kritichar wrote:Alhemicarkaa wrote:
de ti meni prvo reci šta je to nemoralno u vanbračnoj zajednici, ali konkretno, pa ću i ja vrlo konkretno da se nadovežem
blud
s obzirom da se ljudi razilaze, Vrhovni autoritet propisuje pravila
Blud ili nemoral, pitanje je sad
Ljudi koji su stavili pečat na svoju zajednicu nisu skloni bludu? Ma daj molim te
A o moralu
, kad bih sad pričala vjerovatno bi me okarakterisali kao izrazito konzervativnu osobu, a ja to nisam, samo sam konzervativna
, ali ne patim od formalnosti.
Znam ljude koji su se ibretili na moje ponašanje, karakterišući ga kao izrazito nemoralno jer sam ostajala u kafiću do ranih jutarnjih sati, dok su te iste osobe iz kafića izlazile u 11 i pravo put jedan od sarajevskih parkinga, sve sa oženjenim čovjekom, jer bitno je da se sutra ne priča da je ona lumpovala do zore, a na parkingu te svakako ne vide. Ista ta osoba se kasnije vjenčala pa živjela zajedno, jer ne bi ona nikad u nemoralnu zajednicu
Druga osoba mi je pak rekla, znaš njena komšinica je tako živjela u "nemoralu i bludu", pa kad su dobili djecu, ona je strahovala hoće li on
pristati da u rodnom listu djece na mjestu otac stoji njegovo ime.
Valjda je zato bitno imati taj papir, to što on i sa njim ostaje zadrti sebični primitivac nije bitno, bitno je da on udari "faskimil"
A da ne pričam da osobe koje su rekle da nikad ne bi stupile u vanbračnu zajednicu bez prstena i potpisa su uredno sa momcima išle na more i imala više od jednog partnera (što apsolutno ne osuđujem, samo se gnušam dvostrukog morala, ne stidi se biti ono što jesi).
Također se ne slažem sa stavom ljudi koji počinju živjeti zajedno da bi kao probali kako to ide, šta da probaš, ne kontam? Nije to neko raritetno jelo pa da probam. Kad sam stupila u zajednicu sa svojim mužem za mene je to u startu bilo zauvijek i sa svim onim što brak nosi, sa papirom ili bez, to što to nismo i administrativno ozvaničili odmah je splet okolnosti, ali nikako stav da bi se lakše razišli. Da sam tako razmišljala vjerovatno bi se kod prvog problema i razišli, jer problemi će stići, htjeli mi to ili ne, a u slučaju razlaza ništa mi ne bi značilo da li to moram uraditi i pred sudom - skrhana bi bila svakako. Može se desiti da se ljudi ne poklope i raziđu, ne bježim od toga, ali valjda se život počinje s mišlju kako ćemo ostariti zajedno, a ne kako ćemo se razići. Bar sam ja započela sa tom mišlju.
