Cooper je dosta koherentno i detaljno objasnio neki dan da ovaj problem nedostatka naoruzanja i municije - nesto s cim ce Ukrajina morati da nadje nacina da zivi i prezivi, jer ce potrajati po ovome:
U međuvremenu, i nakon 'pobijede' u Hladnom ratu, Zapad – uključujući SAD – uvelike se razoružao. Tada, 1990-ih (utoliko više, masa onoga što Zapad isporučuje Ukrajini, posljednje dvije godine, još uvijek je iz istih zaliha): oružja je bilo u izobilju, a novo se smatralo nepotrebnim. Vjerojatno se SAD nisu razoružale tako masovno kao Europa, ali svejedno: kao i ostatak zapadne industrije, većina proizvodnje bila je angažirana na vanjskim poslovima. Prvo u istočnu Europu, a zatim u Aziju. Umjesto toga, Zapad je zadržao samo profitnu vojnu industrijsku jezgru: ona se u potpunosti usredotočila na maksimiziranje profita kroz sporu proizvodnju vrlo malog broja, vrlo skupih sustava. Ne samo da je velika proizvodnja u potpunosti eliminirana, nego je čak i proizvodnja sklopova i dijelova za te skupe sustave prebačena na vanjski izvođač. To je otišlo toliko daleko da su se do sredine 2010-ih čak i tako osjetljivi dijelovi za nosače zrakoplova američke mornarice i bombardere Boeing F/A-18 Super Hornets - poput čipova - izrađivali u Narodnoj Republici Kini (NR Kina). : zato što ih je NRK isporučivala po tako niskim cijenama da je bilo isplativije koristiti čips iz NRK nego onaj napravljen kod kuće.
Sve u interesu 'profita'.
Sada, prakse ove vrste bile su savršeno dovoljne za održavanje različitih 'malih' ratova vođenih tijekom 1990-ih, 2000-ih i 2010-ih: doista, obrambeni je sektor živio luksuznim životom od takvih malih ratova – ako ni zbog čega drugog, onda zbog još jednog takvog rat se vodio svakih dvije do pet godina, pa su naše vlade 'još uvijek morale' izdavati nove narudžbe za obnavljanje zaliha, uvijek iznova. Zatim je došlo nekoliko većih ratova – vidi: Afganistan, Irak, Magreb – ali oni su obrambenom sektoru tijekom desetljeća samo osigurali još pozamašniji profit. Sve je bilo u redu. Pudingova izvorna invazija na Ukrajinu, još 2014., nije promijenila ama baš ništa, i nije bilo interesa da se išta promijeni u vezi s ovim: profit od eksternalizacije proizvodnje u NR Kinu dok se tamo prodaje znanje i iskustvo i skupi proizvodi - i Rusiji - bile važnije.
Profit ostaje dominantan. Dapače, mentalitet izvlačenja profita, bez obzira na posljedice, toliko je dominantan da nije važno čak ni kada takvi 'službeni' oligarsi poput Putina izravno prijete Zapadu. Toliko je nadmoćan da također diktira ponašanje Zapada u odnosu na Ukrajinu od veljače 2022. Kao rezultat toga, naše su vlade potpuno paralizirane: ne mogu donijeti takve – relativno – jednostavne, a očito logične odluke poput masovnog širenja proizvodnje oružja i streljiva.
A čak i kad bi mogli... dobro, onda imajte na umu: teoretski, ovo je jednostavan pothvat - sve pod uvjetom da naša slavna oligarhija, političari koje kontrolira i ono što je ostalo od naših tehnokrata još uvijek znaju kako to učiniti (možda: to je sve osim sigurnog). Naravno, bila bi potrebna ogromna ulaganja da se ponovno pokrene proizvodnja bilo koje vrste velikih, 'klasičnih', teških sustava naoružanja u značajnom broju. Ali, izvedivo je. Činjenica je: izgradnja proizvodnih pogona je jednostavna. Traje između nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci.
Međutim…
Veliki segmenti industrije oružja još uvijek se ne mogu automatizirati (kad bi se mogli automatizirati, ne sumnjajte: već bi bili automatizirani). To pak znači da bi razvoj takve industrije zahtijevao i osposobljavanje potrebne radne snage. Znači: izgradnja našeg obrambenog sektora zahtijevala bi stvaranje obrazovnog sustava sposobnog osigurati potrebne ljudske resurse – i to u roku od nekoliko mjeseci, a potom i godinama unaprijed.
Međutim, nakon desetljeća marljive degeneracije naših obrazovnih sustava, naša oligarhija sada nije ni najmanje zainteresirana za njegovo poboljšanje.
Drugo ključno pitanje je da bi industrijska izgradnja ove vrste zahtijevala nešto poput 'podređenosti' profita svrsi. Drugim riječima: stvaranje velikih poduzeća gdje profit nije toliko bitan koliko proizvod (i onda proizvod u ogromnim količinama).
Očigledan je zaključak da bi takva poduzeća morala biti u državnom vlasništvu.
Bogohuljenje!
To je apsolutno 'ne-ne' u našim 'gospodarstvima slobodnog tržišta': već samo svako 'glasno razmišljanje' o 'rješenjima u državnom vlasništvu' sigurno će potaknuti sve vrste pritužbi o 'izazovima', 'birokraciji', 'neučinkovitosti' , ljevičarstvo, socijalizam, komunizam, marksizam…
….kao da su birokracija i neučinkovitost 'rezervirane samo za državna poduzeća'!??
Haha! Radio sam i za jedne i za druge i stoga se mogu samo smijati: daleko više sam vidio nesposobnosti, korupcije, nepotizma i kojekakvih spletki i malverzacija u privatnim nego u državnim poduzećima.
Ali, naravno, 'ovo nije važno'. Samo su državna poduzeća 'loša', znate...
Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju - u privatnom sektoru. Dapače, to bi trebalo potpuno liberalizirati i pustiti da radi kako hoće. Dok su državna poduzeća sva loša, a…?
***
I tako, mi imamo svoje 'slobodne' tržišne ekonomije u privatnom vlasništvu na Zapadu. Gdje su, zapravo, te ekonomije 'slobodne' samo za one koji njima dominiraju: pogledajte samo s kakvim se preprekama susreću bilo koji start-upovi – sami zbog svih mogućih zakona i propisa koje nameću političari u ime postojećeg oligarhija. A o namjernom uništavanju vrlo perspektivnih, inovativnih start-upa u interesu profita da i ne govorimo...
Umjesto toga, tijekom posljednjih 30 godina, a sve u ime profita, naša 'slobodna' tržišna gospodarstva su se istaknula u 'outsourcingu' čak i tako ključnih sektora kao što su vodoopskrba, energija, javni prijevoz i pošta – od države privatnom sektoru. Rezultat: nema šanse da '5000 ili tako nešto' (čitaj: 'privatni sektor'/oligarsi i oligarhije) dopusti ovu promjenu, odrekne se bilo kakve kontrole koju provode. Neće se odreći svoje kontrole niti nad drugim aspektima javnog života. Stoga nema šanse da bi privatni sektor učinio nešto osim masovnog ulaganja u ponovnu izgradnju proizvodnih pogona i obrazovnog sustava: privatni sektor mora izvući maksimalni profit u najkraćem vremenskom razdoblju kako bi zadovoljio svoje investitore i dioničare. Stoga, i ako uopće, privatni sektor spreman je samo 'uložiti' goleme količine novca u podmićivanje političara za održavanje statusa quo i upravljanje u interesu svog profita.
...što bi bio tek početak, jer bi izgradnja nove industrije oružja na Zapadu također zahtijevala nabavu sirovina i komponenti kojih nema dovoljno na slobodnom tržištu. Znači: razvoj takve industrije zahtijevao bi izgradnju pratećih industrija... a onda bi ljudi zaposleni u svim takvim industrijama morali biti odgovarajuće plaćeni, kako bi se također osigurao nesmetan protok...
…još jedna blasfemija!
U svijetu (vidi: Zapad) gdje su plaće izvršnih direktora porasle za 1500% (plus) od sredine 1990-ih, dok su plaće radnika (još uvijek) zaposlenih u proizvodnji ostale potpuno iste tijekom posljednjih 30 godina (tj. plaće potonji su samo prilagođeni stopama inflacije), a tamo gdje je politika učinila sve što je u njezinoj moći da smanji oporezivanje bogatih, dok je povećala oporezivanje svih ostalih, nema apsolutno nikakvog ekonomskog (tj. komercijalnog), pa tako ni traga političkom interes da učini nešto takvo. Politički prioritet ostaje održavanje statusa quo: održavanje stvari onakvima kakve jesu i izvlačenje profita za '5000 ili tako nešto' (oligarhija).
Kao rezultat toga, čak i ako (djelomično) želi to učiniti (jer bi to ponudilo poprilične izglede za profit), Zapad 'ne može' povećati svoju proizvodnju oružja i streljiva, a Ukrajina jednostavno ne može osigurati bilo kakvu dodatnu zalihe streljiva.
Osim što Ukrajina - ili netko drugi, znatiželjan pomoći Ukrajini - djeluje sam.
***
Upravo je to vjerojatno jedina preostala nada. Naime, Ukrajina je u značajnoj prednosti u odnosu na Zapad. Budući da je izložena izravnoj, neupitnoj prijetnji samoj svojoj egzistenciji, također je prisiljena djelovati, reformirati se i inovirati. Prisiljen je pronaći način da pomakne narativ s profita i pohlepe na promicanje suradnje umjesto natjecanja.
Ironično, već postoje inicijative u pravom smjeru. Na primjer, a kao što svi znaju, ukrajinska 'uradi sam' proizvodnja bespilotnih letjelica 'u garažnim laboratorijima' uzima sve više maha. Postoje slične alternative u inozemstvu, u rasponu od 'Make Drones not War' u Poljskoj, preko Threod Systemovog razvoja jeftinih bespilotnih letjelica u Estoniji do nekoliko drugih, pa tako iu SAD-u… međutim, ukupno gledano, i u usporedbi s ruski napori na ovom polju, to je još uvijek premalo.
Doista, svi mogući 'glavni igrači' u obrambenom sektoru – divovske korporacije koje zapošljavaju desetke i stotine tisuća ljudi, a koje bi mogle prijeći na 'tiskanje' milijunskih mini-UAV-ova – svi se suzdržavaju i ne poduzimaju ništa. Zato što je takav način poslovanja protiv njihovog temeljnog interesa. Zbog toga je, kada je Eric Schmidt, bivši izvršni direktor Googlea, predložio korištenje tehnologije 3D ispisa za masovnu proizvodnju bespilotnih letjelica i drugog oružja za Ukrajinu, te korištenje umjetne inteligencije za poboljšanje učinkovitosti i djelotvornosti takvog oružja – ODMAH je došlo do pljustanja negativnih reakcija na društvenim mrežama. Kao što je već prije nekoliko godina bilo pokušaja da se Pentagon reformira u traženju ovakvih i sličnih rješenja – jednostavnijih, jeftinijih sustava naoružanja – svi su ti napori odmah propali, a njihovi zagovornici intrigirani izvan službe.
Sve u interesu održavanja statusa quo i osiguranja profita.
Naravno: nitko nije rekao da su sve takve ideje savršene ili da su jedina rješenja. Još manje su savršena rješenja (posebno kada ljudi počnu zlorabiti umjetnu inteligenciju za masovno ubijanje drugih ljudi: pogledajte što IDF radi u Pojasu Gaze posljednja četiri mjeseca). ALI: stvarni razlog zašto takve inicijative dobivaju toliko lošeg tiska je taj što ugrožavaju status quo u korist '5000 ili tako nešto' (i cijelih hordi njihovih obožavatelja).
Drugim riječima: Carstvo profita uzvraća udarac, nemilosrdno i bez ikakve etičke brige – svakome tko samo razmišlja o otporu, ili predlaže smislene promjene, i to bez obzira na posljedice.
***
Ah dobro… ali OK. Nada umire posljednja, kako se kaže, i stoga: vi i ja se možemo barem nadati da bi takve blasfemije, takvi 'ukrajinski primjeri' mogli, potencijalno, dovesti do (velikih) pozitivnih promjena i u našem gospodarstvu i društvu.
