Forum Klix.ba

Cesto se pokusavam sjetiti nekih detalja sa pocetka agresije, ali mi ne polazi za rukom. Prije par dana sam tako, u jednom razgovoru sa prijateljima, dosao do zakljucka da se niko od nas ne sjeca jesmo li uopce spavali prvih mjeseci agresije. Ono cega se sjecam jeste da su noci bile izuzetno hladne, tako da ni duge gace, pa trenerka preko njih i na kraju preko svega rucno pravljene maskirne pantalone (od satorskog krila) nisu pomagale nesto specijalno protiv hladnoce.

Kad sam sve ovo vec spomenuo, kada sam ranjen u nogu 28.05.1992. godine, prijatelji koji su mi pomagali su se smijali kada su vidjeli sta sve imam na sebi.

Medjutim, najupecatljiviji dogadjaj sa pocetka agresije za mene dogodio se 27.06.1992. godine, kada sam tesko ranjen. Te scene me i danas u snu "proganjaju". Vec sam na jednom podforumu opisao taj dogadjaj, tako da cu ga ovdje samo copy/paste:

"Napokon, stigao sam na sigurno. Pao sam. Trajalo je cijelu vjecnost. Krenulo je od stopala, pa preko nogu, stomaka, grudi, ruke, vrata, brade, a zavrsilo na glavi. Lezeci, odjednom sam imao jaku zelju za snom. Medjutim, pred ocima su mi pocele da prolaze slike iz mog zivota. Kratkog. Imao sam nepunih 19 godina, ali te slike su se nasumice smjenjivale kao da sam prozivio mnogo duzi zivot.

Ocni kapci su polako poceli da se spustaju, a na lice mi je dosao blazeni osmjeh. U jednom momentu, poceo sam da ostajem bez zraka. Gusio sam se. Disi! Disi, molim te! Nemoj zaspati! Kao kroz maglu, cuo sam zenski glas, pomjesan sa placem.

Kao iz najljepseg sna, lijeno sam podigao ocne kapke i iznad sebe ugledao Stelu. Plakala je. U ruci je drzala zavoje kojima je pokusavala obrisati krv sa mog lica. Zagrcnuo sam se. Iz usta mi je pocela da izlazi neka topla tekucina. Slijevala se je niz moje obraze. Uz veliki napor, okrenuo sam glavu i krajickom oka, vidjeo potocic krvi kako silazeci niz obraz odlazi niz ulicu. Ponovo sam se okrenuo ka njoj pokusavajuci joj nesto reci, ali bez uspjeha. Svaka rijec koju sam pokusao izgovoriti mjesala se je sa krvlju, stvarajuci samo zvuk krkljanja. Ponovo zelja za snom. Napokon sam shvatio sta se desava.

Pokusao sam pruziti ruke prema njoj, sa molbom da me neda. Da ne dopusti da zaspem. Da umrem. Uzalud. Ruke stoje gdje stoje. Bol. Poceo sam osjecati bol. Sa svakim mojim pokusajem jauka, iz usta je izlazila veca kolicina krvi. Ne mogu da disem. Dolazi neko auto. Stavljaju me na nosila I unose u isto.

Vidim nebo. Plavo nebo. Imam osjecaj da plovim po njemu. Auto ide, a moj pogled uperen u nebo govori da stojim u mjestu. Opet bol. Prejaka. Daju mi morfij. I opet zelja za snom. Zovu me. Gledam oko sebe i vidim samo ljude obucene u bijelo. Izgledaju mi kao andjeli. Osjecam se blazeno.

Napokon san. Zaspao sam. Iz tog sna probudio sam se 20-ak dana kasnije. I opet ljudi u bijelom. U jednom momentu na licima sam im vidjeo osmjeh zadovoljsta. A, vec u drugom zabrinutost. Borba. I moja i njihova, za moj zivot se nastavlja. Traje dugih 60 dana. Napokon se oporavljam. Napokon sam tamo gdje treba da budem. U odbrani Bosne i Hercegovine."

Uh rat...pocetak....

Bila sam jakkkoo mala...oko 6 godina
U osnovnu skolu sam krenula u ratu....
E sada moje sjecanje na pocetak je malo ono sturo, ali evo pokusat cu.Mozda ce me neko od starije raje podsjetiti na neke detalje kojih se ne sjecam bash najbolje.Da li sto sam ih potisnula ili sto sam bila premala da bi se sjecala.
Tu noc je bila neka tekma ili se varam ??? Nekako kao kroz maglu se sjecam da sam sa tatom i sestrom do kasno u noc bila budna.E sad da li je bila tekma ili neki boks mec...ili sam samo umislila fkt ne znam
Znam da smo ustali ne bash rano u jutro, tata je provirio kroz prozor i na ulazu u Olimpijsko naselje bile su one metalne barikade ili zvijezde
Onako je malo bio u cudu....mama je bila na poslu( zdrav.radnik)
Ubrzo nas je nazvao moj sisani kum i rekao tati na tel. da je rat poceo da ne izlazi iz kuce.....tata mu je rekao da nema ni hljeba u kuci da sestri i meni da dorucak...
Kum je uspio da nam donese do tih barikada jedan hljeb iz svoje kuce ....koji je tata jedva preuzeo jer ga je vojska cijelo vrijeme gurala i vukla....
( to smo seka i ja vidjele s prozora)
Strasno smo se brinuli za mamu koja 48h nakon nije mogla da dodje kuci zbog barikada.Bila je fakticki zatvorena u bolnici...
Dalje mi je sve nekako u magli...odjednom mi u sjecanje upadaju slike masakra po c fazi.Moj prvi dan skole u nekom podrumu sa cca 60 drugih ucenika u istoj ucionici.I nase uciteljice koja se silno trudila da nas nauci bilo cemu u toj strasnoj situaciji....
Sjecam se da je skoro pa svaki dan falio jedan dzak u razredu... da nas je sjedilo po 4, 5 na jednoj stolici i da je bilo jako mracno.... te da je moja najdraza sestra pod kandilima radila s mnom , ucila me da pisem citam i pravila mi lutkice od papira pokusavajuci da me koliko toliko ucini sretnom.
Sjecam se podruma i igara u tim podrumima...maminih suza jer je cijeli rat radila na traumi i sjecam se da tate nije nikad bilo kuci....da je bio na nekim linijma...a veze tada nisam imala sta to znaci.
Dane i dane sam provodila sa sekom sama....koja je isto bila dijete kao i ja.
Navecer bi pogasile svejtla(kandila ) i prepadale se u mraku sa upaljacima koji su samo kresali...hahahah
Sjecam se suza mog oca kada sam mu donjela dva listica koja su predstavljala moju dzacku knjizicu....zavrsila sam prvi i drugi razred u 4 mjeseca.
Uh ima mnogo toga....ali nekako ne zelim da zaboravim...ne zelim da potisnem ta sjecanja.Zelim jednog dana da to pricam svojoj djeci onako kako moja sestra danas prica svojoj.To je dio nas i ne smije biti zaboravljano.
Tuzna sam jer nakon toliko boli , tuge i jada smo se pustili....dajemo prostor dusmanima ove zemlje da nas na indirektan nacin ubiju... uniste.
Nekako smo se svi sklonili u stranu ( pogotovo omladina )...kao da se to nas ne tice, kao da imamo drugu drzavu...
Valjda ce doci taj dan kada cemo se svi dici skupa ( kao u ratu) i braniti nasa prava, raditi za bolje sutra....napraviti sistem onakav u kakvom zelimo da nasi narastaji rastu.....

KENJAC wrote:Nekad padne nadvojvoda nekad starisvat! Nikad se ne zna cija je glava prva - tako ovdje pocinje rat !

Hej Kenjac, hajde vas kenjas pojedi ta govna, idiote balavi. Je'o te Nele u sh'pak 1000000 puta

pustopoljina wrote:nije bolje potisnuti. to je nas zivot. od potiskivanja mozes samo zavrsiti lose.
gledam sada,tri i pol godine mi prodju u letu...cini mi se kao da je pjesma iz 2005 izasla prije dva-tri mjeseca.a one 3,5 godine mi se cine kao da su mnogo duze trajale.

Zivim u Americi od 1995 i znam dosta nasih ljudi ovdje. Neki ljudi su pricali o ratu stalno kad su dosli prvih par godina i onda su prestali. Ja nisam o ratu uopste ni razmisljao nesto puno niti pricao prvih 10ak godina nakon rata.
Neki ljudi tek sada pocinju da pricaju o ratu. Tako da svakoga ima vrijeme kada pocne da prica i suocava se s tim. Tako je barem nama bilo u diaspori. Neki su se prvo brinuli o skoli, neki o poslu, neki o porodici i prezivljavanju u drugoj drzavi. Ja sam licno imao 15 godina kad sam dosao u Ameriku i borio sam se prve 3 godine sa depresijom tako da mi je trebalo dosta godina da pocnjem razmisljati o ratnim iskustvima (Bosnjak sam koji je zivio u Banjaluci do februara 95e). Svakako da se slazem da je ljudima koji su ostali u Bosni bilo sasvim drugacije. Gradovi su bili sruseni, stanovi unisteni, oziljci i posljedice rata su bili na svakom koraku tako da nije bilo izbora nego se boriti s tim odmah. Mi, dijasporci, smo imali priliku birati kad cemo se snositi s tim.

arijan@ wrote:Uh rat...pocetak....

Bila sam jakkkoo mala...oko 6 godina
U osnovnu skolu sam krenula u ratu....
E sada moje sjecanje na pocetak je malo ono sturo, ali evo pokusat cu.Mozda ce me neko od starije raje podsjetiti na neke detalje kojih se ne sjecam bash najbolje.Da li sto sam ih potisnula ili sto sam bila premala da bi se sjecala.
Tu noc je bila neka tekma ili se varam ??? Nekako kao kroz maglu se sjecam da sam sa tatom i sestrom do kasno u noc bila budna.E sad da li je bila tekma ili neki boks mec...ili sam samo umislila fkt ne znam
Znam da smo ustali ne bash rano u jutro, tata je provirio kroz prozor i na ulazu u Olimpijsko naselje bile su one metalne barikade ili zvijezde
Onako je malo bio u cudu....mama je bila na poslu( zdrav.radnik)
Ubrzo nas je nazvao moj sisani kum i rekao tati na tel. da je rat poceo da ne izlazi iz kuce.....tata mu je rekao da nema ni hljeba u kuci da sestri i meni da dorucak...
Kum je uspio da nam donese do tih barikada jedan hljeb iz svoje kuce ....koji je tata jedva preuzeo jer ga je vojska cijelo vrijeme gurala i vukla....
( to smo seka i ja vidjele s prozora)
Strasno smo se brinuli za mamu koja 48h nakon nije mogla da dodje kuci zbog barikada.Bila je fakticki zatvorena u bolnici...
Dalje mi je sve nekako u magli...odjednom mi u sjecanje upadaju slike masakra po c fazi.Moj prvi dan skole u nekom podrumu sa cca 60 drugih ucenika u istoj ucionici.I nase uciteljice koja se silno trudila da nas nauci bilo cemu u toj strasnoj situaciji....
Sjecam se da je skoro pa svaki dan falio jedan dzak u razredu... da nas je sjedilo po 4, 5 na jednoj stolici i da je bilo jako mracno.... te da je moja najdraza sestra pod kandilima radila s mnom , ucila me da pisem citam i pravila mi lutkice od papira pokusavajuci da me koliko toliko ucini sretnom.
Sjecam se podruma i igara u tim podrumima...maminih suza jer je cijeli rat radila na traumi i sjecam se da tate nije nikad bilo kuci....da je bio na nekim linijma...a veze tada nisam imala sta to znaci.
Dane i dane sam provodila sa sekom sama....koja je isto bila dijete kao i ja.
Navecer bi pogasile svejtla(kandila ) i prepadale se u mraku sa upaljacima koji su samo kresali...hahahah
Sjecam se suza mog oca kada sam mu donjela dva listica koja su predstavljala moju dzacku knjizicu....zavrsila sam prvi i drugi razred u 4 mjeseca.
Uh ima mnogo toga....ali nekako ne zelim da zaboravim...ne zelim da potisnem ta sjecanja.Zelim jednog dana da to pricam svojoj djeci onako kako moja sestra danas prica svojoj.To je dio nas i ne smije biti zaboravljano.
Tuzna sam jer nakon toliko boli , tuge i jada smo se pustili....dajemo prostor dusmanima ove zemlje da nas na indirektan nacin ubiju... uniste.
Nekako smo se svi sklonili u stranu ( pogotovo omladina )...kao da se to nas ne tice, kao da imamo drugu drzavu...
Valjda ce doci taj dan kada cemo se svi dici skupa ( kao u ratu) i braniti nasa prava, raditi za bolje sutra....napraviti sistem onakav u kakvom zelimo da nasi narastaji rastu.....

jezevi su bili na skretanju trole prema dobrinji i tu se prvih dana nije kretao niko koliko se ja sjecam kakva vojska.....cete nisu setale tu preko dana vec isle u hiper po hljeb kao i svi mi....al nam ga zato sloze navecer zoljicama....da kum nije bio u onoj kuci do doma zdravlja dobar kum nema sta ako je tamo bio ..... u to doba je jos bilo hljeba kod bivse poste na mojmilu, po granapima na AP i u hiperu

Bili su od prvog dana na Lukavickoj cesti i maltretirali narod koji je uredno isao na posao i vracao se, nekad vise, nekad manje. Jesu isli u hipermarket u civilu i tako je bilo do 13. maja kada im je JNA prepustila kontrolu na vodovodu. Preko dana se nije puskaralo, sporadicno je bilo kada neki balavac sa carapom na glavi prepozna nekoga pa da ga ishavjesti a sa prvim mrakom je bivalo svega.

Prvo se osjetilo u firmi vecina raje ode fol na godisnji,cuj u Maju na godisnji onda pocese barikade u naselju i na kraju jednu noc onako ga mazno umalo me ne uhapsise na Grbavici poso fol kuci.Sutra kad se probudi gotovo pocelo.Ostalo se zna ko i ostali mada meni i noga ode ali osta fala bogu u jednom komadu.

smurf wrote:Bili su od prvog dana na Lukavickoj cesti i maltretirali narod koji je uredno isao na posao i vracao se, nekad vise, nekad manje. Jesu isli u hipermarket u civilu i tako je bilo do 13. maja kada im je JNA prepustila kontrolu na vodovodu. Preko dana se nije puskaralo, sporadicno je bilo kada neki balavac sa carapom na glavi prepozna nekoga pa da ga ishavjesti a sa prvim mrakom je bivalo svega.

tako je.....ma zaboravila sam ponesto, a sjecam se kad su osvanuli ukopani na brdu......mi smo jedva otisli iz pancirke ulijetali su nam u zgradu i govorili kako neko s krova na njih puca pa moraju da nam sloze zolju navecer jer taj pucac nece da prestane
bilo ih je po cesti, a nekako je bas cudno kad su s mojmila poceli iz svojih stanova da sele u ono selo oko doma zdravlja koje budaletine.........neki su danas u bijeljini, bratuncu i trebinju, a neki na dobrinji ali dio RS-a, a jedan je ubijen u tom selu cim je preselio jer je ranije bio posvaĐŽan s nekim srbima

Sjecam se, sunce vani mi sutamo lopte, cuju se neki pucnji kratkotrajni,kad poce sirena da vristi. mi djeca govorimo cuj sirena ovo neki svatovi, hajmo vidjeti gdje su, mene stara zove brzo kuci, ma reko neka me da vidim svatove, jebliti svatovi mater mrs u kucu. Ja ono krivo mi, placem vidim i drugu djecu mame zovu, odosmo svi kucama, reko sto me zoves, kaze opsta opasnost, zaratilo se, haos, kako ce tata do kuce grad blokiran.

vjesticanametli wrote:

smurf wrote:Bili su od prvog dana na Lukavickoj cesti i maltretirali narod koji je uredno isao na posao i vracao se, nekad vise, nekad manje. Jesu isli u hipermarket u civilu i tako je bilo do 13. maja kada im je JNA prepustila kontrolu na vodovodu. Preko dana se nije puskaralo, sporadicno je bilo kada neki balavac sa carapom na glavi prepozna nekoga pa da ga ishavjesti a sa prvim mrakom je bivalo svega.

tako je.....ma zaboravila sam ponesto, a sjecam se kad su osvanuli ukopani na brdu......mi smo jedva otisli iz pancirke ulijetali su nam u zgradu i govorili kako neko s krova na njih puca pa moraju da nam sloze zolju navecer jer taj pucac nece da prestane
bilo ih je po cesti, a nekako je bas cudno kad su s mojmila poceli iz svojih stanova da sele u ono selo oko doma zdravlja koje budaletine.........neki su danas u bijeljini, bratuncu i trebinju, a neki na dobrinji ali dio RS-a, a jedan je ubijen u tom selu cim je preselio jer je ranije bio posvaĐŽan s nekim srbima

Ti ko da si u selu bila. Odakle ti toliko informacija?


Sent from my iPhone using Tapatalk

od B*** koji je bio u selu, a bila sam u pancirki i nisam iznijela ovdje niti jednu neistinu (ovaj B. je ubijen, a zena i 2 djece danas zive u Bijeljini), greskom je otisla granata i na 2. sprat pa ubila srbina kojeg mozda nije trebalo ubiti....sta ja znam eto moze se reci da sam skoro u selu bila

vjesticanametli wrote:od B*** koji je bio u selu, a bila sam u pancirki i nisam iznijela ovdje niti jednu neistinu (ovaj B. je ubijen, a zena i 2 djece danas zive u Bijeljini), greskom je otisla granata i na 2. sprat pa ubila srbina kojeg mozda nije trebalo ubiti....sta ja znam eto moze se reci da sam skoro u selu bila

Ma vjerujem ti, a pitam zato što slabo poznajem dešavanja u donjem dijelu Mojmila. Bilo vam je pravo guravo, koliko ja znam. Početak rata, pogotovo, a što se kasnije dešavalo, dobro znam.

Ne znam zašto, ali ja u sjećanju imam zimu kao početak rata ili tako neko hladnije vrijeme, sunce nikako. Kao da je mart bio... Sjedili smo u kući - otac, mama i ja, brat je bio u školi. Otac je gledao kroz prozor i ja (valjda sa njim). Mama je šetala po sobi zabrinuta za brata. Spominjao se rat, a ja sam pitala šta je to. Ne sjećam se šta su mi odgovorili.

Ovo je prvo što mi pada na pamet. Ostalo ne bih spominjala (previše detalja, previše sjećanja).

Je li neko od forumaša pisao za Moje djetinjstvo u ratu?

hamza_sa wrote:Cesto se pokusavam sjetiti nekih detalja sa pocetka agresije, ali mi ne polazi za rukom. Prije par dana sam tako, u jednom razgovoru sa prijateljima, dosao do zakljucka da se niko od nas ne sjeca jesmo li uopce spavali prvih mjeseci agresije. Ono cega se sjecam jeste da su noci bile izuzetno hladne, tako da ni duge gace, pa trenerka preko njih i na kraju preko svega rucno pravljene maskirne pantalone (od satorskog krila) nisu pomagale nesto specijalno protiv hladnoce.

Kad sam sve ovo vec spomenuo, kada sam ranjen u nogu 28.05.1992. godine, prijatelji koji su mi pomagali su se smijali kada su vidjeli sta sve imam na sebi.

Medjutim, najupecatljiviji dogadjaj sa pocetka agresije za mene dogodio se 27.06.1992. godine, kada sam tesko ranjen. Te scene me i danas u snu "proganjaju". Vec sam na jednom podforumu opisao taj dogadjaj, tako da cu ga ovdje samo copy/paste:

"Napokon, stigao sam na sigurno. Pao sam. Trajalo je cijelu vjecnost. Krenulo je od stopala, pa preko nogu, stomaka, grudi, ruke, vrata, brade, a zavrsilo na glavi. Lezeci, odjednom sam imao jaku zelju za snom. Medjutim, pred ocima su mi pocele da prolaze slike iz mog zivota. Kratkog. Imao sam nepunih 19 godina, ali te slike su se nasumice smjenjivale kao da sam prozivio mnogo duzi zivot.

Ocni kapci su polako poceli da se spustaju, a na lice mi je dosao blazeni osmjeh. U jednom momentu, poceo sam da ostajem bez zraka. Gusio sam se. Disi! Disi, molim te! Nemoj zaspati! Kao kroz maglu, cuo sam zenski glas, pomjesan sa placem.

Kao iz najljepseg sna, lijeno sam podigao ocne kapke i iznad sebe ugledao Stelu. Plakala je. U ruci je drzala zavoje kojima je pokusavala obrisati krv sa mog lica. Zagrcnuo sam se. Iz usta mi je pocela da izlazi neka topla tekucina. Slijevala se je niz moje obraze. Uz veliki napor, okrenuo sam glavu i krajickom oka, vidjeo potocic krvi kako silazeci niz obraz odlazi niz ulicu. Ponovo sam se okrenuo ka njoj pokusavajuci joj nesto reci, ali bez uspjeha. Svaka rijec koju sam pokusao izgovoriti mjesala se je sa krvlju, stvarajuci samo zvuk krkljanja. Ponovo zelja za snom. Napokon sam shvatio sta se desava.

Pokusao sam pruziti ruke prema njoj, sa molbom da me neda. Da ne dopusti da zaspem. Da umrem. Uzalud. Ruke stoje gdje stoje. Bol. Poceo sam osjecati bol. Sa svakim mojim pokusajem jauka, iz usta je izlazila veca kolicina krvi. Ne mogu da disem. Dolazi neko auto. Stavljaju me na nosila I unose u isto.

Vidim nebo. Plavo nebo. Imam osjecaj da plovim po njemu. Auto ide, a moj pogled uperen u nebo govori da stojim u mjestu. Opet bol. Prejaka. Daju mi morfij. I opet zelja za snom. Zovu me. Gledam oko sebe i vidim samo ljude obucene u bijelo. Izgledaju mi kao andjeli. Osjecam se blazeno.

Napokon san. Zaspao sam. Iz tog sna probudio sam se 20-ak dana kasnije. I opet ljudi u bijelom. U jednom momentu na licima sam im vidjeo osmjeh zadovoljsta. A, vec u drugom zabrinutost. Borba. I moja i njihova, za moj zivot se nastavlja. Traje dugih 60 dana. Napokon se oporavljam. Napokon sam tamo gdje treba da budem. U odbrani Bosne i Hercegovine."

Hamza beže da ti se samo naklonim za onih 19 komada,čini mi se da sam negdje pročitao..mene jedan od 84 u rame zakačio,proletio samo kroz njega,al umro sam brate od straha..

dobojlija81 wrote:

hamza_sa wrote:Cesto se pokusavam sjetiti nekih detalja sa pocetka agresije, ali mi ne polazi za rukom. Prije par dana sam tako, u jednom razgovoru sa prijateljima, dosao do zakljucka da se niko od nas ne sjeca jesmo li uopce spavali prvih mjeseci agresije. Ono cega se sjecam jeste da su noci bile izuzetno hladne, tako da ni duge gace, pa trenerka preko njih i na kraju preko svega rucno pravljene maskirne pantalone (od satorskog krila) nisu pomagale nesto specijalno protiv hladnoce.

Kad sam sve ovo vec spomenuo, kada sam ranjen u nogu 28.05.1992. godine, prijatelji koji su mi pomagali su se smijali kada su vidjeli sta sve imam na sebi.

Medjutim, najupecatljiviji dogadjaj sa pocetka agresije za mene dogodio se 27.06.1992. godine, kada sam tesko ranjen. Te scene me i danas u snu "proganjaju". Vec sam na jednom podforumu opisao taj dogadjaj, tako da cu ga ovdje samo copy/paste:

"Napokon, stigao sam na sigurno. Pao sam. Trajalo je cijelu vjecnost. Krenulo je od stopala, pa preko nogu, stomaka, grudi, ruke, vrata, brade, a zavrsilo na glavi. Lezeci, odjednom sam imao jaku zelju za snom. Medjutim, pred ocima su mi pocele da prolaze slike iz mog zivota. Kratkog. Imao sam nepunih 19 godina, ali te slike su se nasumice smjenjivale kao da sam prozivio mnogo duzi zivot.

Ocni kapci su polako poceli da se spustaju, a na lice mi je dosao blazeni osmjeh. U jednom momentu, poceo sam da ostajem bez zraka. Gusio sam se. Disi! Disi, molim te! Nemoj zaspati! Kao kroz maglu, cuo sam zenski glas, pomjesan sa placem.

Kao iz najljepseg sna, lijeno sam podigao ocne kapke i iznad sebe ugledao Stelu. Plakala je. U ruci je drzala zavoje kojima je pokusavala obrisati krv sa mog lica. Zagrcnuo sam se. Iz usta mi je pocela da izlazi neka topla tekucina. Slijevala se je niz moje obraze. Uz veliki napor, okrenuo sam glavu i krajickom oka, vidjeo potocic krvi kako silazeci niz obraz odlazi niz ulicu. Ponovo sam se okrenuo ka njoj pokusavajuci joj nesto reci, ali bez uspjeha. Svaka rijec koju sam pokusao izgovoriti mjesala se je sa krvlju, stvarajuci samo zvuk krkljanja. Ponovo zelja za snom. Napokon sam shvatio sta se desava.

Pokusao sam pruziti ruke prema njoj, sa molbom da me neda. Da ne dopusti da zaspem. Da umrem. Uzalud. Ruke stoje gdje stoje. Bol. Poceo sam osjecati bol. Sa svakim mojim pokusajem jauka, iz usta je izlazila veca kolicina krvi. Ne mogu da disem. Dolazi neko auto. Stavljaju me na nosila I unose u isto.

Vidim nebo. Plavo nebo. Imam osjecaj da plovim po njemu. Auto ide, a moj pogled uperen u nebo govori da stojim u mjestu. Opet bol. Prejaka. Daju mi morfij. I opet zelja za snom. Zovu me. Gledam oko sebe i vidim samo ljude obucene u bijelo. Izgledaju mi kao andjeli. Osjecam se blazeno.

Napokon san. Zaspao sam. Iz tog sna probudio sam se 20-ak dana kasnije. I opet ljudi u bijelom. U jednom momentu na licima sam im vidjeo osmjeh zadovoljsta. A, vec u drugom zabrinutost. Borba. I moja i njihova, za moj zivot se nastavlja. Traje dugih 60 dana. Napokon se oporavljam. Napokon sam tamo gdje treba da budem. U odbrani Bosne i Hercegovine."

Hamza beže da ti se samo naklonim za onih 19 komada,čini mi se da sam negdje pročitao..mene jedan od 84 u rame zakačio,proletio samo kroz njega,al umro sam brate od straha..

Hahahaaah!! Eto, doslo vrijeme i da se na ovo nasmijem. Ranjavanje koje opisujem u gornjem tekstu jeste to ranjavanje kada me je sasjekao rafal od 19 metaka. Sada, kada se sjetim toga shvatim da je svaki metak bio za po jednu godinu mog zivota.

Nazalost, posljedice tog ranjavanja, danas kada sam puuuuuno stariji nego tada, su mnogo vece, a o svakodnevnim bolovima da ne govorim.

I kao sto napisah na pocetku citiranog teksta, i dan danas se jos uvijek pokusavam sjetiti tih nekih dana sa pocetka agresije, ali izgleda kako starim rupe u sjecanju su sve vece i vece.

Hamza generacijo

Ti si meni najveci kralj ovog foruma.
Nije malo sto si apsorbovao 19 metaka i ovu zemlju natopio svojom krvlju.
Ali covjece, sto si ti pozitivan lik.

Nemoj da te ureknem , ali fakat se u Bosni takvi rijetko nalaze, osim ako ne zive blize prirodi.

Gojeni H wrote:Hamza generacijo

Ti si meni najveci kralj ovog foruma.
Nije malo sto si apsorbovao 19 metaka i ovu zemlju natopio svojom krvlju.
Ali covjece, sto si ti pozitivan lik.

Nemoj da te ureknem , ali fakat se u Bosni takvi rijetko nalaze, osim ako ne zive blize prirodi.

Hvala prijatelju na pohvalama!!

Ali ovih dana i nisam bas nesto pozitivan. Umro mi je jedan prijatelj. Otisao je jedan od nas.

Iapk sam od onih koji nastoje da sve to zaborave,nikada se više ne ponovilo.

hamza_sa wrote: Ali ovih dana i nisam bas nesto pozitivan. Umro mi je jedan prijatelj. Otisao je jedan od nas.

.

Butmiran wrote:.

ma jebi se, izbaci ti temu, listam sav sjeban 9 stranica

todd_smith wrote:

Butmiran wrote:.

ma jebi se, izbaci ti temu, listam sav sjeban 9 stranica

Isti sam, sinoć slučajno naletih i malo je reći da sam se sjeb'o u život ali koliko god je bolno čitati ovo nikada ne smijemo zaboraviti.

Pročitah sve od početka.

Često sanjam rat....
Jedno jutro nema drugarica Vele, Danijele, Marine, Tanje, Mirjane.

Imala sam 8 godina kad je počeo. Dijete, ne kontam šta se dešava, puca..... asocira me na novu godinu. Čujem odrasli komentarišu: "neće trajati duže od 7 dana, nema šanse!" Rodbina iz Nedžarića došla kod nas, puna kuća, nama djeci drago, igramo se. Odrasli zabrinutih lica a mi nesvjesni dešavanja sve dok.... sve dok vijećnica nije bila u plamenu.... Tad postajem svjesna svega. Svi iz mahale u šoku gledamo kako gori, danima sam plakala za njom... E tad sam shvatila da je to nešto ozbiljno i da ćemo se teško izvući. Kasnije smo, poslije škole, krišom znali otići u nju. Svaki put me je jeza hvatala od ruševina, sivila i mirisa paljevine
Noći bez sna, štrecanje na svaku ispaljenu granatu, panika od pomisli da se otac neće vratiti s linije, hladnoća, zalijepljene trepavice od vlažnog podruma, brojanje ispaljenih granata postali su uobićajni rituali. Mrzila sam kad bih ujutro čistila crni trag iz nosa prouzrokovan kandilom napravljenim od ulja i špage..... i sad se mogu sjetiti tog smrada. Najgori mi je bio osjećaj da će rat vječno trajati, da nema šanse da će tome doći kraj, da je samo pitanje sata kada će nas usmrtiti granata i da ćemo jednostavno svi biti ubijeni, samo moramo čekati red . Dugo, dugo nakon prestanka nisam vjerovala da je zaista kraj. Kristalno jasno se sjećam većine dana, preteških dana, tih @beno odvratnih dana svog djetinjstva!
Posebno mjesto na polici sa knjigama zauzima knjiga "Djetinjstvo u ratu" (mada sam od ove knjige očekivala više...).

oridjidji wrote:Izvinite me sto sam nekome sjebao temu, sa svojih par offtopic postova... Ali prica je pocela o tome kako je poceo rat u sarajevu... Htio sam svoje misljenje dati tome, iz perspektive momka koji je odrastao u opsadi ovoga grada. Mozda sam prici nepotrebno dao vecu sirinu nego sto sam trebao. Izvinite radi toga, ali jbg odmah postadoh SANU momak, salonski cetnik i td.koji je razocaran svime time sto nam se desilo i zato sto mislim da je moglo biti i drugacije. Odmah sam neprijatelj no.1. zato sto nisam momak od sablona i zato sto sam malo samokriticniji u pogledu na rat i polazim od nase strane i od toga sta smo mi mogli da uradimo da isti sprijecimo, a nismo uradili. JBG mrzim sve sto mi se desilo u tome ratu jer posljedice istoga osjecam i danas. Moje dijetinstvo kao i svacije drugo je proslo kroz proces ubrzanog sazrijevanja, u nama su se spajale sve lose i dobre slike i mogu ti reci samo los covjek iz onoga sto nam se desilo nije povukao pouku da nikada nikome ne treba da dozvolimo da ovaj rat se ponovi na ovome podrucju. Ako zbog icega drugog, onda zbog zrtvi trebamo da budemo jos veci antifasisti i jos veci antiprotagonisti rata. I da bog da svakome koga ikada pozeli isti u kuci bio.

Izvinite jos jednom...

Svidja mi se tvoj --Ko ima razuma, shvatitice, ko nema ,nece.
Ja bi dodala------------------------------------------Covjek bez razuma, je bez volje. Ko nema razuma dade se zavesti, zaslijepiti i od drugih upotrijebiti kao sredstvo.
Ovo nisam ja izmislila,ali vjerujem.
Nadam se da nisam ugrozila temu.
POSTOVANJE

Evo jedan prilog o početku rata u Sarajevu

https://www.youtube.com/watch?v=6VE3XMy ... freload=10