30. Novembar 2011.
Ne želim finansirati odbranu osumnjičenih za ratne zločine!
Nidžara Ahmetašević
Ne podržavam odluku Skupštine Kantona Sarajevo kojom pokušavaju da izvrše pritisak na Tužilaštvo BiH, a zbog hapšenja osumnjičenih za ratne zločine. Još manje podržavam odluku o sufinansiranju njihove odbrane i osjećam obavezu i dužnost da o tome javno govorim.
A imam i potrebu da postavim pitanje – koja je razlika između odluka Vlade Republike Srpske da sufinansira odbrane osumnjičenih iz tog entieta i osude njihovo hapšenje? Što su jedni 'naši' a drugi 'njihovi'?
Smatram odluke sramnim s obzirom da znače miješanje u rad pravosudnih organa, ali i manipulaciju žrtvama i prošlošću. Također je to duboko zadiranje u nešto što nije njihova nadležnost. Raspravom o ovim pitanjima i donošenjem odluka, poslanici ustvari samo žele skrenuti pažnju sa mnogo važnijih pitanja koja muče građane Kantona.
Osmoricu uhapšenih, o kojima su kantonalni zastupnici raspravljali, Tužilastvo BiH sumnjiči za zločine navodno počinjene na mjestima zatočenja na području općine Hadžići. Uhapšeni su Mustafa Đelilović, Fadil Čović, Mirsad Šabić, Nezir Kazić, Bećir Hujić, Halid Čović, Šerif Mešanović i Nermin Kalember.
Tužilaštvo BiH smatra da je Mustafa Đelilović bio predsjednik Skupštine općine Hadžići, a istovremeno i predsjednik Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva općine Hadžići, Fadil Čović načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Hadžići, a Mirsad Šabić policajac SJB-a Hadžići. Uz njih, za iste zločine se sumnjiče Nezir Kazić, bivši komandant Devete brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), te Bećir Hujić, bivši upravnik logora Silos, Halid Čović i Šerif Mešanović, bivši zamjenici upravnika logora, te Nermin Kalember, nekadašnji stražar u istom objektu.
Ja, kao poreski obveznik, ne želim da moj novac bude korišten na ovakav način i tražim da se ova odluka preispita i povuče! Ukoliko pak poslanici insistiraju na “sufinasiranju pravne pomoći” osoba koje su osumnjičene za ratne zločine, ovih ili bilo kojih drugih, predlažem da to rade dobrovoljnim prilozima od vlastitih primanja. Zato jer želim da vjerujem u nezavisno pravosuđe i želim da svi koji su osumnjičeni budu izvedeni pred lice pravde. I to ne može biti selektivno, i tu nema “moji” i “njihovi”, tu nema “branilaca” i “neprijatelja”. I vrijeme je da završimo sa tom retorikom već jednom. Rat je gotov!
Za one koji ne znaju, a čini mi se da je puno takvih na području Kantona u kojem se jedva priča o zločinima koje su počinili pripadnici Armije ili MUP-a (a bilo ih je), Silos u Tarčinu jeste bio mjesto zatočenja na kojem su pripadnici Armije BiH i MUP-a držali zarobljene Srbe i Hrvate. O tome postoje svjedočenja i postoje živi svjedoci, od kojih su neki tu pored nas. Do danas niko nije procesuiran i to je sramotno.
Silos kao mjesto zatočenja spominje i Tadeusz Mazowiecki, nekašnji specijalni izvjestitelj UN komisije za ljudska prava (UNCHR), u svojim izvještajima. On piše da su tu zatvarani ratni zarobljenici i civili koji su, između ostalog, služili i kao “živi štit”. U izvještaju moli Vladu BiH da zarobljene u “logoru u Tarčinu” pusti na slobodu, napominjući kako je MKCK u novembru 1992., tokom posjete “zatvora u Tarčinu koji je pod kontrolom Vlade”, zatekao neadekvatno grijanje i nedovoljan broj pokrivača za zatočene”, pored ostalog.
Postojeći podaci kažu da je ratno predsjedništvo Općine Hadžići, odlukom koju su donijeli u maju 1992. godine, pretvorilo nekadašnji objekat za skladištenje pšenice u zatvor kroz koji je, prema nezvaničnim procjenama, prošlo između 400 i 600 osoba.
Sam osumnjičeni Mustafa Dželilović je u junu 1998. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), na suđenju za zločine počinjene nad Srbima u Čelebićima kazao kako su suđenja u Silosu počela 1994. godine, te da je 9. brdska brigade Armije BiH od policije preuzela nadležnost nad tim objektom jer su bili pritvoreni “ratni zarobljenici”.
Zbog sumnje da su sudjelovali u navodnim zločinima u Silosu, nekoliko pripadnika policije su smijenile s dužnosti Međunarodne operativne policijske snage Ujedinjenih naroda (IPTF) tokom 2001. i 2002. godine.
Javnost mora saznati za ove podatke i sve što se dešavalo u Silosu i drugim objektima zatočenja, u Hadžicima i bilo gdje.
Suočavanje sa prošlošću mora početi.
Prošlo je skoro 20 godina od početka rata, a mi još nismo u stanju da se odmaknemo od “naših” i “njihovih”, a jedino kada to uspijemo možemo da se pomaknemo sa mrtve tačke na kojoj ja, kao što ne želim da plaćam za odbranu osumnjičenih za ratne zlocine, ne želim više da se zadržavam. Vrijeme je da krenemo dalje.
jos on pise za oslobodjenje, to je najveca tuga u svemu 
