Ma,mislim da je najvažnije poći od činjenice šta bi se desilo sa BiH da nije bilo partizanskog pokreta....I da taj pokret nije pobijedio....
Šta bi bila alternativa? Kako bi u nekoj drugoj situaciji prošli Bošnjaci? (Evo, ja ću govoriti isključivo o Bošnjacima). Da li bi najveći broj pripadnika tog naroda dobio priliku za solidno obrazovanje, socijalnu i zdravstvenu skrb, mogućnost za pristojan posao? Da li bi bošnjački narod, na kraju krajeva, imao pravo da se afirmira kao narod, između ostalog i u političkom smislu te riječi, da nije bilo Titove Jugoslavije?Da li bi Bošnjaci , u nekoj drugoj situaciji, imali svoju političku elitu, a sasvim sigurno su je imali u Titovoj Jugoslaviji, ma koliko je dugo trajala borba za nacionalno ime? Da li bi ga uopće imali, pa makar i ono sa velikim m, da nije bilo Titove Jugoslavije? Jer, treba biti pošten pa reći da bošnjačka politika, od dolaska Austro-ugarske, pa do drugog svjetskog rata, i nije bila politika u pravom smislu te riječi. Njezini predstavnici su se ( uz nekoliko izuzetaka) skoro isključivo bavili pozicijom svoga staleža, dakle jednim malim brojem ukupne muslimanske populacije. Glavni interes jeste bio posjed, suština odnosa sa Srbima i Hrvatima, ovisila je od njihovog odnosa prema agrarnom pitanju, što je otežavalo političko sazrijevanje Bošnjaka.Priča o vjerskoj i kulturnoj autonomiji, također je većim dijelom bila motivirana u svrhu zadržavanja staleških povlastica. Danas, na taj period gleda se odveć romantičarski....Pa su nam svi junaci: Počev od posljednjih decenija osmanske vlasti i Husein-kapetana Gradaščevića, koji je, ma koliko danas bio glorificiran, na hatoru najrpije imao svoj lični interes u borbi za autonomiju...Još niko se nije ozbiljno pozabavio analizom mogućega stanja običnog puka, u prvom redu muslimanskog, čak i da je autonomija uspjela.Iz istih su razloga, dakle ličnih, i Rizvanbegovići stali na stranu sultana. I Ali-beg Firdus, u prvom je redu imao na umu interes veleposjednika. Naravno, neke stvari jesu , barem dijelom olakšale poziciju muslimana nakon odlaska Osmanlija.Ne treba zanemariti ni pozitivan uticaj gore pomenute borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju. ALI,ovakav način razmišljanja doveo je do skoro potpunog odstustva bilo kakve afirmacije Bošnjaka kao naroda, jer su posjedi bili važniji od svega, a koketiranje sa Srpstvom i Hrvatstvom dio "strategije", koja je imala samo trenutačni efekat.Rahmetli Mehmed Spaho, pokušao je promijeniti stvari....Ako ništa, percepcija drugih o postojanju muslimana, a koji nisu ni Srbi ni Hrvati, postajala je konstanta,ma koliko se to velikosrpskom i velikohrvatskom projektu, još u taj vakat, nije sviđalo....
Kad je došla Titova Jugoslavija, došlo je i do nacionalizacije i još jedne eksproprijacije eksproprijatora...I ovdje se otvara pitanje koliko su danas pojedini Bošnjaci,zapravo spremni u drugi plan staviti lično i iskustvo njihovih obitelji sa komunističkom Jugoslavijom. Jer, ako se predstavljaš avangardom, onda , valjda, vodiš računa o općem interesu. Opći interes muslimana u Titovoj Jugoslaviji je, uz sve nedostatke, očuvan. Na toj činjenici treba se i graditi odnos prema tom periodu naše prošlosti.Ja nekako mislim, da poneki hektar i pet -šest dućana, ne mogu i ne smiju biti vrijedniji od cijelog naroda. I ovdje nije riječ o ideologiji i neslaganju s njom. Neslaganje je legalno, kao što je , ma kako to zvučalo, bilo legalno i obračunavanje Titove Jugoslavije sa svim ideologijama, koje su ugrožavale njen opstanak.
Već sam pisao, imao sam u svojoj porodici i osvjedočenih komunista i ljudi ideologije sasvim suprotne komunizmu i onih kojima je suština problema sa komunizmom bila u činjenici oduzimanja imovine. Rahmetli dedo je ,sa još devet begova, otišao Titu da se žali zbog oduzimanja zemlje, 2 pilane i 14 dućana, magaza i skladišta.Tito ih primio...Lijepo...."Zamolio" ih da uzmu ponuđeni novac....Oni uzeli, pa zasjeli , okrenuli janjad, pare bacili u vatru. Pravna država radila svoj posao, poslala ih u zatvor. A dedo o Titu, uglavnom, lijepo govorio.U Džemala Bijedića se zaklinjao. Rankovića mrzio iz dna duše. No o pokušaju pune realizacije "džentlmenskog sporazuma" sa Turskom,pedesetih godina prošlog stoljeća o iseljavanju muslimana, a čiji nje glavni akter bio Ranković,nekom drugom prilikom.
Naravno, ne žalim za onim što je prošlo. Ne plačem jer nisam nasljednik hektara i dućana. Iako je ponešto i ostalo

( Almasli grane i šorvane nisu dirali

)Još manje plačem za Titom i njegovom Jugoslavijom. Koje se sjećam po djetinjstvu. Bezbrižnom.O današnjem vaktu,( ne mislim na Dayton

) koji je teorijski bio lijepo zamišljen, a u praksi izgleda kako izgleda, sve je rečeno....