John Cleese wrote: ↑28/06/2026 03:42
skupljac_zeljeza wrote: ↑27/06/2026 16:21
John Cleese wrote: ↑26/06/2026 20:06
Nije digresija nego kratak i jasan odgovor na pokušaj imputiranja, jer nisam relativizirao ja nego ti.
Tema je bila da narativ koji odvratan zločin ne karakterizira čak ni kao pogrešan postupak, jer je u vrijeme njegovog nastanka bilo sasvim prihvatljivo poklati ne znam ti koliko zarobljenika (nekoliko stotina?), time nedvosmisleno pokazuje da i spada upravo u taj vremenski okvir, dakle, da narativ, premda između ostalog nesporno sadrži i fragmente univerzalnih ljudskih vrijednosti, nije vječito aktuelan u cjelosti.
Uglavnom lijepo, ali ovdje nepotrebno, jer ja ne tvrdim da je hronološki posljednji od tri najraširenija abrahamska narativa sušto zlo - tek toliko da na zlo nije imun te da se u segmentima koji neizostavno iziskuju podsjećanje na povijesni kontekst da svesti na čist anahronizam i razotkriti kao riječ ljudska i samo ljudska, baš kao i njegovi prethodnici.
Nadam se da je konačno jasno da ni nabrajanje dobrog u narativu ni poređenje sa drugim zločinima ne čini zločin prihvatljivim i ne može nadomjestiti odsustvo osude zločina u narativu. (Ako me sjećanje ne vara, "sudija" je na izvjestan način čak pohvaljen.)
Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.
Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.
Ako su vjerodostojna svjedočenja koja su u svoje zbirke uvrstili Buharija i Muslim (možeš ih naći, na primjer, na sunnah.com), navodno je povijesna činjenica i da je sam Muhamed prokomentirao presudu čim je izgovorena:
Muhamed wrote:Presudio si prema zakonu Alaha, koji je iznad sedam nebesa
Nalazim da je irelevantno je li rekao doslovno بحكم الله ili je zaista spomenuo Kralja Alaha ili samo Kralja, aludirajući jasno na Alaha, smisao ostaje nepromijenjen:
presuda je u skladu sa božijim zakonom.
Dakle, presuda je iz njegove vizure u skladu ne sa onim što je nekad bilo božiji zakon nego sa božijim zakonom kakav jeste.
I to jeste anahronizam koji vapi za povijesnim kontekstom - ovakvu masovnu egzekuciju zarobljenika bi danas s pravom nazvali genocidom, bez obzira na pokušaje pravdanja veleizdajom ili ne znam ti čime: niko normalan to ne bi danas nazvao božijim zakonom.
Ne svodim cijeli, uvjetno rečeno, sistem na anahronizam, nego segmente narativa koji se daju svesti na anahronizam, kao što sam i napisao.
Ako "sistem" pretendira na vječitu aktuelnost, morao bi odbaciti te segmente narativa u korist dijela sadržaja koji bi mogao biti vječito aktuelan. (Pod uvjetom da ignoriramo objektivnom posmatraču upadljivu infantilnost osnovnih postavki abrahamskog narativa, zadržanih u svim njegovim verzijama.)
Zanimljivo je i da je presuda zarobljenima nakon opsade u skladu ne samo sa Ponovljenim zakonom 20:13 i 14 (mada ne baš i sa Ponovljenim zakonom 20:15 koji precizira da se postupak opisan u 13 i 14 odnosi na "gradove koji su veoma daleko od tebe, gradove koji ne pripadaju narodima koji su odavde") nego i sa običajima ratovanja arapskih plemena iz tog vremena, koji su pod određenim uvjetima dopuštali i masovnu egzekuciju zarobljenika, kao što su pod drugačijim uvjetima dopuštali i drugačiji tretman i štitili su žene, djecu i klerike - tadašnji islamski običaji ratovanja su očito nastali na osnovama arapskih običaja ratovanja i ako u izvjesnoj mjeri i jesu napredniji i dalje su plod razvoja arapske kulture, a ne nekakve instantne korjenite promjene božanskom intervencijom.
I sam islamski narativ je evidentno plod razvoja arapske kulture, a u krajnjoj liniji i plod razvoja semitske kulture, imajući u vidu originalni abrahamski narativ na koji se nadovezuje.
Upravo zato se i ne bih posebno, pogotovo ne detaljno, bavio islamskim narativom da ti na tome ne insistiraš - radije komentiram abrahamski narativ općenito.
Nakon Hidžre (622. godine), Medina je bila grad u stalnom riziku od građanskog rata između dva arapska plemena Evs i Hazredž i tri velika jevrejska plemena Benu Kajunka, Benu Nadir i Benu Kurejza. Muhammed, a.s. je pozvan iz Mekke u Medinu kao neutralni arbitar (Kurejšija) da donese mir.
Povelju (Ustav Medine) nisu potpisale dvije homogene strane (npr. "muslimani protiv jevreja"). To je bio multilateralni ugovor. Muhammed, a.s., zastupao je samo muslimane Muhadžire i Ensarije, dok su
vođe svakog pojedinačnog židovskog i arapskog klana potpisali ugovor u ime svojih autonomnih zajednica.
Uloga Muhammeda, a.s. u tome je bila da on nije bio diktator, već vrhovni sudija/arbitar za međuklanovske sporove. Povelja je garantovala vjersku i pravnu autonomiju. Jevreji su imali status saveznika pa je odbrana grada bila zajednička obaveza, a u internim stvarima su sudili sami sebi prema Tori. To jeste bio civilizacijski skok – preteza modernog federalizma. Čak Medinska povelja je bila dokument koji je poštovao autonomiju svih potpisnika pa i idolopoklonika. Za unutrašnje probleme unutar jednog arapskog mnogobožačkog klana, Povelja je propisivala da oni
nastavljaju suditi po svom tradicionalnom arapskom običajnom pravu (`urf).
Ako član jednog klana ubije člana drugog klana unutar istog saveza, plaća se tačno utvrđen broj deva ili novca kako bi se izbjegla krvna osveta. Svaki klan je bio dužan samostalno skupljati sredstva za otkup svojih zarobljenika, "prema onome što je pravedno i uobičajeno među njima. Muhammed, a.s., im nije nametnuo Kur'an niti islamske propise za njihove privatne i unutar klanovske odnose.
Čiji način presuđivanja su prihvatili kada nastane problem između dva različita klana? Prihvatili su Muhammeda, a.s., kao vrhovnog arbitra. To eksplicitno stoji u samom tekstu Medinske povelje (članovi 23. i 42.): "U pogledu bilo čega u čemu se raziđete, to se mora uputiti Allahu i Muhammedu." i "Svaki incident ili spor među potpisnicima ove Povelje, za koji se strahuje da bi mogao izazvati nevolju, mora se uputiti Allahu i Muhammedu, Poslaniku Božijem."
Prije dolaska islama, Medina (tadašnji Jesrib) bila je uništena decenijskim građanskim ratom između plemena Evs i Hazredž, vrhunac je bila krvava Bitka kod Bu'asa. Arapski klanovi su očajnički trebali neutralnu treću stranu – nekoga ko nije pripadnik ni Evsa ni Hazredža, a ko ima reputaciju apsolutno poštenog čovjeka. Muhammed je i prije islama bio poznat kao El-Emin – Pouzdani. Kada su predislamske arapske vođe potpisale Povelju, oni su svjesno pristali da prenesu dio svog suvereniteta na Muhammeda, a.s. u slučaju međusobnih sukoba. Kada bi došlo do spora između jednog paganskog arapskog klana i nekog drugog klana bilo muslimanskog ili jevrejskog, Muhammed, a.s., donosio je konačnu presudu, a oni su se obavezali da će je poštovati.
Ova činjenica ruši tezu da je Muhammed, a.s.,
bio samo "proizvod arapske plemenske kulture" koji je vladao silom ili pukim plemenskim dekretima. Povelja pokazuje da rani islam nije funkcionisao po principu "pokrsti se ili umri". On stvara ustavni okvir u kojem paralelno koegzistiraju tri pravna sistema:
Šerijat (za muslimane),
Tora (za Jevreje) i
Arapsko običajno pravo (za mnogobošce).
Arapski mnogobošci nisu prihvatili Muhammeda kao vjerskog vođu, ali jesu
kao političkog i pravnog poglavara države. To znači da je kazna za izdaju poput one koja je zadesila Benu Kurejza bila dio šireg, od svih prihvaćenog ustavnog poretka. Svi potpisnici, uključujući i pagane, znali su da kršenje Povelje vodi podvrgavanju vrhovnoj presudi.
Genocid podrazumijeva namjeru da se uništi jedna etnička ili vjerska skupina
zbog onoga što jesu. Slučaj Benu Kurejza bio je kažnjavanje
zbog onoga što su učinili (veleizdaja). Druga dva jevrejska plemena Benu Kajunka i Benu Nadir su ranije protjerana zbog kršenja ugovora, ali nisu pogubljeni. U sva tri slučaja, akcija muslimana bila je reaktivna, a ne proaktivna. Uslijedila je tek nakon konkretnog čina s druge strane koji je rušio ustavni poredak (odbijanje arbitraže kod Kajnuka, pokušaj atentata kod Nadira, i vojna urota s vanjskim agresorom kod Kurejza).
Mnogi pojedinci i manje skupine Jevreja koji su ostali vjerni Medinskoj povelji nastavili su živjeti u Medini s muslimanima, trgovati i praktikovati svoju vjeru godinama nakon ovog događaja. Da je postojala namjera vjerskog ili etničkog čišćenja, oni bi bili prvi na udaru.
Kada su Benu Kurejza tokom Bitke na Hendeku (opsada Medine)
sklopili tajni savez s neprijateljskom vojskom od 10.000 vojnika, to je bio čin koji je mogao dovesti do istrebljenja svih muslimana uključujući njihove žene i djecu. Nakon što je opsada propala, muslimani su opkolili Benu Kurejza.
Jevreji su sami tražili da im sudi Sad ibn Muaz, poglavar arapskog plemena Evs, jer je njihovo pleme tradicionalno bilo u savezu s Evsom prije islama. Sad ibn Muaz je presudio da se muškarci sposobni za borbu pogube, a žene i djeca uzmu kao zarobljenici. Ponovljeni zakon 20:13-14 odnosi se na "daleke gradove", dok stihovi 20:16-17 za gradove u blizini poput onih u Kanaanu
nalažu totalno uništenje ubijanje i žena i djece.
Sad je očito, primijenio čak blažu varijantu starozavjetnog zakona ratovanja. Žene, djeca i starci su bili strogo zaštićeni. Niko od njih nije pogubljen. Ubijeni su samo muškarci koji su bili sposobni nositi oružje, učesnici u vojnoj izdaji. Jedna žena je pogubljena, ali isključivo zato što je tokom opsade bacila mlinski kamen i ubila muslimanskog ratnika.
Kada Poslanik, a.s., kaže da je Sad presudio po "Božijem zakonu", to ne znači da je praksa pogubljenja svih zarobljenih muškaraca vječni i univerzalni islamski šerijatski zakon za sva vremena. Jevreji su potpisali ugovor da će se poštovati autonomija zakona. Sad je donio presudu
iz njihove svete knjige (Tore). Božiji zakon u tom trenutku bio je ispunjenje pravde
prema zakonu kojeg su sami optuženi smatrali svetim. Kur'an u suri Muhamed (4. ajet), jasno definiše opšte pravilo za ratne zarobljenike: ili ih pustiti iz milosti (bez otkupnine) ili uz otkupninu. Pogubljenje zarobljenika nije podrazumijevani islamski standard, nego ekstremni izuzetak rezervisan za čin veleizdaje u ratnom stanju, a po zakonu druge svete Knjige. Islam nikada nije tvrdio da je nastao u vakuumu. Kur'anski narativ se eksplicitno nadovezuje na abrahamsku (ibrahimovsku) tradiciju. Islam za sebe kaže da je restitucija i pročišćenje onoga što je već postojalo, a ne "instant magija" koja briše ljudsku historiju. To što islam preuzima dobre običaje Arapa (poput gostoprimstva ili nekih pravila ratovanja) i nadograđuje ih (zabranom ubijanja žena, djece, uništavanja prirode), za vjernika je dokaz Božije mudrosti koja odgaja ljudski rod postepeno, a ne dokaz "infantilnosti". Nije musliman ko ne vjeruje da je Mojsije dobio Tewtrat (Toru), da je David dobio Zebur (Psalme), da je Isus dobi Indžil (Evanđelje) kao riječ od Boga/Allaha i u kontekstu toga razumijevaj hadis koji si spomenuo. Božiji zakon iz druge Božije knjige.
U 7. stoljeću, u plemenskom društvu bez zatvorskih sistema i državnih aparata, ostavljanje u životu stotina ratnika koji su upravo pokušali izvršiti sabotažu i predati grad neprijatelju značilo bi samoubistvo za zajednicu. Ti ljudi bi se prvom prilikom ponovo naoružali i napali. Kazna za dezerterstvo i veleizdaju u ratu
i danas je u mnogim modernim zakonodavstvima smrtna kazna.
SAD su vodeća zapadna demokratija koja
u svom saveznom i vojnom zakonodavstvu i dalje aktivno drži smrtnu kaznu za ove specifične zločine. Prema saveznom zakonu SAD-a (18 U.S. Code § 2381), svako ko počini veleizdaju protiv Sjedinjenih Država (što uključuje pomaganje neprijatelju, pružanje pomoći ili utjehe neprijateljima Amerike tokom rata) može biti kažnjen smrtnom kaznom. Američki vojni zakon predviđa smrtnu kaznu za više djela počinjenih tokom rata, uključujući:
dezerterstvo pred neprijateljem (Član 85),
špijunažu (Član 106a),
pomaganje neprijatelju (Član 104). Godine 1953. u SAD-u su na električnoj stolici pogubljeni Julius i Ethel Rosenberg zbog špijunaže i predaje nuklearnih tajni Sovjetskom Savezu tokom Hladnog rata. To se u pravnom smislu tretiralo kao čin veleizdaje koji je ugrozio opstanak države. Prema izraelskom kaznenom zakonu, smrtna kazna je i dalje zakonska opcija za veleizdaju, pomaganje neprijatelju u ratu protiv Izraela, te sabotažu državne odbrane u ratnom stanju.
Tokom Drugog svjetskog rata, Britanci su pogubili desetine ljudi po osnovu Zakona o izdaji. Holandija je nakon Drugog svjetskog rata pogubila preko 30 saradnika nacista zbog veleizdaje. Francuski pokret otpora i privremena francuska vlada pod vodstvom Charlesa de Gaullea proveli su masovnu, žestoku i često nemilosrdnu odmazdu protiv "pete kolone", odnosno kolaboracionista (saradnika nacista i višijevskog režima). Prije nego što su zvanični sudovi uopšte uspostavljeni, pripadnici pokreta otpora (Maquis) i ogorčeni građani preuzeli su pravdu u svoje ruke. Procjenjuje se da je u ovoj prvoj fazi pokret otpora po kratkom postupku strijeljao između 8.000 i 10.000 ljudi optuženih za saradnju s neprijateljem. Među njima su bili doušnici, pripadnici višijevske milicije i lokalni funkcioneri koji su pomagali Gestapou. Kada je general De Gaulle preuzeo punu kontrolu, nastojao je zaustaviti uličnu osvetu i uvesti pravni okvir kroz "Sudove pravde". Međutim, kazne za veleizdaju i petu kolonu ostale su rigorozne. Zvanični francuski sudovi procesuirali su preko 50.000 ljudi za veleizdaju. Doneseno je 6.763 smrtnih presuda od kojih je 791 stvarno izvršeno strijeljanjem, uključujući i premijera višijevske vlade Pierrea Lavala. Da li je i ovo genocid jer se nije desilo u 7. nego u 20. vijeku?
Medina je s tri strane bila zaštićena prirodnim preprekama (brda i neprohodna polja lave), a sa sjevera su muslimani iskopali čuveni rov (hendek). Na jugoistoku grada nalazila su se utvrđenja (tvrđave-kasbe) plemena Benu Kurejza.
Ta "vrata" zapravo nisu bila vrata na rovu, već stražnji ulaz u samu Medinu. Dokle god su Benu Kurejza poštovali ugovor, oni su držali taj južni bok zatvorenim za neprijatelja. Kada su odlučili prekršiti ugovor pod nagovorom Hujej ibn Ahtaba (protjeranog vođe Benu Nadira), plan je bio da oni iznutra otvore put koaliciji od 10.000 vojnika koja je stajala s vanjske strane rova.
Glasine o izdaji došle su do Poslanika, a.s. On je smisleno poslao delegaciju u kojoj su bili Sad ibn Muaz i Sad ibn Ubade da provjere stanje. Kada su došli do tvrđava Benu Kurejza, Jevreji su otvoreno počeli vrijeđati Poslanika i javno rekli: "Ko je Božiji Poslanik? Nemamo mi nikakav ugovor s Muhammedom!"
U tom momentu nastaje panika u Medini. Ebu Bekr je kasnije izjavio: "Više smo se bojali za našu djecu i žene od Benu Kurejza, nego od Kurejšija i Gatfana ispred rova."
Borbe i tenzije nisu prestale preko noći. Koalicija se na Hendeku raspala, ali Mekka je i dalje bila neprijateljski centar. Ključni preokret dogodio se 628. godine potpisivanjem Ugovora na Hudejbiji, desetogodišnjeg primirja između muslimana i Kurejšija.
Međutim, Kurejšije su prekršile to primirje nakon nepune dvije godine, kada su njihovi saveznici (pleme Benu Bekr) napali muslimanske saveznike (pleme Benu Huza'a) unutar zaštićene zone, a same Kurejšije im u tajnosti pomogle oružjem i ljudstvom. To je dalo Muhammedu, a.s., pravni i vojni legitimitet da krene na Mekku.
Ali, umjesto da krene s namjerom da uništi grad koji ga je 13 godina mučio, protjerao i protiv njega vodio ratove, on okuplja vojsku od 10.000 boraca s primarnim taktičkim ciljem,
izvršiti toliki psihološki pritisak da se Mekka preda bez ijedne prolivene kapi krvi.
Muhammed, a.s., je želio sačuvati dostojanstvo vođe Ebu Sufjana kao lidera i istovremeno ponuditi građanima Mekke jasan i lagan izlaz iz rata. Zato je proglasio čuvenu naredbu o opštem utočištu, koju su glasnici uzvikivali ulicama Mekke:
1. "Ko uđe u kuću Ebu Sufjana, siguran je!"
2. "Ko zaključa vrata svoje kuće, siguran je!"
3 "Ko uđe u prostor Kabe (Harem), siguran je!"
Ovo je bio čin opšte političke amnestije. Građani Mekke u tom trenutku nisu morali primiti islam da bi spasili živote. Sve što se od njih tražilo bilo je polaganje oružja i prekid neprijateljstava. Kada je Poslanik, a.s., ušao u grad, stao je ispred Kabe gdje su se okupili
njegovi dojučerašnji najveći krvnici tada je Muhammed, a.s., izgovorio riječi koje je poslanik Jusuf a.s. rekao svojoj braći koja su ga pokušala ubiti:
"Danas vam nema ukora, idite, vi ste slobodni (At-Tulaqa)."
U istoriji ratovanja i međunarodnog prava,
prema vanjskom neprijatelju koji kapitulira i preda se uvijek se postupa s mjerama razoružavanja i amnestije (što je urađeno u Mekki). S druge strane,
prema unutrašnjem subjektu koji potpiše lojalnost državi, a onda u trenutku smrtne opasnosti
pokuša izvršiti državni udar i predati vlastitu zajednicu na klanje neprijatelju, primjenjuje se zakon o veleizdaji.
Osvajanje Mekke je krunski dokaz da cilj islama nije bio "istrebljenje nemuslimana". Mekka, grad koji je bio izvor svih sukoba, pošteđena je i amnestirana jer su njeni građani položili oružje. To potvrđuje da je sudbina Benu Kurejza bila izolovan pravni presedan uzrokovan isključivo njihovom specifičnom ratnom veleizdajom, a ne opštim islamskim pravilom ophođenja prema nemuslimanima.
Jel pod taj pojam spada i prinosenje zrtve bogu, isto onako kako se radilo prije 1400 ili prije 10 000 godina? Obrezivanje zenske djece? Brak sa djecom?
