REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2005. BiH – Belgija 1:0
2005. Litvanija – BiH 0:1
2005. SCG – BiH 1:0
Konačno dođe red i na famoznog Jakirovića da kažem i o njemu koju. Ovaj fudbaler je rođen 23. decembra 1976. godine u Mostaru, ali je odrastao u Metkoviću, u susjednoj Hrvatskoj. Svoju karijeru, u kojoj je izmijenio mnogo različitih klubova (ni u jednom se nije zadržavao duže od dvije sezone), započeo je igrajući za Neretvu iz Metkovića. U sezoni 1994/95 je ona bila član 1. HNL-a, pa je tako i Jakirović debitovao u društvu najboljih u Hrvatskoj sa svojih 18 godina. Naredne sezone je ipak proveo u nižem rangu, pa i nakon prelaska u RNK Split 1996. godine. Time je započeo njegov dugi put na kome je postao stanovnik mnogih gradova i igrač brojnih klubova. U Splitu se očigledno pokazao kao talentovan vezni igrač, tako da ga je doveo jedan od najjačih slovačkih klubova, Spartak iz Trnave. Iako se izborio za mjesto prvotimca, u Trnavi nije ostao dugo, te se uskoro vraća u HNL potpisavši za Istru iz Pule. Na prelazu u novi milenij iz Istre odlazi na sjever Slovenije, u Korotan iz Prevalja. Nakon solidnih partija u Sloveniji, 2002. godine postaje član Kamen Ingrada, koji je tada imao najjači tim u svojoj historiji. Tu se uspio stabilizovati i ostati pune dvije sezone, što je njemu evidentno bila mjera. U dvije solidne sezone Kamena, Jakirović je bilježio i više nego dobre nastupe, možda i ponajbolje u svojoj karijeri. Igrao je i u Kupu UEFA, u kome je Schalke jedva uspio izbaciti njegovu ekipu. Nakon što je Kamen Ingrad počeo slabiti, Jakirović prelazi u stabilniji NK Zagreb, sa kojim je također odigrao odličnu sezonu, uz pet postignutih golova u prvenstvu.
Nakon nesuglasica sa upravom kluba, Jakirović napušta Zagreb već početkom sljedeće sezone, da bi ostvario transfer svoje karijere – prelazak u bugarskog prvaka CSKA iz Sofije. Odmah nakon toga je dobio i poziv za našu reprezentaciju. CSKA je pružio dobre nastupe u pretkolu Lige prvaka, ali ipak nije uspio preći veliku prepreku u vidu Liverpoola, tako da se morao zadovoljiti igranjem u grupnoj fazi Kupa UEFA. Za Jakirovića je to svakako bio veliki doživljaj, budući da je igrao protiv velikih klubova kao što su HSV ili Monaco. Nakon pristojnih sezonu i pol u Bugarskoj, naš igrač prelazi u Austriju, gdje je tokom 2007. godine igrao za Pasching i Kärnten. To je bio veliki promašaj i nagli početak silazne putanje u njegovoj karijeri. U Austriji je odigrao svega par utakmica, a donekle se povratio prelaskom u Rijeku, za koju je igrao mnogo češće, ali to opet nije bila forma slična onoj iz njegovih najboljih dana. Okončavši ugovor sa Rijekom nakon pola godine je prestao sa igranjem na najvišem nivou, te od tada nastupa isključivo za nižerazredne ekipe. Tako je po odlasku iz Rijeke postao član austrijskog trećeligaša Spittala, a nakon ko zna kojeg povratka u Hrvatsku je nastupao za više klubova iz Zagreba ili njegove okoline. Prvi u tom nizu je bilo Lučko, u kojem će ga pamtiti po pravom kuriozitetu. Naime, u utakmici kupa je stao na gol nakon što je njegov golman isključen, te je prilikom izvođenja penala protivnicima odbranio čak tri udarca i donio svojoj ekipi prolaz dalje. Proteklih godina je igrao i za ekipe trećeg i četvrtog ranga (Dugo Selo i Sloga Zagreb), ali sada ima priliku da se sa drugoligašem iz Sesveta vrati u društvo najboljih u Hrvatskoj. Jakirović će za koji dan napuniti 38 godina.
Iako nikada nije živio u Bosni i Hercegovini, Sergej Jakirović je pravo igranja za našu selekciju stekao po dva osnova: činjenice da se rodio u Mostaru (tu je valjda bilo najbliže veće porodilište za njegovu majku) i bosanskohercegovačkog porijekla njegovog oca Envera. Ono po čemu ga je cjelokupna domaća javnost dobro zapamtila jeste činjenica da je kao prilično anoniman igrač dobio priliku da u cijelosti odigra jednu od najvažnijih utakmica naše reprezentacije u historiji – onu tegobnu protiv Srbije i Crne Gore na Marakani. Priliku koju je vrlo slabo iskoristio. U toj utakmici nam je trebala isključivo pobjeda, a Jakirović je igrao jednu od ključnih pozicija u sredini terena. U toj ulozi i pod takvim pritiskom se loše snalazio. Lopti koje je trebao prosljeđivati za naše ofanzivce jednostavno nije bilo, tako da se stekao generalni dojam da je bio možda i najlošija karira u blijedom izdanju naše selekcije, koje je opet bilo posljedica brojnih faktora, između ostalog i grozomorne atmosfere na stadionu. Mnogi će stavljanje Jakirevića u vatru u tako epski važnoj utakmici okriviti tadašnjeg selektora Sliškovića, uz konstataciju kako se radilo o očiglednom primjeru menadžerskog tala i pokušaja prodaje igrača preko reprezentacije. Ja sam malo drugačijeg mišljenja. Jakirović je pozvan u reprezentaciju odmah nakon (ne prije) njegovog transfera u CSKA, tako da mi se ne čini logičnom priča o njegovom prodavanju. Prije će biti da je on bio samo jedan od brojnih Sliškovićevih eksperimenata. Neki su uspjeli, ali ovaj sa Jakirevićem, koji je trebao poslužiti kao faktor iznenađenja, očigledno nije. U memoriji mnogih navijača, utakmica na Marakani se čini kao prva i posljednja utakmica ovog igrača u reprezentativnom dresu, ali treba naglasiti da je on skupio ukupno pet nastupa u istom (tri kvalifikaciona i dva prijateljska). Razlog za to je valjda činjenica da je bio neprimjetan u tim ostalim mečevima u kojima i nije imao veliku minutažu.
Međutim, nije da ovo ne oduzima dosta vremena... Ostalo mi je još više od 80 igrača, nadam se da ću imat snage, volje i vremena svoju namjeru istjerat do kraja 
Najbolji Celikov napadac od nezavisnosti BiH, i danas pravi budale od odbrambenih igraca u Kantonalnoj ligi ZDK.
