#186826 Re: Ukrajina
Posted: 24/10/2023 12:20
Petro Kuzik, komandant dobrovoljačkog bataljona Svoboda, jedinice koja je učestvovala u odbrani i Severodonjecka i Bahmuta (danas ponovo na položajima kod tog grada), nakon godinu i po dana boravi u Kijevu i sumira utiske.
Emocije su mi pomiješane. S jedne strane, miran život Kijeva, uključujući druge mirne gradove, znači da snage otpora dobro rade. Međutim, ima pretjeranih stvari, te fešte, kao da su ljudi već zaboravili da se vodi strašan rat i kao da ih nije briga. Da, to malo boli. Politički, moram reći da je sve super, tako treba biti i za ovo se borimo. Ali, ne treba ići u krajnost. U tijeku je strašan rat, proliva se krv, nažalost imamo ozbiljne gubitke. Mislim da društvo treba biti jedinstveno. Da, ne može se svatko boriti, to je razumljivo, ali oni koji se ne bore trebaju podržati vojsku, i barem se moliti, barem se sjećati. Imamo pristup internetu, čitamo vijesti, čitamo o tom noćnom životu...Zar ljudi ne shvaćaju da ako se Rusi probiju tamo, na istoku, da svega toga neće biti, nego će biti noćna mora? Vrlo brzo su zaboravili Buču, Hostomel, Irpin, vrlo brzo su zaboravili masovni teror, ubojstva u regiji Kijeva. Ne razumijem kako je to moguće...Općenito sam vrlo pristojna i normalna osoba, ali sad malo reagiram kad vidim ozbiljne, napumpane ljude koji imaju dovoljno vremena za teretanu, za frizera, za tetovaže. Nose psa ispod ruke i idu pušiti nargilu i razgovarati o velikom problemu - izboru nargile. To je njihov život, ja se u to nemam pravo miješati. Ali zašto neki ljudi ginu, a druge nije briga?
Zaista ne znam kada ćemo okružiti Bahmut, ja nemam tu informaciju, odgovoran sam za našu parcelu koja nam je određena za rad. Da biste davali takve kategorične prognoze, potrebno je ili biti na samom izvoru informacija, ili biti Arestovič i neodgovorno izjaviti nešto. Nisam ni jedno ni drugo, jedino što mogu da kažem da sada imamo manjak streljiva..Ili nam loše ide sa streljivom ili se ono čuva za neki smjer. Ako Bog da, to će biti smjer Bakhmut…U principu, vojnici imaju povjerenje u stožer. Postoji minimalan broj loših naloga. Sada se vodi pozicioni rat. Teško je, iscrpljujuće, ali ipak bolje nego činiti neka neshvatljiva herojska djela i onda ulice nazvati po ovim momcima.
Što se tiče tehničke opremljenosti, tu nas (Rusi) nadmašuju u svemu: broju tenkova, kvaliteti tih tenkova, količini streljiva, količini topništva koje pokriva pješaštvo i osigurava njihova napadna djelovanja, broju granatiranja, upotrebi zrakoplovstva, elektroničkog ratovanja – sve su to elementi u kojima nas brojčano nadmašuju i prevladavaju totalno. Koja je onda naša prednost? Mi smo na svojoj zemlji. Za nas je ovaj rat svetinja, osim motivacije, mislim da su veće sile od nas, jer su pravda i istina na našoj strani. Naša prednost je kvaliteta našeg pješaštva. Štitimo naše obitelji, štitimo naše ljude od pravih čudovišta. Ako uzmemo naše topništvo, naši su topnici profesionalniji i precizniji. No, danas nam je vrlo ograničena količina streljiva. Bit ćete jako iznenađeni jednom kada budete mogli govoriti o ovim brojevima…Zbilja radimo s vrlo ograničenim količinama. Kad smo branili Rubižne, izračunali smo da je na našem malom kvadratu, poziciji, bilo 500 pogodaka na sat, plus-minus. Za to vrijeme s naše strane dva puta je pucano iz minobacača…
Bakhmut je kao dio Ukrajine valjano branjen. Omjer uništenih okupatora i, nažalost, mrtvih ukrajinskih branitelja, dosegao je 1 prema 20, 1 prema 50 u nekim područjima. Želim misliti da nismo tu krv prolijevali radi PR-a. Povijest će pokazati, greške ćemo analizirati nakon rata. No, susreo sam se, posebno tijekom obrane Severodonjecka, s vojnim vrhom koji je bio vođen željom za javljanjem dobrih vijesti i, naprotiv, velikim strahom od javljanja loših vijesti…Rubižne je za mene bio pakao. Tada smo se izvukli iz obruča, bez ijednog gubitka. Obećan nam je tjedan dana odmora, a nakon 4 sata poslani smo u Severodonjeck. I tamo je bilo pakleno. Ali, onda smo stigli u Bahmut i shvatio sam da je sve prije Bahmuta bilo smiješno…
Što je potrebno Ukrajini za pobjedu? Prije svega, to je konsolidacija društva. Jedina stvar koja nas stvarno sprječava da u potpunosti porazimo egzistencijalnog neprijatelja je naša sposobnost podjele. To je naša nevolja. Plus, naša korupcija, koja je samo jedan od elemenata koji odgađa pobjedu i radi za neprijatelja, direktno uništavajući i reputaciju na vanjskoj razini i motivaciju boraca. Jer zamislite kad ste u paklenim bitkama, kad riskirate život, gubite suborce, sve te vijesti o festivalu konzumerizma, korupciji, kešu u koferima... To je degutantno i to je ono što vas sprječava da pobijedite. I, da se vratimo na to da cijelo društvo na ovaj ili onaj način mora sudjelovati u pobjedi...Da je veliki dio parlamenta prošao kroz pješačke bitke, ponašali bi se sasvim drugačije. Kada bi na razini ministara, zamjenici ministara bili u rovovima barem tjedan dana, promijenio bi se njihov svjetonazor, ponašali bi se na potpuno drugačiji način. Rat je za nas svetinja jer branimo Ukrajinu, ukrajinski narod. A za neke je to način zarade. To nas kida i potkopava...Ne razumijem ravnodušnost na kvadrat ili na kub ljudi na vlasti. Objavljuju jedni druge na TikTok-u, snimaju selfije, svađaju se međusobno, smijuckaju se. Razumijem da je to već banalnost, ali trebalo bi napraviti bataljon "Parlament" i dva tjedna ih poslati blizu Bakhmuta, na polja. Vjerujte, svi oni koji prežive bit će idealni za upravljanje državom...
