Svi naši reprezentativci

[cyprus]

Ja iskreno ne znam što Trivunović nije više igro, pogotovo kad je prešo u Rusiju... Sigurno je ako ništa onom Muzurovićevom skrpljenom timu mogo pomoć... Bio je na klupi protiv Norveške na Koševu, ali nije igro nikako... Al da je zajebo protiv Moldavije - zajebo je A o domaćoj protiv Moldavije nemam šta reć

Pa sam si sebi odgovorio

Imao je potencijal, ali se jednostavno ja mislim prepao.

Pa smatram da jedna loša utakmica ne znači da se igrač nužno treba odstraniti iz selekcije...

[Edin H.]

Ja iskreno ne znam što Trivunović nije više igro, pogotovo kad je prešo u Rusiju... Sigurno je ako ništa onom Muzurovićevom skrpljenom timu mogo pomoć... Bio je na klupi protiv Norveške na Koševu, ali nije igro nikako... Al da je zajebo protiv Moldavije - zajebo je A o domaćoj protiv Moldavije nemam šta reć

Pa sam si sebi odgovorio

Imao je potencijal, ali se jednostavno ja mislim prepao.

Pa smatram da jedna loša utakmica ne znači da se igrač nužno treba odstraniti iz selekcije...

Pitaj Lukakua , pa i Dzeku kako odigrase protiv Bayerna

[cyprus]

Fahrudin Omerović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. Grčka – BiH 3:0
1996. BiH – Hrvatska 1:4

Fahrudin Omerović je prvi golman kojeg spominjem na ovoj temi, a spada u najstariju generaciju naših fudbalskih reprezentativaca, tako da ga neki mlađi forumaši i nemaju u sjećanju. On je rođen 26. avgusta 1961. godine u Doboju. Kako to obično biva, u rodnom gradu je i započeo svoje aktivno bavljenje fudbalom, i to u nižerazrednoj Slogi. Međutim, njegov golmanski talenat su brzo otkrili u tuzlanskoj Slobodi, tako da su ga već krajem 1970-tih kao tinejdžera doveli na Tušanj. Iako nije imala ekipu za najviše domete u prvenstvu, Sloboda je bila stabilan član najvišeg ranga jugoslavenskog fudbala i kao takva je bila idealan klub za razvoj mladog perspektivnog golmana, kakav je bio Omerović. Već u drugoj svojoj sezoni u Tuzli, on se izborio za status prvog golmana ekipe. Na golu Slobode je ostao sve do 1984. godine, kada je ostvario transfer svoje karijere u beogradski Partizan. Partizan osim što je bio jugoslavenski velikan, također je bio i Fahrudinov omiljeni klub za koji je navijao od kad je bio dijete. Fan Partizana je bio i njegov otac, koji mu je i dao ime prema nekadašnjem beku ovog kluba, Fahrudinu Jusufiju. U redovima crno-belih je proveo punih osam godina, a tokom čitavog tog perioda nikada njegov status prvog golmana nije trajno doveden u pitanje. Bio je poznat po odličnim refleksima, a mnogi stariji navijači Partizana će reći da je on najbolji golman kojeg je klub ikada imao. Postao je i kapiten ove ekipe, sa kojom je došao do dvije šampionske titule, te dva kupa.


Omerovićeva odbrana penala Siniši Mihajloviću

Raspad Jugoslavije je odveo i Omerovića iz Partizana, kluba u kojem je svakako ostavio dubok i neizbrisiv trag. Nakon što se od Beograda oprostio u proljeće 1992. godine osvajanjem kupa Jugoslavije, svoju karijeru je nastavio u Turskoj. Potpisao je ugovor sa Kocaelisporom, novim članom najjače turske lige. Iako je bio novajlija u ligi, Kocaelispor je predstavljao opasnog protivnika za svaku ekipu u prvenstvu. Tako je već prve sezone uspio uhvatiti mjesto u Kupu UEFA, ispred renomiranog Fenerbahçea. Omerović je u toj sezoni stajao na golu u svih 30 prvenstvenih utakmica, primivši tačno toliko – 30 golova. Protivnik u premijernom pojavljivanju na evropskoj sceni, Sporting iz Lisabona, za Kocaeli je bio prejak, ali se turski klub usprkos ispadanju nije obrukao, pruživši dostojan otpor uz nekoliko Omerovićevih dobrih intervencija. I predstojeća sezona za Omerovićev klub je bila solidna, obzirom da je završena plasmanom u gornji dio tabele, ali je već bio vidljiv pad kvalitete u nastupima našeg golmana, što je prema broju primljenih golova bilo još vidljive u trećoj njegovoj sezoni u Turskoj. Tako je on u sezoni 1995/96 izgubio status prvog golmana u Kocaelisporu, te nakon toga prešao u tada slabiji Istanbulspor, kojeg je vodio Safet Sušić. U njemu je nakon tri sezone završio igračku karijeru, nakon koje ostaje u (turskom) fudbalu. Do sada je uglavnom imao funkciju pomoćnog trenera u Istanbulsporu, Malatyasporu, Ankarasporu, te velikom Fenerbahçeu, koji mu je bio za sada posljednji angažman. U međuvremenu je uzeo tursko državljanstvo i promijenio ime u Fahrettin Ömerli.

Fahrudin Omerović je jedini bivši bosanskohercegovački reprezentativac koji je bio učesnik jednog Svjetskog prvenstva. On je bio član reprezentacije SFR Jugoslavije na SP u Italiji 1990. godine, ali nije ubilježio niti jednu minutu na terenu, obzirom da je bio rezerva Tomislavu Ivkoviću. Za reprezentaciju bivše države je kao već proslavljeni golman Partizana nastupao u periodu između 1989. i 1992. godine, tokom kojeg je zabilježio osam nastupa. Jedine takmičarske (kvalifikacione) utakmice u kojima se našao na reprezentativnom golu su bili gostujući nastupi protiv Kipra, Farskih Ostrva i Austrije (sve tri pobjede). Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je nastupio na zalasku karijere. Ostat će upamćen kao prvi golman reprezentacije (ako se računaju samo takmičarske utakmice). Prije nego je stao na gol u dva kvalifikaciona meča 1996. godine, prvo je branio protiv Albanije u Zenici, u utakmici koja je završena sa 0:0. U dvije spomenute utakmice koje su uslijedile, protiv Grčke i Hrvatske, nije se baš proslavio, primivši ukupno 7 golova. Kod nekih od njih je mogao i bolje reagovati. Međutim, to mu se svakako ne može ozbiljno zamjeriti, jer je njegov fudbalski zenit prošao već godinama prije toga. Nakon utakmice sa Hrvatskom je korektno predložio tadašnjem selektorku Muzuroviću da ubuduće da priliku nekom mlađem i perspektivnijem golmanu. Time se završio njegov kratki reprezentativni put sa našom selekcijom. Službeno se od nje oprostio 2000. godine na Koševu u prijateljskoj utakmici protiv tzv. reprezentacije svijeta, kada je stajao na golu u prvih 10-tak minuta utakmice. Poslije je bio kratko bio pomoćnik Blažu Sliškoviću u reprezentaciji, ali zbog obaveza u Turskoj to je morao brzo prekinuti.

[IcedMFEarth]

Zar ne idu porazi crvenom bojom ?

[cyprus]

Zar ne idu porazi crvenom bojom ?

greška, upravu si naravno

[Droog]

Odlicna tema.
@cyprus svaka cast! Samo nastavi!

[sinuhe]

Omerovic je u Partizanu cini mi se izgubio poziciju prvog golmana Pandurevicu u jesen 90-te.
Svakako da je rijec o nasem najboljem golmanu zadnjih sezona jugoslovenske lige.

[Eborg]

Omerovic, prvi golman reprezentacije u FIFA '98: RTWC.

[cyprus]

Edin Smajić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1999. BiH – Litvanija 2:0
1999. Farska Ostrva – BiH 2:2

Stigoh ja i do trećeg Smajića koji je oblačio dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Međutim, sada se radi o igraču kojeg se zaista nikako ne sjećam. Edin Smajić je tako jedini naš bivši reprezentativac kojeg nemam u sjećanju, a stvar otežava činjenica da je gotovo nemoguće pronaći neke detaljnije podatke o njemu na internetu. Prosto ukucavanje njegovog imena u google tražilicu obesmišljava činjenica da se (znatno popularniji) aktuelni načelnik opštine Vogošća zove i preziva baš kao on. Zato, ako na ovom forumu ima Bugojanaca ili Travničana, vjerujem da bi oni mogli znati najviše o ovom sada već bivšem fudbaleru. Ja sam uspio pronaći tek najosnovnije informacije, a obzirom da ovaj post vapi za dopunom, pozivam one koji znaju nešto više da pripomognu.

Edin Smajić je rođen 30. avgusta 1971. godine u Donjem Vakufu. Uz vrlo vjerovatnu pretpostavku da je na njegovu fudbalsku karijeru veliki uticaj imao rat, dostupni podaci nam daju sliku samo o dijelovima njegovog postratnog fudbalskog puta. Nastupao je za nekoliko klubova iz Bosne i Hercegovine, a jedan je od rijetkih naših bivših reprezentativaca koji nisu ostvarili inostrani transfer (bar ne pronađoh informacije o tome). Neposredno poslije rata je igrao za Čelik, sa kojim je došao do dvije titule prvaka Bosne i Hercegovine. Spominje se također i to da je bio član Sarajeva, ali o tome nemam konkretnijih informacija. Najdublji trag je ostavio u bugojanskoj Iskri. Potom se zna da je od 2003. godine duži niz sezona nastupao za Travnik, od kojih su tri bile premijerligaške. U poznim igračkim godinama je nastupao u nižim rangovima za Krajinu iz Cazina i ponovo Iskru iz Bugojna. U Krajini je ostavio prilično dobar dojam, a karijeru je završio prošle godine u Iskri, nakon što je već zagazio u petu deceniju života.

Iako je ostao uglavnom nezapažen, Smajić se ipak može pohvaliti nečim čime 99% fudbalera ne može – skupio je četiri reprezentativna nastupa za najbolju vrstu svoje zemlje. Debitovao je na prvom oproštaju Fuada Muzurovića od selektorske klupe, u prijateljskoj utakmici protiv Tunisa 1997. godine. Tu utakmicu smo izgubili sa 2:1, što i nije čudno obzirom da smo igrali uglavnom sa igračima iz domaćeg prvenstva. Smajić se u takvu ekipu uklopio dobro. Međutim, dvije godine kasnije će on dobiti mjesto u znatno jačem sastavu, pod selektorskim vođenjem Faruka Hadžibegića. Već sam spomenuo da je Hadžibegić pozivao dosta igrača iz domaćeg prvenstva, a Smajić je kao član Iskre bio jedan od njih. Ujedno je postao jedini Iskrin reprezentativac ikad. Prvo je zaigrao protiv Mađarske u prijateljskoj utakmici, u kojoj smo uz solidnu predstavu izvukli remi, a zatim je proveo i dva puta po 90 minuta na terenu u kvalifikacijskim utakmicama protiv Litvanije i Farskih Ostrva. Nakon pobjede protiv Litvanaca je uslijedila sramotna igra protiv Farskih Ostrva, a po svemu sudeći Smajić se u potpunosti utopio u sivilo naše ekipe u tom meču. Završilo je 2:2, a može se reći i da smo dobro prošli. To je bio posljednji nastup ovog igrača za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

[cyprus]

Semir Štilić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2011. Rumunija - BiH 3:0
2011. BiH – Bjelorusija 1:0

Štila je jedini naš reprezentativac kojeg lično poznajem, a imadoh i čast da u više navrata sa njim odigram lopte (reći ću samo da tereni Alipašinog, Olimpijskog i Dobrinje teško da su ikad vidjeli većeg majstora). Ipak, nisam siguran gdje je Semir rođen, u Banovićima ili Sarajevu. Smatrao sam da je riječ o Banovićima, ali u većini internetskih izvora stoji Sarajevo. Datum rođenja, 8. oktobar 1987. godine, nije sporan. Njegov otac, Ismet, također je bio prilično poznat fudbaler Željezničara, koji je pred početak rata ostvario inostrani transfer, tako da je Semir dobar dio svog djetinjstva proveo u inostranstvu (Portugal i Njemačka), gdje je i krenuo očevim stopama trenirajući fudbal i pokazavši vanserijski talenat. Početkom ovog stoljeća se sa porodicom vraća u Bosnu i Hercegovinu, tačnije Sarajevo, gdje se upisuje u omladinski pogon Željezničara, u kome je i njegov otac dobio posao. Brzo napredujući u mlađim uzrastima, za prvi tim plavih je debitovao kao 17-godišnjak u proljeće 2005. godine (mislim da se radilo o utakmici protiv Rudara iz Ugljevika). To mu je bio jedini nastup te sezone, da bi u predstojećim sezonama sve češće dobivao priliku. Vrhunac je dostigao u sezoni 2007/08, kada je svojim tehničkim umijećima zadivio bosanskohercegovačku, ali i širu fudbalsku javnost. Iako njegovom klubu nije išlo najbolje, ponajviše zahvaljujući lošim igrama na gostovanjima, Štilić se istakao kao najbolji asistent lige i jedan od njenih najboljih igrača. Njegovo najjače oružje je bila maestralna tehnika i osjećaj za igru, te se sa pravom može konstatovati da se radi o ponajboljem tehničaru kojeg je ova liga izbacila. Međutim, imao je on i nekih nedostataka (koji će kasnije u njegovoj karijeri doći do izražaja), kao što su nedostatak brzine i žestine, te činjenica da se možda i previše oslanja na ljevicu, koja je ipak bez sumnje ubojita.

Sjajne igre u Željezničaru, za koji je u 49 nastupa postigao 17 golova i imao još više asistencija, donijele su 2008. godine ovom ofanzivnom veznjaku transfer u solidan poljski klub, Lech iz Poznana. Tamo je dočekan kao zvijezda, što je status koji je on već svojim početnim nastupima opravdao. Krajem 2008. godine, koja je za Štilića bila dosadašnji vrhunac njegove dosadašnje karijere, proglašen je za najboljeg stranog igrača poljske lige. I njemu i njegovom klubu je išlo veoma dobro. Lech je završio sezonu treći na tabeli, ostvarivši plasman u Kup UEFA, a njegov tandem Štilić – Lewandowski je spadao među najveće fudbalske zvijezde u Ekstraklasi. Vrlo brzo su se za Štilića počeli interesovati brojni evropski klubovi, a slobodno se može reći da je on naš rekorder po broju klubova koji su se spominjali uz njegovo ime. Neki od njih su: Arsenal, Celtic, Hertha, Dinamo Moskva, Wolfsburg, Köln, Rubin, Barnsley, Mainz, Hajduk, Stuttgart, M'gladbach, Rangers, Udinese, Schalke, Legia, Galatasaray, Werder, Dinamo Zagreb, Mechelen, Olympiakos, Nice, Reims, St. Etienne, Lorient itd. Međutim, naprosto nevjerovatno zvuči činjenica da je Štila pored ovoliko zainteresovanih ipak ostao u Lechu sve do isteka ugovora u trajanju od duge četiri godine. U tom periodu, Lech je na njegovim krilima ostvario svoje najveće uspjehe u Evropi ikad (dvaput prezimio), uz osvojeno prvenstvo, kup i superkup. Bez obzira na to, pad njegove forme je bio očigledan iz sezone u sezonu, što se najvećim dijelom može objasniti njegovom zasićenošću poljskom ligom i frustracijom zbog neostvarenja želje za odlaskom u veći klub. Sa Lechom se rastao na prilično ružan način; prvo je praktično odstranjen iz prvog tima jer je odbio produžiti ugovor, a zatim je kažnjen od poljskog fudbalskog saveza zbog vrijeđanja suparničkog tima. Karijeru je nastavio u ukrajinskom klubu Karpaty iz Lviva, odakle je ove godine prešao u Gaziantepspor. U oba je pokazao svoje raskošno umijeće, ali je evidentna i nekonzistentnost u njegovoj formi. Sa Karpatyma je jedva izborio opstanak, a takva borba mu predstoji i sa Gaziantepom.


Neki Štilićevi golovi u dresu Lecha

O Štiliću se mnogo pričalo u kontekstu reprezentacije, mnogo više nego što je bio njegov učinak u reprezentativnom dresu. Dok je bio član Željezničara igrao je za našu mladu selekciju, a Meho Kodro ga je pozvao za prijateljski duel sa Japanom, u kome je on zabilježio svoje prve minute u našoj najboljoj vrsti. Nakon što je prešao u Lech i tamo počeo briljirati, porastao je medijski pritisak na tadašnjeg selektora, Ćiru Blaževića, da ga pozove u reprezentaciju. Ćiro ga jeste pozvao na okupljanje, međutim nije bio zadovoljan onim što je Štilić pokazao na treningu, te je naknadno izjavio:

Pratim ga i sada i veseli me to što igra odlično i vodi svoj klub. Nažalost, kada je bio sa nama, na treninzima se nije pokazao prema mom ukusu. Tražim brzog, žustrog, bezobraznog vuka na terenu. Štilić se pokazao kao fin, mekan. Moguće je da griješim i niko ne bi bio sretniji od mene da se uvjerim kako je Štilić vuk koji mi treba, a ne janje...

Iz ovoga je jasno zašto se Štila nije naigrao kod Ćire. Tek je nastupio u sudijskom produžetku prijateljske utakmice protiv Omana. Pritisak javnosti da se ukaže veća prilika ovom igraču se prenijela i na Ćirinog nasljednika, Safeta Sušića. On je zaista dao nešto veću šansu fudbaleru Lecha. Štilić je postao redovan na spiskovima za utakmice kvalifikacija za EP 2012. godine. Imao je pristojnu minutažu u kvalifikacionim utakmicama protiv Rumunije i Bjelorusije, te prijateljskoj protiv Grčke, bez obzira što ni u jednoj nije bio starter. Međutim, od njega na terenu nismo vidjeli mnogo. Opravdanje se može pronaći u činjenici da uglavnom nije igrao na prirodnoj poziciji, budući da je on tip igrača kakav su Misimović i Pjanić, a njima nikako nije mogao uzeti mjesto. U minulom ciklusu nije bio član reprezentacije. Obzirom da mu je tek 26 godina, nije isključeno da ćemo ga ponovo nekad vidjeti u reprezentativnom dresu, ali on za sada važi za jedno od najvećih razočarenja našeg fudbala, kada se uzmu u obzir velika očekivanja i nade koje su se polagale u njega.

[Idemedosumom]

Dok je igrao u Lechu, Štilić je zaista briljirao. I da je tada dobio "pravu" šansu u repki, mislim da bi otisao u bolji klub, dalje se razvio i bio jedan od glavnih zmajeva danas.

Ali kao što Kipar reče, problem je ta pozicija koju on igra. Trenutno nam ponajmanje treba ofanzivnih veznjaka. Čak smatram da bi korisno bilo da se jedan takav igrač izvadi iz prve postave.

Da još jednom pohvalim Kipra, keep it up

[cyprus]

Muhamed Bešić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2011. BiH – Albanija 2:0
2011. Portugal – BiH 6:2

Muhamed Bešić je najmlađi igrač koji će biti pomenut na ovoj temi, a rođen je 10. septembra 1992. godine u Berlinu. U glavnom njemačkom gradu je i počeo igrati fudbal sa devet godina i to u lokalnom klubu Tennis Borussia Berlin. Bez obzira što se radi o malom nižerazrednom klubu, Bešić je u njemu pokazao veliki talenat i ostvario fascinantan napredak, što nije ostalo nezapaženo od strane većih klubova. Naime, skauti HSV-a su ga otkrili već kao 16-godišnjaka, te je 2009. godine doveden u redove ovog slavnog kluba sa sjevera Njemačke. Teško mu je palo razdvajanje od porodice, koja je ostala u Berlinu, ali to je korak koji je porao napraviti u cilju izgradnje vrhunske karijere. Za našu javnost on postaje poznat 2010. godine, kada ga je tadašnji trener HSV-a, Armin Veh, uvrstio u prvi tim. Nakon toga mu nije dugo trebalo da debituje u Bundesligi. Tokom novembra i decembra iste godine je upisao tri nastupa za HSV u najjačem njemačkom takmičenju (sva tri na gostovanju, dva kao starter), protiv dvije Borussije i Hannovera. Obzirom da igra na defanzivnim pozicijama (zadnji vezni ili štoper), njegovo neiskustvo na tom nivou je u ovim utakmicama bilo prilično vidljivo, te je načinio nekoliko krupnijih grešaka. Bez obzira na to, velika je stvar zaigrati sa 18 godina u jednoj od najjačih liga svijeta. Ostatak sezone 2010/11, Bešić je uglavnom igrao za drugu ekipu HSV-a, koja se takmičila u četvrtom rangu njemačkog fudbala, tek povremeno sjedeći na klupi prvog tima.

U međuvremenu je trener Veh zbog slabijih rezultata dobio otkaz, a na hamburškog klupi ga je zamijenio Thorsten Fink. Ova nova okolnost se ispostavila kao izuzetno nepovoljna za Muhameda. Fink ga, naime, očigledno nije imao u vidu za prvu postavu, od koje je naš igrač za vrijeme njegovog mandata postajao sve dalji. Tokom sezone 2011/12 je rasla njegova frustracija tom činjenicom, da bi kulminirala u martu prošle godine, kada je imao i fizički obračun sa trenerom Finkom, koji ga je na nasilan način izbacio iz svlačionice. Uprava kluba je Bešića nakon toga zajedno sa još dvojicom igrača i službeno suspendovala iz prvog tima. Time mu je budućnost u HSV-u praktično zatvorena i bilo je evidentno da treba potražiti novi klub. Iako su se u tom kontekstu spominjali neki klubovi iz najjačih evropskih liga, Bešić je na ljetnom prelaznom roku 2012. godine prešao u Ferencvaros, slavni mađarski klub iz Budimpešte. Iako je Ferencvaros najtrofejniji klub svoje zemlje, savremeni rezultati mu i nisu baš saglasni sa tim epitetom, a i mađarski fudbal dosta slabije kotira u odnosu na neka ranija vremena. Ipak, prelazak u Ferencvaros je za Bešića bio pravi pogodak, jer je konačno dobio priliku da bude standardan u jednom profesionalnom klubu, te je u novom dresu od samog početka pružao sjajne partije, valjda jako željan igre. Ferencvaros je sezonu završio na petoj poziciji u ligi, a naš Bešić se pokazao kao veliko pojačanje i ponajbolji igrač u timu. Kao kruna sjajne sezone mu je došlo prizanje u vidu proglašenja za najboljeg mladog igrača lige. Sa dobrom partijama je nastavio i u tekućoj sezoni, a navodno za njega interesovanje pokazuju, između ostalih, i određeni klubovi iz engleske Premier lige.

Bešić je u periodu od 2010. godine do danas upisao 10 nastupa za mladu, te još sedam za A selekciju Bosne i Hercegovine, što je fantastična brojka za jednog igrača koji sada ima tek 21 godinu. Posebno je veliku ulogu imao u U-21 ekipi, gdje je bio jedan od njenih ključnih igrača u prošlom ciklusu, uz postignuta dva gola (Grčkoj i San Marinu), što je više nego u čitavoj njegovoj dosadašnjoj klupskoj karijeri. Međutim, ostala je mrlja na njegovom učinku u mladoj reprezentaciji nakon što je njen selektor, Vlado Jagodić, proljetos objavio da ga više neće pozivati, jer je Bešić počeo izbjegavati dolaske na reprezentativna okupljanja. To je obrazložio riječima:

Svima nama u Savezu je nejasno i žao što se Bešić odnosi prema reprezentativnom dresu u posljednje vrijeme na način kojo je neprimjeren jednog reprezentativca. Od posljednja tri pozivanja samo se jednom pojavio i to sa šest dana zakašnjenja, a uvijek su bili subjektivni razlozi u pitanju...

Jedini Bešićev odgovor na Jagodićeve navode je bila izjava da je njegova ljubav prema ovoj državi i reprezentaciji neupitna, što dokazuje i činjenica da je odabrao igrati za nju, iako je mogao prihvatiti poziv iz njemačke selekcije. Do ovog incidenta, Bešić je paralelno nastupao i za naš najjači tim. Debitovao je u prijateljskoj utakmici protiv Slovačke 2010. godine, a od tada je igrao u još četiri prijateljska meča, u kojima je ostavio zadovoljavajući utisak. Posebno se istakao u duelu protiv Meksika. Ulaskom u igru protiv Slovačke je postao najmlađi igrač u historiji koji je nastupio za našu A reprezentaciju, čime je pomjerio Pjanića sa vrha te liste. Uspio je upisati i dva kvalifikacijska nastupa u ciklusu za EP 2012. godine, i to protiv Albanije u Zenici, te protiv Portugala u drugoj utakmici baraža, koja je završena katastrofalno po nas. Trenutno nije član naše selekcije, a da li će se vratiti u nju, mislim da prvenstveno zavisi od toga da li će uspjeti ostvariti transfer u jaču ligu.


Bešićevi potezi na utakmici Meksiko - BiH 2:0

[BHF_Manijak]

ja opet smatram da je Stiliceva najveca boljka sto je poprilicno "lijen" igrac i sto nema trku i to je jedini razlog sto je otisao na istok, a ne na zapad. Danas na istoku jedan Miske, Stilic i ostali, mogu igrati i sa 45 godina, jer se igra znantno sporiji fudbal.
Iz iste generacije Lecha prodao se Lewandowski, a vidimo kakvu je karijeru napravio i kakvu ce imati, a sigurno Stila nije bio manja zvijezda od njega u to vrijeme. Kazem, jednostavno manjak trke i njegova sporost, sputali su ga u karijeri, a siguran sam da je sto se tehnickog dijela tice i umijeca, trebao i morao igrati u nekom top timu Bundeslige, Primere!

[cyprus]

ja opet smatram da je Stiliceva najveca boljka sto je poprilicno "lijen" igrac i sto nema trku i to je jedini razlog sto je otisao na istok, a ne na zapad. Danas na istoku jedan Miske, Stilic i ostali, mogu igrati i sa 45 godina, jer se igra znantno sporiji fudbal.
Iz iste generacije Lecha prodao se Lewandowski, a vidimo kakvu je karijeru napravio i kakvu ce imati, a sigurno Stila nije bio manja zvijezda od njega u to vrijeme. Kazem, jednostavno manjak trke i njegova sporost, sputali su ga u karijeri, a siguran sam da je sto se tehnickog dijela tice i umijeca, trebao i morao igrati u nekom top timu Bundeslige, Primere!

Slažem se, to sam otprilike i napisao...

[cyprus]

Jasmin Hurić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2002. BiH – Rumunija 0:3
2002. Norveška – BiH 2:0

Još jedan od ne toliko zapamćenih igrača koji su prošli kroz reprezentaciju je Jasmin Hurić. O njegovoj karijeri nema mnogo dostupnih informacija na internetu, ali ću prezentovati ono što ima. On je rođen 14. septembra 1972. godine u Sarajevu. To znači da je početkom rata imao nepunih 20 godina, iz čega se izvodi zaključak da i on spada u grupu fudbalera koji je imao ovaj problem u razvoju svoje fudbalske karijere. Tako ne postoje nikakve dostupne informacije o njegovom prijeratnom i ratnom angažmanu, ali se zna da je poslije rata nastupao za Željezničar. Bio je član šampionske generacije Željezničara iz 1998. godine i to kao stub Željine odbrane i jedan od najzaslužnijih za osvojenu titulu. Momenat po kojoj su ga domaća javnost i Željini navijači najviše upamtili je gotovo nemoguć podvig, kada je u čuvenoj finalnoj utakmici tog šampionskog play-offa između Željezničara i Sarajeva (1:0) spasio vlastit gol skoro sa gol linije, nakon što je golman Gušo već bio lobovan (gornja slika).


Intervju sa Hurićem pri kraju videa (od 22:56)

Činjenica da je bio jedan od Željinih heroja i glavnih igrača ovog kluba mu je donijela transfer u veliki Dinamo (tadašnju Croatiju) iz Zagreba, koji je tada predstavljao veoma ozbiljnu ekipu i u evropskim razmjerama. U Zagrebu je najavljen kao važno pojačanje, ali ga je hrvatska javnost na kraju zapamtila kao jednog od najvećih promašaja u Dinamovoj transferskoj politici. U dresu modrih, koji su tada prilično dobro igrali grupnu fazu Lige prvaka, nije ubilježio više od par nastupa, a u najjačem evropskom klupskom takmičenju je tek jednom, protiv Ajaxa, bio na klupi (u ostalim ni to). Nakon neuspjele epizode u Croatiji, prelazi u bihaćko Jedinstvo, sa kojim je igrao Intertoto kup 1999. godine, kada nije puno nedostajalo da pod Boriće dođe slavni Juventus, ali u odlučujućoj domaćoj utakmici Jedinstvo nije uspjelo pobijediti rumunski Ceahlaul, a Hurić je tu utakmicu proveo na klupi, jer je bihaćki klub specijalno za taj meč bio pojačan drugim igračima iz domaće lige. Iz Jedinstva je ovaj igrač dalje otišao u Sloveniju, tačnije u Primorje iz Ajdovščine, u kojem je imao nekoliko uspješnih sezona. Sa njim je uglavnom bio u gornjem dijelu tabele slovenačke lige, te je u dva navrata igrao evropska takmičenja, u kojima je njegov klub oba puta ispao na drugoj prepreci. Hurić se 2003. godine vraća u Bosnu i Hercegovinu, obzirom da je potpisao za Posušje.

Hurić je dobio priliku da debituje u reprezentaciji kao skoro 30-godišnjak, u vrijeme dok je pružao dobre igre i ostvarivao solidne rezultate sa Primorjem. Tako je 2011. godine uvršten u našu B selekciju, koju je Husnija Arapović vodio na prijateljskom turniru (Merdeka kup) u Maleziji. Naš tim je osvojio drugo mjesto na ovom turniru, izgubivši u finalu od Uzbekistana. Hurić je odigrao sve utakmice u Maleziji, a u listu strijelaca se uspio upisati protiv olimpijske selekcije domaćina. Za našu A selekciju je zaigrao sljedeće, 2002. godine, kada ga je za prve utakmice novog kvalifikacionog ciklusa zvao Baka Slišković. U katastrofalnoj utakmici protiv Rumunije na Koševu je zamijenio Asmira Ikanovića u 37. minuti, nakon što je ovaj veoma loše reagovao kod rumunskih golova. Hurić je svoj posao odradio nešto uspješnije nego Ikanović. Bolje rečeno, nismo primili gol za vrijeme dok je on bio na terenu, ali to je više bio rezultat činjenice da su se Rumuni zadovoljili vodstvom od 0:3. Ovaj igrač je još dvaput nastupio za Bosnu i Hercegovinu te jeseni, u prijateljskom meču sa Njemačkom (1:1) i kvalifikacionom protiv Norveške (poraz od 2:0). U obe utakmice je ušao sa klupe u drugom poluvremenu i zaslužio prolaznu ocjenu.

[cyprus]

Goran Brašnić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2008. Turska – BiH 2:1
2008. BiH – Armenija 4:1

Fudbalska karijera Gorana Brašnića je imala izuzetno čudan tok, obzirom da je on skoro sve do svoje 30-te godine bio praktično anoniman golman. Tako gotovo da i nema dostupnih podataka o tom dijelu njegovog života i karijere. Zna se da je rođen 26. septembra 1973. godine u Posavini. Najvjerovatnije je da se rodio u Gradačcu, a odrastao u Bosanskom Šamcu. Sljedeće što se zna jeste da je od stvaranja zajedničke Premijer lige BiH bio član livanjskog Troglava, iz čega se vadi zaključak da je tokom 90-tih vjerovatno igrao za neki/-e od klubova koji su učestvovali u fudbalskoj ligi pod okriljem tadašnjeg NS Herceg Bosne. Nakon što je Troglav ispao u niži rang 2002. godine, Brašnić postaje član novog premijerligaša – Žepča. Prelazak u ovaj klub se ispostavio kao pun pogodak za Brašnića, koji tek u dresu novog kluba, u svojoj 30-toj godini postaje poznat fudbalskoj javnosti. U Žepču, koji je tih sezona bio stabilan premijerligaš iz sredine tabele, Brašnić provodi tri i pol sezone, tokom kojih se istakao jedan od najboljih golmana u čitavoj ligi. On je stajao na golu Žepča i 2005. godine, kada je ovaj klub jedini put u svojoj historiji igrao evropsko takmičenje – pretkolo Kupa UEFA, u kojem se Žepčaci nisu proslavili protiv relativno anonimnog protivnika.

Nakon što se dokazao u domaćoj ligi, braneći za očigledno limitiranu ekipu bez većih ambicija, početkom 2006. godine se Brašniću ukazala prilika da ode stepenicu više, obzirom da se za njega zainteresovao Inter iz Zaprešića, koji se u najvišem fudbalskom rangu susjedne Hrvatske tada borio za opstanak. Brašnićev dolazak Interu nije puno pomogao, jer je na kraju sezone ispao iz lige, te će naš golman naredne dvije sezone braniti u drugoj ligi susjedne države, pored Intera nastupajući i za Segestu iz Siska. Reklo bi se da je tad njegova karijera bila pred samim zalaskom, ali on još nije bio rekao svoju posljednju riječ. Inter iz zagrebačkog predgrađa Zaprešića je ponovo postao član 1. HNL-a, te je iz Segeste 2008. godine povukao nazad svog bivšeg golmana. Tako je on u društvu najboljih u Hrvatskoj upisao još 20 nastupa. Ta brojka bi bila i veća da uskoro nije postao rezerva. Na samom kraju karijere, iz finansijskih razloga Brašnić prihvata ponudu iz Vijetnama, prešavši u jedan od najjačih tamošnjih klubova - Song Lam, u kojem je završio aktivnu igračku karijeru. Danas živi u Žepču, gradu u kojem su najbolje do izražaja došle njegove golmanske vještine.

Smatram da se Brašnićeva reprezentativna karijera može smatrati prilično uspješnom, pogotovo kada se stavi u kontekst njegove relativno skromne klupske karijere. Brojka od osam reprezentativnih nastupa zaista nije mala, pogotovo ako znamo da se radi o golmanu čiji je vrhunac bilo nastupanje za Inter Zaprešić i Žepče, a najvažnije je da možemo konstatovati da je svoje reprezentativne zadatke uglavnom izvršavao uspješno. Od osam nastupa na golu reprezentacije, Brašniću je četiri puta priliku dao Blaž Slišković dok je branio za Žepče, te još četiri puta Ćiro Blažević, nakon što je po drugi put postao član Intera. Slišković mu je istina davao priliku samo u prijateljskim utakmicama. Tako je nastupio u duelima protiv Makedonije, Finske, Luksemburga i Estonije. Tada je životnu formu iz Žepča prenio i na reprezentativne nastupe, pa u cca 190 minuta na terenu nije primio niti jedan gol. U Ćirino vrijeme je zahvaljujući Hasagićevoj povredi nastupio i u kvalifikacijama, i to u finišu gostujuće utakmice protiv Turske, te tokom čitave domaće utakmice sa Armencima. Svoj posao je u ovim utakmicama obavio prilično solidno i sigurno, izuzimajući jedino armenski gol iz te konstatacije, prilikom kojeg je mogao daleko bolje reagovati. Posljednji put na golu naše selekcije je stajao u novembru 2008. godine u utakmici protiv Slovenije (pobjeda 3:4). Trenutno obavlja funkciju trenera golmana u našoj U-17 selekciji.

[cyprus]

Dalibor Šilić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2006. Moldavija - BiH 2:2
2006. BiH - Grčka 0:4

Dalibor Šilić je dobro poznato lice iz domaće Premijer lige, jedan od njenih najistaknutijih fudbalera, a ako iko zaslužuje epitet legende premijerligaških terena, to je zasigurno on. Po nastupima za našu reprezentaciju je daleko manje poznat, ali svakako da nije ni mala stvar upisati nekoliko nastupa za najbolju vrstu svoje države. O tome će biti nešto više riječi u nastavku teksta, sad idemo od početka. Šilić je rođen 23. januara 1979. godine u Konjicu. Na hercegovačkom sjeveru je i počeo trenirati fudbal, tačnije u jablaničkoj Turbini (ako je vjerovat wikipediji), ali se sa pravom može konstatovati da je on izdanak omladinske škole Zrinjskog, u koju je došao nešto kasnije. Iz Zrinjskog kao 20-godišnjak 1999. godine prelazi u tada kvalitetniju ekipu Brotnja iz Čitluka. Brotnjo se tada kroz play-off domogao historijskog rezultata – titule šampiona Bosne i Hercegovine, te je postao prvi klub koji je predstavljao ovu zemlju u pretkolu Lige prvaka. Šilić je bio standardni član te šampionske generacije ovog ipak malog hercegovačkog kluba, a nastupio je i u obje utakmice pretkola Lige šampiona, kada je Brotnju malo nedostajalo da stigne visoku prednost litvanskog prvaka od 4:0 iz prve utakmice. U novoj sezoni Brotnjo završava drugi na tabeli, a za agilnog Šilića se počinju interesovati mnogi klubovi iz okruženja. Među njima je najbrži bio slovenački Maribor, a ispostavit će se da je to bio jedini Šilićev profesionalni angažman u inostranstvu. Međutim, njegov boravak u Sloveniji se nije pokazao uspješnim, jer se nije uspio nametnuti u vrlo jakom timu Maribora. Zato se nakon vrlo kratkog perioda vraća u Bosnu i Hercegovinuu i potpisuje za sarajevski Željezničar.

Šilić sa Željom 2002. godine dolazi do svoje druge titule državnog šampiona, te sa njim izlazi na evropsku scenu, gdje su plavi ostvarili solidan rezultat, kojem je svoj doprinos svakako dao i ovaj igrač. Ipak, treba reći da je dvomeč protiv velikog Newcastlea presjedio na klupi. Na ljeto 2003. godine ovaj ljevokrilni igrač prelazi u Široki Brijeg u kojem se skrasio i ostao do danas, dakle već više od jednu deceniju. To je prava rijetkost da u našoj ligi neki igrač toliko dugo u kontinuitetu ostane vijeran jednom klubu, pogotovo ako se radi o kvalitetnom igraču i glavnom pokretaču ekipe, kao što je slučaj sa Šilićem. U međuvremenu je on postao i kapiten Širokog, te se nikada u proteklom periodu nije činilo kao da je silno željan novog odlaska u inostranstvo, kao što je slučaj sa skoro svim fudbalerima sa ovog prostora. Umjesto toga, on se zadovoljio pristojnim uslovima u ovom zapadnohercegovačkom klubu, postavši njegova okosnica na terenu. U gotovo svakoj od deset kompletiranih sezona u dresu Širokog, Šilić je bio ili najbolji ili jedan od najboljih igrača svog tima. Njegov glavni zadatak su razigravanje saigrača u napadu i ubačaji sa strane, ali nije rijedak slučaj i da postigne gol (često iz slobodnog udarca). Kako je Široki u svim sezonama od 2003. godine nastupao u Evropi, Šilić je skupio dosta iskustva na tom nivou. Tresao je mreže austrijskog Sturma, turskog Beşiktaşa, albanskog Partizanija, te kazahstanskog Irtysha. Na domaćoj sceni je također nanizao mnogo uspjeha. Sa Širokim je dvaput osvojio prvenstvo i još dva puta kup, tako da je on (vjerovatno) jedini igrač koji je osvajao naslov prvaka Bosne i Hercegovine sa tri različita kluba. I kao 34-godišnjak je još uvijek važan za igru svoje ekipe, s tim što sada sve češće biva ostavljen na klupi, jer su ga ipak godine sustigle.


Šilićev gol koji je ove jeseni donio vrijednu pobjedu Širokom Brijegu na Koševu

Kao ponajbolji igrač Brotnja, Šilić je 2001. godine dobio poziv u B selekciju Bosne i Hercegovine, i to za turnir Merdeka kup u Maleziji. Spominjao sam da su naši igrači na ovom turniru izborili drugo mjesto, a Šilić je od ukupno pet utakmica, tri odigrao u cijelosti, uključujući i finale sa Uzbekistanom, dok je u dvije nastupio u drugom poluvremenu. Po povratku iz Malezije, B selekcija je odigrala i prijateljski meč sa Iranom u Bihaću (2:2), u kojem je Šilić također igrao čitavo drugo poluvrijeme. Priliku da zaigra za A reprezentaciju dat će mu Blaž Slišković pet godina kasnije. Čitavu utakmicu je odigrao protiv Južne Koreje, kada smo 2006. godine bili njen sparing partner pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. U kvalifikacijama za EP 2008. godine je nastupio u jesen iste godine. Tada je bio starter protiv Moldavije i Grčke, a selektor mu je dodijelio defanzivniju ulogu nego što je to inače slučaj u njegovom klubu. To je bio jedan od neuspjelih eksperimenata Blaža Sliškovića. Ove dvije utakmice smo odigrali veoma loše, a Šilić je realno bio jedan od najgorih na terenu. U Zenici ga je lopta pogodila u ruku u našem šesnaestercu, nakon čega su Grci iz penala načeli našu mrežu. To je bila njegova posljednja utakmica u reprezentativnom dresu.

[mistek]

Inače se vrti podatak da je i Semjon Milošević je osvojio titulu BiH sa 3 različita kluba: Leotar, Zrinjski, Sarajevo, ali ja baš i nisam siguran koliko je on igrao u Leotaru u sezoni 02/03.

[cyprus]

Inače se vrti podatak da je i Semjon Milošević je osvojio titulu BiH sa 3 različita kluba: Leotar, Zrinjski, Sarajevo, ali ja baš i nisam siguran koliko je on igrao u Leotaru u sezoni 02/03.

Na wikipediji stoji da je on u Leotar došao tek nakon što su osvojili prvenstvo, što bi moglo biti tačno jer ga se ne sjećam u toj šampionskoj generaciji...

[cyprus]

Pavo Dadić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1997. Hrvatska - BiH 3:2
1997. BiH - Slovenija 1:0

Pavo Dadić je bio član naše reprezentacije tokom prvog kvalifikacionog ciklusa u kome smo učestvovali, a najviše će ostat zapamćen po svom doprinosu multietničkom karakteru reprezentacije u tim najtežim vremenima po nju, iako bi u nekoj normalnijoj državi bilo bespredmetno isticati taj aspekt. Izuzev toga, vrlo se malo zna o ovom bivšem fudbaleru. Recimo da wikipedia ne sadrži članak o njemu, a nepoznato mu je čak i mjesto rođenja. Ipak, zna se da je rođen 28. juna 1969. godine. Sliku mu je bilo gotovo nemoguće pronaći, a ja sam nekim sistemom eliminacije sa grupne fotografije naših reprezentativaca u brazilskom Manausu procijenio da bi ovaj gore mogao biti on. Ako sam pogriješio, izvinjavam se. Veoma malo je i dostupnih informacija o prvom dijelu njegove karijere. Pronašao sam tek da je bio član NK Zadra u periodu nastanka HNL-a, ali i da je aktivno sudjelovao u prethodnom ratu.

Nakon završetka rata, Dadić je postao član NK Zenice, koja se takmičila u najjačoj ligi pod okriljem NS BiH. U njegove dvije sezone u ovom klubu, Zenica je bila plasirana u gornji dio tabele. Dadić je uz golmana Almira Tolju bio najpoznatiji i najbolji igrač ovog kluba, te se isticao i na nivou čitave lige. Tako je postao zanimljiv svom bivšem klubu iz Zadra, koji je sada nosio sponzorsko ime – Zadarkomerc i koji ga je ponovo doveo u svoje redove. Međutim, u Zadru nije dugo ostao, pa se ubrzo vratio u Zenicu, ali u jači i daleko poznatiji klub iz ovog grada – Čelik, koji je do tada važio za najjači klub u državi. Dadić je u Čeliku ostao duži niz sezona, tokom kojih je ovaj klub polako počeo da tone u prosječnost. Vremenom je i Dadić počeo sve češće sjediti na klupi, što je razumljivo zbog činjenice da više nije bio tako mlad. Bio je dio Čelikove ekipe koja je ostavila solidan utisak u Intertoto kupu, ali je te mečeve odgledao sa klupe. Naposljetku prelazi u Zovko Žepče, klub koji je tad, 2002. godine, bio novajlija u Premijer ligi. U Žepču je i završila igračka karijera ovog bivšeg reprezentativca. On danas navodno živi u Usori.

Zahvaljujući solidnim igrama za Zenicu, Dadić je bio gotovo standardan član reprezentacije u njenim prvim godinama postojanja, ali je uglavnom sjedio na klupi. U kvalifikacijama je dobio priliku da se pokaže na terenu tek u posljednje dvije utakmice u našem prvom ciklusu, protiv Hrvatske i Slovenije. Protiv Hrvatske na Maksimiru je ušao u igru umjesto Senada Repuha u 57. minuti utakmice pri rezultatu 2:2, a špekuliše se da je taj potez naše klupe više bio motivisan političkim nego sportskim razlozima, kako bi se usred Zagreba pokazalo da u reprezentaciji Bosne i Hercegovine igraju i Hrvati. Dadić je nastupio i u narednoj utakmici, protiv Slovenije na Koševu, kada je par minuta pred kraj ušao umjesto jedinog strijelca Elvira Bolića. Pobjedom od 1:0 smo završili prve kvalifikacije, a za Dadića je to bio oproštaj od državne selekcije. Prije ove dvije kvalifikacijske utakmice, Dadić je nastupio u još nekoliko prijateljskih. Debitovao je u prvoj utakmici naše reprezentacije na tlu Bosne i Hercegovine, i to protiv Albanije na Bilinom Polju, u proljeće 1996. godine. Igrao je nekoliko minuta i protiv velikana Italije i Brazila. Poznata anegdota je situacija pred utakmicu u Manausu, kada je selektora pitao može li ponijet fotoaparat na teren da se slika sa Ronaldom. Bio je i član naše B selekcije koja je zauzela drugo mjesto na Dunhill kupu, početkom 1997. godine u Maleziji.

[cyprus]

Veldin Muharemović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2007. BiH – Malta 1:0
2007. BiH – Norveška 0:2
2007. Turska – BiH 1:0

Veldin Muharemović (popularni Lede) je prije par dana napunio svoj 29. rođendan (rođen je 6. decembra 1984. godine u Sarajevu). On spada u grupu bivših fudbalera Sarajeva od kojih se očekivalo više, mada se i ovako može konstatovati da je njegova dosadašnja karijera u najmanju ruku solidna. Osvojio je domaću ligu, igrao nekoliko godina u veoma dobroj belgijskoj ligi, upisao nastupe kako za mladu, tako i za A selekciju naše države, a trenutno je kapiten jedne od najkvalitetnijih ekipa na domaćoj sceni. Kao dječak je počeo trenirati u Bubamari, a u kasnijoj etapi svog omladinskog fudbalskog razvoja prelazi u FK Sarajevo, koje će obilježiti njegovu karijeru. Dio prvog tima bordo kluba postaje sa 18 godina, a u tim godinama se profilirao kao desni bek, ali sa izraženim i ofanzivnim sposobnostima, što ga je učinilo vrlo fleksibilnim u kontekstu uklapanja u različite formacije, pa i pozicije na terenu. Od 2004. godine je standardan i neizostavan igrač u udarnoj postavi Sarajeva. Vrhunac svoje karijere je doživio 2007. godine, kada Sarajevo osvaja dugo očekivani trofej prvaka države. Moment po kojem će Muharemović ostat zapamćen jeste lijep gol (lob) u drugom pretkolu Lige prvaka protiv Genka, koji je Sarajevu omogućio iznenađujući prolazak dalje, odnosno najveći uspjeh ovog kluba u posljeratnoj historiji na evropskoj sceni.


Muharemovićev gol za pobjedu Sarajeva u Genku (od 02:53)

Sjajnu 2007. godinu je početkom naredne okrunio transferom u belgijsku ligu, tačnije Lokeren, klub sa ambicijama o plasmanu u evropska takmičenja. Vjerovatno se ovaj transfer bar djelomično desio zbog sjajne igre našeg fudbalera za Sarajevo protiv belgijskog viceprvaka u Ligi prvaka. U novom klubu se Muharemović relativno dobro snašao, ali rezultati ekipe nisu bili zadovoljavajući. Umjesto borbe za izlazak u Evropu, klub iz Istočne Flandrije se češće borio za opstanak. Naš igrač je u trećoj sezoni u Belgiji zadobio ozbiljnu povredu glave, koja ga je izbacila sa terena na period od više mjeseci. Potom je uslijedio povratak u Sarajevo, koje je tada trenirao Mirza Varešanović. Usprkos nezadovoljstvu navijača, Sarajevo je došlo do solidne druge pozicije u prvenstvu, a Muharemović se ponovo pokazao kao jedna od najvažnijih karika u ekipi, iako su njegove igre bile nešto ispod nivoa nekadašnjih. Narednu sezonu nije dočekao u bordo dresu, jer je na ljeto 2011. godine otišao u azerbejdžanski Khazar Lankaran. Međutim, ovaj angažman mu je propao prije nego je uopšte zaigrao, tako da se vrlo brzo vraća u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, tada su mu vrata Sarajeva postala zatvorena, te on tako potpisuje za drugi sarajevski klub – Olimpic. U njemu igra i danas, a obzirom da je jedan od rijetkih igrača koji je na Otoci ostao više sezona, trenutno je kapiten ove ekipe koja ima igrački kvalitet za sami vrh tabele.

O Ledetovoj reprezentativnoj karijeri se zaista nema mnogo šta reći. Kao talentovani igrač Sarajeva je najprije nastupao za mladu reprezentaciju, da bi nekoliko godina poslije dobio priliku i u A selekciji, istina vrlo simboličnu. To se desilo one 2007. godine, koja je za ovog igrača bila najuspješnija u karijeri. Tada se desio bojkot velikog broja iskusnih reprezentativaca čime je otvoreno mjesto za neke nove momke kojima je Fuad Muzurović ukazao povjerenje. Među njima je bio i Veldin Muharemović. On je u konačnici upisao tri nastupa, ali u sva tri se radilo o svega nekoliko minuta u završnoj fazi utakmice. Debitovao je protiv Malte na Koševu, kada je u sudijskom vremenu zamijenio Vedina Musića. Pitanje je da li je uopšte uspio dodirnuti loptu u toj utakmici. Nešto više minuta je dobio u duelima sa Norveškom i Turskom, ali opet premalo da bi ostavio neki dublji trag.

[cyprus]

Izet Hajrović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2013. BiH – Slovačka 0:1
2013. Slovačka – BiH 1:2
2013. BiH – Lihtenštajn 4:1

A sada je došao red da napišem nešto o jednom od heroja proteklih kvalifikacija – Izetu Hajroviću, iako se o njegovoj fudbalskoj karijeri ne može mnogo napisati, jer je ista praktično tek na početku. Međutim, ima tu nekoliko bitnih činjenica koje treba naglasiti, bez obzira na to što su prilično dobro poznate našoj javnosti i što se o ovom igraču sad gotovo sve zna. Što se tiče osnovnih podataka, Izet je rođen 4. avgusta 1991. godine u švicarskom gradu Bruggu, koji je smješten na sjeveru te države, u kantonu Aargau. Njegovi roditelji su rodom iz Crne Gore, ali su prije odlaska u Švicarsku 1987. godine živjeli u Sarajevu. Na osnovu toga je njihov sin mogao dobiti naše državljanstvo. Izet ima mlađeg brata Seada, koji je također vrlo talentovan fudbaler i potencijalni član naše reprezentacije. Obojica su ponikla u Grasshopperu, slavnom klubu iz najvećeg švicarskog grada Züricha, koji je relativno malo udaljen od njihovog rodnog Brugga. Sead je nakon bljeska u omladinskom pogonu ciriškog kluba i juniorskoj reprezentaciji Švicarske otišao u londonski Arsenal, dok je Izet svoju karijeru nastavio graditi u Grasshopperu, što dosad nije negativno uticalo na njegov razvoj. Izet se do prvog tima Grasshoppera uspio probiti sa 18 godina, bolje rečeno u sezoni 2009/2010.

Šanse koje je naš igrač dobivao od strane Ciriaca Sforze, tadašnjeg klupskog trenera, uglavnom je iskorištavao na najbolji način. Njegov klub je osvojio treće mjesto u prvenstvu 2010. godine, te ostvario plasman u pretkolo Europa lige. Tamo je ispao od Steaue na penale, a jedan od onih koji su pogodili sa bijele tačke je bio i Hajrović, što se ipak nije pokazalo dovoljnim. U narednoj sezoni Grasshopper je igrao prilično loše i bio bliže ispadanju iz lige nego njenom vrhu, ali se Hajrović ustalio u prvom timu. Čak je i postigao pet golova. Njegov veliki talent je već postao evidentan i dokazan, tako da su se i mnogi klubovi iz jačih liga (posebno Serije A) počeli interesovati za njega. Za Hajrovićev klub je i naredna sezona bila za zaborav, budući da je jedva opstao u društvu najboljih, sli prošle sezone je došlo do velikog preokreta na bolje. Grasshopper je ponovo postao ozbiljan kandidat za titulu, a Hajrović je konačno stasao u jednog od najboljih igrača popularnih Skakavaca. Postigao je čak osam golova, od kojih su neki bili odlučujući i tako pomogao svom klubu da se domogne drugog mjesta i pretkola Lige prvaka. Tu su se Švicarci namjerili na renomirani Lyon i očekivano ispali. U tekuću sezonu je naš igrač također krenuo furiozno, ali ga je kasnije malo iz kolosjeka izbacila suspenzija koju je zaradio zbog namjernog udaranja protivničkog igrača. Ipak, Hajrović se svakako nalazi pri vrhu liste strijelaca u Švicarskoj, a i primjetni su znaci povratka u pravu formu.

Iako kratak vremenski period predstavlja dio naše reprezentacije, Hajrović je već uspio dići veliku prašinu i postati igrač o kome se često priča. On je kao i njegov brat ispočetka bio mladi reprezentativac Švicarske, države njegovog rođenja. Međutim, već tada je jasno davao do znanja da bi rado zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, te je nakon toga pokrenuta procedura oko dobivanja našeg sportskog državljanstva za njega. Zato je kompletna naša javnost ostala zatečena kada je Izet odlučio prihvatiti poziv švicarskog selektora Hitzfelda za prijateljsku utakmicu protiv Tunisa, u kojoj je i nastupio u finišu susreta. Potom je ušao i u verbalni konflikt preko medija sa Edinom Džekom (koji ga je pokušao nagovoriti da se odluči za našu selekciju) i izgledalo je da je on za nas izgubljen. Međutim, usljed činjenice da nije pozvan na sljedeće okupljanje švicarske reprezentacije, kao i zbog uticaja brata koji se već bio odlučio za mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, Izet ovog ljeta mijenja svoju odluku i postaje jedan od BH zmajeva. Dosta se u medijima špekulisalo o toga kakvi će biti njegovi odnosi sa ostalim reprezentativcima, ali na kraju je sve odličnoispalo i za njega i za reprezentaciju. Debitovao je protiv Slovačke u Zenici, a ono što je uradio protiv istog protivnika u revanšu u Žilini će trajno ostati upisano u historiju i obilježiti njegovu karijeru. Sigurno je da će Hajrović dati još mnogo lijepih, kao i bitnih golova, ali onakav gol u onakvom momentu se postiže jednom u karijeri. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je njegov sjajan gol sa 25 metara iz prvog kontakta sa loptom nakon što je ušao u igru presudni momenat za nas u minulim kvalifikacijama, gol koji nam je otvorio put za Brazil. Tim golom je Izet sebi rezervisao mjesto na spisku 23 putnika na Svjetsko prvenstvo, a nameće se i ideja njega kao startera na desnom krilu, jer dugo vremena igramo bez pravog igrača za tu poziciju, što se u zadnje vrijeme pokazuje kao dosta problematično.


Hajrovićev gol protiv Slovačke

[cyprus]

Samir Merzić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2007. Grčka – BiH 3:2
2007. BiH – Norveška 0:2
2007. Turska – BiH 1:0

Samir Merzić je jedan od igrača čiji reprezentativni performans mnogima nije ostao u pamćenju, ali on svakako zaslužuje da bude spomenut na ovoj temi. Ovaj Mostarac je rođen 29. juna 1984. godine. Karijeru je započeo u Veležu, u kojem se pokazao kao najveći talent svoje generacije, te je bio član mladih selekcija naše države, iako je njegov klub istovremeno proživljavao jako teške trenutke. Njegov talent je opazio i češki trener Jiři Plišek, koji ga zajedno sa Edinom Džekom 2005. godine dovodi u Teplice. Obojica su prvo poslati na kaljenje u Usti nad Labem, člana češke druge lige. Džeko je sa posudbe prije povučen, ali je i Merzić već od 2006. godine postao dio prvog tima Teplica. U sezoni u kojoj je Džeko briljirao, Merzić se nije uspio nametnuti, te je najveći broj utakmica proveo na klupi. Zato je već naredne godine obezbijedio sebi standardno mjesto u početnoj postavi. Ta sezona je bila možda i vrhunac njegove karijere, obzirom da je igrao u životnoj formi, tako da se moglo razmišljati i o tome da li će on stopama bivšeg klupskog kolege, Edina Džeke, otići u Bundesligu. Očekivalo se da će se njegova igra kroz naredne sezone dalje razvijati, ali nažalost desilo se suprotno. U Teplicama je ostao do početka 2010. godine, a povrede su ga spriječile da zadrži status standardnog igrača u ekipi.

Na zimskom prelaznom roku u sezoni 2009/10, Merzić mijenja sredinu i odlazi u nešto slabiju slovačku ligu. Geografski gledano, to je bio transfer sa sjeverozapada Češke na sjeverozapad Slovačke, u FK Senicu iz istoimenog grada. U ovom klubu je dobio novu šansu da se dokazuje, a to je sa priličnim uspjehom i činio. Senica je bila novi klub na najvećoj slovačkoj fudbalskoj sceni, te je postala svojevrsni hit. Posebno dobre igre za nju je pružao naš Merzić, kojeg su slovački mediji u jednom trenutku tokom 2010. godine nazvali najboljim bekom u ligi. Može se smatrati da je to bio drugi vrhunac njegove karijere. Međutim, on će uskoro napraviti pogrešan korak odlaskom u Rusiju, tačnije u njenu Premier ligu, za koju očigledno nije bio dovoljno spreman. U Amkaru iz Perma, za koji je potpisao, nikako se nije mogao izboriti za mjesto u timu, tako da se ubrzo nakon toga vratio u svoj rodni zavičaj, u Mostar. Ponovo je postao član Veleža, a izgleda da ovaj 29-godišnjak ima namjeru tu i završiti igračku karijeru. Ipak, on može igrati još mnogo godina, tako da se nikad ne zna. Za Velež je on sasvim sigurno veliko pojačanje i evo već treću sezonu sačinjava okosnicu njegovog tima. I ne samo to, Merzić svojim nastupima pokazuje da je riječ o jednom od najpouzdanijih defanzivaca u BH Premijer ligi.


Najbolji potezi Samira Merzića u dresu Veleža

Merzić je bio član reprezentacije u vrijeme dok je pružao odlične partije za Teplice u Češkoj. Fuad Muzurović ga je zvao da popuni mjesto na bekovima, obzirom da je u Češkoj po potrebi igrao i na desnoj i na lijevoj strani u odbrani, s tim što se ipak nešto bolje snalazio desno. Nastupio je u tri kvalifikaciona susreta, a uglavnom je igrao na lijevom beku, kao zamjena za Mirka Hrgovića. Na kraju je ispalo da smo te sve tri utakmice izgubili, ali njegova krivica za to nije ništa veća nego što je slučaj sa ostatkom tima. Čak se može reći da je odigrao vrlo pristojno, i pored činjenice da je kod nekih primljenih golova naivno ispao zajedno sa kompletnom odbranom. Ipak, u tom tmurnom periodu za našu reprezentaciju, nije se ni moglo očekivati bolje. Svojevrsni je uspjeh što nismo doživjeli teže poraze od mnogo motivisanijih Grka, Norvežana i Turaka. Nakon što je preuzeo kormilo reprezentacije, Merzića je za prijateljsku utakmicu protiv Japana zvao i Meho Kodro. U toj utakmici, Merzić je doživio i svoj četvrti reprezentativni poraz (3:0) i više se nije pojavljivao na okupljanjima naše najbolje vrste, iako je par godina kasnije često spominjan kao alternativa za lijevi bek, u vrijeme dok je ta pozicija bila najveća briga Safeta Sušića.

[cyprus]

Dušan Kerkez



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2004. BiH – Španija 1:1
2005. San Marino – BiH 1:3
2006. BiH – Mađarska 1:3

Dušan Kerkez je jedan od nekolicine naših bivših reprezentativaca koji su rođeni u Srbiji. U ovom slučaju je riječ o igraču rođenom 1. maja 1976. godine u Beogradu. Nisam siguran na osnovu čega je dobio pravo nastupa za našu reprezentaciju, da li zbog mogućeg bosanskohercegovačkog porijekla njegovih roditelja ili činjenice da je nekoliko sezona igrao u našoj ligi. Vjerovatnija je ova druga opcija. On je jedan od igrača čiji se fudbalski rejting povećavao što je bio stariji, iako u ranoj mladosti nije pokazivao poseban potencijal. Treba istaknuti da mu je u tome pomogla i reprezentacija Bosne i Hercegovine. U mlađim kategorijama je bio član lokalnog beogradskog kluba IM Rakovica, a zatim i velikog Partizana. Međutim, nikada nije uspio da postane prvotimac ovog kluba, a shodno tome ni da upiše neki nastup u crno-bijelom dresu. Zato je kao 22-godišnjak bio primoran da bavljenje fudbalom nastavi u nižerazrednom Jedinstvu iz Uba, te Radničkom iz Obrenovca, sa kojim ulazi iz trećeg u drugi fudbalski rang susjedne države. Pravi potez je napravio 2002. godine, kada je prešao u trebinjski Leotar, koji je pravio snažnu ekipu za svoju prvu sezonu u BH Premijer ligi, pojačavajući je uglavnom fudbalerima iz Srbije. Tada Kerkez izlazi iz fudbalske anonimnosti, budući da je sa Leotarom osvojio titulu državnog prvaka, a zatim i zaigrao u pretkolu Lige prvaka. Iako se radi o defanzivnom igraču (štoperu ili zadnjem veznom), u prvom pretkolu protiv luksemburškog prvaka se proslavio i u ofazivnom segmentu igre, te je postigavši dva gola odveo svoj klub u drugo pretkolo.

Nakon dvije sezone u Trebinju, Kerkez prelazi u veći hercegovački grad – Mostar, gdje postaje član Zrinjskog. Slično kao i Leotar ranije, Zrinjski je 2004. godine stvarao ekipu za sami vrh tabele. Kerkez se u klupske planove uklopio kao jedan od do tada najboljih igrača Leotara, a svoj rejting je potvrdio i odličnim igrama u dresu sa crvenom lentom. Zrinjski je ubjedljivo došao do prvog mjesta u ligi, ali su ponajbolji igrači na kraju sezone napustili klub. Među njima je bio i Kerkez, koji je ostvario transfer u Rijeku. U Rijeci je proveo dvije prilično uspješne sezone. Sa njom je osvojio hrvatski kup i nastupao u pretkolu Kupa UEFA. Ispočetka mu se nije bilo lako nametnuti u izrazito jakom timu sa Kantride, koji je tada postao viceprvak Hrvatske, ali se vremenom ipak izborio za solidnu minutažu. Velika evropska očekivanja Rijeke je raspršila kiparska Omonia, a Kerkez će godina dana kasnije karijeru nastaviti baš na Kipru, ali u dresu AEL-a iz Limassola. Tada je već imao 31 godinu. Odlazak na Kipar će se pokazati kao još jedna od pravih odluka u njegovoj karijeri. AEL je klub sa sjajnom tradicijom i velikim brojem navijača, ali je u proteklim decenijama bio u rezultatskoj krizi. U Kerkezovoj eri su ojačali i od ekipe koja se borila za opstanak su postali pretendenti za najviše pozicije u ligi. Posebno važna činjenica jeste da je naš igrač postao kapiten ovog kluba, što mu je bila nagrada za sjajne igre koje je pružao. Nakon četiri godine u AEL-u, 2011. godine je prešao u manji klub iz Limassola – Aris. Sa njim je u protekle tri sezone bio ispao, te se vratio u najjaču kiparsku ligu. Iako sada ima 37 godina, još uvijek je stub odbrane ove ekipe koja se bori za opstanak u društvu najboljih, a također je i njen kapiten.

Kerkezovo ime je jedno od najčešće spominjanih u kontekstu priče o prodaji igrača preko reprezentacije (manje ili više opravdano). On je u reprezentativnom dresu upisao ukupno četri nastupa, koji su bili raspoređeni kroz tri godine i dva kvalifikacijska ciklusa. Obično je igrao na poziciji zadnjeg veznog. U tom periodu je još na nekoliko utakmica sjedio na klupi. Debitovao je kao igrač Leotara u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije u Skopju 2004. godine, koju smo izgubili sa 1:0. Iste godine je ušao u igru u prvoj utakmici kvalifikacija za SP protiv Španije, odmah nakon što smo primili gol. Do kraja smo izjednačili, ali njegove zasluge su tu male. Selektor Slišković mu je priliku dao i u finišu gostujuće utakmice protiv San Marina u tim kvalifikacijama. Ono po čemu će ga domaća javnost najviše zapamtiti je loša predstava protiv Mađarske u narednom ciklusu, a pogotovo katastrofalna greška kod trećeg protivničkog gola, kada je promašio loptu, nakon čega je Mađar Dardai pogodio našu mrežu. Tada je u igri proveo svih 90 minuta, ali mu je to bio posljednji nastup za reprezentaciju.


Kerkezova greška protiv Mađarske (od 3:13)

[cyprus]

Zajko Zeba



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2007. BiH – Turska 3:2
2007. BiH – Malta 1:0
2007. BiH – Moldavija 0:1

Zajko Zeba sasvim sigurno spada u vrh liste najboljih igrača u domaćoj Premijer ligi ikad. Ipak, da ostvari dublji trag u internacionalnim vodama ga je spriječilo ono što i mnoge druge naše velike fudbalske talente - prečesto mijenjanje klubova uz dosta loših izbora transfera, a shodno tome i nemogućnost održanja konstante u formi. Ovaj ofanzivni vezni igrač se fudbalom počeo baviti u rodnom Sarajevu (rođen 22. maja 1983. godine), igrajući za mlađe uzraste Željezničara. Međutim, uvidjevši da će teško dobiti pravu priliku u prvom timu plavih sa Grbavice, kao mlad igrač prelazi u manji sarajevski klub, Olimpik, sa kojim potpisuje prvi profesionalni ugovor. U ovom klubu je konačno do izražaja došao njegov veliki talent. Zato ga Brotnjo iz Čitluka dovodi u svoje redove 2003. godine, nakon čega se vratio na Grbavicu, i to kao posuđen igrač. Naime, Brotnjo je već tada upao u tešku finansijsku situaciju, što se očitovalo i kroz ispadanje iz lige. Tako da se po isteku posudbe Zeba nije vratio u Čitluk, nego je postao dio ekipe Zrinjskog, koja je tada imala sjajne pojedince, koji su okupljeni iz samo jednog razloga – da se osvoji titula državnog prvaka. Zeba je bio jedan od ključnih igrača tog tima. Zrinjski je te sezone (2004/05) i došao do očekivanog cilja, a osim dominantne uloge u sredini terena, Zajko Zeba je šampionskom naslovu doprinio i sa šest golova. Na taj način je postao jedan od najinteresantnijih igrača iz naše lige za strane klubove, a slovenački Maribor je bio taj koji mu je ponudio najbolje uslove, te je ovaj naš igrač postao njegov član na ljeto 2005. godine.

Maribor je tada bio između dva perioda dominacije u prvenstvu Slovenije, tako da je konkurencija u njemu bila nešto slabija nego inače, te se Zeba bez većih problema nametnuo kao standardan u početnom timu. Iako je sa Mariborom bio daleko od naslova prvaka, njegov period u ovom klubu će ostat zapamćen po osvajanju Intertoto kupa, nakon čega je doživljen tijesan poraz u Kupu UEFA od beogradskog Partizana. Nakon Slovenije, naš igrač 2007. godine prelazi u Rusiju, tačnije drugoligaša iz Tatarstana – Kamaz. Za ovaj ne tako poznat klub je igrao tri godine, tokom kojih je pružao sjajne igre. Nevjerovatno je da iz Kamaza nije uspio ostvariti transfer u jači klub, s obzirom da je bio ponajbolji igrač u ekipi kojoj je u sve tri sezone malo nedostajalo da se plasira u najjaču rusku ligu. U prvoj sezoni je čak bio najbolji strijelac Kamaza sa 12 golova. Prelazak u Alaniju iz Vladikavkaza 2010. godine se pokazao kao izrazito loša odluka, tako da se iste godine Zeba ponovo našao u Željezničaru. U plavom dresu je potom odigrao dvije nezaboravne sezone, u kojoj je svoj klub vodio do dva trofeja pobjednika kupa i jedne šampionske titule. Od strane novinara je proglašen najboljim igračem Premijer lige za sezonu 2011/12. Međutim, u jesen prošle godine mu se desio iznenadan i neshvatljiv pad u igri, tako da su mu iz kluba krajem godine saopštili da se na njega više ne računa. Nakon raskida ugovora sa Željezničarom imao je dvije neuspješne avanture sa Splitom i ljubljanskom Olimpijom, nakon čega se vratio u Sarajevo i potpisao za Olimpic, klub u kome je i počela njegova profesionalna karijera. Za njega bi trebao nastupati u proljetnom dijelu tekuće sezone.


Zebin gol za Željezničar

Zeba je za reprezentaciju debitovao 2005. godine nakon što je prešao iz Zrinjskog (za koji je sjajno igrao) u Maribor. Sudjelovao je u porazu u prijateljskoj utakmici sa Estonijom. Priliku koju je dobio ulaskom sa klupe nije iskoristio onako kako se to očekivalo. Bolje rečeno, nije pokazao gotovo ništa. Tako mu je to bila jedina utakmica u selektorskoj eri Blaža Sliškovića. Novu priliku je dobio od strane Fuada Muzurovića dvije godine kasnije, u vrijeme dok je veliki broj naših standardnih igrača bojkotovao reprezentaciju. Iako je igrao u drugoj ruskoj ligi, forma mu je tada bila na vrhuncu. Međutim, u reprezentativnom duelu i pored solidne minutaže u četiri utakmice (od čega tri kvalifikacione) ponovo nije pokazao mnogo. Posebno je razočarao u sramotnom porazu od Moldavije na Koševu. Tu utakmicu je igrao od prve minute, slično kao i nešto raniji prijateljski meč protiv Hrvatske. Poslije toga ga više nije bio u A selekciji, iako se u medijima špekulisalo o tome da bi mogao biti pozvan u vrijeme dok je bio najbolji igrač Željezničara, pa i domaće Premijer lige. Ipak, zbog velikog broja kvalitetnih ofanzivnih igrača u redovima naše reprezentacije, za njega se nije moglo naći mjesto.