Forum Klix.ba

Lakat Jebić wrote:nija ba svraka 89. mora stariji biti. jesil siguran?

Zajebah se, znam da je mlađi od mene Upravu je jež, 88. je... Sad ću popravit...

Nudžein Geca



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. BiH – Hrvatska 1:4

Geca je jedan od prvih igrača koji mi padnu na um pri sjećanju na početke naše reprezentacije, bez obzira što je odigrao samo jednu kvalifikacionu utakmicu. On pripada najstarijoj generaciji fudbalera (rođenih tokom 1960-tih) koji su uspjeli postati reprezentativcima nezavisne Bosne i Hercegovine. Rođen je 10. maja 1966. godine u Goraždu i jedan je od najuspješnijih sportista goraždanskog kraja ikad. Karijeru je započeo u Radničkom iz Goražda, sa kojim je 1985. godine ostvario plasman u Međurepubličku ligu Jug. Dobre igre za goraždanski klub su mu 1988. godine donijele transfer u klub iz najvišeg jugoslavenskog ranga – FK Sarajevo. To je bio veliki i presudni korak u njegovoj karijeri, koji ga je izveo iz anonimnosti. U Sarajevu je stekao epitet defanzivca pored kojeg se niko nije naigrao, a čuvao je brojne asove u ligi bivše države. Tako je postala poznata anegdota o tome kako ga je Zvezdin ofanzivac, Dejan Savićević, molio da ga ne udara 'bez lopte''.

Ratni vihor je poremetio i karijeru Nudžeina Gece, za kojeg nema informacija o tome šta je radio u periodu 1992-95. Tek se u jednom izvoru spominje njegov povratak iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, tako da je moguće da je proveo izvjesno vrijeme u jednom od klubova ove bogate zemlje Perzijskog zaljeva. Već u prvoj mirnodopskoj sezoni u Bosni i Hercegovini je zaigrao za Bosnu iz Visokog i tako postao član jedne od najkvalitetnijih ekipa u državi tokom druge polovine 90-tih. Ta Bosnina generacija je osvojila prvo mjesto u prvenstvu koje se igralo pod okriljem NSBiH (prije ujedinjenja lige na državnom nivou), kao i kup i superkup. Geca je, kao vrlo iskusan igrač, činio glavni stub odbrane visočkog kluba. U ljeto 2000. godine se dogodio njegov transfer u Željezničar, sa kojim je prvo igrao utakmice pretkola Kupa UEFA protiv Wisle, a zatim postao osvajač duple krune. Na Grbavici ostaje samo jednu sezonu, nakon koje se vraća u visočku Bosnu, gdje završava svoju karijeru. Nije se posebno angažovao u trenerskom poslu po završetku aktivnog igranja. Jedino je neko vrijeme vršio funkciju pomoćnog trenera FK Goražda. Na proteklim opštim izborima se našao na kandidatskoj listi NS Radom za boljitak za parlament Federacije BiH.

Fuad Muzurović je po prvi put uputio poziv ovom odbrambenom igraču Bosne iz Visokog 1996. godine za meč protiv Hrvatske u Bologni. U toj utakmici kompletna naša odbrana je djelovala prilično nemoćno protiv nasrtaja hrvatskih zvijezda i izgubili smo 1:4. Geca snosi djelomičnu krivicu za četvrti primljeni gol, jer je dopustio Alenu Bokšiću da ga prođe i sebi stvori otvoren prostor za šut, ali daleko od toga da njega ili bilo kojeg pojedinca treba kriviti za pretrpljeni visok poraz. Reprezentacija je bila tek u stvaranju. Geca će najviše pamtiti prijateljsku utakmicu protiv Brazila u Manausu iste godine. Tada je bio najspretniji među našim reprezentativcima u namjeri da razmjeni dresove sa najvećom svjetskom fudbalskom zvijezdom – Ronaldom. Obzirom da mu je to pošlo za rukom, originalni Ronaldov dres se i danas nalazi u Goraždu. Nakon toga, Geca je bio putnik i sa našom B selekcijom u Maleziju na Dunhill kup 1997. godine, na kome je odigrao utakmice protiv Vijetnama, domaćina Malezije i NR Kine, od koje smo izgubili u finalu. Oproštaj od reprezentativnog dresa za Gecu je bio prijateljski meč protiv Tunisa krajem 1997. godine. Deset godina kasnije je bio sudionik i revijalnog meča na Koševu, pod nazivom ''Kodro, Bola i prijatelji''.

Nenad Mišković



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2002. Norveška - BiH 2:0

Nastavljam sa igračima koji su imali znatno više prijateljskih, nego kvalifikacijskih utakmica u reprezentaciji. Nenad Mišković je jedan od njih. Ovaj bivši odbrambeni igrač je rođen 13. oktobra 1975. godine u Sarajevu. U fudbalskom smislu, on je Željino dijete, jer je prošao mlađe uzraste kluba sa Grbavice. Sa početkom rata seli u Beograd, te će najveći dio svoje karijere provesti u ligi susjedne nam istočne države. Kao vrlo mlad igrač se uspio probiti do seniorskog tima beogradskog Radničkog, koji je tada igrao najviši rang SR Jugoslavije. U njemu ostaje četiri sezone, do 1997. godine. Tada je ovaj klub počeo da tone, ali je Mišković dobio priliku da se pokaže na mnogo jačoj sceni, i to u holandskoj ligi. Postao je član Rode Kerkade, što bila tek kratka epizoda u njegovoj karijeri, obzirom da je zabilježio samo tri nastupa u žuto-crnom dresu. Vrlo brzo se vraća u Jugoslaviju, gdje postaje član Proletera iz Zrenjanina. Za ovaj klub iz sredine tabele je pružao vrlo dobre igre tokom jedne godine, koliko je boravio u Zrenjaninu.

Vrhunac karijere je ostvario 1999. godine prelaskom u Partizan. Međutim, trebalo mu je dosta vremena da pronađe svoje mjesto u timu. Iste godine kada je pristupio crno-bijelim je osvojena titula prvaka države, ali Mišković nije dao veliki doprinos. I ono malo prilike da igra što je dobivao, bilo je nakon ulazaka sa klupe u zadnjem dijelu utakmice. Za vrijeme njegovog igranja u Partizanu, ovaj klub je osvojio još dvije šampionske titule, 2001. i 2002. godine. U međuvremenu se Miškovićeva minutaža značajno povećala, tako da je i njegova uloga u osvajanju ovih trofeja bila znatno veća. Nakon 2002. godine slijedi veliki pad forme (moguće zbog povrede), te se ovaj igrač naprosto izgubio u Partizanu. Spas je pokušao naći u odlasku u inostranstvo, ovaj put u Belgiju. Sezonu 2004/05 je proveo u Cercle Bruggeu, a ona se može okarakterisati kao prosječna. Slijedi novi povratak u Srbiju, gdje je u tri sezone promijenio tri prvoligaška kluba: Rad Beograd, Mladost Apatin i Banat Zrenjanin. Sa najvećim uspjehom je igrao za Mladost, a Banat je ujedno bio i posljednja stanica u njegovoj igračkoj karijeri.

Mišković je za Bosnu i Hercegovinu odigrao sedam utakmica, što je za igrača (realno) i ne tako spektakularne klupske karijere prilično dobra cifra. Pozive je uglavnom dobivao u vrijeme kada je imao solidnu minutažu u Partizanu. Međutim, interesantno je da je samo jedna od tih sedam reprezentativnih utakmica bila takmičarskog karaktera. Riječ je bila o kvalifikacijskom duelu sa Norvežanima u Oslu 2002. godine, koji smo glatko izgubili sa 2:0. Mišković je nekoliko minuta prije kraja ušao na teren umjesto Hasana Salihamidžića i teško da je mogao zaraditi bilo kakvu ocjenu. Još je igrao u prijateljskim mečevima protiv Makedonije (dvaput), Mađarske, Srbije i Crne Gore, Njemačke, te Velsa. Debitovao je za vrijeme Miše Smajlovića u pobjedi nad Makedoncima od 1:0. To je ujedno bila i jedina njegova pobjeda sa reprezentacijom. Pet od sedam nastupa je upisao pod Sliškovićevim mandatom. Jedini put kad je na terenu bio čitavu utakmicu je bio Bakin debi na klupi, opet protiv Makedonije. Na Grbavici je bio 4:4, nakon što smo vodili 3:0.

Lakat Jebić wrote:

cyprus wrote:
Ja iz nekog razloga bolje pamtim utakmice iz 90-tih, nego one iz protekle decenije Jel to treba tako bit?

s obzirom na tvoje godine, treba

i ja se recimo bolje sjecam utakmica s poceta 00tih nego nekih od prije 4-5 godina, sto opet nikako nema smisla

Da vas utješim, to nije ništa strašno, samo blagi početak demencije Sjećaš se šta si radio prije dvadeset godina, a veze nemaš šta je bilo prije par mjeseci

Sanin Pintul



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. BiH – Hrvatska 1:4

Iako na mnogim mjestima za ovog nekadašnjeg igrača piše da se zove Sanjin, dobih potvrdu da se on zapravo zove Sanin, te da mu je nadimak Cana. Ovaj bivši fudbaler i naš kratkotrajni reprezentativac je prema internetskim izvorima rođen 18. novembra 1970. godine u Sarajevu, ali je fudbal počeo igrati u Mostaru. Gdje drugo, nego u Veležu. Bio je član trofejne generacije Veležovih omladinaca. Do prvog tima Mostaraca se uspijeva probiti sa 19 godina, ali rat koji je uslijedio par godina poslije ga je onemogućio da se ustali u početnoj postavi. Kao i mnogi igrači iz Bosne i Hercegovine, Pintula je eskalacija rata odvela u inostranstvo, tačnije u Njemačku, gdje je igrao za nižerazredne bundesligaše. Najduže je ostao u Stahlu iz Brandeburga, a postoje navodi i da je bio član još dva kluba: Concordije Ihrhove i nešto poznatijeg Oldenburga. Nakon završetka rata, 1996. godine se vraća u Bosnu i Hercegovinu, postavši član Željezničara. Klub sa Grbavice je tada još uvijek prolazio kroz teško razdoblje, pa su rezultati bili prilično skromni. Ipak, Pintul se nametnuo kao ponajbolji igrač u timu, što mu je donijelo poziv u reprezentaciju.

Nakon nekoliko solidnih nastupa u reprezentativnom dresu, Pintul već početkom 1997. godine pronalazi angažman u inostranstvu, i to u dalekom Brazilu. Tako je postao jedini bosanskohercegovački igrač koji je zaigrao u brazilskoj ligi, čime se upisao na ne baš dugu listu Evropljana koji su imali takvo iskustvo. Bio je angažovan od strane Atletico Paranaensea, člana najjače brazilske lige. Iako se nije uspio nametnuti u ovom klubu zbog strašne konkurencije u ogromnoj zemlji koja živi za fudbal, brazilska epizoda će svakako ostati najupečatljiviji dio njegove karijere. Vrlo brzo se vratio u Evropu (tj. u UEFA-inu zonu), potpisavši za turski Karabukspor, za kojeg je igralo još nekoliko naših igrača. Igranje u Turskoj je za njega bila solidna epizoda, ali je ipak nakon relativno kratkog perioda odlučio napustiti klub i pridružiti se švicarskom Young Boysu. Ovaj klub iz glavnog grada Švicarske je tada bio drugoligaš. Nakon što se nije uspio izboriti za status standardnog igrača u timu, karijeru je okončao ranije nego što se za jednog fudbalera očekuje (tek prešao 30-tu). Ostao je u Švicarskoj, gdje i danas živi.

Ime Sanina Pintula bolji poznavaoci fudbala najčešće vežu uz početke fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine. Za državnu selekciju je nastupio ukupno sedam puta, od čega samo jednom u kvalifikacijama. Svih sedam mečeva je odigrao u odigrao u rasponu manjem od pet mjeseci. Debitovao je protiv Hrvatske u već spominjanoj utakmici u Bologni, kada je u 64. minuti ušao u igru umjesto Muhameda Konjića. Nakon toga je nastupio u prijateljskim utakmicama protiv svjetskih velikana, finalista sa prethodnog SP, Italije i Brazila. Posebno se istakao protiv Brazila, a fudbalska historija će ga zapamtiti po naslovu iz avazovog Sporta – Pintul strpao Ronalda u džep. Pintul je inače važio za prilično grubog igrača, a tada najbolji igrač svijeta je to osjetio na svojoj koži. U novijem Avazovom članku u povodu prisjećanja na tu utakmicu stoji:

Očekivao se lakši trening karioka, ali sve je "pokvario" Sanin Pintul, koji je u startu dao do znanja Ronaldu da je ovo njegova utakmica života, šansa za prodaju. Tako je i bilo. Kad god bi Ronaldo primio loptu, Pintul je bio nemilosrdan, a selektor Muzurović se hvatao za glavu ili je gledao prema liječničkoj službi. U jednom momentu je pozvao britkog Mostarca i zamolio ga da ide malo nježnije.

Ronaldo je na kraju ipak zabio gol, ali iz slobodnjaka, a Pintulu je očito solidna partija donijela transfer u brazilski Atletico. Pintul je nakon toga bio još član B reprezentacije na turniru u Maleziji, tokom februara 1997. godine. Bio je jedan od najboljih igrača naše ekipe koja je izborila finale. Čak je bio i strijelac protiv Vijetnama i Indonezije, istina iz penala. Povreda ga je onemogućila da nastupi u finalu, koje smo glatko izgubili od Kine.

Samir Duro



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1999. Estonija - BiH 1:4

Sa Samirom Durom završavam dugi niz naših fudbalera koji su imali svega jedan kvalifikacijski nastup u reprezentaciji. Ovaj igrač sredine terena je rođen 18. oktobra 1977. godine u Konjicu. Poznat je i njegov stariji brat Ibrahim, koji je nastupio u prvoj službenoj utakmici naše reprezentacije. Samir se na sceni pojavio nekoliko godina kasnije. Njegovu karijeru je obilježio veliki broj klubova za koje je nastupao (čak 12). Počeo je u rodnom gradu, igrajući za Igman. Brzo je pokazao da ima valik talent, te se već kao tinejdžer priključuje Sarajevu. U bordo dresu je stekao afirmaciju i postao poznat široj fudbalskoj javnosti, budući da je bio jedan od zapaženijih igrača Sarajeva sa kraja 90-tih godina. To mu je donijelo transfer u Maribor, koji je tih godina apsolutno dominirao slovenačkom ligom. U novoj sredini se snašao prilično dobro, i uz pokazano zalaganje nije imao problema da osigura sebi mjesto u početnoj postavi. Za Maribor je igrao dvije godine i sa njim osvojio dvije titule prvaka države. Za sezonu 2001/02 se slobodno može reći da je bila vrhunac njegove karijere. Tada je sa 15 golova bio najbolji strijelac svoje ekipe i ukupno drugi strijelac lige. Čak je postigao i dva pogotka na Kipru protiv APOELA u pretkolu Lige šampiona, ali to nije donijelo prolazak njegovom timu. Početkom 2003. godine nezadovoljan statusom u Mariboru odlazi u Grčku, te tada započinje njegova praksa vrlo čestog mijenjanja klubova. U Grčkoj je potpisao za Gianninu, ali se nije dugo zadržao, jer je uskoro stigla dobra ponuda iz Rusije, tačnije Saturna iz okoline Moskve.

U Rusiji se već nije najbolje snašao, te ga Saturn posuđuje Željezničaru, čim on postaje jedan od nekolicine igrača koji su igrali za oba velika sarajevska rivala. Na Grbavici ipak nije uspio ostaviti tako snažan utisak kao na Koševu, obzirom da je u plavom dresu proveo samo jednu polusezonu. No, umjesto povratka u Rusiju, Duro se ponovo našao u Sloveniji, ovaj put u Publikumu iz Celja. Iako je osvojio kup sa ovim klubom, epizoda u Celju nije bila ni izbliza tako uspješna kao ona u Mariboru. Uslijedio je povratak u Sarajevo 2006. godine, što je bila ispravna odluka, jer je ponovo postao ponajbolji igrač bordo tima. U sezoni 2006/07 Sarajevo je uzelo svoju posljednju titulu, ali nakon što je briljirao u jesenjoj polusezoni, Duro je nije dočekao na Koševu, jer je tokom zimske pauze prešao u Međimurje iz Čakoveca, koje se borilo za opstanak u hrvatskoj ligi. U zimu 2008. godine se desio treći njegov povratak na Koševo, ali ovaj put su njegovi nastupi u bordo dresu bili slabiji nego ranije. Zanimljivo je da je većinu svojih transfera Duro napravio tokom zimskog prelaznog roka. Tako je bilo i početkom 2009. godine, kada se našao u Čeliku, iz koga nakon jedne polusezone prelazi u hrvatski Šibenik. Iz Šibenika se (opet na zimu) 2010. godine vraća na Bilino Polje. U zimu naredne godine prelazi u Zrinjski, a iz Zrinjskog, zbog politike tog kluba o podmlađivanju ekipe, početkom 2012. godine odlazi u Rudar iz Kaknja, prvoligaša Federacije BiH. Usprkos povećem broju godina, u Rudaru su ga dočekali kao veliko pojačanje, što je epitet koji je on svojim igrama i opravdao. Još uvijek je član ovog kluba.

Durin debi za reprezentaciju se dogodio 1999. godine, u vrijeme dok je još bio igrač Sarajeva. U posljednjoj utakmici kvalifikacija za EP 2000. godine, koju smo igrali protiv Estonije u gostima, ušao je u 60. minuti utakmice kao zamjena za Nermina Šabića. U ostatku utakmice je pružio solidnu igru, što je vidljivo i iz toga što smo do kraja dali još dva pogotka za sjajnu pobjedu od 1:4. To je ujedno bio i njegov jedini kvalifikacijski meč, ali je nastupio u još šest prijateljskih susreta. Svih 90 minuta na terenu je proveo jedino u sastavu B selekcije protiv Jordana u proljeće 2000. godine (pobjeda 1:2), a treba spomenuti i da je bio starter protiv Hrvatske u Zagrebu 2002. godine (poraz 2:0), te SR Jugoslavije u Sarajevu iste godine (poraz 0:2). U te dvije utakmice nije briljirao, kao ni veći dio našeg tima. To su mu bile posljednje utakmice u reprezentativnom dresu.

Jedno pitanjce,kad će na red doći istinske legende,kao npr. Rahmić ili Vršajević?

Šibicar wrote:Jedno pitanjce,kad će na red doći istinske legende,kao npr. Rahmić ili Vršajević?

Rahimić i Vršajević ne mogu u istu rečenicu... A Vršajević će doć na red vjerovatno oko nove godine , a Rahimić januar/februar... Ako bude išlo kako je planirano...

Kipre, ima greška kod Dure
Sarajevo je bilo šampion u sezoni 2006/07.
Duro je u Sarajevo došao na polusezoni sezone 05/06 ako se ne varam (dakle januar 2006.). Briljirao je na jesen u već pomenutoj sezoni 06/07, a u januaru opet napušta Sarajevo po isteku jednogodišnjeg ugovora i odlazi u Međimurje, iako je želio ostati, ali Uprava je bila troma. Godinu dana nakon toga, u januaru 2008. je opet u Sarajevu. Nakon godine provedene na Koševu, odlazi u Čelik u januaru 2009. I onda opet, s godinom razlike, u januaru 2010. postaje član Čelika (između epizoda u Šibeniku), a godinu dana kasnije i član Zrinjskog (januar 2011.). U januaru 2012. odlazi u Kakanj.

Dakle, vučeš godinu razlike od titule Sarajeva, pa nadalje

mistek wrote:Kipre, ima greška kod Dure
Sarajevo je bilo šampion u sezoni 2006/07.
Duro je u Sarajevo došao na polusezoni sezone 05/06 ako se ne varam (dakle januar 2006.). Briljirao je na jesen u već pomenutoj sezoni 06/07, a u januaru opet napušta Sarajevo po isteku jednogodišnjeg ugovora i odlazi u Međimurje, iako je želio ostati, ali Uprava je bila troma. Godinu dana nakon toga, u januaru 2008. je opet u Sarajevu. Nakon godine provedene na Koševu, odlazi u Čelik u januaru 2009. I onda opet, s godinom razlike, u januaru 2010. postaje član Čelika (između epizoda u Šibeniku), a godinu dana kasnije i član Zrinjskog (januar 2011.). U januaru 2012. odlazi u Kakanj.

Dakle, vučeš godinu razlike od titule Sarajeva, pa nadalje

Nek su bili tromi tad, umjesto njega je došao Grujić

mistek wrote:Kipre, ima greška kod Dure
Sarajevo je bilo šampion u sezoni 2006/07.
Duro je u Sarajevo došao na polusezoni sezone 05/06 ako se ne varam (dakle januar 2006.). Briljirao je na jesen u već pomenutoj sezoni 06/07, a u januaru opet napušta Sarajevo po isteku jednogodišnjeg ugovora i odlazi u Međimurje, iako je želio ostati, ali Uprava je bila troma. Godinu dana nakon toga, u januaru 2008. je opet u Sarajevu. Nakon godine provedene na Koševu, odlazi u Čelik u januaru 2009. I onda opet, s godinom razlike, u januaru 2010. postaje član Čelika (između epizoda u Šibeniku), a godinu dana kasnije i član Zrinjskog (januar 2011.). U januaru 2012. odlazi u Kakanj.

Dakle, vučeš godinu razlike od titule Sarajeva, pa nadalje

Sad ću to popravit A i on našo ovoliko klubova promjenit... Kako mu se nije bilo mrsko selit stalno

.

Admir Smajić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. Grčka – BiH 3:0
1996. BiH – Hrvatska 1:4

Ovu temu sam otpočeo sa Sulejmanom Smajićem, a niz igrača sa dva službena nastupa u reprezentaciji počinjem sa drugim, 20-tak godina starijim Smajićem. Admir Smajić je jedan od samo tri igrača koji su upisali nastupe u kvalifikacionim utakmicama i za reprezentaciju SFR Jugoslavije, kao i za Bosnu i Hercegovinu. Inače je iz Teočaka, ali je rođen u Bijeljini 7. septembra 1963. godine. Fudbal je počeo igrat u rodnom kraju, ali je vrlo rano zapažen od strane beogradskog Partizana, te je već kao dječak došao u njihovu omladinsku školu. Postao je jedan od najmlađih debitanata u historiji kluba, kada je kao 16-godišnjak prvi put dobio priliku da se pokaže u prvom timu. Kako su sezone prolazile, on se ustalio u udarnoj postavi beogradskog i jugoslavenskog velikana, u kome je ostao nešto malo manje od jedne decenije. Igrao je u sredini terena, a postao je poznat po svojim driblinzima, te je zapamćen kao izuzetno brz i okretan tehničar. Bio je omiljen i među publikom. Smajić je sa Partizanom osvojio tri titule pravaka Jugoslavije (1983, 1986. i 1987.), te sa njim igrao u evropskim takmičenjima, s tim da u Evropi nisu ostvareni značajni rezultati. Posebno će ostati upamćeno ispadanje od albanskog Flamurtarija.

Smajićeva karijera (za razliku od karijera mnogih današnjih fudbalera) se jasno može podijeliti na dva perioda, koja su trajala približno po jednu deceniju. Prvu deceniju je sa uspjehom igrao za Partizan, a u drugoj je nastupao u inostranstvu, i to u Švicarskoj. Naime, 1988. godine je ostvario transfer u tadašnjeg švicarskog šampiona Xamaxa. To je bio zlatni period ovog kluba iz frankofonog grada Neuchatela, obzirom da je prije Smajićevog dolaska osvojio svoje jedine dvije šampionske titule u historiji. Smajić je Xamaxu proveo četiri i pol sezone, koje je otvorio igranjem u Kupu evropskih prvaka (prošli Larissu, ispali od Galatasaraya). Iako klub više nije ponovio šampionski rezultat, većinu predstojećih sezona je proveo pri vrhu tabele. Međutim, Smajić je početkom 90-tih sve manje igrao, da bi 1993. godine promijenio klub. Prešao je u Basel, koji tada nije bio tako jak kao danas. Bolje rečeno, tek je bio ušao u najjaču švicarsku ligu, te se narednih sezona nastojao održati u sredini tabele. Za Smajića je važno da je u njemu igrao mnogo standardnije. Kada su ga godine sustigle, početkom 1997. godine prelazi u Young Boys, koji je plesao između prve i druge lige. U njemu je pred kraj igračke karijere vršio funkciju trenera-igrača, te tu 1999. godine završio igračku karijeru. Ostao je živjeti u Švicarskoj, a kasnije je još vodio švicarske drugoligaše – Yverdon i Sion. Bilo je govora da će preuzeti i vođenje mostarskog Veleža, ali do njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu ipak nije došlo.

Malo je poznato da je Smajić vlasnik olimpijske medalje. On je sa olimpijskom selekcijom Jugoslavije na ljetnoj Olimpijadi u Los Angelesu 1984. godine došao do trećeg mjesta na fudbalskom turniru. Istina, igrao je samo u grupnoj fazi takmičenja, da bi u finalnom dijelu turnira izgubio povjerenje selektora Ivana Toplaka. Tri godine kasnije je dobio priliku da igra i za najjaču selekciju bivše države. Njegova reprezentativna karijera u A timu Jugoslavije se vremenski približno podudara sa mojim embrionalnim razvojem , tj. trajala je od proljeća do početka zime 1987. godine. Za to vrijeme je skupio pet nastupa, od čega su dva bila u kvalifikacijama za EP (gostujuće pobjede protiv Sjeverne Irske i Turske). Nepunih devet godina kasnije, Admir Smajić će nastupiti i za reprezentaciju nezavisne Bosne i Hercegovine, i to u naše prve dvije kvalifikacione utakmice u historiji. On je, kao 33-godišnji igrač Basela, uz Baždarevića i Omerovića činio najiskusniji dio našeg tima. Ipak, njihovo iskustvo nije pomoglo da se spasimo dva ubjedljiva poraza od Grčke i Hrvatske. To su mu ujedno bili i jedini nastupi za našu najjaču vrstu. Kasnije se svečano oprostio 2000. godine na utakmici između naše reprezentacije i FIFA-ine selekcije svijeta, s tim što zbog povrede nije mogao provesti ni minut na terenu. Imao je i kratke epizode sa vođenjem mlade reprezentacije, te sa funkcijom Sliškovićevog pomoćnika. Taj posao je relativno brzo napustio dobrim dijelom zbog tadašnjih prilika u Nogometnom savezu.

Sjo Smajića. fali samo ono Admir Smajić i južni vetar.

Mehmed Baždarević



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1996. Grčka – BiH 3:0
1996. BiH – Hrvatska 1:4

Karijera Mehmeda Baždarevića ima sličan tok kao i ona Admira Smajića, s tim što je popularni Meša (fr. Mécha) dogurao dalje i sa pravom dobio status jugoslavenske fudbalske legende, jednog od najboljih bosanskohercegovačkih igrača i vjerovatno najboljeg Željinog igrača svih vremena. Možda bi bilo bolje kada bi o Meši pisao neko od (znatno) starijih forumaša, obzirom da je on bio na zalasku svoje karijere u periodu kada sam ja počeo pratiti fudbal, ali potrudit ću se da što korektnije u kraćim crtama opišem karijeru ove sportske veličine. Baždarević je rođen 28. septembra 1960. godine u Višegradu, ali je još u djetinjstvu sa roditeljima doselio u sarajevsko naselje Hrasno. Zbog blizine Grbavici počeo je trenirati u Željezničaru i ostao za njega vezan skoro dvije decenije. Član prvom tima je postao 1978. godine, a u sezonama koje su uslijedile je postao lider ponajbolje Željine generacije u klupskoj historiji. Ovaj legendarni igrač sredine terena je nosio i kapitensku traku plavih sa Grbavice. U ostvarene uspjehe tu generaciju je Ivica Osim prevodio sa klupe, a Baždarević na terenu. Do titule Željezničar nije uspio doći tokom 80-tih, ali od uspjeha je potrebno istaknuti finale kupa Jugoslavije 1981. godine, treće mjesto u prvenstvu 1984. godine i antologijsko polufinale Kupa UEFA 1985. godine, koje je Željezničar nesretno izgubio od Videotona. Mešin glavni zadatak nije bio postizanje golova, nego razigravanje saigrača, ali treba istaknuti da je na putu do tog čuvenog polufinala, on bio strijelac u četvrtfinalnoj domaćoj pobjedi protiv Dinama iz Minska od 2:0. Prema dostupnoj statistici, Baždarević je tokom devet sezona odigrao 229 utakmica za Željezničar i postigao 22 gola.

Nakon što je izgradio status sjajnog igrača u Jugoslaviji, došao je red na Baždarevića da se okuša u inostranstvu. Međutim, kako on sam kaže, u karijeri je donio mnogo pogrešnih odluka, pa je umjesto u neki od većih evropskih klubova, 1987. godine prešao u francuskog drugoligaša – Sochaux, zajedno sa Farukom Hadžibegićem. Ipak, iako drugoligaš, Sochaux je bio klub sa velikim planovima tada, te je već prve sezone sa našim igračima u timu protutnjao drugom ligom i ostvario plasman u najviši rang, uz igranje u finalu francuskog kupa. U naredne dvije sezone Sochaux je igrao značajnu ulogu i u elitnom društvu, te je igrao Kup UEFA, a Baždarević je bio jedan od stubova i ove ekipe. Za njega je bila zainteresovana i velika Barcelona. Međutim, početkom 90-tih, Sochaux doživljava degradaciju iz statusa tima koji se borio za evropska takmičenja u tim koji se grčevito bori za opstanak, a Baždarević je polako zalazio u pozne igračke godine. Nakon što se nekoliko puta uspio spasiti ispadanja, 1995. godine je došlo vrijeme za Sochaux da se vrati u drugu ligu. Za Meši je to bila posljednja godina igranja na najvišem nivou. U Sochauxu je ostao još jednu sezonu, nakon čega prelazi u Nimes iz treće lige, kojem je pomogao da se plasira u drugu. Igračku karijeru je završio u švicarskom trećeligašu Etoile Carougeu, iz predgrađa Geneve. Kad se podvuče linija na njegova fudbalerska ostvarenja, onda kao veliki kuriozitet zvuči činjenica da ovakva fudbalska veličina nikada nije osvojila niti jedan klupski trofej. Nakon što je sa vrhunskim uspjehom završio trenersku akademiju u Francuskoj, započeo je za sada vrlo pristojnu trenersku karijeru. Uspio je dva relativno mala kluba, Istres i Grenoble, uvesti u prvu francusku ligu, a sa tuniškim Etoile Sahelom je dogurao do finala afričke Lige prvaka. Pored njih, trenirao je još katarsku Al Wakru (dva puta) i svoj Sochaux.


Kompilacija najboljih Baždarevićevim poteza i golova za Sochaux

Mehmed Baždarević je rekorder bivše Jugoslavije po zbirnom broju nastupa za sve njene selekcije. On je, kao i Admir Smajić, vlasnik bronzane medalje sa Olimpijade u Los Angelesu 1984. godine. Također je nastupao i za mladu reprezentaciju SFRJ, dok je za A selekciju bivše države odigrao 54 utakmice i postigao 4 gola (protiv Velsa, Zapadne Njemačke, Španije i Danske). Najvažniji mu je pogodak protiv Velsa za 1:1 u njegovom premijernom nastupu u kvalifikacijama za EP 1984. godine u Francuskoj. Taj gol, uz onaj historijski Radanovićev protiv Bugarske je omogućio Jugoslaviji sudjelovanje na tom prvenstvu, što je za Baždarevića bio jedini nastup na velikom takmičenju. Nažalost, Jugoslavija se tad na prvenstvu sa tri poraza nije proslavila. Za Jugoslaviju je bilo mnogo uspješnije SP u italiji 1990. godine, ali ga je Baždarević propustio zbog najveće mrlje u svojoj karijeri. Radilo se o pljuvanju turskog sudije na kvalifikacijskoj utakmici protiv Norveške, zbog kojeg je dobio jednogodišnju suspenziju. Na prvenstvu je mnogo nedostajao jugoslavenskom timu, budući da je bio jedna od glavnih njenih poluga. Posljednju utakmicu za Jugoslaviju je odigrao u proljeće 1992. godine. Na zalasku svoje igračke karijere je uspio upisati i dva nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, protiv Grčke i Hrvatske, na kojima je nosio kapitensku traku. Nažalost, kao 36-godišnji igrač francuskog trećeligaša Nimesa, nije mogao značajno doprinijeti kvaliteti selekcije koja je bila u stvaranju. Kao što sam već više puta spomenuo, doživjeli smo dva glatka poraza, a na Baždarevićevom kontu će ostat upisan tek jedan žuti karton. U zadnjih 10-tak godina se on često spominjao kao potencijalni selektor ili bar poželjno lice na nekoj funkciji u Nogometnom savezu, ali ni do jednog, ni do drugog još uvijek nije došlo.

Alen Avdić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
1999. Škotska – BiH 1:0
1999. Estonija – BiH 1:4

Alen Avdić je imao karijeru sličnu drugim zapaženijim igračima Sarajeva u postratnom periodu, koja se ogleda u velikom broju klubova za koje je igrao, te sa nekoliko povrataka u matični klub. Njegova specifičnost je to što je značajan dio svoje karijere proveo u Aziji (ponajviše od svih naših reprezentativaca). Avdić je rođen u Sarajevu 4. aprila 1977. godine. Ponikao je u istoimenom klubu, a šansu za dokazivanje u prvom timu je dobio već krajem rata. U naredne tri sezone se dokazao kao talentovan mladi napadač, koji je bio velika opasnost po protivničke odbrane. Tako je u sezoni 1997/98 bio najbolji strijelac Sarajeva. Ono je tada drugi put uzastopno osvojilo državni kup, koji istina nije bio priznat od UEFA-e. Perspektivni Avdić je tada bio predmet interesovanja brojnih stranih klubova. Između ostalih, spominjao se i italijanski Udinese, ali je on ipak otišao najprije u Tursku (Sakaryaspor), a zatim i u Belgiju (Cercle Brugge i Denderleeuw), ali se ni u jednom od ovih klubova nije snašao, pa se već 1999. godine vratio na Koševo, koje mu je bilo odskočna daska za novi transfer u inostranstvo. Na prelasku u novi milenij je otišao u Chemnitzer, člana druge Bundeslige. Ovaj klub iz istoimenog grada, koji je ranije zvao Karl-Marx-Stadt, završio je zakovan za dno druge lige, a Avdićevi loši nastupi su se upotpunosti uklopili u sivilo te ekipe, pa je bilo vrijeme da se ide dalje.

Svoje igranje u Aziji, Avdić je započeo na Dalekom istoku, u jednom od jačih korejskih klubova i tadašnjem kontinentalnom klupskom prvaku – Suwonu iz istoimenog južnog predgrađa Seoula. Tu se skrasio na tri sezone, a na kraju svake od njih ovaj klub je zauzeo treće mjesto, ali važnije je napomenuti da je 2002. godine odbranio naslov azijske Lige prvaka. Međutim, treba reći da se naš fudbaler nije naigrao u ovom korejskom velikanu, nego je uglavnom imao status rezerve, te je u dva navrata posuđen u susjedne lige. U japanskoj Avispa Fukuoki i kineskom Liaoningu je imao dosta više prilike da se dokaže, te je i relativno često pogađao protivničke mreže. Povratak u Sarajevo je uslijedio 2005. godine, a sezona 2005/06 je obilježena Alenovim dobrim partijama, kada je bio ponajbolji igrač bordo tima i jedan od najefikasnijih napadača u ligi. Ovakva forma mu je donijela transfer u Iran, tačnije u klub Saba Battery. U Iranu je proveo tri godine, a osim za Sabu, igrao je još i sa Bargh Shiraz. Iako je imao i nekih solidnih utakmica, generalno u iranskoj ligi nije napravio ništa posebno. Po ko zna koji put se vraća u Sarajevo 2009. godine i tu ostaje do 2011. godine kada se oprostio od aktivnog igranja, zvanično zbog psihičkog zamora uslijed dešavanja u klubu. Iako njegovi performansi više nisu bili na očekivanom nivou, treba spomenuti da je njegov gol protiv Helsingborga u Europa ligi 2009. godine omogućio Sarajevu da putem izvođenja penala, koje je potom uslijedilo, ostvari plasman u četvrto pretkolo ovog takmičenja. U konačnici, Avdić je u bordo dresu odigrao 202 utakmice i postigao 65 golova, po čemu je drugi najbolji poslijeratni strijelac ovog kluba.


Sarajevo - Helsingborg 2:1 (Avdićev gol za 2:1)

Iako je službeno skupio tri nastupa za najbolju bosanskohercegovačku vrstu, Alen Avdić spada u grupu fudbalera sa najmanjom ostvarenom minutažom, jer je u sve tri utakmice na terenu bio svega nekoliko minuta. Sve tri utakmice je odigrao tokom 1999. godine, koja je bila prilično turbulentna za njega i obilježena traženjem adekvatnog kluba. Debitovao je u proljeće protiv Mađarske u prijateljskoj utakmici odigranoj u Budimpešti. To je ujedno bio i debi Faruka Hadžibegića na klupi, koji je za vrijeme svog mandata zvao u reprezentaciju dosta igrača iz domaće lige, posebno iz Sarajeva, među kojima je bio i Avdić. U jesen iste godine, ovaj igrač je dobio priliku i u finišu utakmica protiv Škotske i Estonije u gostima, oba puta zamijenivši Elvira Baljića. U Škotskoj je svrha ove izmjene bila da se pokuša osvježiti napad u cilju postizanja izjednačenja, a u Estoniji da četverostruki strijelac Baljić dobije zaslužene aplauze sa tribina. Nakon odlaska u Aziju, Avdić nije više dolazio u kalkulacije za pozivanje u reprezentaciju, valjda zato što je bio predaleko od očiju selektora i javnosti.

Siniša Mulina



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2002. BiH – Rumunija 0:3
2003. Danska – BiH 0:2

Siniša Mulina svakako nije spadao u grupu tipičnih naših reprezentativaca, ali o tome ću nešto više napisati u zadnjem dijelu ovog teksta. Ovaj Trebinjac je rođen 7. februara 1973. godine. Fudbal je počeo igrati u FK Leotaru iz rodnog grada, koji je u predratnom periodu bio stabilan jugoslavenski drugoligaš. Do prvog tima se probio 1990. godine kao 17-godišnjak. Prije nego je postao standardan član udarne ekipe, izbio je rat, a ozbiljno bavljenje fudbalom u Bosni i Hercegovini tada nije bilo moguće, tako da on karijeru nastavlja u SR Jugoslaviji. Tamo je našao angažman u vojvođanskom Bečeju, koji je igrao najviši rang. U ovom klubu je u potpunosti do izražaja došao Mulinin talenat, te je kao prilično mlad igrač sredine terena postao jedan od najzaslužnijih za osvajanje dva iznenađujuća uzastopna četvrta mjesta u prvenstvu, koja su Bečeju donijela učešće u evropskim takmičenjima. Posebno treba istaknuti sezonu 1994/95, u kojoj je naš igrač postigao 12 golova. Sjajni nastupi u Bečeju su mu donijeli transfer u veliki Partizan, u kome je ostao samo jednu sezonu (1996/97). Te sezone je Partizan došao do naslova u prvenstvu, ali se Mulina nije mogao nametnuti kao prvotimac u žestokoj konkurenciji. Uslijedio je njegov prelazak u FK Milicionar, u kojem je on ponovo počeo redovno igrati, ali i postizati golove. Bio je praktično lider Milicionareve ekipe na terenu u nekoliko sezona, sve dok ga na prelazu u novo stoljeće nije dovela Vojvodina iz Novog Sada.

Iako je Vojvodina jedan od većih klubova u njegovoj karijeri, sezona koju je Mulina proveo u njoj je bila za zaborav, pa se 2001. godine on odlučuje vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Postao je član Omladinca iz Banja Luke, tada člana Prve lige Republike Srpske, koja još uvijek nije bila integrisana pod okrilje državnog Nogometnog saveza. On se pokazao kao veliko pojačanje za ovu ne toliko afirmisanu ekipu. Mulina je u dresu Banjalučana briljirao, ali se Omladinac nije uspio plasirati u Premijer ligu. Tada ga je doveo mnogo ambiciozniji Leotar, a za ovog igrača je to bio povratak kući na velika vrata. U prvoj sezoni Premijer lige koja je obuhvatala teritoriju čitave države, trebinjski klub predvođen Mulinom kao kapitenom je u neizvjesnoj završinici uspio ostvariti najveći uspjeh u svojoj historiji – postati državni prvak. Leotar je potom nastupio i u pretkolu Lige prvaka i ostvario očekivan rezultat (prošao Luksemburžane, ispao od Čeha). U narednim sezonama je ovaj klub sve više slabio, te mu je ispadanje iz lige sve češće prijetilo, ali je zahvaljujući između ostalog i sigurnosti koju je iskusni kapiten ulijevao u ostatak ekipe, ipak svaki put izboren opstanak. Mulina je istina u međuvremenu odlazio sa Polica dvaput – u mostarski Zrinjski i dubrovački (ne gabelanski) GOŠK. Sa Zrinjskim je igrao i ono neslavno pretkolo Lige prvaka, kada je ovaj klub ispao od luksemburškog Dudelangea. Karijeru je ipak završio u klubu u kojem ju je i počeo. Krajem karijere se počeo aktivnije baviti i malim fudbalom (Leotar ima ponajbolju futsal ekipu u državi), a trenutno je jedan od pomoćnih trenera u svom matičnom klubu.

Muline se vjerovatno sjeća većina navijača reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali ponajviše zbog velikog čuđenja činjenici da se našao na selektorovom spisku, pa još i u početnih 11 protiv Rumunije na Koševu, na startu kvalifikacija za EP u Portugalu 2004. godine. Mnogi su ga čak voljni okarakterisati kao najgoreg igrača koji je igrao u našoj selekciji. Problem je bio u tome što je rijetko ko u domaćoj javnosti prije poziva u A selekciju uopšte čuo za ovog igrača, koji je do par mjeseci unazad bio član banjalučkog Omladinca i uz to imao skoro 30 godina. Sjećam se kako se Sabahudin Topalbećirević tokom prenosa utakmice javno iščuđavao: ''ko je preporučio Sliškoviću ovog momka?!'' Ipak, Mulina je ovaj poziv shvatio kao krunu svoje karijere postavši prvi igrač Leotara koji je nastupio u državnom dresu (kasnije će ih biti još nekoliko), te je izjavio da mu je ''pola Trebinja'' čestitalo na tome. Utakmica protiv Rumunije je bila jedna od naših najslabijih u historiji. Poraženi smo glatko sa 0:3, a čitav tim je bio katastrofalan. Mulina je odigrao čitavu utakmicu i bio jedan od najlošijih na terenu. Tokom utakmice su se smjenjivali periodi njegove nevidljivosti sa momentima grešaka u prijemu i dodavanju lopte. Međutim, iako se to moglo očekivati, ovo nije bio njegov posljednji nastup u reprezentativnom dresu. Naredne, 2003. godine je dobio priliku sa klupe u prijateljskom srazu sa Velsom (2:2) i fantastičnoj kvalifikacijskoj pobjedi u Danskoj (0:2). Tu je blago popravio dojam, iako mu minutaža nije bila velika.

Vukašin Trivunović



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2006. BiH – Mađarska 1:3
2006. Moldavija – BiH 2:2

Trivunović Vukašin, poznatiji kao Vule, jedini je rođeni Glamočak među igračima koji su bili reprezentativci naše zemlje. Rođen je 13. marta 1983. godine u ovom malom zapadnobosanskom gradu. Budući da Glamoč nije poznat kao fudbalska sredina (mislim da i nema svog fudbalskog kluba), teško bi Vule postao poznat fudbaler da se njegova porodica nije preselila u Banja Luku. Tako je on u ovom gradu počeo igrati fudbal, nastupajući za omladinske timove Borca i BSK-a. Kao izuzetno talentovan 17-godišnji igrač odbrane je doveden u Obilić, koji je krajem 1990-tih i početkom 2000-tih kotirao visoko u jugoslavenskom fudbalu (razlozi su poznati). Obzirom da je bio vrlo mlad za prvog tima, Obilić ga je 2002. godine vratio u Borac, ali samo na posudbu. To je bila prva sezona u kojoj je Borac zajedno sa ostalim klubovima iz Republike Srpske igrao Premijer ligu BiH. Banjalučani su tu sezonu završili u gornjem dijelu tabele, a Trivunović se pokazao kao vrlo pouzdan štoper, usprkos nedostatku iskustva. Obilić ga je potom povukao sa posudbe, ali u ovom klubu Vule nije dobio adekvatnu priliku da se dokaže. Zato odlazi u njemačku cvajtu, gdje potpisuje za Burghausen. Međutim, ni u Njemačkoj se nije pretjerano naigrao, pa se već nakon jedne sezone vraća u Bosnu i Hercegovinu, i to u FK Sarajevo. To je bila sjajna odluka, jer su odlične partije u bordo dresu lansirale njegovu dalju karijeru. Na Koševu je proveo godinu i pol, tokom čega je stekao velike simpatije navijača Sarajeva.

Sa Sarajevom je u prvoj sezoni došao do drugog mjesta, a kada je u narednoj ovaj klub bio na putu ka šampionskoj tituli, Trivunović dobiva ponudu iz ruskog prvoligaša Khimkija, koju nije mogao odbiti. Ispostavilo se da igranje u Rusiji vrhunac njegove karijere. U Moskvi (Khimki je predgrađe Moskve) je proveo tri godine, pružajući uglavnom solidne partije. Njegov klub je to vrijeme provodio u donjem dijelu tabele, ali za našeg igrača je bilo najvažnije da standardno igra. Kada je njegov klub ispao u drugu ligu, Trivunović se vratio u Borac i odmah postao jedna od najvažnijih karika najjače ekipe Banjalučana u poslijeratnom periodu. Ništa manje se od njeg nije ni očekivalo. Ta ekipa je prvo osvojila kup, a onda naredne sezone i prvenstvo. Ipak, Trivunoviću se ponovo dogodilo da napusti šampionsku ekipu prije osvajanja titule, ovaj put zbog ponude poljske Cracovije. Vule je ovoj ekipi pomogao da se spasi ispadanja iz lige, između ostalog i sa dva pogotka. Međutim, nakon toga se izgubio, te ga više od pola godine nije nikako ni bilo na fudbalskom terenu. Aktivnom igranju se vraća nakon što je pronašao angažman u kazahstanskom Zhetysuu, odakle se ponovo vratio u Borac, u kojem je pružio još jednu sjajnu sezonu. U Banja Luci, gdje mu i porodica živi, planirao je završiti svoju karijeru, ali se nije mogao dogovoriti sa upravom tog kluba, te je prešao u (kako on kaže) jedini domaći klub za koji bi mogao igrati pored Borca – FK Sarajevo. Navijači su ga oduševljenjem dočekali i prvenstveno zahvaljujući njihovom insistiranju, on trenutno nosi kapitensku traku bordo tima.


Trivunovićev gol za Cracoviju

Trivunović je bio jedan od prvih igrača sa prostora Republike Srpske koji je odlučio da će igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Kada je 2003. godine prihvatio poziv u našu U-21 selekciju susreo se sa mnogim problemima u Banja Luci, gdje je živio. Tako su mu npr. neki tražili da se javno izvine što je nastupio za bosanskohercegovačku selekciju. Ipak, sa svim tim pritiscima se dobro nosio, te je uspio čak i postati kapiten mlade reprezentacije, za koju je upisao veliki broj kvalitetnih nastupa. Tada se činilo da je je sjajna reprezentativna budućnost pred njim. Za A selekciju je debitovao u utakmici protiv Francuske 2006. godine, koju smo izgubili golom u posljednjoj minuti. Uskoro je dobio priliku i u kvalifikacijama. Sa klupe je ušao u igru protiv Mađarske u Zenici, kada je već bilo sigurno da ćemo doživjeti jedan od najrazočaravajućih poraza ikad. Njegovim ulaskom se odbrana stabilizovala i nismo primili nijedan gol do kraja (ostalo je 1:3), a njegov nastup je naišao na brojne pohvale. To je bio razlog da narednu utakmicu protiv Moldavije starta od početka. Međutim, ovaj put je bio mnogo lošiji i čak se može reći da je bio tragičar utakmice. Naime, nakon što je dio krivice za prvi moldavski gol pripao baš njemu, drugi je njegova isključiva greška, jer je igrao rukom u vlastitom šesnaestercu i tako skrivio penal iz koga smo primili gol. Na kraju smo izjednačili, ali to nije moglo popraviti njegov loš dojam. Ispostavilo se da je to bila njegova posljednja utakmica u dresu reprezentacije. Proteklih godina je spominjan kao jedan od igrača iz Premijer lige koji zaslužuju poziv u reprezentaciju, ali do toga nije došlo.

28 down... ostalo još 100

koliko miske ima zvanicnih nastupa, je li dosao do 80 ?
ko ce biti prvi do 100-ke
ja mislim dijamant

Vukasina pamtim samo po onom groznom nastupu u Moldaviji, kad frajer hladno odigra rukom u nasem 16-tercu! Otad mu se trag gubi u repki!
Kad smo vec kod Moldavije, pogledajmo ovu tugu i jad, prije "samo" 6 godina. Ne ponovilo se!

A cujte "pel profesore" Tulica u pozadini, jebo nanu svoju strucnjacku, prica o ovom Moldavcu k'o o Ronaldu!

matematicar_teski wrote:koliko miske ima zvanicnih nastupa, je li dosao do 80 ?
ko ce biti prvi do 100-ke
ja mislim dijamant

Miske ima 51 nastup u kvalifikacijama... Koliko ukupno, to nisam siguran... Wikipedia kaže 79...

BHF_Manijak wrote:Vukasina pamtim samo po onom groznom nastupu u Moldaviji, kad frajer hladno odigra rukom u nasem 16-tercu! Otad mu se trag gubi u repki!
Kad smo vec kod Moldavije, pogledajmo ovu tugu i jad, prije "samo" 6 godina. Ne ponovilo se!

A cujte "pel profesore" Tulica u pozadini, jebo nanu svoju strucnjacku, prica o ovom Moldavcu k'o o Ronaldu!

Ja iskreno ne znam što Trivunović nije više igro, pogotovo kad je prešo u Rusiju... Sigurno je ako ništa onom Muzurovićevom skrpljenom timu mogo pomoć... Bio je na klupi protiv Norveške na Koševu, ali nije igro nikako... Al da je zajebo protiv Moldavije - zajebo je A o domaćoj protiv Moldavije nemam šta reć

Toni Šunjić



REPREZENTATIVNE UTAKMICE:
2012. Lihtenštajn – BiH 1:8
2012. BiH – Latvija 4:1

Listu TOP 100 naših reprezentativaca otvaram sa Tonijem Šunjićem, jednim od aktuelnih BH Zmajeva. On je rođen 15. decembra 1988. godine u Mostaru, a njegov rodni zavičaj je Bjelopoljska kotlina, smještena na sjevernom ulazu u najveći grad Hercegovine. Interesantno je da je 15. decembar rođendan i drugom rođenom Mostarcu u našoj reprezentaciji - Borisu Pandži, a slučajno se radi i o mom rođendanu. Šunjićev matični klub je Zrinjski, u kojem trenira od svoje desete godine. Vremenom se razvio u visokog odbrambenog igrača, čija je prirodna pozicija na štoperu. Za prvi tim Zrinjskog je debitovao 2007. godine, a debi nije mogao biti teži. Radilo se o uzvratnoj utakmici pretkola Kupa UEFA protiv Partizana u Beogradu. Zrinjski je potopljen u ovom duelu, ali je prošao dalje zahvaljujući Partizanovim navijačima. Te sezone je ovaj 18-godišnjak uglavnom dobivao priliku kroz ulaske sa klupe, te je polako počeo sticati dragocjeno iskustvo. Tad je njegov klub osvojio državni kup, a iduće sezone je pod Bijeli brijeg došla i druga titula prvaka Bosne i Hercegovine. Šunjić je već tada postao standardni prvotimac, te je bilo evidentno da se radi o jednom od najboljih izdanaka omladinske škole Zrinjskog ikad. Iako je sezonu 2009/10. njegov klub odigrao slabije nego prethodnu, Šunjić je bio briljantan, te je od navijača Zrinjskog dobio nagradu za najboljeg klupskog igrača te godine.


Kompilacija Šunjićevih najboljih izdanja za Zrinjski

Vanserijske igre za Zrinjski su Šunjiću donijele transfer u najjaču belgijsku ligu 2010. godine. Potpisao je kompleksan ugovor sa Kortrijkom, relativno malim klubom, koji je prilično dobro započeo sezonu, prije nego im se naš igrač pridružio. Šunjića nije čekalo otvoreno mjesto u prvom timu, tako da se morao dosta truditi da se izbori za njeg. Debitovao je u izuzetno jakoj utakmici protiv velikog Anderlechta, a njegov zadatak je bio da čuva nadolazeću zvijezdu, Romela Lukakua. Kako je svoju zadaću odradio pristojno, nakon toga je sve češće dobivao priliku u startnoj postavi. Kortrijk je sezonu završio u zadovoljavajućoj sredini tabele, ali u upravi kluba nisu željeli zadržati Šunjića i pored njegovih solidnih partija, te činjenice da je trener bio zadovoljan njegovim učinkom. Uslijedio je povratak u Zrinjski, čiju je odbranu znatno ojačao. U rodnom Mostaru će ostati samo jednu polusezonu, obzirom da je ubrzo sitgla nova prilika za dokazivanje u inostranstvu. Na ponudu ukrajinske Zorye, Zrinjski i Šunjić su pozitivno odgovorili, tako da se ovaj igrač našao u Luhansku, industrijskom gradu na krajnjem istoku Ukrajine. U Zoryi (ukr. zora) je mnogo lakše izborio status prvotimca, kojeg drži evo već treću sezonu. Šunjićev klub se grčevito borio za opstanak kada je Šunjić stigao u njega, ali je u drugoj polusezoni zaigrao mnogo bolje, te se uspio izdići iznad opasne zone. Time je započela stabilizacija u redovima Zorye, te je ovaj klub prošle sezone bio plasiran u sredinu tabele jake ukrajinske lige. Ove sezone je situacija još i bolja, obzirom da se Zorya nalazi u gornjem dijelu tabele, a Šunjić je jedan od glavnih stubova njenog prilično kompaktnog zadnjeg reda.

Svoj reprezentativni put Toni Šunjić je počeo krčiti u mladoj selekciji Bosne i Hercegovine, za koju se odlučio bez velikih dilema. Nakon što je prerastao U-21 reprezentaciju, nije se nadao skorom pozivu u A selekciju, budući da je bio svjestan da se za dobivanje te časti mora još dokazivati. Međutim, nakon dobrih nastupa za Zoryu, 2012. godine Safet Sušić mu šalje poziv za prijateljski duel protiv Velsa. Sa 20 provedenih minuta na terenu je upisao svoj reprezentativni debi i zatim postao standardan na Papetovim spiskovima. Na otvaranju minulog kvalifikacionog ciklusa je odigrao čitavu utakmicu protiv Lihtenštajna, koju smo dobili sa velikih 1:8, a on je protiv slabog protivnika upisao korektan nastup. U narednoj utakmici protiv Latvije je u finišu susreta zamijenio Sejada Salihovića, a većinu ostalih mečeva proteklih kvalifikacija je presjedio na klupi. Od tad je dobio priliku u dvije prijateljske utakmice, protiv SAD-a i Argentine. Protiv SAD-a je imao prilično loš nastup, kao i cjelokupna odbrana u drugom poluvremenu, te zbog toga mnogi smatraju da mu kvalitetom nije mjesto u reprezentaciji. Ipak, u ozbiljnoj je konkurenciji za mjesto u avionu za Brazil, ali će mu ga biti teško izboriti, posebno ako Pandža i Vranješ budu u potpunosti oporavljeni.

cyprus wrote: Ja iskreno ne znam što Trivunović nije više igro, pogotovo kad je prešo u Rusiju... Sigurno je ako ništa onom Muzurovićevom skrpljenom timu mogo pomoć... Bio je na klupi protiv Norveške na Koševu, ali nije igro nikako... Al da je zajebo protiv Moldavije - zajebo je A o domaćoj protiv Moldavije nemam šta reć

Pa sam si sebi odgovorio

Imao je potencijal, ali se jednostavno ja mislim prepao.