'Sukobi' u Nogorno-Karabahu, 19.-20. rujna 2023
Tom Cooper
22. rujna 2023
Prije nego što se vratim analizi rata u Ukrajini i kao odgovor na brojna povezana pitanja, evo 'nekoliko riječi' o najnovijem razvoju događaja između Armenije i Azerbajdžana.
Može se raspravljati o tome 'tko je započeo' u vezi sa sukobom u Nogorno-Karabahu koliko god se želi: sumnjam da ćemo to ikada znati . Međutim, situacija 'danas' – što bi bile 'zadnje tri godine' - čini mi se 'kristalno jasnom'.
Ujedinjeni narodi odlučili su da je regija Nagorno-Karabah (NKR) dio Azerbajdžana. Ako poštujemo odluke UN-a – na primjer u pogledu onoga što je agresorski rat (kao što je onaj koji Rusija vodi u Ukrajini), ili, drugi primjer, odluka UN-a o stvaranju Države Izrael (čime je uzrokovan rat koji traje već 80 godina) – onda moramo poštovati i druge njegove odluke.
Zatim je, u proljeće 2020. – i vjerojatno potaknuta od strane francuske vlade – vlada armenskog premijera Pashinyana proglasila Ugovor iz Sevresa za nešto poput 'stupa vanjske politike njegove vlade'.
To je 'upalilo sva zvona za uzbunu' – posebice u Turskoj, gdje je predsjednik Erdogan odlučio pružiti svesrdnu potporu Azberaijanu, iako, zapravo, u zavadi s azerbajdžanskim diktatorom Aliyevom.
Zašto?
Sporazum iz Sevresa iz 1920. godine nametnule su Velika Britanija, Francuska i SAD Osmanskom Carstvu na kraju Prvog svjetskog rata. Uz to je carstvo trebalo raspasti, a njegove teritorije podijeliti između Francuza, Grka, Talijana i Armenaca. Otprilike četvrtina, možda i više, današnje Turske trebala je pripasti Armeniji. Kao što treba znati, turski nacionalisti tada su se žestoko oduprli takvim planovima i - tijekom Turskog rata za neovisnost 1920.-1922. (poznatog pod različitim nazivima u drugim uključenim zemljama) - porazili sve invazione snage, stvorili Tursku Republiku , i prisilio savez koji je bio suočen s njima da potpiše Ugovor iz Lausanne: ovim je Ugovor iz Sevresa proglašen ništavnim i nevažećim, a Turskoj Republici dodijeljen je teritorijalni suverenitet.
Nije iznenađujuće, kada se, 100+ godina kasnije, 'tamo netko' dosjeti da počne inzistirati na Ugovoru iz Sevresa, onda su Turci…. recimo 'postati posebno nervozan'.
Nije iznenađujuće, rezultat je bio Drugi rat u Nagorno-Karabahu (vođen od rujna do studenog 2020.). Tijekom ovog rata Azerbajdžan je porazio Armeniju. Azerbajdžanske oružane snage oslobodile su velik dio Azerbejdžana koji okružuje NKR, a potom i mali dio NKR-a prije nego što je Rusija posredovala u prekidu vatre.
Azerbajdžan je pristao na ovaj prekid vatre pod uvjetom da Armenci obećaju da će povući SVE svoje oružane snage iz NKR-a. Naravno, Armenci tvrde da ondje nemaju vlastite trupe, a to su 'obrambene snage Arcaha' i što već, ali taj famozni svrbež u malim nožnim prstima mi govori da su – samo za primjer – svi T-72, i samohodna artiljerija komada, i sustavi protuzračne obrane, i nekoliko drugih stvari koje je Armenija rasporedila u NKR nisu rasle na lokalnom drveću.
Tko može reći….
Sada, nakon tog poraza, Armenci koji žive u dijelovima Azerbajdžana koji okružuju NKR pobjegli su u panici i to dok oni (još) nisu bili pod kontrolom Azerbajdžana. Nikakvog 'etničkog čišćenja' ipak nije bilo: brojne TV-ekipe iz cijeloga svijeta 'snimile' su Armence kako pakiraju svoje stvari i odnose sve (imali su vremena posjeći sva stabla koja nisu mogli odnijeti) – s niti jedan azerbejdžanski vojnik nigdje u krugu od 15-20km. I to bez obzira na višestruka javna obećanja iz Azerbajdžana da se ništa neće dogoditi nikakvim armenskim civilima ui oko NKR-a.
Dok su armenski civili tako bježali iz dijelova Azerbajdžana koje je Armenija okupirala (od svoje pobjede u Prvom ratu za Nagorno-Karabah, 1994.), i
armenske oružane snage i armenski civili unutar onoga što je NKR još uvijek bio pod armenskom kontrolom u vrijeme toga prekid vatre nije učinio ništa slično. Naprotiv: ostali su gdje su bili.
Kako bi bili sigurni da će Armenci poštovati ovaj sporazum o prekidu vatre i da će njihovi civili u NKR-u biti zaštićeni, te da će Azerbajdžanci zaustaviti svoju vojnu ofenzivu, Rusi su rasporedili oko brigade svojih oružanih snaga u NKR. Time je taj rat završio.
Međutim, do 19. rujna 2023. Armenci su i dalje odbijali povući svoje oružane snage iz NKR-a. Odbijali su ispuniti vlastita obećanja iz studenog 2020. (i to uz odbijanje demarkacije svoje granice prema Azerbajdžanu, normalizacije odnosa itd.). Naprotiv: stalno su pokušavali ojačati svoje trupe u NKR, postavljajući dodatna minska polja itd. …. a Rusi nisu učinili ništa da prisile armenske oružane snage na povlačenje, ili barem da obuzdaju njihove rudarske aktivnosti u NKR-u.
Naprotiv: od tada se u Armeniji javnost fokusirala na okrivljavanje premijera Pashinyana za armenski poraz 2020., a njegova je vlada za dlaku preživjela nekoliko pokušaja puča. Dapače,
Pašinjan je morao obećati da će izgraditi 'drugu najjaču vojsku na svijetu' i boriti se za NKR – sve u pokušaju da barem malo stiša ludi šovinizam u svojoj zemlji. To nije bilo 'samo nešto za domaću potrošnju': u pokušaju da motivira (veliku i prilično utjecajnu) armensku dijasporu da donira potreban novac, Pašinjan im je u više navrata najavio da Ugovor iz Sevresa ostaje ne samo načelo njegove vanjske politike, već ali doista: osnova armenske države.
Doista, posljednju krizu - onu koja je izgleda potaknula azerbejdžansku odluku o napadu 19. rujna - izazvali su Armenci u NKR koji su pripremali svoje 'predsjedničke izbore', i to nakon što je čak i Pashinyan zatražio od njih da to ne čine.
I tako je u utorak, 19. rujna, Azerbajdžan pokrenuo 'sveobuhvatni' napad na armenske oružane snage u NKR-u. U otprilike 24 sata borbe, i unatoč pretrpljenju oko 70 gubitaka (gotovo svi od armenskih mina), prouzročio je gubitak do 1000 armenskih vojnika (ubijenih, ranjenih, zarobljenih), uništio oko 40 topničkih oruđa, oko 40 minobacača, dva protuzračna sustava, najmanje šest sustava za elektroničko ratovanje, te ukupno oko 90 borbenih položaja (prvenstveno na sjeverozapadu, ali i istoku, te jugozapadu NKR). Kao rezultat toga, azerbajdžanske oružane snage ostvarile su brojne prodore duboko u NKR: do jutra 20. rujna već su kontrolirale otprilike jednu njegovu četvrtinu (ispod jedne od 'približnih' karata). Koliko ja mogu reći, sve borbe u ovoj operaciji odvijale su se unutar Azerbajdžana.
Osim toga, čini se da su Azerbajdžanci oborili jurišni helikopter Mi-24 VKS-a i ubili do 8 ruskih vojnika (službeni Baku se ispričao Moskvi za ove pogreške). BTW, među ruskim vojnicima koji su poginuli 19. i 20. rujna bio je kapetan 1. ranga ruske mornarice, Ivan Kovgan: bivši zamjenik zapovjednika podmorničkih snaga Sjeverne flote. Tako Moskvi nedostaje časnika zbog gubitaka koje je pretrpjela tijekom agresije na Ukrajinu...
Rano 20. rujna Baku je izdao ultimatum preostalim armenskim oružanim snagama da se povuku iz NKR-a. Dobili su 24 sata.
Kao i 2020., Pashinyan je proveo veći dio dana pokušavajući nazvati Putina – bez puno uspjeha. Na kraju je bio prisiljen na pregovore, tijekom kojih su Armenci 'složili' prekid vatre koji je stupio na snagu 20. rujna u 13 sati po lokalnom vremenu, kako bi povukli sve svoje snage iz NKR-a, zajedno sa svim svojim teškim naoružanjem, a potom i 'raspustiti' ih. Baku je reagirao zahtjevima da sve armenske regularne i neregularne snage u NKR-u odmah polože oružje i predaju municiju i tešku opremu, pronto: Azerbajdžan inzistira na potpunoj reintegraciji NKR-a.
Ostavljeni bez izbora, Armenci su pristali predati se i razoružati (siguran sam: da su imali druge opcije, ne bi).
Tijekom daljnjih pregovora u Yevlahu, 21. rujna, postignut je dogovor da Armenci u NKR-u raspuste sve vlasti, postanu državljani Azerbajdžana i poštuju njegove zakone (bez ikakvih posebnih privilegija). Za one koji ne žele ostati u zemlji, uređen je poseban koridor kako bi mogli sigurno otići: navodno su ruski 'mirovnjaci' tada počeli sprječavati brojne civile da odu, iako….
***
Zašto tako veliki gubici Armenaca? Zbog goleme nadmoći azerbajdžanskih oružanih snaga u bespilotnim letjelicama/dronovima, topništvu i zračnim snagama: u biti, Azerbajdžanci nisu sjedili besposleni posljednje tri godine, slaveći svoju pobjedu, već su stalno izviđali cijeli NKR, i tako znali gotovo svaki od armenskih položaja. Kada su odlučili napasti, armenske snage su pogođene gotovo svugdje gdje su bile, gotovo u isto vrijeme.
U međuvremenu – što nije iznenađujuće s obzirom na endemsku korupciju, nekompetentnost i sklonost sanjarenju unutar svojih oružanih snaga – armenske oružane snage nisu se uspjele obnoviti: čak ni da se oporave od poraza 2020. Malo je vjerojatno da će se to uskoro promijeniti. Čini se da je vrh armenskih oružanih snaga bio 'prezauzet' – bilo s petljanjem u politiku, s vlastitim šovinizmom ili s marljivim dijeljenjem medalja za hrabrost onima koji su nosili uniformu samo 2020.….i popriličnom broju onih koji su to činili. t…
***
Naravno, različite zapadne vlade su 'ah tako jako zabrinute', i objavile su da 'Azerbejdžan mora pregovarati, to je jedini put do trajnog mira'; i žale se da Baku krši vlastita obećanja da će se suzdržati od vojne akcije; i najava da bi vojna akcija 'pogoršala humanitarnu situaciju u Karabahu' itd. – međutim, azerbejdžanska operacija je 'dijelirana' vrlo pažljivo. Koliko ja mogu reći, Baku je primijenio samo dovoljno nasilja da onesposobi armenske snage u NKR-u. Pokazati im da nemaju izbora osim predaje.
Štoviše, ova je operacija bila toliko brza da je zaključena već prije nego što su Washington, Bruxelles, Berlin, Pariz, Moskva itd. zapravo uspjeli formulirati i izdati bilo kakve izjave vezane uz to. A kada je 'Visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove' – Joseph Borrell – pokušao izdati 'zajedničku izjavu' EU protiv Azerbajdžana, to je blokirala Mađarska... (
@sumirprimus ko kaze da nema nikakve koristi od Orbana

)
Zaključak: međunarodna zajednica (prije svega UN) odlučila je da je NKR dio Azerbajdžana. Tu odluku, nažalost, gotovo nitko nije poštovao: posebno su zapadne vlade radije 'zamrznule' sukob ili su ga predugo ignorirale - i to, obično, iz raznih 'razloga', čija se masa može sažeti u, 'Armenci su hrabri kršćani, a Azeri su ludi islamisti'. Naravno, to ponekad 'radi', ali barem jednako tako često: ne. A kad god nema, dolazi do 'nastavka politike drugim sredstvima'. Čitaj: rat.
Sada se svi moraju nadati da će se Azerbajdžanci držati svojih obećanja u pogledu sigurnosti Armenaca u NKR-u.