Forum Klix.ba

Da, slabo mislis...a izgleda i da slabo znas...

Ali, jos jednom da podsjetim sta je tema...ako ce se pricati o ovome, neka moderacija to cisti

HAVANA wrote:

Broj 1 wrote: Spominjes Kazane i Cacu, ali Caco ipak kaznjen za svoje zlocine, iako mislim da je to bila greska. On je ubijao osvjedocene cetnike.

Slabo misliš

Slabo misli i slabo zna, ali mu to ne smeta da kvalitetno preserava.

Mora da ste bili na kopanju rovova kod Cace pa ga nesto ne simpatisete.
Da njega i njegove raje nije bilo na toj liniji cetnici bi usli u Sarajevo jos pocetkom rata.

Da li je neko ovdje osporio taj dio Cacinog djelovanja? Nije. Dakle - opet lupetas.

veljaca wrote:Mislim da otvaras bolne rane ovom temom.
Takodjer nakon nekoliko postova - ovo ce otici u politicke vode - a to vjerovatno nisi zelio ....
Ipak - ko zna ...

Samo me interesuje jedna mala stvar, dal postoji na ovom forumu iti jedna tema koju necete sjebati nekim prepucavanjima oko "temi" nebitnih stvari.Ajd ba nemojte kvariti sve, ako zelite da se prepusavate imate PM i derite do zore, pustite nas koji zelimo da citamo i da saznamo neke stvari da sami sebi u glavi kreiramo sliku pocetka rata u sarajevu.
Nisam sarajlija, ali cu rado podijeliti taj pocetak rata u svome grada kada su avioni nadlijetali moj grad a mi djeca im mahali a oni otisli i bombardovali tv repetitor, kad me je policija kao djecaka uhvatila jer sam ispalio svijetlecu raketu u doba kad je bilo zamracenje, kad sam prvi put svjesno obukoa kosulju, u djep stavio kasetu gunsa i namjerno je premotao na november rain da bi mogao u sklonistu sto duze plesati sentis...........kad su mi oca odveli u zatvor, a moja mamjka mene sakrila a komsinici rekla da sam i ja u zatvoru, pa komsinica krenula plakati......
NEMOJTE KVARITI TEMU

goropadnik wrote:NEMOJTE KVARITI TEMU

Vala bas. Il' otvorite temu Musan, pa nastavite

Izvinite me sto sam nekome sjebao temu, sa svojih par offtopic postova... Ali prica je pocela o tome kako je poceo rat u sarajevu... Htio sam svoje misljenje dati tome, iz perspektive momka koji je odrastao u opsadi ovoga grada. Mozda sam prici nepotrebno dao vecu sirinu nego sto sam trebao. Izvinite radi toga, ali jbg odmah postadoh SANU momak, salonski cetnik i td.koji je razocaran svime time sto nam se desilo i zato sto mislim da je moglo biti i drugacije. Odmah sam neprijatelj no.1. zato sto nisam momak od sablona i zato sto sam malo samokriticniji u pogledu na rat i polazim od nase strane i od toga sta smo mi mogli da uradimo da isti sprijecimo, a nismo uradili. JBG mrzim sve sto mi se desilo u tome ratu jer posljedice istoga osjecam i danas. Moje dijetinstvo kao i svacije drugo je proslo kroz proces ubrzanog sazrijevanja, u nama su se spajale sve lose i dobre slike i mogu ti reci samo los covjek iz onoga sto nam se desilo nije povukao pouku da nikada nikome ne treba da dozvolimo da ovaj rat se ponovi na ovome podrucju. Ako zbog icega drugog, onda zbog zrtvi trebamo da budemo jos veci antifasisti i jos veci antiprotagonisti rata. I da bog da svakome koga ikada pozeli isti u kuci bio.

Izvinite jos jednom...

Malo nakon pocetka rata.Sve nam je vec bilo poznato,ko puca,odakle je dosla,iz cega je ispaljena,koji kalibar,ma sve smo naucili raspoznati.Ne pricam o ovome jer onda puno placem I bude me stid tolikih emocija a I ljudi me gledaju ko’ da sam pukla….a nisam ….pa kontam da je lakse napisati I podjeliti s ljudima koji te nevide.
To jutro moja draga rahmetli komsinica Sefika nama napravila nekakvu kafu i dojela kod mene u stan ,a nas se sestoro skupilo I ko tinejdzeri,raspricali se….
Zove teta Sefika ispod balkona I kaze da predjemo kod nje u prizemlje jer je nesto strah da ne zapucaju sa Ilidze.Sidjemo mi kod nje i sjednemo u sobu koja gleda na Lukavicu (RS),a ona ode u sobu preko puta da pusti nas djecu da se druzimo.Soba milimetarska,nas sestoro jedva stali u nju.Pade negdje granata I mi stavimo ko’ neki spuzveni madrac na prozor I nastavimo igrati karte.
Sljedeci momenat granata je pala na sam cosak krova od obdanista koji je bio odmah naspram prozora sobe u kojoj smo nas sestoro sjedili.Uzasan dim,nista se nevidi,nista necujemo,zvoni u usima,porazbijala se stakla na ormaru ,popadala po nama,mi onako jedni preko drugih trcimo prema podrumu I tek se onda gledamo jel ko ranjen.Hvala Bogu niko nije bio…..ali…..moja draga teta Sefika je posla da nas zove da idemo u podrum,bas u tom momentu je stajala na sred prostorije kada je ta granata roknula I nju geler pogodio u glavu.Mi smo se tek u podrumu sjetili da je ona ostala u stanu I njen sin otrci da vidi sta je …I sljedece cega se sjecam, kao da je jucer bilo, je njegov vrisak “MAMAAAAAAAA”….. I znali smo odmah sta se desilo.Nisam imala snage ni da se oprostim od nje.A bila je andjeo…..Ljepo ljudi kazu nece ni Bog svasta.
Ljudi su poslje isli u sobu u kojoj je nas sestoro sjedilo i pitali se kako smo prezivjeli,jer soba je bila tako izbusena gelerima,kao da je granata pala u sred nje.A u sobu u kojoj je ona poginula je uletio samo jedan geler koji je zavrsio u njenoj glavi

Eto...podjelih i ja sa vama ono sto je vecina nas dozivjela u toku prokletog rata

Bilo je to interesantno na pocetku...kraj aprila, pocetak maja, prsti vec na sve strane, iz Marsalke rezervisti deru po svemu sto se krece glavnom dzadom, a mi tuda idemo 160-170 km/h, sa cijevima okrenutim prema kasarni. To je bilo interesantno - pucali su samo na one kod kojih nisu vidjeli oruzje. Bar sam ja stekao takav utisak, jer pored kasarne sam, sa ratnim kolegama i drugovima, tih dana prolazio dosta cesto do Pofalica, do ekonomske i elektrotehnicke skole, i na auto u kojem sam bio nikada nisu pucali. Jedino sto mi pada na pamet jeste zato sto su vidjeli da su prema njima iz auta okrenute cijevi. Vjerovatno su se bojali da ce odmah dobiti povratnu vatru i zato nisu ni pucali. Mnogi drugi nisu tako prolazili...

Bilo je trcanja na sve strane...cas na Pofalice, jer su tamo sa barikada, ali i s one strane mosta (zgrada elektorpivrede, danasnji USAID) stalno pucali. Uzvracali smo iz ekonomske i elektrotehnicke skole. Odmah zatim zovu na skupstinu (M.Dvor) jer se i tamo rafala iz zgrade Dimnjacara (pored danasjeg OHR-a), onda prsti na Bistriku...i tako redom...
2. Maj svi manje-vise znate kako je izgledao, kada su pokusali grad presjeci na dva dijela na Skenderiji. Tada se desila i Dobrovoljacka i sve ostalo, i to je bilo vise nego interesantno. Pokusali su sa Grbavice, istovarajuci ljude nize Skenderije, u Tekiji, spojiti se sa svojima u Domu JNA, a zatim bi se zasigruno svemu prikopcali i oni sa Bistrika. Medjutim, Bistrik je bio dobro izblokiran i dio nasih ljudi je bio tamo sa PL-om i Beretkama (i ja neko vrijeme). Ista stvar je bila i sa Domom JNA odakle su uspjeli izaci sa jednim transporterom, koji se uglavio u prolaz na obali (Akademija), a oni su, njih oko 35, bili rasporedjeni u kinu Djuro Djakovic (danas BKC) i u diskoteci Theatar (UPI-jev neboder, prizemlje). To smo uspjeli istjerati, sve zajedno (predali su se), tako sto smo nas trojica trceci pored Theatra, cijelom njegovom duzinom, ubacivali kasikare i rafalali unutra. Bilo oj je, ako se dobro sjecam 23 unutra. Isvi su bili pobjegli u onu manju prostoriju na kraju diskoteke odakle su se pokusavali probiti van, prema obali, kroz zid. Zato i jesmo tako suludo trcali tamo, kako bismo ih tu presjekli. I danas mi zvoni u usima od PAM-a koji nas je oderao iz prolaza, sa samo 4-5 metara daljine, dok smo pretrcavali ispred njega...sreca ne pogodi nas ni jednog... Nakon 10-ak minuta razmjene vatre tu i tako - mi iza coska deremo automatskim puskama i ubacujemo 2-3 kasikare, a oni uzvracaju PAM-om koji je odbio pola kamenog zida preko puta, iznad Miljacke (mislim da i danas postoje ti tragovi tamo), s druge strane prolaza je prisao Zoka Cegar i trehnuo na transporter handovku (rucna protivoklopna mina). Sjecam se da sam se u momentu kada je to bacao povukao nekih 2-3 metra dalje od coska zida, ali mi je detonacija uredno nabila pusku u lice... Nakon toga im je, valjda, bilo jasno da nemaju kud, i onda je nekakav major izasao da pregovara o predaji. Imali su par ranjenih od nasih kasikara i rafalanja, ali niko pretjerano ozbiljno, a koliko se sjecam niko im tu nije poginuo.

Radilo se o jedinici "slavnih" Niskih specijalaca (otkud li oni tu...?! ). Tad sam hajrov'o i pancir, onaj dobri, kratki maskirni, sa 4 dzepa naprijed i kevlarskim plocama. I tetejca, ali posto sam vec imao svog licnog, kupljenog u martu svojim parama, tog zaplijenjenog odmah dao jaranu, da mu se nadje . I par kasikara koje su bile u panciru su bile dobro dosle .
Zaboravih dodati da sam bio stigao i na Skenderiju u jednom momentu, u zgradu suda ili sta je vec to bilo, odakle smo ih gledali kako pokusavaju pretrcati plato Skenderije...to je bilo vrlo interesantno :D:D

Na Dobrinji sam zivio od kad znam za sebe. Tu smo od 1986. 92 godine kada je pocinjao rat. Cudio sam se ljudima koji su se odlazili. Kada je zapucalo prvi put, pred sami rat. Sisli smo u podrume. Tada cijeli haustor je bio u podrumu od 64 kvadrata. Imena su bila sarena. Brzo su dosli gori dani. Polako su komsije srpske nacionalnosti odlazile, neki su i ostajali, ali bi slali zenu i dijecu kod svojih. Moja mati moju sestru Edinu je poslala u Crnu Goru kod moje sestre koja se udala za jednog Albanca iz okoline Tuza. Ja i mati smo ostali. Dosli su kobni dani aprila. Ljudi prestraseni, u kolonama ulaze u autobus koji vozi za carsiju. Sav komsiluk odlazi. Moja majka planira da me posalje kod seke na Mihrivodama. Medjutim vidi da su se ljudi zabavili o svome poslu vraca se kuci i govori. Neka nas na svom, bice sto Bog da makar cemo umrijeti na svom. Taj dan su najavljivali ofanzivu na Dobrinju. Navodnih par hiljada Arkanovaca je trebalo da pokolje sve sto je na Dobrinji ostalo. Taj dan je kao i svaki dan prije toga prolazio vojni dzip navodne JNA i govorio da predamo oruzje. Vec tada Dobrinja je bila odsjecena od ostatka svijeta. Noc je dosla, pocelo je granatiranje Dobrinje. Sa prozora moga stana sam gledao kako se gadza C5. Spavali smo u hodniku stana. Nismo htijeli u podrum. Poslje smo jedan kauc prebacili u stubiste i tu smo spavali. Bili smo jedini stanari na spratu. Na prizemlju to je bio cika Muhammed. Na drugom spratu to je bio Stanko. Na trecem Ivka, Mario, Ljilja i Ankica. Na 4 je bio Dragan. 3 mjeseca jelo se u haustoru sve sto je bilo. Struje je bilo u restrikcijama. Kao i vode. Zivjeli smo svi kao braca i sestre. Muka nas je spojila. Prvi komsija koji je provirio u haustor, to je bio od moje drugarice Maje otac, nismo mu smjeli otvoriti vrata. Zbog njegovog imidza kontali smo da je kakav cetnjara. Prepoznala ga je moja mati i covjek je usao u haustor. Bio je prvi povratnik koji je stigao u haustor iz grada. Poslje njega su na vrata pokucali Teritorijalci. Prvo smo se prepali da nije kakva varka, a kad smo otvorili obradovali smo im se. Obijali su stanove i trazili moguce naoruzanje. Opalili su koji samar stanku, zbog pistolja kojeg su mu pronasli, ali izvadila ga je ipak dozvola stara par godina. Poslje toga smo znali da i izaci mozemo, linije su se uspostavile i zivot se na Dobrinju polako vracao sa rajom koja se vracala iz grada. Zivjeli smo 200-tinjak merata od nekadsanje linije izmedju nas i cetnjara. Posto smo bili odsjeceni od ostatka ulice, postavila se i prva barikada. Dok nije bilo barikade, bio sam svijedok smrti jednog covjeka kojeg je snajper pogodio u vrat. Nesto kasnije je poginuo i komsija Ekrem sa druge strane zgrade.
Ljudi su ginuli najvise od snajpera. Rijetki od granata. Sjecam se kada je na Kurban bajram 1.6. 93. pala granata dok je bio bajramski turnir. Srecom ja i moj drug Memin smo se nasli iza zgrade i igrali klikera, kada smo culi dvije snazne detonacije. Na taj dan je poginulo oko 20 osoba, a ranjeno 60 na tome turniru. Medju njima je poginulo i ranjeno bilo par nasih drugova Adel, Adnan su poginuli. Necer je bio tesko ranjen, momak je cudom prezivio noseci vlastita crijeva. Kera se ranjen u ruku zakacio za Kedi, covjek ga je na krovu prevezao do bolnice. Sjecam se toga kedija jer nesto kasnije isti je i mene prevezao do bolnice jer mi je drug kamencugom razbio glavu. Sjecam se koliko me je puta Hadzir sio u dobrinjskoj bolnici dok je rat bio. Mnoga od tih sjecanja su losa mnoga su dobra. Sjecam se komsija Nevenke i Ace koji su doselili iz zgrada sa linije ispod nas sprat i kada sam komsinici semsi noc prije nego sto ce pobjeci, rekao kako isti planira pobjeci i fakat sutradan je pobjegao sa svojom zenom Nevenkom... Mnogo je ljepih momenata bilo, ali puno losijih... Ljepse stvari koje su se desavali su bila ljudska solidarnost u muci, zelja da se pomogne i drugima kad i sam nemas, druzenja i prisnost koja nikad veca nije bila, a nikad manje stvari nismo imali u zivotu i td, sve lose stvari nemoram da nabrajam svi ih znamo... Rat sam prezivio ludom srecom kakav sam sejtan od dijeteta bio. Dan kad je nato gadjao ciljeve po Lukavici pred sam kraj rata, meni je bio koban, snajper me je umalo ubio. Metak mi je prozujao iznad glave desetak cenata.

Ostao sam ziv hvala Bogu...

Dozer wrote:...
2. Maj svi manje-vise znate kako je izgledao, kada su pokusali grad presjeci na dva dijela na Skenderiji. Tada se desila i Dobrovoljacka i sve ostalo, i to je bilo vise nego interesantno. Pokusali su sa Grbavice, istovarajuci ljude nize Skenderije, u Tekiji, spojiti se sa svojima u Domu JNA, a zatim bi se zasigruno svemu prikopcali i oni sa Bistrika. Medjutim, Bistrik je bio dobro izblokiran i dio nasih ljudi je bio tamo sa PL-om i Beretkama (i ja neko vrijeme). Ista stvar je bila i sa Domom JNA odakle su uspjeli izaci sa jednim transporterom, koji se uglavio u prolaz na obali (Akademija), a oni su, ...

Aaa! To je bio transporter! Godinama sam bila ubjedjena da je bio tenk... Ja sam naime taj dan pokusavala da se iz grada vratim kuci s druge strane Cobanije, i tek kod pozorista sam skontala da to sto ja radim bas nije okay. Necu nikad zaboraviti, ja s prijateljicom, nama 13 godina, setamo taj dan kroz grad, prelijepo vrijeme, sunce puca, kod Svjetlosti momak s puskom tjera raju, puca snajper iz Doma JNA, mi zalegli, on presto pucat, mi nastavile setati dok nas drugi momak u tenama i s puskom nije na Carsiji posl´o u 3pm da se odmah trcimo kuci.
Ja i daljem idem veselo kuci, u Kulovicevoj se rastajemo, ja hocu da predjem most, kad na njemu tenk (tj. transporter). Ja i dalje nista ne kontam, idem prema njemu, tek kad je jedan momak malo prije poste s zoljom zapucao prema njemu, sam shvatila - ne mozes ti djete vise kuci...

Pozdrav svima...
Pročitao sam od prvog do zadnjeg komentara i logirah se samo zbog toga ,da vam napišem svima vama koji ste preživeli i proživeli ovaj rat ,u njemu ostavili djetinstvo kojeg niste imali kao djeca iz ostalog sveta ,izgubili svoje porodice ,očeve ,majke ,braću i sestre ,misliiiim zrelih sam godina dečko štošta u životu prošao ,aliiii vama dragi momci ,devojke i ostalo društvo svaka vam moja čast za preživljavanje trenutaka 92/95. Ovi komentari dotakli su mi dno srca moga ,duše moje ... Skidaaam vam kapu svima vama Toliko od mene

kad su bile prve masovne demonstracije za mir pod parolom Valter brani Sarajevo?

dakle, ne one kad je de facto počeo rat, ne one kobne po Suadu i Olgu, već prije toga... isto pred skupštinom, isto nevjerovatna masa ljudi, ne znam da li je tad bilo rudara...

ako neko zna, baš bih voljela rekonstruisati sebi u glavi događaje...

@SOMA

Dobro si ti vidjela - na mostu jeste ranije bio tenk. To je onaj sto je spicio granatu u RK "Zema", na cosku Dalmatiske i Titove. Svima dobro poznat snimak, zar ne?
Transporter je bio nize mosta, kasnije, zavucen u prolaz.

@zilli

Ako se dobro sjecam, te demonstracije su bile vec u martu, kada su postavljene i prve barikade na Pofalicima. I tada je bilo ranjenih medju demonstrantima, licno sam to gledao. Oni sa barikada su zapucali ispred mase, u asfalt, vjerovatno da nas zaplase, ali su rikoseti uletili u gomilu i dvoje ili troje je to dobilo po nogama.

Dozer wrote:@SOMA

Dobro si ti vidjela - na mostu jeste ranije bio tenk. To je onaj sto je spicio granatu u RK "Zema", na cosku Dalmatiske i Titove. Svima dobro poznat snimak, zar ne?
Transporter je bio nize mosta, kasnije, zavucen u prolaz.

Ne moj me zezat??? Kad je nastao taj "svima dobro poznat snimak" tj. kad je roknula granata, sam ja stajala u prolazu kod Stefanela, malo iza tog kamermana... Pu, taj tenk me ocigledno proganjao

oridjidji wrote:Na Dobrinji sam zivio od kad znam za sebe. Tu smo od 1986. 92 godine kada je pocinjao rat. Cudio sam se ljudima koji su se odlazili. Kada je zapucalo prvi put, pred sami rat. Sisli smo u podrume. Tada cijeli haustor je bio u podrumu od 64 kvadrata. Imena su bila sarena. Brzo su dosli gori dani. Polako su komsije srpske nacionalnosti odlazile, neki su i ostajali, ali bi slali zenu i dijecu kod svojih. Moja mati moju sestru Edinu je poslala u Crnu Goru kod moje sestre koja se udala za jednog Albanca iz okoline Tuza. Ja i mati smo ostali. Dosli su kobni dani aprila. Ljudi prestraseni, u kolonama ulaze u autobus koji vozi za carsiju. Sav komsiluk odlazi. Moja majka planira da me posalje kod seke na Mihrivodama. Medjutim vidi da su se ljudi zabavili o svome poslu vraca se kuci i govori. Neka nas na svom, bice sto Bog da makar cemo umrijeti na svom. Taj dan su najavljivali ofanzivu na Dobrinju. Navodnih par hiljada Arkanovaca je trebalo da pokolje sve sto je na Dobrinji ostalo. Taj dan je kao i svaki dan prije toga prolazio vojni dzip navodne JNA i govorio da predamo oruzje. Vec tada Dobrinja je bila odsjecena od ostatka svijeta. Noc je dosla, pocelo je granatiranje Dobrinje. Sa prozora moga stana sam gledao kako se gadza C5. Spavali smo u hodniku stana. Nismo htijeli u podrum. Poslje smo jedan kauc prebacili u stubiste i tu smo spavali. Bili smo jedini stanari na spratu. Na prizemlju to je bio cika Muhammed. Na drugom spratu to je bio Stanko. Na trecem Ivka, Mario, Ljilja i Ankica. Na 4 je bio Dragan. 3 mjeseca jelo se u haustoru sve sto je bilo. Struje je bilo u restrikcijama. Kao i vode. Zivjeli smo svi kao braca i sestre. Muka nas je spojila. Prvi komsija koji je provirio u haustor, to je bio od moje drugarice Maje otac, nismo mu smjeli otvoriti vrata. Zbog njegovog imidza kontali smo da je kakav cetnjara. Prepoznala ga je moja mati i covjek je usao u haustor. Bio je prvi povratnik koji je stigao u haustor iz grada. Poslje njega su na vrata pokucali Teritorijalci. Prvo smo se prepali da nije kakva varka, a kad smo otvorili obradovali smo im se. Obijali su stanove i trazili moguce naoruzanje. Opalili su koji samar stanku, zbog pistolja kojeg su mu pronasli, ali izvadila ga je ipak dozvola stara par godina. Poslje toga smo znali da i izaci mozemo, linije su se uspostavile i zivot se na Dobrinju polako vracao sa rajom koja se vracala iz grada. Zivjeli smo 200-tinjak merata od nekadsanje linije izmedju nas i cetnjara. Posto smo bili odsjeceni od ostatka ulice, postavila se i prva barikada. Dok nije bilo barikade, bio sam svijedok smrti jednog covjeka kojeg je snajper pogodio u vrat. Nesto kasnije je poginuo i komsija Ekrem sa druge strane zgrade.
Ljudi su ginuli najvise od snajpera. Rijetki od granata. Sjecam se kada je na Kurban bajram 1.6. 93. pala granata dok je bio bajramski turnir. Srecom ja i moj drug Memin smo se nasli iza zgrade i igrali klikera, kada smo culi dvije snazne detonacije. Na taj dan je poginulo oko 20 osoba, a ranjeno 60 na tome turniru. Medju njima je poginulo i ranjeno bilo par nasih drugova Adel, Adnan su poginuli. Necer je bio tesko ranjen, momak je cudom prezivio noseci vlastita crijeva. Kera se ranjen u ruku zakacio za Kedi, covjek ga je na krovu prevezao do bolnice. Sjecam se toga kedija jer nesto kasnije isti je i mene prevezao do bolnice jer mi je drug kamencugom razbio glavu. Sjecam se koliko me je puta Hadzir sio u dobrinjskoj bolnici dok je rat bio. Mnoga od tih sjecanja su losa mnoga su dobra. Sjecam se komsija Nevenke i Ace koji su doselili iz zgrada sa linije ispod nas sprat i kada sam komsinici semsi noc prije nego sto ce pobjeci, rekao kako isti planira pobjeci i fakat sutradan je pobjegao sa svojom zenom Nevenkom... Mnogo je ljepih momenata bilo, ali puno losijih... Ljepse stvari koje su se desavali su bila ljudska solidarnost u muci, zelja da se pomogne i drugima kad i sam nemas, druzenja i prisnost koja nikad veca nije bila, a nikad manje stvari nismo imali u zivotu i td, sve lose stvari nemoram da nabrajam svi ih znamo... Rat sam prezivio ludom srecom kakav sam sejtan od dijeteta bio. Dan kad je nato gadjao ciljeve po Lukavici pred sam kraj rata, meni je bio koban, snajper me je umalo ubio. Metak mi je prozujao iznad glave desetak cenata.

Ostao sam ziv hvala Bogu...

Eto vidiš to što je boldirano...Za taj masakr koji se desio, zna se ko je kriv. Ismet Hadžić i ekipa samoproklamovanih komadanata i komandirčića,prije rata bili niko i ništa.U ratu odgovarali politici SDA i danas imaju generalske činove.Elem uglavnom ja skontah da si ti živio u D3 (b)...Organizovati Bajramski turnir,iza zgrade gdje je bila prva linija,može samo BUDALA.Četnici jednostavno čuli neko dešavanje par metara od njih,uzeli kartu,skontali da je iza zgrade igralište,Bajram, i sa par 120-ki odradili nažalost po nas krvav posao...

Do današnjeg dana niko od organizatora tog turnira nije odgovarao,a i sam znaš koliko je mladosti taj dan poginulo...

Ta malo trznem temu.

Može li mi iko reći kada su stvari u Sarajevu prestale biti "normalne"? Vidim da spominjete da se u neke dijelove grada nije moglo doći i sl. a život tekao kao da to nije neka bitna stvar. Kraj '91. ili još ranije? Ne znam da li je to iskustvo rata ali da danas neko blokira neki dio grada makar na 3 sata to bi bio OZBILJAN problem.

Eborg wrote:Ta malo trznem temu.

Može li mi iko reći kada su stvari u Sarajevu prestale biti "normalne"? Vidim da spominjete da se u neke dijelove grada nije moglo doći i sl. a život tekao kao da to nije neka bitna stvar. Kraj '91. ili još ranije? Ne znam da li je to iskustvo rata ali da danas neko blokira neki dio grada makar na 3 sata to bi bio OZBILJAN problem.

Ma to ti je zavisilo od kvarta do kvarta.Ja sam naprimjer drzao strazu 91 u zimu dok su neka naselja tek u maju 92 svatili da se puca.Nezelim ovdje nikoga kriviti niti neki kvart izdizati iznad drugoga ali to je tako bilo.

Recimo da je '88. i '89. situacija bila "normalna". Kada je onda to prestala biti ako si ti već '91. držao stražu?

Eborg wrote:Ta malo trznem temu.

Može li mi iko reći kada su stvari u Sarajevu prestale biti "normalne"? Vidim da spominjete da se u neke dijelove grada nije moglo doći i sl. a život tekao kao da to nije neka bitna stvar. Kraj '91. ili još ranije? Ne znam da li je to iskustvo rata ali da danas neko blokira neki dio grada makar na 3 sata to bi bio OZBILJAN problem.

Prve barikade su se desile odmah nakon referenduma, dakle početkom marta 1992. To se onda malo smirilo. Dok za Bajram 4. aprila nije počela pucnjava. Onda su se desila dešavanja ipred skupštine, ali već tada se po Starom Gradu pucalo, tako da je malo ko iz te općine mogao uopće doći do Skupštine. Poslije toga počinje svakodnevno granatiranje i djejstva snajpera. Na Grbavicu se išlo još par sedmica (moglo se nekako) dok se početkom maja nisu definitivno uspostavile crte obrane i Grbavica se odvaja. 2. maja je bio veliki napad na Sarajevo i tada smo definitivno ostali bez struje i vode, a većina grada i bez telefona, jer je izgorila pošta. Neka me netko dopuni, ako sam nešto preskočila u ovom redosljedu događanja.

Eborg wrote:Recimo da je '88. i '89. situacija bila "normalna". Kada je onda to prestala biti ako si ti već '91. držao stražu?

Pa recimo da je bilo malo ozbiljno u jesen 91.Ali do tad se ono pricalo ovo ono gledale se skupstine i bila je malo napeta situacija.Znas ono hajmo na kafu u neki kafic a ono jaran ti kaze ma jok ba to je Srpski kafic oni se tamo okupljaju.Znaci pricalo se ali se jos nije nista konkretno desavalo.Kada sam ja u zimu 91 drzao strazu u svom naselju vec je bilo straha u narodu.I da samo da napomenem da je i danas linija entiteta tu gdjesmo mi drzali strazu.

Hvala, nisam to znao.

Eborg wrote:Ta malo trznem temu.

Može li mi iko reći kada su stvari u Sarajevu prestale biti "normalne"? Vidim da spominjete da se u neke dijelove grada nije moglo doći i sl. a život tekao kao da to nije neka bitna stvar. Kraj '91. ili još ranije? Ne znam da li je to iskustvo rata ali da danas neko blokira neki dio grada makar na 3 sata to bi bio OZBILJAN problem.

Sve to ide silom prilika... mozda bi tebi danas takvo sto bilo jako cudno, ali kad nemas izbora onda se moras navici na stvarnost.

Meni je citav rat Grbavica bila kao da se nalazi negdje u Australiji. Toliko se cesto pricalo o njoj a ja kao dijete nikako nisam mogao pohvatati gdje se sta nalazi, u geografskom smislu. A da ne pricam o ostalim lokacijama... kad si prisiljen da ordiniras na par kvadratnih kilometara onda sve sto poznajes je jako blizu... i negdje tamo daleko u onom pravcu je nesto... kako ti je neko rekao.


Sjecam se da sam s rajom nakon reintegracije Grbavice prosao biciklom od Skenderije do stadiona (putem kojim sada vozi trola) i bio zabezeknut da je i tamo "grad"... zgrade, ceste i ogromne kolicine smeca. Sad... kad prolazim nekim ulicama osjetim kako mi sve izgleda strasno veliko nasuprot tadasnjeg osjecaja kao da zivim u nekoj flasi.