I tako se spontano, unatoc trolanju, vratismo na temu!
Nevjernik koji voli vjernicu, koja voli Boga... brezbel ne mrzi ni Boga!
Dakle, pitanje da li vjernik "mora" voljeti Boga je malo i nesuvislo, interesantnija su mi sva druga izvedena pitanja: Da li nevjernik mora mrziti Boga? Da li Bog mrzi nevjernika? Da li je moguce mrziti religiju i voljeti Boga? Da li "mrziti Boga" ipak znaci njegovo priznavanje?...
U svakom slucaju, privlacenje, cak zajednicki zivot vjernika sa nevjernikom je zapravo veoma cesta situacija. Toliko cesta da pomisljam da se i tu radi i o nekoj vrsti privlacenja razlicitosti. Cak i nesto kao "podjela uloga"!
Govorim iz licnog iskustva i mogu samo reci da, sa godinama, umjesto "popustanja jedne strane" imamo neku vrstu snazenja obje pozicije uz istovremeno jacanje veze. Zaista cudno.
Ali mene to vise i ne cudi, toliko je zajednickih tacaka kad covjek istinski TRAGA za sustinom naseg postojanja i toliko je odsustvo dokaza na obje strane da covjeku zapravo ne preostaje nista drugo nego biti otvoren za sve opcije! Moja religijska polovica uziva u mom ateistickom moralisanju, a meni nije mrsko njeno poznavanje materije koja mene bas i ne interesuje

ali u njoj nalazim neke dodirne tacke sa onim do cega sam ja "samouk" dosao.
U svakom slucaju lijepo je i nadasve zanimljivo biti u drustvu nekoga ko nije kao ti, pogotovo kad to druzenje potraje a umjesto dosade desava se svakodnevno otkrivanje onog drugog.
Iskustvo koje ne bih nizasta mijenjao i toplo ga preporucujem svima!