dječak sa šibicama wrote:Kod nas malo ko prizna da pije lijekove tipa antidepresivi ili medazepami, nebitno, jer to je kao sramota.
Odmah te okolina gleda kao "ostecenu osobu". Nas primitivizam.
Psihicko oboljenje je kao i svako drugo, oboljenje. I ono se lijeci, prije nego predje u nesto ozbiljnije.
Znam takvih ljudi bezbroj, meni priznaju jer i ja priznam da sam bio na Ansilanu, sta se imam toga sramiti. Brinuti o teskom bolesniku, clanu obitelji, uz svakodnevne stresove, uzrokuje pojavu neobicnih simptoma.
Ali ne priznaju okolini, jer se boje osude. Meni se bezbroj ljudi anonimno obratilo za savjet, jer ja to ne krijem, pitaju kojem lijecniku se obratiti. Cak i tu na forumu, dobio sam desetine pp ljudi koji traze savjet. Jer se ne osjecaju dobro, psihicki.
Od toga ne treba bjezati, i desava se svakome. Covjek je kao casa, kad se napuni vodom, pocne curiti na sve strane.
ma ovdje je lud i bolestan onaj ko se dobro psihički osjeća

on je ili emotivni sadomazohista ili potpuno otupjeli psihopata, koji je potpuno poravnio, do patologije
nama se pamet sistematski razvlači, u svakoj oblasti života. naravno da ima mnogo mjesta gdje je objektivno gore, trećina svijeta je fizički gladna. ali malo gdje ima toliko dvostrukih i miješanih signala, vrijednosti, aršina, morala...zato mnogi ljudi kažu lakše mi je bilo dok je rat trajao. boriš se za život i znaš da je to to. tu neizvjesnost čovjek nekako i prihvati. ali ova mirnodopska neizvjesnost ljude gore izludi. život ovdje je kao da se osoba u koju si zaljubljen igra toplo-hladno sa tobom...ali u svim segmentima života

i kad si najzaljubljeniji to je samo jedan segment, a ovdje je to sveobuhvatno
mi ne samo da bi se, u većini, jebali a da ne uđe...nego bi odjednom da se to i sazna i ne sazna
