bice opet sreće, ponosa i slave
I snage, i sjaja, i vrline prave.
Pesme naše neće naginjati plaču,
- Blagoslov ce stignut zagrljenu braću.
Uči, dakle, brate, uči decu tvoju,
Ja ću učit moju,
Da se bratski grle, složnim duhom krepe
Pradedova svojih amanete lepe.
