lejlamo wrote:rekoh ja, nastavnik je za sve kriv

DA se nadovezem...
Nisam procitao bas sve postove, ali cini mi se dovoljno da vidim kako nema nikoga iz obrazovanja. Ali, evo, imam ja.
Dakle, zaposlen sam u osnovnoj školi u Ze-Do kantonu. Pokušat cu da odgovorim na neka pitanja i dileme, kao i ulogu nastavnika u školi. Ne mislim da imam rješenja, nego možda i više pitanja od vas samih.
Kao prvo, nastavnik ima određene obaveze koji su mu propisani obimom poslova koji reba da obavi. Osim same nastave tu su svakako ocjene. Naravo, nastavnik ima one koji ga nadziru-direktor, pedagog (da, vjerovali ili ne) i ovi iz Ministarstva, savjetnici, jel. E, da bi uspješno završio polugodište/šk.godinu nastavnik MORA da zaključi ocjene jer je to u njegovom opisu poslova. Pravilnik o ocjenjivanju kaže da ocjena NE MORA biti brojčani zbir, srednja ocjena nego UTISAK NASTAVNIKA, ali se princip uglavnom svodi na ovo prosjek, srednja ocjena. Zašto? Upravo zato da ne bi došlo do ovakvih situacija i pitanja: direktora, pedagoga, savjetnika i naravno, najvažnije -RODITELJA. Sistem utiska sasvim lijepo fnkcioniše kada imamo situaciju da neko ima sve petice i onda dobije neku dvojku ili trojku pa mu ne može biti petica. Cuj, pa omakne se svakome. Takvi đaci nemaju problema jer su vrijedni, rade, iskazuju želje, iskazuju se u slobodnim aktivnostima, zainteresirani su itd. tu uvijek, ali uvijek ide utisak. Najlakše je, vjerujte, sa učenicima koji imaju četvorke i petice. Naprosto ja nemam problema sa ocjenjivanjem takvih učenika jer oni uvijek rade, aktivni su itd. Trojka, zlatna sredina-hm, ne bih da generalizujem, ali su to uglavnom učenici koji uče koliko im treba. Nauče, recimo jednom za 3 i onda spavaju mjesec, dva. Na kraju ( a anketirao sam ih) kada treba da se zaključuju ocjene oni izračunaju sebi da ne mogu ni gore ni dolje i jednostavno ništa ne rade. Problem nastaje kod dvojki i jedinica. Kako su dvojke uvijek blizu jedinice... tu se zna zakomplicirati. Imamo recimo slučaj da učenik ima 3 jedinice i prepiše na kontrolnom i dobije 3 (što zaista nije teško). Opći utisak je 1, ali matematički je 1.5 (2). Šta biste uradili u ovom slučaju? Naravno, UVIJEK se ide u korist učenika. Zaključno je 2. Da li je to pogrešno ili ispravno.
To znaju samo oni koji u ovom slučaju zaključe 1 i žele da učenik nešto nauči. Slijede pritisci: direktora, pedagoga, savjetnika/nadzornika, oooo, i njegovog veličanstva RODITELJA.
I uvijek (što me jako iritira) se više pažnje poklanja učenicima koji ništa ne rade, zezaju se cijelu godinu nego na đake koji su vrijedni, talentovani, rade iskazuju svoje sposobnosti jer oni, jel, po defaultu znaju.
E, sada. Ako kazem da su u Ministarstvu Ze-Do k/an(ur)tona izmislili nekakvu frekvenciju ocjenjivanja (na svakom času moraš da daš najmanje jednu ocjenu i da imaš neki postotak preko 70% ocjenjenih časova) i da tu ima neka krivulja prema kojoj moraš da imaš najveći broj trica (to je ko neka parabola) šta da se kaže. Ukoliko ne uradiš ovu frekvenciju dobiješ od direktora neki minus: ah, da zaboravio sam reći da se u Ze-Do kantonu i nastavnici ocjenjuju. Jedna od ocjena jeste i ova frekvencija. Nije problem to se mi ocjenjujemo, ali to uglavnom ide na račun đaka. Nije važno koliko imaš talenata, koje si uspjehe napravio na takmičenjima sa đacima itd. nego jel se BROJKE POKLAPAJU.
Ili recimo ovo-sada je HIT inkluzivno obrazovanje, namjerno koristim riječ HIT jer se niko od nadležni (Ministarstvo) ozbiljno ne bavi time, nego kao to bi se trebalo primjenjivat-nema propadanja (jedinica). I krenem ja da primjenjujem. Imam đaka koji mi recimo u testu napiše više nego što je ikada napisao i ja sav sretan dam mu 3 da ga podstaknem, dam podršku. Onda se đak, koji ne treba takvu vrstu podrške, inkluziju, jel, javi i kaže: šta je ovo, pa ja duplo bolje od njega uradio, idem se žalit direktoru. Pošto je demokratija, ja mu kažem, OK, imaš pravo da se žališ. Naravno, vjerujem da će se žaliti i kod kuće. Dođe roditelj u školu, pa ti objasni sada, kukala ti majka. I to se vrti u krug. Začarani krug. A ja samo želim da se bavim obrazovanjem, a najviše vremena provedem na objašnjavanje zašto baš ta OCJENA.
I tako dalje... Mogu reći jedino da bi većina nastavnika bila najsretnije da se ocjenjivanje ukine. Učimo liepo jedno polugodište. Na kraju imamo završni test ili nek se zove već nekako (test je ružna riječ, jel) i klasifikujemo đake-uspješni, dobri, nuspješni (mislim, sada govorim hipotetički, vjerujem da negdje u nekoj zemlji postoji sistem koji bi zadovoljio ovaj princip-prepišimo ga!) Pa drugo polugodište i gotovo.