Forum Klix.ba

UnscarD wrote:Koncept rotiranja vlasti svake 4 godine ima i te kako smisla u uredjenim zemljama sa demokratskom tradicijom. Naravno, ideja je da vlast ne bi pustila korijenje i pocela zloupotrebljavati ovlasti.
U slucaju Venecuele (koja nema demokratsku tradiciju), samo se ceka neko novi ko bi dosao nakon Huge i koga bi onda mogli kupiti/ucjeniti/kompromitovati kao sto to lijepo objasnjava John Perkins u Confessions of economic hitman, sve dok im taj novi ne da toliko zeljene resurse. U takvoj situaciji, upravo je pogresno ogranicavati mandat pogotovo u situaciji kada narod, na medjunarodno pozitivno ocjenjenim izborima, potpuno demokratskim putem nastavlja da bira dosadasnjeg vodju. Nema nista lose u tome.
Razvijene demokratije upravo insistiraju na toj rotaciji pravdajuci to opstepoznatim razlozima ali u stvari im to jako odgovara u situaciji kada nalete na partnera koji nije potkupljiv. Sacekaju 8 godina i cao. Sa novim cemo lakse.

Hugo je vec napravio cudo jer sada i da izgubi vlast, opozicija koja dodje sigurno nece srusiti bolnice i skole koje je on napravio a i narod sada ima ocekivanja koja ti protukandidati moraju ispuniti. Prije nisu znali za bolje. Pre-Hugo Venecuela (exploatacija naroda i resursa, nedostatak bilo kakvog socijalnog programa, nepismenost vecine naroda, extremno nizak zivotni standard za 95% i extremni luksuz za 5%) je proslost koja se nikada vise nece vratiti, najvise zahvaljujuci jednom covijeku i njegovoj odlucnosti.

occupylove wrote:

UnscarD wrote:Ma ta poredjenja su za dijecu do 9 godina. Potpuno ista implemtacije logike kao na sljedecem primjeru : Ne slazem se sa pogledom Chomskog na Balkansku situaciju i to odmah znaci da on nema veze sa vezom ni sa cim o cemu je pisao ukljucujuci i lingvistiku. Ili : Bobi Fisher je igrao sah u Srbiji kod Slobe sto znaci da je nikakav sahista. Johnny Depp je svirao sa Partibrejkersima i Kusturicom sto naravno znaci da je qurton glumac. Hugo Chavez se ne slaze sa Kosovskom situacijom i naravno da je zbog toga tiranin koji nista dobro nije uradio za svoj narod.

Tugo moja.

placeni provokatori , samo iznosite linkove i podatke ,da ih pobijete argumentima, ne ulazite u licne rasprave , trenutno je zestoka cyber bitka , ali ? o tom -potom ( spameri i trolovovi su dobro placeni , imaju solidnu satnicu , informacije slijede, navalili su sa svih strana , totalna ofanziva )
znam sta se desava , totalna ofanziva spamera i trolova
samo polako i cool
jer istina se probija i panika ih hvata
samo cool
cuvajte se i ne otvarajte linkove za sada ako ne znate porijeklo

sanaman wrote:Zasto je Hugo mijenjao ustav 2009 tj. dozvoljeno je ponovno kandidovanje za predsjednika? Navodni izgovor da revolucija nije zavrsena postalja logicno pitanje.

Da li je samo Hugo u stanju, mogucnosti da provede reforme i niko drugi iz njegovog okruzenja, od njegovih partijskih drugova ili neko treci iz njegovog okruzenja sa istom idejom? Podcjenjuje li on kapacitet drugih ljudi u Venecueli, uzima li samo sebi za pravo da je on jedini, najbolji, najveci i da samo on zna?

Drugo pitanje je jos aktuelnije. Covjek je bolestan, nazalost ima rak. Sada se postavlje pitanja postovanja pravila igre u sistemu koji je sam postavio. Jer nakon dolaska na vlast donesen je i novi ustav (cini mi se 2000), taj je promijenjen 2009 u dijelu kandidovanja ali sta se desava kada je kanditat sprijecen da stupi na duznost zbog bolesti? Ceka li sada citava drzava ili sta, kada ce doci, kada ce covjek ozdraviti...do kada?

Ima jos jedan primjer gdje jedan bivsi predsjenik mijnjao ustav kako bi opet dosao na vlast.

occupylove wrote:Jeffersone
i za tebe Challenger
preobraticu ja tebe Jeffersone iz imperijalista i jos par vas u Marxiste Juzno Americkoga tipa , pa makar postao hiljade ovakvih videa
Ana Tijux , a sta drugo negoli pripadnica jednoga od najvaznijih i najzescih studentskih pokreta Juzne Amerike , uz koje smo srcem i dushom
Santjago De Chile
samo jedna od prelijepih heroina evolucije -revolucije ( usporedite je sa jednom Klintonovkom ili kancelarkom Merkel ? fuuuuj !!)


lijepa i pametna i borbena Cileanka Ana , sve je to Juzna Amerika ;

sanaman wrote:

UnscarD wrote:Koncept rotiranja vlasti svake 4 godine ima i te kako smisla u uredjenim zemljama sa demokratskom tradicijom. Naravno, ideja je da vlast ne bi pustila korijenje i pocela zloupotrebljavati ovlasti.
U slucaju Venecuele (koja nema demokratsku tradiciju), samo se ceka neko novi ko bi dosao nakon Huge i koga bi onda mogli kupiti/ucjeniti/kompromitovati kao sto to lijepo objasnjava John Perkins u Confessions of economic hitman, sve dok im taj novi ne da toliko zeljene resurse. U takvoj situaciji, upravo je pogresno ogranicavati mandat pogotovo u situaciji kada narod, na medjunarodno pozitivno ocjenjenim izborima, potpuno demokratskim putem nastavlja da bira dosadasnjeg vodju. Nema nista lose u tome.
Razvijene demokratije upravo insistiraju na toj rotaciji pravdajuci to opstepoznatim razlozima ali u stvari im to jako odgovara u situaciji kada nalete na partnera koji nije potkupljiv. Sacekaju 8 godina i cao. Sa novim cemo lakse.

Hugo je vec napravio cudo jer sada i da izgubi vlast, opozicija koja dodje sigurno nece srusiti bolnice i skole koje je on napravio a i narod sada ima ocekivanja koja ti protukandidati moraju ispuniti. Prije nisu znali za bolje. Pre-Hugo Venecuela (exploatacija naroda i resursa, nedostatak bilo kakvog socijalnog programa, nepismenost vecine naroda, extremno nizak zivotni standard za 95% i extremni luksuz za 5%) je proslost koja se nikada vise nece vratiti, najvise zahvaljujuci jednom covijeku i njegovoj odlucnosti.

1. Nije logicno pravdanje neogranicenosti mandata vanjskim neprijateljem, sta je gradjanima te drzave ili su i oni po neko automatizmu neprijatelji drzave tj. kako se cesto u takvim sistemima opisu kao "strani agenti"?

Pa ti isti gradjani ga biraju na medjunarodno korektno ocjenjenim izborima. Ako ga biraju, ne vidim kako se onda ne postuje njihova volja?

2. Nema demokratsku tradiciju, ko, kako, kada i na koji nacin odlucjue da drzava ima demokratsku tradiciju. Kada to pocinje, kada Hugo ne bude ogao vise i svojim dekretom kaze e sada imamo demokratiju i ogranicavamo mandat?
Za jedno 50 godina ce moci reci da Venecuela ima demokratsku tradiciju.
3. Ogranicavanje mandata sprecava moguce zloupotrebe, neko ko je bi sa sljedecim mandatom bio ukupno 19 godina na vlasti (samo tri puta u tom periodu bio biran-legitimran) jer vise nego upitno.
Tako je ... sprijecava zloupotrebe ali od strane nafte gladnih USA korporacija.
4. Na kraju sta sa novonastalom situacijom. Hugo je trebao sutra poloziti zakletvu. Mandat je do sutra. Evidentno i ocigleno je da iz objektivnih razloga ne moze. Sta dalje? Znaci sam sistem je stvorio problem i kult licnosti. Sada se ceka, sta? Da ozdravi, ipak je ovdje rijec o drzavi i funkciji predsjednika, ali eto.
Ne znam ... jeli se desio rasplet? Ima li nekih novih informacija? Slazem se sa tim da ukoliko on ne polozi zakletnu iz bilo kojeg razloga, drzava mora nastaviti da funkcionise i onda to moze biti neko drugi
5. Kao sto sam naveo, jedina reforma ustava sa iskljucivim ciljem neogranicavanja mandata je prosla, dok druge nisu. prvo je bilo predvidjeno trajanje mandata 7 godina! Da nece biti malo puno 7 sedam godina, na kraju je ostalo sa 6 ali bez ogranicenja. "Socijalizam 21. vijeka" nije usvojem i kao takav nije ugradjen u ustav. A sam je najavljivao da bi ostao do 2030 na vlasti da ostvari taj socijalizam.
Objasnio sam gore razloge za takvo nesto. Ono sto razlikuje Hugu chaveza od Castra, Tita itd itd su IZBORI jer njega njegov narod zaista svaki put bira. Za razliku od izbora u Rusiji, medjunarodni posmatraci su jednoglasni da su izbori bili korektni dok neki (kulumnista cini mi se NY Times-a) ide toliko daleko da komentarise da bi USA izborni proces imao sto staa da nauci od Venecuelanskog.
Nista na svijetu nije idelano a jos manje pravedno i posteno. Ne treba imati pogresne iluzije, biti naivan i idealista po pitanju interesa i medjunarodnih odnosa izmedju pojedinih drzava.
Slazem se
Ali isto tako Hugo je samo covjek i nista vise. A i red bi bio da nakon 12 godina preda stafetu. Ono sto je problematicno kod mnogih drzava koje propagiraju socijalizam jeste da je uvijek jedna osoba na vlasti i da se iznova bira jer navodno niko drugi taj sistem ne moze postici. (Venezula, Kuba).
Ne moze se porediti Kuba i Venecuela nikako zbog izbora. Objasnio sam gore.
Steta sto se ovakva situacija promatra samo sa aspekta odnosa Hugo vs. kapitalizam, a ne Hugo vs. gradjani Venezuele. Ipak na zadnjim izborima protiv Huga je bilo nesto vise od 6,2 miliona gradjana te zemlje. Ne mogu svi biti "strani agenti" i zeljeti zlo svojoj drzavi.
Naravno da ne mogu ali ih je vise bilo za Hugu. Jbg, demokratija

Upozorenje iz Brazila: "Spriječiti ćemo bilo kakav pokušaj destabilizacije regije za vrijeme bolesti predsjednika Chaveza"

Brazilska predsjednica, Dilma Rousseff, o situaciji u Venezueli je proteklih dana govorila uglavnom preko svojih suradnika, iako to nipošto ne znači pomanjkanje interesa za budućnost 'bolivarskog projekta' koji je pokrenuo njen kolega Hugo Chavez. Štoviše, njeni su suradnici dobili nalog da im u međunarodnim odnosima apsolutni prioritet budu zbivanja u Caracasu i zdravstveno stanje Huga Chaveza.

Svom savjetniku za međunarodne odnose, Marcu Aureliu Garcii, je zapovjedila da posjeti Havanu, gdje je 31. prosinca primljen od strane najviših državnih dužnosnika Venezuele, a koji su se tamo nalazili u posjeti predsjedniku Chavezu, prenosi kubanski internetski portal Opera Mundi.

Svi najbliži suradnici, koje je brazilska predsjednica ovlastila da budno prate zbivanja u Venezueli su iz Radničke partije (Partido de los Trabajadores PT). Osim Marca Aurelia Garcie, jedan od najaktivnijih je bio Valter Pomar, iz Odjela za međunarodne odnose. Pomar je dao nekoliko izjava u kojima upozorava venezelansku desnicu 'kako će Brazil spriječiti bilo kakav pokušaj destabilizacije regije za vrijeme bolesti venezuelanskog predsjednika'.

'CELAC (Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribeños), UNASUR i MERCOSUR, te sve vlade u regiji, počevši od Brazila pozorno prate što se događa u Venezueli i neće dozvoliti da se ostvari bilo kakva prijetnja koja bi ugrozila neovisnost venezuelanskog naroda', izjavio je Valter Pomar.

'Neka venezuelanska desnica dobro promisli prije no pokuša nešto isprovocirati u ovim teškim trenucima za narod. Bol i patnja zbog bolesti predsjednika mogu uzrokovati spontanu reakciju i teško je predvidjeti što bi se u tom slučaju dogodilo. Desnica u Venezueli mora razumjeti kako je chavizam povijesni proces i tako prihvati ulogu oporbe u institucionalnim okvirima. Ukoliko misli postupati drugačije, upušta se u opasnu avanturu. Chavizam ne ovisi o njegovom fizičkom prisustvu. Naravno, s njegovom bolešću su nastale neke poteškoće, kao npr. izbor rukovodećih ljudi za razne funkcije, ali je za taj posao Chavez odabrao Madura', dodao je Pomar.

Izjave Pomara bi se mogla protumačiti kao uplitanje u unutarnje poslove susjedne zemlje, no ne treba zaboraviti intenzivnu suradnju koja u Latinskoj Americi traje već duže vremena i u tom kontekstu treba i tumačiti medijske napise u regiji koji javljaju 'kako je brazilska predsjednica u više navrata vodila telefonske razgovore sa svojim kolegama iz regije, kako bi zajedno ocijenili trenutnu situaciju i dogovorili zajedničke poteze u budućnosti'.

Ovih dana se očekuju konsultacije s argentinskom predsjednicom Kirchner, što je dogovoreno još krajem prosinca na marginama godišnje konferencije MERCOSUR-a.

Aktivnosti MERCOSUR-a su bile privremeno suspendirane u lipnju prošle godine, zbog državnog udara u Paragvaju. Tada su Dilma Rousseff i Cristina Fernandez Kirchner za prosinac 2012. zakazale konferenciju u Brazilu i dogovorile prijem Venezuele, kao punopravne članice MERCOSURA. Njihova odluka je dokaz procesa integracije u regiji i usaglašenosti stavova Brazila i Argentine. Ulasku Venezuele u MERCOSUR su se protivile sve konzervativne stranke u regiji.

Kada je brazilska Radnička partija (Partido de los Trabajadores PT) 2002. pobijedila na izborima, tadašnji predsjednik Brazila, Luiz Inácio Lula da Silva, je započeo je proces zbližavanja s Venezuelom. Time je prekinuo dugogodišnju praksu koju je provodio bivši desničarski predsjednik Cardoso (1995.-2002.). Cardoso sada upravlja fondacijom koja okuplja sve Chavezove oponente iz regije.

Veze Radničke partije s Chavezom i dugogodišnje prijateljstvo s Komunističkom partijom Kube snaže utjecaj Dilme Rosseuf u situaciji koja je nastala bolešću venezuelanskog predsjednika. Iz tog razloga je poslala svog čovjeka od povjerenja, Marca Aurelia Garciu, na Kubu.

U susretu s Nicolasom Madurom, Garcia je priopćio 'kako Venezuela ima punu podršku brazilske vlade u procesu provođenja Bolivarske revolucije, te kako očekuje kontitnuitet u tom smislu bez obzira na ishod liječenja'.
http://www.advance.hr/vijesti/upozorenj ... a-chaveza/

Klavikula wrote:

Upozorenje iz Brazila: "Spriječiti ćemo bilo kakav pokušaj destabilizacije regije za vrijeme bolesti predsjednika Chaveza"

Brazilska predsjednica, Dilma Rousseff, o situaciji u Venezueli je proteklih dana govorila uglavnom preko svojih suradnika, iako to nipošto ne znači pomanjkanje interesa za budućnost 'bolivarskog projekta' koji je pokrenuo njen kolega Hugo Chavez. Štoviše, njeni su suradnici dobili nalog da im u međunarodnim odnosima apsolutni prioritet budu zbivanja u Caracasu i zdravstveno stanje Huga Chaveza.

Svom savjetniku za međunarodne odnose, Marcu Aureliu Garcii, je zapovjedila da posjeti Havanu, gdje je 31. prosinca primljen od strane najviših državnih dužnosnika Venezuele, a koji su se tamo nalazili u posjeti predsjedniku Chavezu, prenosi kubanski internetski portal Opera Mundi.

Svi najbliži suradnici, koje je brazilska predsjednica ovlastila da budno prate zbivanja u Venezueli su iz Radničke partije (Partido de los Trabajadores PT). Osim Marca Aurelia Garcie, jedan od najaktivnijih je bio Valter Pomar, iz Odjela za međunarodne odnose. Pomar je dao nekoliko izjava u kojima upozorava venezelansku desnicu 'kako će Brazil spriječiti bilo kakav pokušaj destabilizacije regije za vrijeme bolesti venezuelanskog predsjednika'.

'CELAC (Comunidad de Estados Latinoamericanos y Caribeños), UNASUR i MERCOSUR, te sve vlade u regiji, počevši od Brazila pozorno prate što se događa u Venezueli i neće dozvoliti da se ostvari bilo kakva prijetnja koja bi ugrozila neovisnost venezuelanskog naroda', izjavio je Valter Pomar.

'Neka venezuelanska desnica dobro promisli prije no pokuša nešto isprovocirati u ovim teškim trenucima za narod. Bol i patnja zbog bolesti predsjednika mogu uzrokovati spontanu reakciju i teško je predvidjeti što bi se u tom slučaju dogodilo. Desnica u Venezueli mora razumjeti kako je chavizam povijesni proces i tako prihvati ulogu oporbe u institucionalnim okvirima. Ukoliko misli postupati drugačije, upušta se u opasnu avanturu. Chavizam ne ovisi o njegovom fizičkom prisustvu. Naravno, s njegovom bolešću su nastale neke poteškoće, kao npr. izbor rukovodećih ljudi za razne funkcije, ali je za taj posao Chavez odabrao Madura', dodao je Pomar.

Izjave Pomara bi se mogla protumačiti kao uplitanje u unutarnje poslove susjedne zemlje, no ne treba zaboraviti intenzivnu suradnju koja u Latinskoj Americi traje već duže vremena i u tom kontekstu treba i tumačiti medijske napise u regiji koji javljaju 'kako je brazilska predsjednica u više navrata vodila telefonske razgovore sa svojim kolegama iz regije, kako bi zajedno ocijenili trenutnu situaciju i dogovorili zajedničke poteze u budućnosti'.

Ovih dana se očekuju konsultacije s argentinskom predsjednicom Kirchner, što je dogovoreno još krajem prosinca na marginama godišnje konferencije MERCOSUR-a.

Aktivnosti MERCOSUR-a su bile privremeno suspendirane u lipnju prošle godine, zbog državnog udara u Paragvaju. Tada su Dilma Rousseff i Cristina Fernandez Kirchner za prosinac 2012. zakazale konferenciju u Brazilu i dogovorile prijem Venezuele, kao punopravne članice MERCOSURA. Njihova odluka je dokaz procesa integracije u regiji i usaglašenosti stavova Brazila i Argentine. Ulasku Venezuele u MERCOSUR su se protivile sve konzervativne stranke u regiji.

Kada je brazilska Radnička partija (Partido de los Trabajadores PT) 2002. pobijedila na izborima, tadašnji predsjednik Brazila, Luiz Inácio Lula da Silva, je započeo je proces zbližavanja s Venezuelom. Time je prekinuo dugogodišnju praksu koju je provodio bivši desničarski predsjednik Cardoso (1995.-2002.). Cardoso sada upravlja fondacijom koja okuplja sve Chavezove oponente iz regije.

Veze Radničke partije s Chavezom i dugogodišnje prijateljstvo s Komunističkom partijom Kube snaže utjecaj Dilme Rosseuf u situaciji koja je nastala bolešću venezuelanskog predsjednika. Iz tog razloga je poslala svog čovjeka od povjerenja, Marca Aurelia Garciu, na Kubu.

U susretu s Nicolasom Madurom, Garcia je priopćio 'kako Venezuela ima punu podršku brazilske vlade u procesu provođenja Bolivarske revolucije, te kako očekuje kontitnuitet u tom smislu bez obzira na ishod liječenja'.
http://www.advance.hr/vijesti/upozorenj ... a-chaveza/

hrastov žižak wrote:referendum=prepravljanje. u ostalim civilizovanim zemljama to se zove demokratija

Ja Sam Odavle wrote:

hrastov žižak wrote:referendum=prepravljanje. u ostalim civilizovanim zemljama to se zove demokratija

Nacin i razlog zbog kojeg je to Hugo uradio, obicno se zove diktatura.

Opetja033 wrote:Mislim da je "komuna" kao oznaka za za mjesta gdje se okupljaju chavezisti - sasvim prikladna rijec.

occupylove wrote:

Opetja033 wrote:Mislim da je "komuna" kao oznaka za za mjesta gdje se okupljaju chavezisti - sasvim prikladna rijec.

nema veze sa "komunistima " ako si to mislio ,

David Urra: Strategija destabilizacije Venezuele i specifičnosti Latinske Amerike

SAD protiv Venezuele već duže vrijeme vode psihološki rat, ali zbog nemogućnosti da slome volju naroda u toj zemlji pomoću medija, financirajući razne aktivnosti u tom smislu, te cyber-diplomacijom, možda misle da je došlo vrijeme za završnu fazu, tj. svrgavanja vlasti kroz uporabu sile.

Mnogi analitičari tvrde kako bi moglo doći do ponavljanja libijskog scenarija u Venezueli ili onog kojega su SAD primijenile u Hondurasu i Panami. Međutim, očigledno je kako u Venezueli ne postoje uvjeti koji bi omogućili uspješno provođenje državnog udara ili izazivanje rata kao u tim zemljama.

SAD su iskusne u tom 'poslu' i dobro znaju kako svaka zemlja ima svoje specifičnosti, a na iznalaženju scenarija radi vojska stručnjaka u Fort Braggu i drugim specijaliziranim ustanovama. Oni razrađuju strategiju za svaku zemlju zasebno i usvajaju onu koja će dovesti do društvenih promjena u kojima će američki interesi biti najbolje zastupljeni.

Strategija destabilizacije

Sjedinjene države uvijek postepeno pokušavaju doći do željenih rezultata i to u više faza:

a) Analiza i raslojavanje društva, identifikacija društvenih skupina koje podržavaju njihove interese, one neprijateljski raspoložene, neutralne, te one neodlučne.

b) Priprema plana koji definira metode, sredstva, postupke i resurse nužne za njegovo provođenjem, s naglaskom na prilagodbu metoda psihološkog ratovanja u toj fazi.

c) Definicija načina ophođenja prema različitim interesnim skupinama unutar nacije, kao i odnos prema relevantnim čimbenicima u međunarodnoj zajednici.

d) Primjena plana uz stalne korekcije ovisno o rezultatima.

e) Kada se zaključi da je su svi uvjeti ispunjeni, pristupa se završnoj fazi, koja uvijek uključuje uporabu sile, ali razina nasilja ovisi o uvjetima u zemlji i uspješnosti psihološkog rata, vođenog prethodno. Ukoliko je psihološki rat uspio prodrijeti u sve slojeve društva, treba odrediti minimalnu razinu nužnu kako bi došlo do prevrata, kako nasilje ne bi imalo negativne učinke po agresora samog.

f) Davanje pravnog legitimiteta 'promjenama' kroz kampanju koju provode mass-mediji i održavanjem 'demokratskih izbora'

g) Omogućiti privatna ulaganja u strateški važne sektore zemlje (prirodne resurse), davanje zajmova od velikih novčarskih institucija sa zapada i uspostava 'demokratske vladavine' koja će osigurati stabilnost sustava koji će služiti interesima SAD-a.

h) Primjenjivati razinu represije nužnu za održavanje poretka i zadržavanje američkih vojnih baza ('za svaki slučaj').

Specifičnosti Latinske Amerike

Ovaj proces ima različite karakteristike u različitim dijelovima svijeta. Latinska Amerika se razlikuje od Bliskog Istoka, Azije i Afrike u kulturološkom, političkom, gospodarskom smislu, kao i u naslijeđenoj tradiciji.

Na primjer u Latinskoj Americi je vrlo teško iskoristiti vjerske proturječnosti, koje bi mogle poslužiti za započinjanje sukoba jedne skupine protiv druge u jednoj zemlji i na taj način destabilizirati zemlju. Također je teško pronaći pojedince ili skupine spremne na samoubojstvo, koje bi poslužilo da se njime manipulira i iskoristi za napade koji će uvesti zemlju u kaos i teror (Tunis). Vjerojatnije je da se u Latinskoj Americi manipulira 'zapadnim načinom života', kao 'temeljem blagostanja' za stanovništvo.

SAD ulažu ogromna sredstva za promociju svog kulturnog obrasca (film, glazba i drugi vidovi pop kulture), kojim prenose svoju ideološku poruku.
Treba napomenuti kako je razina društvene svijesti različita u Lat. Americi u odnosu na druge dijelove svijeta. Američki stručnjaci psihološkog ratovanja dobro poznaju sve karakteristike naroda Latinske Amerike i znaju koristiti ove metode s visokom razinom učinkovitosti.

Dakle, u Latinskoj Americi će SAD imati sasvim drugačiji pristup nego što su imale na Bliskom Istoku, Aziji i Africi.

Venezuela

Mass-mediji u Venezueli i dalje posluju prema pravilima neoliberalizma i nemaju etičkih granica, unatoč zakonima koji su doneseni. Oni su najbolje oružje psihološkog rata u toj zemlji, jer nema potreba za stranim medijima, obzirom da oni prenose sve što se od njih zahtijeva.

Narod u Venezueli bi morao razumjeti vrijednost novinarskog poziva, budući da novinari koji služe narodu sprečavaju manipulaciju događajima (unutarnjim i međunarodnim) i zadovoljavaju potrebu ljudi da budu informirani.

Privatni tisak nikada nije služio narodu, niti je bio objektivan i uvijek je u službi kapitala koji njima dominira. Potrebno je srušiti mit o slobodnom novinarstvu, jer je on u rukama privatnika i povijest je pokazala kako se ne može govoriti o nikakvoj 'slobodi'.

Venezuela se mora potruditi da dođe do etičke, moralne i pravne evolucije. Institucije su dobile mandat od naroda i moraju provoditi njegovu volju. Vrijeme je da Venezuela prestane s praksom tolerancije, jer je spriječava u djelovanju. Ovdje nije riječ o cenzuri, već o zdravom razumu. Strateški čimbenici razvoja društva trebaju služiti interesima većine, tj. narodu. Nužno je da se Venezuela ogradi od kulture zapada, jer ona predstavlja interese SAD-a. Treba je osuditi ne bojeći se sukoba.

Oporba često, provodeći diktat SAD-a, koristi pravosuđe, obzirom da ono ima mnogo slabih točaka. To nije karakteristika Venezuele, nego i mnogih drugih zemalja u Latinskoj Americi.

Pravosudni sustav nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Ne može se govoriti o pravdi, ako pravosuđe nije neovisno. Pravosuđe u svi zemljama služi interesima klase na vlasti, koja propisuje pravila u svoju korist.

Mit o neovisnosti pravosuđa,kako bi se osigurala njegova nepristranost, star je koliko i samo pravosuđe. Nije potrebno navoditi primjere nepravde 'nezavisnog pravosuđa' u SAD-u. Tamo je dovoljno biti siromašan da bi dobio epitet kriminalca, iako najveće pljačke čine bogati.

Ovo su samo dva aspekta iskrivljene stvarnosti; 'sloboda medija' i 'neovisnost pravosuđa', koji su toliko ukorijenjeni u ljudskoj svijesti da postaju prirodno stanje stvari.

Stoga vlasti u Venezueli moraju demistificirati te dvije stvari i provesti korjenite reforme u skladu s interesima svog naroda.

Oporba u Venezueli je uvijek koristila pravne mogućnosti kako bi delegitimizirala Bolivarsku revoluciju, kako u domaćem zakonodavstvu tako i u međunarodnom (tužba Uredu za ljudska prava pri UN-u). Venezuela ne treba olako shvatiti ove aktivnosti oporbe, niti ih ignorirati.

Venezuela je promijenila vladajuću garnituru, ali svijest ljudi se ne mijenja tako lako. Predsjednik Chavez je u jednom intervjuu izjavio kako je pokušao poraditi na tome među određenim društvenim skupinama koje inzistiraju na životu u nasilju, unatoč obrazovnim mogućnostima i poštenom radu. Iz takvog načina razmišljanja proizilaze problemi koji utječu na osjećaj sigurnosti u zemlji.

Iako je Bolivarska vlada poduzela neke korake u tom smjeru, taj je problem nužno riješiti u potpunosti i nije dovoljno samo ustabiliti jake policijske snage, bez obzira koliko se inzistiralo na humanijem pristupu u obavljanju povjerenih im zadaća.

Nasilne društvene skupine (kriminalne klanove, subkulturne skupine, ultrase itd.)oporba može iskoristiti kao okidač za destabilizaciju i 'paktirati' će i sa samim vragom, kako bi postigla svoje ciljeve. Svaka sitnica koja generira nasilje će od stranih i domaćih medija biti uvećana do te mjere da bi mogla poslužiti kao opravdanje za korištenje cijelog spektra pritisaka (gospodarskih, financijskih i diplomatskih).

Fantapolitika ili su SAD zaista spremne na vojnu intervenciju

Ukoliko destabilizacija zemlje ne bi polučila željene rezultate, te ako bi bilo nužno otvoreno upotrijebiti silu Amerika bi u tišini aktivirala cijeli sustav koji već postoji u regiji, a koji je dio unaprijed zamišljenog plana. U Kolumbiji SAD ima dvije baze, Aruba i Curacao, koje bi mogle paralizirali cijelu Latinsku Ameriku u slučaju vojne intervencije protiv Venezuele.

SAD bi u tom slučaju odmah pokušale neutralizirati Kubu, budući da je 10. siječnja kubanski dopredsjednik izjavio kako će se 'agresija protiv Venezuele tumačiti kao napad na vlastitu zemlju'. U tu svrhu bi se poslužile Floridom, bazom u Guantanamu, Jamajkom, bazom Soto Cano u Hondurasu i pod svaku cijenu pokušali spriječiti kubanske snage da pomognu Venezueli u slučaju agresije.

SAD mogu računati i na francuske snage u Guadeloupi i Martiniqueu, kao i na francuske zrakoplovne baze ako bude potrebno. Bez obzira što više ne mogu računati na Nikaragvu, SAD imaju svoje snage u Kostariki i Panami, te drugim zemljama Srednje Amerike.

Ekvador bi bio druga zemlja koju bi trebalo blokirati, kako ne bi mogla pružiti pomoć Venezueli. U tu svrhu bi trebale poslužiti baze u Kolumbiji i Peruu. Peru je u posljednje vrijeme u izuzetno dobrim odnosima s SAD-om, što se vidi iz čestih posjeta državnog vrha i izjava koje dolaze iz Lime i Washingtona.

Ostale zemlje koje 'stoje ne putu' SAD-u su: Argentina, Bolivija i Brazil. Za njihovu blokadu bi bile zadužene baze u Paragvaju; baza u Mariscal Estigarribi i baza Pedro Juan Caballero, na granici s Brazilom. U Argentini je nedavno, unatoč otporu stanovništva, izgrađena baza u Chacou, a trebala bi služiti u sasvim druge svrhe obzirom na ime: 'Centar za pružanje humanitarne pomoći u slučaju katastrofe'. Međutim, Chaco je financiran od Južnog zapovjedništva (United States Southern Command) i ima sve karakteristike vojne baze novijeg tipa, a ne isključuju se ni mogućnost korištenja britanske baze s Falklandskog otočja.

Kao što se vidi, američka vlada nije gubila vrijeme u nastojanju da 'standardiziraju' kontinent, te da na njemu rasporede svu potrebnu opremu, koju bi koristili ako bude potrebno (iako se ovdje ne bi radilo o klasičnoj intervenciji kao u Iraku ili Afganistanu).

SAD bi prvenstveno koristile specijalne postrojbe, bilo svoje ili iz savezničkih zemalja, koje bi bile obučene uz pomoć USSOCSOUTH-a (američkih veterana). SAD je u Čileu, Kolumbiji, Peruu i Panami već organizirao tečajeve obuke i centre za osposobljavanje za takvu vrstu operacija.

Venezuela i vlada Huga Chaveza su također poduzele brojne mjere u svrhu obrane suvereniteta zemlje. Jedinstvo između naroda i oružanih snaga je na najvišoj razini, i to je njihov najjači adut.

Bolivarske misije su dovele do uspostave povjerenja između naroda i čelnika koji vode zemlju.
Venezuela igra veliku ulogu na međunarodnoj političkoj pozornici i imala bi veliku potporu. Ostvaren je napredak u stvaranju alternativnih medija, kako bi se ljudi mogli pravovaljano informirati.

Venezuela, međutim, mora i dalje djelovati racionalno i sigurno, bez gubljenja vremena i oklijevanja, jer bi je svaka pogreška mogla skupo stajati. Stoga mora odabrati pravu strategiju, kako bi imala valjanu politiku.

Ova analiza nije držanje lekcije Venezueli, nego mala pomoć da uspije u svojim nastojanjima.

David Urra

Urra je jedan od skupine novinara koji su pokrenuli neovisnu stranicu contrainjerencia.com da bi zaustavili protok dezinformacija koje zauzimaju najveće komunikacijske kanale u Latinskoj Americi, a koji su dio agresivne imperijalističke politike u tim zemljama.

Potpredsjednik Venezuele Nicolas Maduro za RT: "Govorimo vladi SAD-a već godinama i vrijeme je da to shvate - svijet se promijenio"

Venezuelanski potpredsjednik Nicolas Maduro, u intervjuu s Evom Golinger za RT, razgovarao je o trenutnom zdravstvenom stanju predsjednika Chaveza, vanjskoj i unutarnjoj politici Venezuele, mogućnosti poboljšanja odnosa sa Sjedinjenim Državama, te sebi kao potencijalnom Chavezovom nasljedniku.

Nakon dugačkog razdoblja tijekom kojeg je Venezuela bila "naftna kolonija" stranim silama koje su opustošile zemlju i bacile gotovo cijelo stanovništvo u siromaštvo, Maduro ističe kako je došlo vrijeme promjene, ne samo za Venezuelu, već i za cijeli svijet. U tom smislu ističe uspjehe revolucije 21. stoljeća i novog socijalizma. Smatra kako je vrijeme hegemonije završilo te kako ulazimo u razdoblje multipolarnog svijeta, a problem vlade SAD-a je u tome što to ne uviđa. Stoga su pokušaji suradnje s američkom administracijom do sada bili neuspješni, no venezuelanska vlada i dalje stremi poboljšanju odnosa koji će se zasnivati na međusobnom poštovanju.

Što se tiče Chavezovog zdravlja, napominje kako se Chavez osjeća sve bolje i kako svi vjeruju da će se ubrzo vratiti u Venezuelu. Još jednom je istaknuo svoju lojalnost predsjedniku napomenuvši kako, bez obzira na sve, bolivarska revolucija ide dalje.


NICOLAS MADURO - INTERVJU ZA RT:

EG: Htjeli bismo Vas prvo pitati ono što nas sve zanima: kako je predsjednik Chavez? Imate li kakvih novijih informacija o njegovom stanju? Hoće li se uskoro vratiti u Venezuelu?

NM: Već je rečeno kako je razdoblje oporavka za predsjednika Chaveza pri kraju. Bio je to dugačak i težak proces. Predsjednik je bio svjestan svih mogućih ishoda, no njegova snaga i energija su zapanjujući. Operacija je bila teška, a nakon nje je došlo do unutarnjeg krvarenja, što je bio znak za uzbunu. Moram napomenuti i kako su komandant Fidel Castro i njegov tim bili uz Chaveza i njegovu obitelj cijelo vrijeme – vrlo smo zahvalni na njihovoj brizi.

Predsjednik Chavez sada se osjeća puno bolje. Uskoro putujem u Havanu kako bih ga posjetio. Pritom će mi dati potrebne upute i poruke koje ću prenijeti na sastanku Zajednice latinoameričkih i karipskih zemalja. Tako da možemo reći da se predsjednik još uvijek bori.

EG: Postoje li nade da će se uskoro vratiti u Venezuelu?

NM: U vezi toga smo optimistični, no i dalje je u igri puno drugih čimbenika. Trebamo se konzultirati s liječnicima, a predsjednik će sam odabrati najbolji trenutak za povratak kući. Kao što smo mu i sami puno puta rekli, a i venezuelanski narod to dobro zna, trenutno je najbitniji oporavak. Svi znaju kako je Chavez uložio sav svoj trud i energiju u ovu zemlju, u borbu za neovisnost Latinske Amerike i u antiimperijalističku borbu za socijalnu pravdu diljem svijeta. Upravo je on upozoravao na problem globalnog zatopljenja i pozivao na borbu protiv neoliberalne pljačke koja ubija Europu.

Chavez je bio taj koji je stao na stranu palestinskog naroda dok su trpili napade i dok su mnoge arapske države šutjele u strahu. On je povukao to pitanje i Arapi su ga poduprijeli.

Tako da je Chavez poveo brojne kampanje za dobrobit čovječanstva i danas njegovu ulogu u svijetu prepoznaju milijuni ljudi. Zato je i ovaj intervju za RT važan. Važan je za publiku u Sjedinjenim Državama, u Rusiji i diljem svijeta, jer znamo da se obraćamo milijunima koji vjeruju u predsjednika Chaveza i koji ga poštuju, koji ga slijede i vole.

Poručujemo im kako se predsjednik bori protiv bolesti i kako mi, njegov narod, čekamo njegov povratak. Taj dan će uskoro doći.

EG: Kada već govorimo o borbi, htjela bih Vam postaviti još jedno pitanje. Naime, proteklih nekoliko dana govori se o obnovi odnosa Venezuele i Sjedinjenih Država, tj. već su održane neke vrste pregovora između dviju vlada.

NM: Sjedinjene Države su zapravo imperij, nastao na sjevernoameričkoj istočnoj obali od 13 neovisnih kolonija. Tijekom 19. stoljeća proširili su svoj teritorij, ojačali svoju vojnu moć te nametnuli svoju politiku susjednim zemljama, da bi u 20. stoljeću postali globalna sila. Još od bolivarskog razdoblja Sjedinjene Države su na Latinsku Ameriku gledale s visoka i smatrale je svojim dvorištem. No, predsjednik Chavez i Bolivarski revolucionarni pokret računaju na to da će elite koje vladaju tim imperijem postati prisiljene priznati neovisnost naše regije, te odati poštovanje našim vođama.

To je jednostavno neizbježno. No, ne na način da će oni nama učiniti uslugu i podariti nam neovisnost, kao da smo njihova bivša kolonija, već će to biti plod našeg vlastitog truda. Danas narodi Latinske Amerike i Kariba ponovno ostvaruju vlastitu neovisnost, kao i nekad u 19. stoljeću. Mi u Venezueli sami upravljamo svojom državom zahvaljujući Chavezu i pobjedi narodne revolucije. Zajedno s drugim narodima našeg kontinenta, naša vlada je u ime predsjednika Chaveza poslala poruku predsjedniku Obami da nemamo ništa protiv poboljšanja odnosa i poštivanja međusobnih naroda.

No, kad god smo pokušali uspostaviti kontakt s Obaminom administracijom, naišli bismo na sabotaže konzervativaca koji u rukama drže vojno-industrijski i medijski kompleks kojima kontroliraju cijelu naciju, ali i ostatak svijeta. Zato, nemamo ništa protiv uspostave funkcionalne veze sa Sjedinjenim Državama ukoliko bi se ona bazirala na međusobnom poštovanju. Ako bi to s vremenom profunkcioniralo, bit ćemo zadovoljni – ali nećemo biti pod ničijom kontrolom.

Sjedinjene Države su jedina zemlja u svijetu koja ima toliko problema u odnosima s drugim nacijama, a sve zbog toga što još nisu uvidjeli novu globalnu realnost. No, uskoro će i to morati. Govorimo im već godinama, i vrijeme je da to shvate: svijet se promijenio, i oni ne mogu više održavati dominaciju zračnim napadima i zastrašivanjem.

EG: Predsjednik Chavez nedavno je imenovao novog ministra vanjskih poslova. Vi ste 6 godina proveli na toj poziciji. Možete li nam reći koji su venezuelanski trenutni prioriteti što se tiče vanjske politike?

NM: Chavez je izradio nacrt programa pod nazivom „Plan za našu domovinu 2013.-2019.“. U tom programu nalazi se 5 glavnih strateških ciljeva, a to su: uspostava istinske demokracije u Venezueli, uspostava neovisnosti i nove vrste socijalizma. Četvrti cilj ima međunarodnu dimenziju a odražava viziju Simona Bolivara. Radi se o uspostavi ravnoteže u svijetu, o potrebi latinoameričkih zemalja, koje su ostvarile neovisnost od Španjolske prije 200 godina, da stvore jak ujedinjeni front. On je želio da naše zemlje uđu u uniju koja bi natjerala agresivne imperije koje su tada dominirale svjetskom scenom da odaju priznanje našoj regiji i našem pravu na razvoj.

Predsjednik Chavez je oživio ovu doktrinu i pretvorio ju u našu vanjsku politiku. Vrlo je jednostavna za objasniti: potrebno je stvoriti multipolaran svijet u kojem neće biti dominantne imperije. U našim okolnostima to znači da trebamo ojačati veze s organizacijama ALBA i Petrocaribe, jer će nam one pomoći uspostaviti nove ekonomske i socijalne modele suradnje i razvoja. Također planiramo ojačati odnose s Unijom južnoameričkih nacija (UNASUR) i promovirati Zajednicu latinoameričkih i karipskih zemalja (SELAC) koja je uspostavljena. To je bio Bolivarov san, i mi smo ga doveli u život ovdje, u Caracasu u prosincu 2011. godine.

Na međunarodnoj sceni, moramo ojačati saveze sa zemljama koje igraju ključne uloge u regiji ali i u ovom multipolarnom svijetu u nastanku. Tako savezi naše regije s Rusijom, Kinom i Indijom jačaju zahvaljujući aktivnoj interakciji i ekonomskim i političkim projektima u suradnji s BRICS-om. Uvjereni smo kako postoji mnogo prilika da se kreira novi svjetski poredak koji će biti rezultat neprestane borbe protiv imperijalističkih pogleda i koncepata u svjetskoj politici.

EG: Možete li nam sada reći nešto više o vašoj unutarnjoj politici? Nova administracija se upravo primila posla za naredni mandat od 2013. do 2019. godine. S kojim pitanjima se još bavite?

NM: Na socijalnom području nastavljamo borbu protiv siromaštva. To je naše prokletstvo, naslijeđe 500 godina dugačke potlačenosti pod stranim silama. Ne bismo smijeli zaboraviti destrukciju koju su nam kolonijalne sile donijele, i pritom mislim naročito na Venezuelu. To je bio težak teret koji je ova zemlja nosila kroz 19. stoljeće. Nakon toga naša zemlja je patila zbog sjevernoameričke hegemonije, za njih smo postali rudnik nafte, naftna kolonija. Uništili su naše prirodne ekonomske temelje koje smo imali kroz 17., 18. i 19. stoljeće. Proizvodili smo vlastitu hranu, imali smo bogatu poljoprivrednu tradiciju. No, bili smo pod utjecajem vojnih diktatura koje su uspostavile američke korporacije, tzv. „bermudske tvrtke“. Uspostavile su vojnu diktaturu Juana Vicentea Gomeza i time postavili temelje za cijelo 20. stoljeće. Drugu polovicu 20. stoljeća obilježile su katastrofalna korupcija i nezakonito prisvajanje naftnih resursa. Stopa siromaštva iznosila je 80%.

Cilj naše revolucije je smanjiti na ovaj broj na 0%. To je ujedno jedan od ciljeva koje je predsjednik Chavez odredio za razdoblje od idućih 6 godina. A mi ćemo ga izvršiti. Već smo smanjili stopu siromaštva s 27% na 7%.

Velik broj ljudi još uvijek živi ispod granice siromaštva, no radimo na rješavanju ovog problema. Naprimjer, uvodimo novi plan edukacije. Dobra i kvalitetna edukacija, koja je ujedno i besplatna, je jedan od glavnih uspjeha bolivarske vlade. Također uvodimo reforme na području zdravstva, prehrane i zapošljavanja. Držimo oko na razinama radničkih plaća. Do kraja 2012. godine, nezaposlenost je pala sa stope od između 20 i 25 posto na razinu od 5 posto. Mnogo smo toga učinili na području socijalne skrbi. Dok u Europi nezaposlenost iznosi 20-25 posto, a vlade uvode rezove i smanjuju plaće i mirovine, naša revolucija 21. stoljeća pomaže uspostavi socijalnog modela koji će omogućiti narodu Venezuele da sam gradi svoju zemlju.

EG: U prosincu je, pred svoju zadnju operaciju, predsjednik Chavez izravno izjavio kako želi Vas za nasljednika u slučaju da ne bude u mogućnosti vratiti se na dužnost. Kako biste Vi samog sebe opisali?

NM: Svatko od nas je prvenstveno borac, čovjek ulice – borimo se još od kad smo bili djeca. Caracas je bio naše borilište, gdje smo se uključili u studentske i sindikalne pokrete još 1990-ih godina, baš onda kad se Hugo Chavez istaknuo kao vođa. Jednom se, 4. veljače 1992., obratio javnosti noseći svoju beretku, i tada smo pomislili: „Ovo je put kojim trebamo ići“. Od tog dana, nije postojao nijedan dan u mom životu kad nisam htio raditi za Chaveza, jer raditi za njega znači raditi za dobrobit zemlje. I to je naša služba sve do zadnjeg daha.

Ne vjerujemo u „ostvarivanje karijere u politici“, kako neki ljudi znaju reći za nečije aspiracije. Takav način razmišljanja tipičan je za buržoasku političku kulturu, no ona više ne postoji u našoj državi. Jedina karijera koju mi poznajemo je revolucionarna borba. To smo mi: vojnici koji se bore za Chavezove ciljeve i idemo gdje god nas dužnost odvede.

EG: Potpredsjedniče, zahvaljujemo na intervjuu i vremenu koje ste proveli s nama.

NM: Hvala i Vama i RT kanalu.

Kubanski znanstvenici proizveli nove vrste cjepiva protiv tumora: "Kuba je predivan primjer spoja svijesti o općem dobru i znanstveno-istraživačkom radu"

Kubanski liječnici i znanstvenici su proizveli četiri nove vrste cjepiva protiv jednako toliko različitih vrsta tumora i to je, bez ikakve sumnje, važna vijest za čovječanstvo, ako uzmemo u obzir da prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije upravo zbog tih tipova raka umre oko 8 milijuna ljudi u svijetu godišnje. No, mediji su tu činjenicu skoro u potpunosti prešutjeli.

Kuba je 2012. u više zemalja izvršila prvo terapeutsko testiranje cjepiva CIMAVAX-EGF, protiv raka pluća u uznapredovalom stadiju, a ovog mjeseca je najavljena terapeutska primjena cjepiva Racotumomab. Klinički eksperimenti, koji se vrše u 86 zemlja u svijetu pokazuju da ova cjepiva, iako u potpunosti ne uklanjaju tumor, zaustavljaju njegov rast i smanjuju volumen, te bolesnici na taj način ulaze u stabilnu fazu koja im omogućava poboljšanje kvalitete života i daje nadu u potpuno izlječenje.

Cjepiva je proizveo Molekularno-imunološki centar u Havani, koji je u državnom vlasništvu. Isti institut je 1985. jedini na svijetu uspio proizvesti cjepivo za meningitis B, a kasnije i ostale, kao na primjer cjepivo za hepatitis B, koji je danas u primjeni u cijelom svijetu.

Ne treba naglašavati kako godinama radi na pronalaženju cjepiva i za HIV-AIDS. Još jedan državni institut se bavi istraživačkim radom, a to je laboratorij Labiofam, koji radi na usavršavanju homeopatskih lijekova protiv raka. Labiofam je uspio od otrova plavog škorpiona proizvesti lijek VIDATOX, koji služi u tu svrhu.

Kuba svoje lijekove izvozi u 26 zemalja, a u tome im pomažu kineske, kanadske i španjolske tvrtke. Otkrića kubanskih znanstvenika ruši stereotip, a koji je još više naglašen medijskom šutnjom o uspjesima Kube i ostalih zemalja Latinske Amerike, kako farmaceutsko-istraživački rad daje uspješne rezultate samo u 'razvijenim' zemljama.

Nesumnjivo je kako Kuba ima ekonomske koristi od prodaje ovih lijekova u svijetu. Međutim, kubanski pristup istraživanju i prodaji se bitno razlikuje od onoga kojeg prakticiraju velike farmaceutske kuće u svijetu.

Dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, Richard J. Roberts, prigovorio je nedavno velikim faramaceutskim tvrtkama kako svoja istraživanja ne usmjeravaju pronalaženje lijekova za potpuno izlječenje, nego na lijekove koji će ublažavati kronične tegobe, jer je to isplativije.

Ukazao je kako mnoge bolesti koje su rasprostranjene u siromašnim svjetskim zemljama uopće nisu predmet istraživačkog rada. To je potkrijepio brojkama, koje govore kako 90% novca koji se utroši na istraživački rad u farmaceutskoj industriji biva usmjereno na bolesti koje pogađaju 10% svjetskog stanovništva, tj. one bolesti koje pogađaju 'razvijene' zemlje zapada.

Farmaceutska industrija na Kubi, iako ostvaruje dobar prihod od prodaje ovih lijekova, ne drži se ovog pravila. Na prvom mjestu, istraživački rad je usmjeren na pronalazak cjepiva, kako uopće ne bi došlo do bolesti koju bi se kasnije moralo liječiti, a to u konačnici smanjuje potrošnju lijekova među populacijom.

Znanstvenici sa Sveučilišta Stanford (California), Paul Drain i Michele Barry, u intervjuu za časopis Science tvrde kako Kuba ima bolje rezultate i bolju zdravstvenu sliku populacije od Sjedinjenih Država, i to s dvadeset posto manje utrošenih sredstava. Razlog tomu je 'kubanski model', koji ne dozvoljava tržištu i farmaceutskim tvrtkama da vrše pritisak ili usmjeravaju znanstveno-istraživačke timove što i kako će raditi. Osim toga na Kubi je sve praćeno uspješnom strategijom prevencije.

Uz to, na Kubi se već godinama koriste tradicionalni načini liječenja, ljekovitim biljem, akupunkturom, hipnozom i svim ostalim, što im ne donosi nikakav profit, jer sve troškove snosi država. Na Kubi se lijekovi daju isključivo u javnim ustanovama i potpuno su besplatni.

Kubanska farmaceutska industrija ne troši novac na reklamiranje svojih proizvoda, kao što je slučaj s multinacionalnim kompanijama koje često više novca izdvajaju za marketing nego što usmjere u istraživačku djelatnost.

I posljednje, Kuba potiče farmaceutsku industriju na proizvodnju generičkih lijekova koje daje na raspolaganje Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i siromašnim zemljama po cijeni nekoliko puta nižoj od velikih i poznatih farmaceutskih kuća.

Zbog tih ugovora, koji su u suprotnosti s pravilima slobodnog tržišta, trpe veliki pritisak farmaceutske industrije u svijetu. Nedavno je Ekvador najavio kupovinu znatne količinu lijekova od Kube, jer je Kuba stipendirala njihove studente i poslala u Ekvador svoje specijaliste da pomognu Correi u provedbi programa "Manuela Espejo" (program koji pruža potrebnu skrb nepokretnim osobama). Nakon najave o kupovini lijekova slijedio je prosvjed Ekvadorskih farmaceutskih laboratorija, koji su išli tako daleko da su preko privatnih medija poveli kampanju u kojoj su blatili kubansku farmaceutsku industriju, tvrdeći kako su njihovi lijekovi - neučinkoviti.

S druge strane, brojni analitičari tvrde kako iza državnog udara u Hondurasu, 2009., stoji kartel velikih svjetskih farmaceutskih tvrtki, budući da je vlada svrgnutog predsjednika Manuela Zelaye, u skladu s ugovorom ALBA, odlučila prekinuti uvoz lijekova koje proizvode multinacionalne kompanije i zamijeniti ih s generičkim lijekovima s Kube.

Kuba se zbog američkog embarga suočava s brojnim preprekama u komercijalizaciji svojih farmaceutskih proizvoda, iako Sjedinjene Države time najviše štete donose upravo svojim građanima. Na primjer, 80 000 dijabetičara u Americi godišnje mora obaviti parcijalnu amputaciju ekstremiteta zbog gangrene, jer nemaju pristup kubanskom lijeku Heperprot P, kojim bi se to moglo izbjeći.

Dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, Peter Agre, je izjavio kako je 'Kuba predivan primjer kako je spojiva svijest o općem dobru i znanstveno -istraživački rad'.

Irina Bokova, glavna ravnateljica UNESCO-a, izjavila je 'kako je duboko impresionirana znanstvenim uspjesima na Kubi' i pokazala želju da ta organizacija Ujedinjenih naroda promovira kubanska dostignuća u svijetu, iako se mora postaviti pitanje: na koji način to misli ostvariti, ako se uzme u obzir utjecaj velikih medijskih kuća u svijetu?

insomnia78 wrote:Jebo majku kako predstavljate kubu, raj na zemlji.
Kako je moguce da ih boga pitaj koliko rizikuje zivot u kojekakvim kadama, bazencicima, splavovima i svemu sto moze plutati da se dokopaju Amerike?
Jel moguce da rizikuju zivot da bi povjegli iz zemlje besplatnog skolstva i najboljeg zdravstva na svjetu u zemlju u kojoj je sve to losije i jos skuplje?


s' moje sokocalo