Forum Klix.ba

¤ jelena ¤ wrote:

Nurudin wrote:

¤ jelena ¤ wrote:Ovo nije citat Vučkovića....ja rekoh - uzalud se oslanjaš na Vučkovića jer su njegove analize preširoke za religijsko-etno-nacionalni okvir ili prizmu kroz koju ti posmatraš ove opise..


Vučković govori o patologiji i stravičnim nagonima ljudske svijesti, krvoloku bez ikakvih religijsko-etno-nacionalnih predznaka u tom Andrićevom djelu,

Ne vidim broj stranice i fusnotu...

I rekoh...

tebe vrijeđa okvir koji si sam iscrtao ili koji ti je nametnut od strane tog teoretičara kojeg prvi put čitaš, (Rizvića) a taj okvir je preuzak u poređenju sa onim o čemu Vučković govori...

Radiš istu stvar koju je, nekoliko stranica prije, uradio pokretač teme sa tekstom Nadana Filipovića...kada je ispljunuo stav da je ''islam kancer''...

To izvlačenje iz konteksta i gutanje nečega sa čime se neko drugi već poslužio pa sažvakao i jeste put ka takvom kancerogenom načinu mišljenja...o islamu ili Andriću ili bilo čemu drugom....nebitno...

Ne nije, to je citat direktno uzet iz Andrićeve pripovjetke , a stavio sam ga kao protuargument tome što
ti tvrdiš da ne postoji "religijsko- etnonacionalni predznak" , već da je riječ samo o opisu osobe mentalno
poremećenog ubice, pri čemu je njegova pripadnost religiji ili njegova etnička pripadnost potpuno sporedna
i nema nikakve veze sa njegovim psihološkim profilom. Što nije tačno, jer iz početka samog profilisanja
se eksplicitno navodi da je riječ o "muli" (starinska riječ za svršenika medrese) , daje mu se simbolika
islama time što se opisuje privrženost tog bolesnog i zlog karaktera "bijeloj ahmediji" i ni sa čime se ne daje
dojam čitaocu da ovaj zločinački um na taj način pokušava zadržati zadnje trunke moralnosti kroz vjeru
već naprotiv, upravo suprotno, stječe se dojam da je njemu vjera i izvor takve krvoločnosti i onda zaokružuje
njegov karakter sa "bijesnim okujisanjem put neba i mladog mjeseca".
Istina je da Vučković primjećuje da je taj profil "pretjerano i patološki iskrivljeno biće" ali ni da zucne
očiglednoj poveznici koju Andrić pravi sa patologija-islam, već se čak odaje u djelu u kojem analizira
ubistvo djevojke i potvrđuje navodne historijske podudarnosti Andrićeve pripovjetke i stvarnog događaja
u kojem je zabilježeno da je neki srpski hajduk oteo kćerku nekog bega u Višegradu i prekrstio je, a onda
nastavlja sa Andrićevim izmišlejnim djelom u kojem taj mula ubija hajduka i sadistički kolje djevojku
za koju Vučković kaže da je "hrišćanka" ?! Ili implicira da je mula ubija zato što je sad hrišćanka ili potpuno
previđa da ona to u stvari nije (jer je nasilno krštena) ali obavezno to upliće kao neki lajt motiv .
Reći da ti psihološki profili nemaju nikakvu poveznicu sa religijskim i da ako se to i spominje,
spominje se eto sasvim slučajno zbog samog konteksta u kome se događa, je podcjenjivanje čitaoca
i krajnje neobjektivan stav , iako ti zauzimaš takav stav "objektivnog čitaoca" i sebi daješ a' priori
takvu ulogu. Zbog čega to Andrićeve kritike nebi mogle dolaziti iz objektivnog čitanja...

Citat iz Andrićeve pripovijetke protuargument na moj stav da su navedene Vučkovićeve analize preširoke za religijsko-etno-nacionalni okvir ili prizmu kroz koju ti posmatraš ove opise i da se džaba na njih oslanjaš? Citat iz književnog teksta kao protuargument mišljenju o citatu iz naučne studije? OK. Bravo.

Ovo boldirano i podvučeno je, ponavljam, tvoje viđenje, tebi očigledno i produkt je veza koje ti kao čitalac vidiš i stvaraš. Uzalud očekuješ da neko drugi, ili svi drugi, nešto vide isto kao ti. Što se mene tiče - daleko bilo!

Ja kažem da bolestan čovjek ubija, kolje, siluje. Znači, čovjek ubija, kolje, siluje zato što je bolestan, a ne zato što je musliman, hrišćanin, Jevrejin ili bilo šta drugo kulturološki, etnički, vjerski, nacionalno. Bolest je prisutna u svakom društvu, u svakoj sredini, na svakom pedlju Zemlje i zahvata sve slojeve društva pa samim tim ne mimoilazi ni one obrazovane u medresi imena Mustafa, Alija ili Jusuf. Razlika je samo u tome što patologija učenog, cijenjenog čovjeka odjekne dalje i više u svijesti čitaoca, nego patologija onog neobrazovanog.
Andrić ništa ne spominje slučajno i ja nigdje nisam napisala tu glupost da je nešto spomenuto slučajno.


Stiči ti dojmove kakve god hoćeš, ali barem budi svjestan da su to tvoji dojmovi i nemoj ih meni nametati svojim poveznicama patologija-islam i ovim opaskama o potcjenjivanju. Ko ne razlikuje psihološko i patološko od religijskog, etničkog... taj samog sebe potcjenjuje.
Tvoj utisak - tvoj otisak!

Vučković kaže da je hrišćanka? Po drugi put: daj mi citat, stranicu, fusnotu da i ja to pročitam!

Ne dajem ja sebi nikakvu ulogu, samo čitam i iznosim svoje mišljenje. O kakvom i čijem objektivnom čitanju ti govoriš ne znam.

Nurudin wrote:a Džadžić Petar, taj neki navodni objektivni analitičar (dok Muhsin Rizvić to nije)

¤ jelena ¤ wrote:

Connaisseur Karlin wrote:
@ jelena , cekamo sutra uz jutarnju kafu mene Nurudin "baci" na razmisljanje, jednostvno da vidim " iz kojeg izvora tece tok njegovih misli" , a ti si kool a onaj arzonja mi se samo kezi a piupiu nema vrmena,samo nas cita

nemerem više @Si Kej...izdaju me snaga i volja, a defetizam uzima maha....

a ove što ti se smiju to po gujci šćapom treba istuć...batina iz raja izašla...

odoh...kafa čeka i obaveze se gomilaju dok ja forumam

a ti fino spavaj ko vas normalan svijet u ovo doba noći... ako kod tebe nije dan ili jutro ili tako nešto već...

¤ jelena ¤ wrote:

Nurudin wrote:a Džadžić Petar, taj neki navodni objektivni analitičar (dok Muhsin Rizvić to nije)

Na osnovu čega si došao do ovog zaključka? Pročitao negdje na temi?

Ko je to ovdje naveo Džadžića kao objektivnog analitičara, za razliku od Rizvića?

Hadzi Lojo wrote:Htio ne htio, ali kad citas njegova djela vidis da je bio psihopata, najvjerovatnije ga je neki pedofil iskoristio jos u djetinjstvu, pa se kasnije svetio kroz svoja djela.

Nurudin wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

Nurudin wrote:a Džadžić Petar, taj neki navodni objektivni analitičar (dok Muhsin Rizvić to nije)

Na osnovu čega si došao do ovog zaključka? Pročitao negdje na temi?

Ko je to ovdje naveo Džadžića kao objektivnog analitičara, za razliku od Rizvića?

Pa bilo je na sami pomen Rizvića odmah komentara tipa " 'ta će on " , kao nije on dostojan ni dovoljno
poznat da analizira Andrića, kao da je književni kritičar rock zvijezda, pa eto kao nije poznat...
Općenito niko od kritičara nije poznat, osim uskom krugu ljudi kojima je to često i zanimanje.
Samim time njihova uloga na širu čitalačku publiku nije toliko značajna, kao što joj se pridaje pažnja,
a mene lično taj doživljaj Andrića u nekim višim intelektualnim krugovima i ne interesuje previše već me
interesuje upravo taj doživljaj šire publike. Analize književnih kritičara mogu da budu korisne da se objasne
fenomeni doživljaja Andrića, odnosno da se objasni ne samo Andrić već i publika koja ga doživljava često na
tako isključiv način. Oni ti mogu reći da su Andrićevi likovi "pretjerano patološki iskrivljeni" i samim time ti
objasniti i doživljaj publike. Bilo bi naivno misliti da i Andrić nije toga svjestan.
Naravno, on ima često taj hladno analitički pristup pa se može reći da tu nema ništa lično, ali u stvari on samo
mizantropski prezire sve i sviju . Recimo Mustafa Madžar stalno i opsesivno govori "svijet je pun gada" ali to isto
na drugi način govori pop Vujadin , kad kaže : " Tako je njegova odvratnost prema ljudima rasla, taložila se u njemu i,
kao skrivana gorčina, trovala ga nerazumljivom i nesvesnom ali stvarnom mržnjom čiji se krug sve više širio".
S druge strane, Andrić svoj prezir i odvratnost može potpuno ispolji samo na "Turcima" kako stalno naziva bosanske
muslimane, a to mu može i donijelo mu je karijeru i slavu .

Connaisseur Karlin wrote:


jutros ustadoh u 5 i 30 sad srcem kafu

pripremila sam klofac za arzulaha arzonju

Connaisseur Karlin wrote:@ jelena,vidi aroznje kako je sjadak

¤ jelena ¤ wrote:

Connaisseur Karlin wrote:@ jelena,vidi aroznje kako je sjadak

hm... stari lisac je to.

ništa od šibe i klofanja nahrani ćuku i bjež'.




ot:

http://www.prometej.ba/clanak/ivo-andri ... canju-1240

Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da s lakoćom, kao u snu, prelaze pragove stoleća.

arzuhal wrote:"Mujo! Nahrani kerove i niš' ne diraj! "

Connaisseur Karlin wrote:@ jelena,vidi aroznje kako je sjadak

@ arzonja,kako sad de klofam,ovako slatkog

@ Nurudin,ja prvi put cujem da se za krticare pise da su objektivni i subjetkivni

Connaisseur Karlin wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

Connaisseur Karlin wrote:@ jelena,vidi aroznje kako je sjadak

hm... stari lisac je to.

ništa od šibe i klofanja nahrani ćuku i bjež'.




ot:

http://www.prometej.ba/clanak/ivo-andri ... canju-1240

ma ko zna sto sam mu stavila da jede

poanta sa linka:

Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da s lakoćom, kao u snu, prelaze pragove stoleća.

problem nisu iskljucivo pisci,ali jesu osobe koje citaju i razlicitio razumijevaju njihov pisana djela

P.S. inace,istorijske novele su jako cudan zanr

Hadzi Lojo wrote:Kaže nam nobelovac:
"Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savesti.”

“Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.”

Ostaje nam zagonetka zašto je to sve bilo baš tako u Andrićevom slučaju? Zašto li je on koji nije nikada rekao da ima razloga za takvo pisanje upravo tako pisao? Zašto je iz dubine duše neskriveno mrzio bosanske muslimane i islam kao vjeru, kulturu i civilizaciju? Da li je nekada u toku svoga djetinjstva ili mladenačkih dana doživio nešto teško i preteško od strane muslimana iz svoje okoline? Ko zna?!

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=75

Oduzmi Đerzelezu konja i on je odmah sveden na svoju pravu mjeru. A njegova prava mjera se otkriva čim Đerzelez siđe s konja, pa se odmah vidi da Alija i nije nikakav junak, nego “neobično nizak i zdepast…da su mu ruke nesrazmjerno duge, i da hoda sporo i raskoračeno“[3]. Ako vam se, u svjetlu ovog opisa, ne pojavi pred očima prije čovjekoliki majmun nego čovjek, onda ili niste pažljivo čitali, ili nikada niste vidjeli čovjekolikog majmuna.
Malo kasnije, pijani gosti seoske mehane prave budalu od Alije Đerzeleza jednom imbecilnom trkom, u kojoj ga bodre povicima “Ačkosum magarče!“ i “Aferim kenjčino!“. U opisu Ive Andrića, Alija Đerzelez “gleda razroko“, a umjesto da misli, kao svi ljudi što misle, kod Alije Đerzeleza se ovaj proces svodi na to da mu se“…pod tom tvrdom, debelom lobanjom javi nekakav tračak svjetla“. Izživljavanje ovog pisca nobelovca, sina Bosne, na račun najvećeg nacionalnog junaka bošnjačke nacionalne epike, ide tako daleko da Alija Đerzelez nije samo tupoglav kao obični tupoglavci, nego da je on cijeli, posvuda tup, da mu je tupo sve, pa mu je čak i glas – tup! Kada viče, Alija Đerzelez ne viče kao svi ljudi – jakim, visokim, zvonkim ili oštrim glasom, nego upravo – “tupim glasom“[4]!?
Alija Đerzelez – književna nakaza – takav kakav je prikazan, neuporedivo inferiorniji i intelektualno i emocionalno i etički od književne nakaze Quazimoda Viktora Igoa, nije jedini takav lik u opusu Ive Andrića. U priči “Ćorkan i Švabica“, iz pera ovog istog sina Bosne, naslovni lik Ćorkan jedva da je još uopšte čovjek. Sve čime ga Andrić određuje, Ćorkana prikazuje kao totalno degradiranu kreaturu i društveni šljam, koji nam, što priča više napreduje, ostavlja sve manje prostora da ga uopšte doživimo kao čovjeka.

Kao dokaz, podsjećamo na istorijske činjenice iz vremena kada je koncipirana dugoročna strategija za pripajanje Bosne od strane srpskih vladajućih krugova. U planovima da se kneževina Srbija nametne kao hegemon na Balkanu, najveći značaj imalo je upravo pripajanje Bosne Srbiji i svojatanje Bošnjaka (“muhamedanaca, pravoslavac i katolika“) kao navodnog dijela srpskog naroda. Otvoreno naglašavajući da u Bosni žive Bošnjaci i to muhamedanci, pravoslavci i katolici, sam autor konspirativnog dokumenta velikosrpskog nacionalnog programa, poznatog pod imenom“Načertanije“, Ilija Garašanin ukazuje na prvorazrednu važnost propagande koja će Bošnjake pridobiti i vremenom “pretvoriti“ u Srbe, ističući nevoljno, ali bez okolišenja:

“…mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavših Bošnjaka.“[25]

Razumije se, oba ovdje analizirana lika su tvorevine književne imaginacije, umjetnički posredovane parabole, ali je promjena aksiološke paradigme nacionalnog identiteta koju oni simboliziraju, toliko drastična da zapravo označava krajnje tačke amplitude očuvanja i gubitka nacionalnog samopoštovanja i čak samog postojanja i nepostojanja nacionalne svijesti koju simbolički označavaju, s jedne strane Smailagić Meho, a s druge Ćorkan (ili još gore, Alija Đerzelez). Zločin usmjeren na totalnu denacionalizaciju Bošnjaka, izvršavan svim sredstvima kulturne de-identifikacije, de-islamizacije, i socijalno-psihološke degradacije kolektivnih aksioloških ideala, čije su žrtve bili Bošnjaci tokom minulih stotinu i nešto više godina, ostao je, i na žalost, ostaće bez zaslužene kazne.

Umjesto da se zabrinu zbog toga, Bošnjaci će najbolje uraditi da, što prije i što uspješnije, obnove svoje nacionalno samopoštovanje i uzdignu svoju nacionalnu aksiološku paradigmu do visina na kojima su se nalazil hiljadu godina. Jer, učine li tako, najgora kazna za ovaj zločin biće izvjesnost da će zločinci morati živjeti svjesni činjenice da im zločin nije uspio, a da su oni sami raskrinkani i osramoćeni.

¤ jelena ¤ wrote:

Connaisseur Karlin wrote:
ma ko zna sto sam mu stavila da jede

poanta sa linka:

Mislim da se pisci istorijskih pripovedaka i romana ne bi složili sa tim i da bi pre bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost u ono što smatramo prošlošću, da s lakoćom, kao u snu, prelaze pragove stoleća.

problem nisu iskljucivo pisci,ali jesu osobe koje citaju i razlicitio razumijevaju njihov pisana djela

P.S. inace,istorijske novele su jako cudan zanr

Si Kej, moje riječi i plemenita namjera nečasno su zloupotrijebljene.

E, moj Ivo, na vrijeme si umro...


Još jedna poenta sa linka...

''svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča.''

Kat wrote:http://feridmuhic.com/?p=3619

Oduzmi Đerzelezu konja i on je odmah sveden na svoju pravu mjeru. A njegova prava mjera se otkriva čim Đerzelez siđe s konja, pa se odmah vidi da Alija i nije nikakav junak, nego “neobično nizak i zdepast…da su mu ruke nesrazmjerno duge, i da hoda sporo i raskoračeno“[3]. Ako vam se, u svjetlu ovog opisa, ne pojavi pred očima prije čovjekoliki majmun nego čovjek, onda ili niste pažljivo čitali, ili nikada niste vidjeli čovjekolikog majmuna.
Malo kasnije, pijani gosti seoske mehane prave budalu od Alije Đerzeleza jednom imbecilnom trkom, u kojoj ga bodre povicima “Ačkosum magarče!“ i “Aferim kenjčino!“. U opisu Ive Andrića, Alija Đerzelez “gleda razroko“, a umjesto da misli, kao svi ljudi što misle, kod Alije Đerzeleza se ovaj proces svodi na to da mu se“…pod tom tvrdom, debelom lobanjom javi nekakav tračak svjetla“. Izživljavanje ovog pisca nobelovca, sina Bosne, na račun najvećeg nacionalnog junaka bošnjačke nacionalne epike, ide tako daleko da Alija Đerzelez nije samo tupoglav kao obični tupoglavci, nego da je on cijeli, posvuda tup, da mu je tupo sve, pa mu je čak i glas – tup! Kada viče, Alija Đerzelez ne viče kao svi ljudi – jakim, visokim, zvonkim ili oštrim glasom, nego upravo – “tupim glasom“[4]!?
Alija Đerzelez – književna nakaza – takav kakav je prikazan, neuporedivo inferiorniji i intelektualno i emocionalno i etički od književne nakaze Quazimoda Viktora Igoa, nije jedini takav lik u opusu Ive Andrića. U priči “Ćorkan i Švabica“, iz pera ovog istog sina Bosne, naslovni lik Ćorkan jedva da je još uopšte čovjek. Sve čime ga Andrić određuje, Ćorkana prikazuje kao totalno degradiranu kreaturu i društveni šljam, koji nam, što priča više napreduje, ostavlja sve manje prostora da ga uopšte doživimo kao čovjeka.

Kao dokaz, podsjećamo na istorijske činjenice iz vremena kada je koncipirana dugoročna strategija za pripajanje Bosne od strane srpskih vladajućih krugova. U planovima da se kneževina Srbija nametne kao hegemon na Balkanu, najveći značaj imalo je upravo pripajanje Bosne Srbiji i svojatanje Bošnjaka (“muhamedanaca, pravoslavac i katolika“) kao navodnog dijela srpskog naroda. Otvoreno naglašavajući da u Bosni žive Bošnjaci i to muhamedanci, pravoslavci i katolici, sam autor konspirativnog dokumenta velikosrpskog nacionalnog programa, poznatog pod imenom“Načertanije“, Ilija Garašanin ukazuje na prvorazrednu važnost propagande koja će Bošnjake pridobiti i vremenom “pretvoriti“ u Srbe, ističući nevoljno, ali bez okolišenja:

“…mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i obšta narodna istorija Bosne u kojoj ne bi se smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavših Bošnjaka.“[25]

Razumije se, oba ovdje analizirana lika su tvorevine književne imaginacije, umjetnički posredovane parabole, ali je promjena aksiološke paradigme nacionalnog identiteta koju oni simboliziraju, toliko drastična da zapravo označava krajnje tačke amplitude očuvanja i gubitka nacionalnog samopoštovanja i čak samog postojanja i nepostojanja nacionalne svijesti koju simbolički označavaju, s jedne strane Smailagić Meho, a s druge Ćorkan (ili još gore, Alija Đerzelez). Zločin usmjeren na totalnu denacionalizaciju Bošnjaka, izvršavan svim sredstvima kulturne de-identifikacije, de-islamizacije, i socijalno-psihološke degradacije kolektivnih aksioloških ideala, čije su žrtve bili Bošnjaci tokom minulih stotinu i nešto više godina, ostao je, i na žalost, ostaće bez zaslužene kazne.

Umjesto da se zabrinu zbog toga, Bošnjaci će najbolje uraditi da, što prije i što uspješnije, obnove svoje nacionalno samopoštovanje i uzdignu svoju nacionalnu aksiološku paradigmu do visina na kojima su se nalazil hiljadu godina. Jer, učine li tako, najgora kazna za ovaj zločin biće izvjesnost da će zločinci morati živjeti svjesni činjenice da im zločin nije uspio, a da su oni sami raskrinkani i osramoćeni.