Zašto ljudi vjeruju u Boga u 21-om stoljeću?

[broj dva]

Relativizacija bi ovdje bila pravdanje zla poređenjem sa drugim zlom, a to ne radim ja nego ti.

Uvijek tako kada ponestane argumenata na konkretnu temu ide digresija, a tema je bila da se priroda ratova mijenja stalno pa i pravila ratovanja pa i posljedice pa i kontekst. Islam nije vjera utopije nego se bavi svim segmentima ljudskog života na zemlji pa i pravilima ratovanja. Bitka na Hendeku koja je trajala mjesec dana sručilo je svu vojnu silu i bila je odlučujuća bitka hoće li muslimani stjerani u grad Medinu uopšte opstati tako da izdaja i dezerterstvo na bojnom polju je tako tretirana. Ta bitka nije bila Sunnet i urnek kao Šerijat za ostale bitke što imamo dokaz kroz razne događaje i dokumente. Prijemčiviji je primjer po završetku prve bitke na Bedru kako se ponašalo sa zarobljenima. Poslije Bitke na Bedru 624. godine, u kojoj su muslimani zarobili oko 70 mekkanskih mušrika, uspostavljen je prvi povijesni presedan humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima. Poslanik Muhammed, a.s., odbio je uobičajene plemenske običaje mučenja i bezobzirnog ubijanja, te je naredio ashabima: "Postupajte prema zarobljenicima lijepo i humano." Ali taj primjer se zaobilazi.

Temeljna pravila ratovanja u islamu:

Islamski propisi izvedeni iz Kur'ana i Poslanikove, a.s., prakse strogo definiraju kodeks ponašanja u borbi:

Zaštita civila: Izričito je zabranjeno ubijanje žena, djece, staraca, bolesnika, kao i vjerskih službenika i civila koji ne sudjeluju u neprijateljstvima.

Zaštita prirode i imovine: Zabranjeno je uništavanje usjeva, sječa plodnih stabala, ubijanje životinja (osim za hranu) te rušenje vjerskih objekata.

Zabrana mučenja: Strogo je zabranjeno masakriranje i sakaćenje mrtvih tijela, kao i mučenje ratnih zarobljenika.

Diplomatija i pregovori: Daje se prednost mirnom rješavanju sukoba, a ugovor i data riječ u ratu se moraju poštovati.

U posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovini Ismet ef. Spahić na dženazi Enveru Šehoviću kaže: "Zato glavu gore. Budite ponosni, čuvajte obraz! Nemojte svoje ruke kaljati, valja doći u kabur. Neka vam je uvijek na umu prva zapovijest koju je dao Poslanik - žene, djecu, starce, sveštana lica, bogomolje ne dirajte! Ali njihovog vojnika, onog koji puca, ubijaj ga gdje god stigneš, istjeraj ga odakle je on tebe istjerao... To je ponos, biti vojnik Bosne i Hercegovine."

https://el-asr.com/tekstovi/ratna-prava ... rspektive/

Fojnička ahdnama iz 1463. godine direktno se naslanja na pravni i moralni princip zaštite nemuslimana koji je utemeljio Poslanik Muhammed, a.s., kroz dokument poznat kao Ahtinama (Zavjet) izdan monasima Manastira Svete Katarine na Sinaju.

This is a message from Muhammad ibn Abdullah: as a covenant to those who adopt Christianity, we are with them near and far. Verily, I, the servants, the helpers, and my followers defend them because Christians are my citizens, and by Allah! Therefore, I hold out against anything that displeases them.

No compulsion is to be on them. Neither are their judges to be removed from their jobs nor their monks from their monasteries. No one is to destroy a house of their religion, damage it, or carry anything from it to the Muslims’ homes. He would spoil God’s covenant and disobey His Prophet if anyone took any of these. They are my allies and have my secure charter against all they hate. No one is to force them to travel or to oblige them to fight. Muslims are to fight for them.

If a female Christian is married to a Muslim, it will not take place without her approval. However, she must not be prevented from visiting her church to pray. Their churches are to be respected. They are neither to be prevented from repairing them nor the sacredness of their covenants. No one in the nation (Muslims) is to disobey the covenant till the Last Day (end of the World).

https://islamic-study.org/muhammads-pro ... monastery/

https://www.walkwithmuhammad.com/en/the ... -covenants

https://hanefijskimezheb.wixsite.com/bo ... -sigurnost

U srednjovjekovnom kontekstu, kada su u ostatku Evrope vladali progoni na vjerskoj osnovi, Fojnička ahdnama osigurala je pravni opstanak Katoličke crkve i franjevaca u Bosni. Oba dokumenta služe kao povijesni dokaz da islam kroz svoje pravne i etičke okvire prepoznaje i štiti pluralizam, tretirajući manjinska prava kao obavezu same države.

A što se tiče islamofobije toga ne nedostaje još od vremena Muhammeda a.s. i možda je njemu bilo najteže jer nisu atakovali samo na njegovu čast nego isto i na život. Od Ebu Džehla, Ebu Leheba pa sve do ovakvih likova kojima "'odža arlauče". Navikli smo mi pa se ne trzamo na svakog dok se ne počne cirkusati sa Allahom, Poslanikom i Knjigom.

Koliko crkvenih zvona kod familije Saudi ?

[skupljac_zeljeza]

Nije digresija nego kratak i jasan odgovor na pokušaj imputiranja, jer nisam relativizirao ja nego ti.

Tema je bila da narativ koji odvratan zločin ne karakterizira čak ni kao pogrešan postupak, jer je u vrijeme njegovog nastanka bilo sasvim prihvatljivo poklati ne znam ti koliko zarobljenika (nekoliko stotina?), time nedvosmisleno pokazuje da i spada upravo u taj vremenski okvir, dakle, da narativ, premda između ostalog nesporno sadrži i fragmente univerzalnih ljudskih vrijednosti, nije vječito aktuelan u cjelosti.

Uglavnom lijepo, ali ovdje nepotrebno, jer ja ne tvrdim da je hronološki posljednji od tri najraširenija abrahamska narativa sušto zlo - tek toliko da na zlo nije imun te da se u segmentima koji neizostavno iziskuju podsjećanje na povijesni kontekst da svesti na čist anahronizam i razotkriti kao riječ ljudska i samo ljudska, baš kao i njegovi prethodnici.

Nadam se da je konačno jasno da ni nabrajanje dobrog u narativu ni poređenje sa drugim zločinima ne čini zločin prihvatljivim i ne može nadomjestiti odsustvo osude zločina u narativu. (Ako me sjećanje ne vara, "sudija" je na izvjestan način čak pohvaljen.)

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Spoiler

Show

Relativizacija bi ovdje bila pravdanje zla poređenjem sa drugim zlom, a to ne radim ja nego ti.

Uvijek tako kada ponestane argumenata na konkretnu temu ide digresija, a tema je bila da se priroda ratova mijenja stalno pa i pravila ratovanja pa i posljedice pa i kontekst. Islam nije vjera utopije nego se bavi svim segmentima ljudskog života na zemlji pa i pravilima ratovanja. Bitka na Hendeku koja je trajala mjesec dana sručilo je svu vojnu silu i bila je odlučujuća bitka hoće li muslimani stjerani u grad Medinu uopšte opstati tako da izdaja i dezerterstvo na bojnom polju je tako tretirana. Ta bitka nije bila Sunnet i urnek kao Šerijat za ostale bitke što imamo dokaz kroz razne događaje i dokumente. Prijemčiviji je primjer po završetku prve bitke na Bedru kako se ponašalo sa zarobljenima. Poslije Bitke na Bedru 624. godine, u kojoj su muslimani zarobili oko 70 mekkanskih mušrika, uspostavljen je prvi povijesni presedan humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima. Poslanik Muhammed, a.s., odbio je uobičajene plemenske običaje mučenja i bezobzirnog ubijanja, te je naredio ashabima: "Postupajte prema zarobljenicima lijepo i humano." Ali taj primjer se zaobilazi.

Temeljna pravila ratovanja u islamu:

Islamski propisi izvedeni iz Kur'ana i Poslanikove, a.s., prakse strogo definiraju kodeks ponašanja u borbi:

Zaštita civila: Izričito je zabranjeno ubijanje žena, djece, staraca, bolesnika, kao i vjerskih službenika i civila koji ne sudjeluju u neprijateljstvima.

Zaštita prirode i imovine: Zabranjeno je uništavanje usjeva, sječa plodnih stabala, ubijanje životinja (osim za hranu) te rušenje vjerskih objekata.

Zabrana mučenja: Strogo je zabranjeno masakriranje i sakaćenje mrtvih tijela, kao i mučenje ratnih zarobljenika.

Diplomatija i pregovori: Daje se prednost mirnom rješavanju sukoba, a ugovor i data riječ u ratu se moraju poštovati.

U posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovini Ismet ef. Spahić na dženazi Enveru Šehoviću kaže: "Zato glavu gore. Budite ponosni, čuvajte obraz! Nemojte svoje ruke kaljati, valja doći u kabur. Neka vam je uvijek na umu prva zapovijest koju je dao Poslanik - žene, djecu, starce, sveštana lica, bogomolje ne dirajte! Ali njihovog vojnika, onog koji puca, ubijaj ga gdje god stigneš, istjeraj ga odakle je on tebe istjerao... To je ponos, biti vojnik Bosne i Hercegovine."

https://el-asr.com/tekstovi/ratna-prava ... rspektive/

Fojnička ahdnama iz 1463. godine direktno se naslanja na pravni i moralni princip zaštite nemuslimana koji je utemeljio Poslanik Muhammed, a.s., kroz dokument poznat kao Ahtinama (Zavjet) izdan monasima Manastira Svete Katarine na Sinaju.

This is a message from Muhammad ibn Abdullah: as a covenant to those who adopt Christianity, we are with them near and far. Verily, I, the servants, the helpers, and my followers defend them because Christians are my citizens, and by Allah! Therefore, I hold out against anything that displeases them.

No compulsion is to be on them. Neither are their judges to be removed from their jobs nor their monks from their monasteries. No one is to destroy a house of their religion, damage it, or carry anything from it to the Muslims’ homes. He would spoil God’s covenant and disobey His Prophet if anyone took any of these. They are my allies and have my secure charter against all they hate. No one is to force them to travel or to oblige them to fight. Muslims are to fight for them.

If a female Christian is married to a Muslim, it will not take place without her approval. However, she must not be prevented from visiting her church to pray. Their churches are to be respected. They are neither to be prevented from repairing them nor the sacredness of their covenants. No one in the nation (Muslims) is to disobey the covenant till the Last Day (end of the World).

https://islamic-study.org/muhammads-pro ... monastery/

https://www.walkwithmuhammad.com/en/the ... -covenants

https://hanefijskimezheb.wixsite.com/bo ... -sigurnost

U srednjovjekovnom kontekstu, kada su u ostatku Evrope vladali progoni na vjerskoj osnovi, Fojnička ahdnama osigurala je pravni opstanak Katoličke crkve i franjevaca u Bosni. Oba dokumenta služe kao povijesni dokaz da islam kroz svoje pravne i etičke okvire prepoznaje i štiti pluralizam, tretirajući manjinska prava kao obavezu same države.

A što se tiče islamofobije toga ne nedostaje još od vremena Muhammeda a.s. i možda je njemu bilo najteže jer nisu atakovali samo na njegovu čast nego isto i na život. Od Ebu Džehla, Ebu Leheba pa sve do ovakvih likova kojima "'odža arlauče". Navikli smo mi pa se ne trzamo na svakog dok se ne počne cirkusati sa Allahom, Poslanikom i Knjigom.

Koliko crkvenih zvona kod familije Saudi ?

Meka i Medina nisu turističke atrakcije da bi tamo išli japanski turisti sa fotoaparatima ili influenserice pravile selfije za Instagram, niti su to obični gradovi. To su svetilišta i globalni centri za duhovnu obnovu. Koliko je taj prostor izuzet iz standardnih pravila država pokazuje činjenica da ni milioni muslimana, koji su dužni tamo otići bar jednom u životu, ne mogu dobiti vize zbog prostornih ograničenja. Tražiti crkve i zvona u svetom krugu Haremejna je teološki i logički promašaj isto kao što niko razuman ne traži minaret i ezan unutar zidina Vatikana ili na Zidu plača u Jerusalemu.

Islam ima tradiciju tolerancije staru 1400 godina koja se dokazuje u Sarajevu, Kairu i Damasku, a ne u Rijadu. Saudijska Arabija vodi politiku zasnovanu na unutrašnjoj stabilnosti vladajuće porodice i specifičnom pravnom pravcu (vehabizmu/selefizmu) koji je nastao tek u 18. stoljeću i ne predstavlja konsenzus (idžma) islamskih učenjaka kroz historiju. Tamo je i muslimankama bilo zabranjeno voženje auta što je apsurd. Koliko neki zakoni ili običaji u Saudiji imaju veze sa šerijatom govore i radikalne društvene reforme koje je pokrenuo princ Bin Salman koje su do prije nekoliko godina bile nezamislive: otvaranje kina, mješoviti koncerti, ukidanje ovlasti vjerskoj policiji, pa čak i otvaranje prve prodavnice alkohola u diplomatskoj četvrti u Rijadu (isključivo za nemuslimanske diplomate). Što prethodni zakoni su bili po 'šerijatu' i sada odjednom više nisu? Kontaš? Da je to samo Saudijsko pravilo dokaz su UAE koji su također ustavno definisani kao islamske države sa šerijatom kao izvorom zakonodavstva gdje postoji preko 40 zvaničnih crkava (katoličkih, pravoslavnih, anglikanskih, koptskih), kao i hinduistički i sikhski hramovi. Katar je također islamska država sa sličnim društvenim uređenjem, ali je prepoznao potrebe stotina hiljada stranih radnika. Godine 2008. vlasti u Kataru su dodijelile zemljište na periferiji Dohe za izgradnju vjerskog kompleksa i danas tamo postoji Katolička crkva Naše Gospe od Krunice koja može primiti hiljade vjernika odjednom, kao i crkve za pravoslavce, kopte i protestante.

Ni jedan ozbiljan historičar ne uzima današnji Rijad kao mjerilo za četrnaest stoljeća islamske civilizacije.

Gdje su minareti i džamije iz Kordobe, Granade, Budimpešte, Beograda ili Atine?

[Hendrix]

A evo i stare bajke o toleranciji Islama, nije odavno bila na temi. I to jos dokazuje se u Sarajevu?

Opet dokaz da kultura i lokalitet naroda odredjuje njegovo ponasanje. Bosna je multireligijska stotinama godina i narod je naucio da zivi sa drugim vjerama. Isto kao i Damask. Nikakve veze to nema sa tolerancijom Islama jer onda moras priznati i toleranciju krscanstva, jer i oni nas trpe stotinama godina ovde. Elem, argument nidje veze.

UAE bolje da brises iz svojih pozitivnih primjera. Zivio sam tamo i vidio iz prve ruke toleranciju islama. Zanimljivo je da imaju bozicne jelke ali ugnjetavaju bracu iz siromasnih zemalja. Nisam jednom bio na sastanku gdje emiracanin tretira engleza kao bozanstvo a dere se na pakistanca ili inzinjera iz bangladesa. UAE su ti isto primjer kulturne prilagodbe, skontali su da moraju usluzivati engleze i amerikance, a svoje tradicionalno robovlasnicko ponasanje onda ostave za muslimansku i indijsku fukaru.

Da ne pricam o tome da im slike sheika vise na svakom koraku...zar to nije zabranjeno u islamu?

Mi smo tolerantni jer zivimo u sred Evrope i imamo dodir sa drugim narodima i vjerama. Tipicni Pakistanac zna samo jednu vjeru i narod, nema pojma sta se desava van njegove regije. To sam licno vidio na plazi u Abu Dabiju, kada pokusavaju da slikaju cure jer nikad nisu vidjeli zensko u bikiniju. I to je Islam, i to su tvoja braca po vjeri. Opet kultura i geografski polozaj naroda a ne vjera diktira ponasanje. Pa ko je onda pravi musliman na ovoj planeti?

Jemen, Afganistan, Pakistan...te zemlje nisu prave muslimanske zemlje jel tako? Po tvom evropskom civilizacijskom nahodjenju ti ih stavljas u netolerantne jel samim time idu u trecu ligu Jug islama?

Pravi islam je od Marin Dvora do Carsije, certificirano od strane Skupljaca Zeljeza. Ilidza vec malo kaska, imaju blagu netoleranciju...Vogosca i Hadzici to je vec upitno jel.

[John Cleese]

Nije digresija nego kratak i jasan odgovor na pokušaj imputiranja, jer nisam relativizirao ja nego ti.

Tema je bila da narativ koji odvratan zločin ne karakterizira čak ni kao pogrešan postupak, jer je u vrijeme njegovog nastanka bilo sasvim prihvatljivo poklati ne znam ti koliko zarobljenika (nekoliko stotina?), time nedvosmisleno pokazuje da i spada upravo u taj vremenski okvir, dakle, da narativ, premda između ostalog nesporno sadrži i fragmente univerzalnih ljudskih vrijednosti, nije vječito aktuelan u cjelosti.

Primjeri čojstva i junaštva

Show

Islam nije vjera utopije nego se bavi svim segmentima ljudskog života na zemlji pa i pravilima ratovanja. Bitka na Hendeku koja je trajala mjesec dana sručilo je svu vojnu silu i bila je odlučujuća bitka hoće li muslimani stjerani u grad Medinu uopšte opstati tako da izdaja i dezerterstvo na bojnom polju je tako tretirana. Ta bitka nije bila Sunnet i urnek kao Šerijat za ostale bitke što imamo dokaz kroz razne događaje i dokumente. Prijemčiviji je primjer po završetku prve bitke na Bedru kako se ponašalo sa zarobljenima. Poslije Bitke na Bedru 624. godine, u kojoj su muslimani zarobili oko 70 mekkanskih mušrika, uspostavljen je prvi povijesni presedan humanog postupanja sa ratnim zarobljenicima. Poslanik Muhammed, a.s., odbio je uobičajene plemenske običaje mučenja i bezobzirnog ubijanja, te je naredio ashabima: "Postupajte prema zarobljenicima lijepo i humano." Ali taj primjer se zaobilazi.



Fojnička ahdnama iz 1463. godine direktno se naslanja na pravni i moralni princip zaštite nemuslimana koji je utemeljio Poslanik Muhammed, a.s., kroz dokument poznat kao Ahtinama (Zavjet) izdan monasima Manastira Svete Katarine na Sinaju.



U srednjovjekovnom kontekstu, kada su u ostatku Evrope vladali progoni na vjerskoj osnovi, Fojnička ahdnama osigurala je pravni opstanak Katoličke crkve i franjevaca u Bosni. Oba dokumenta služe kao povijesni dokaz da islam kroz svoje pravne i etičke okvire prepoznaje i štiti pluralizam, tretirajući manjinska prava kao obavezu same države.

Uglavnom lijepo, ali ovdje nepotrebno, jer ja ne tvrdim da je hronološki posljednji od tri najraširenija abrahamska narativa sušto zlo - tek toliko da na zlo nije imun te da se u segmentima koji neizostavno iziskuju podsjećanje na povijesni kontekst da svesti na čist anahronizam i razotkriti kao riječ ljudska i samo ljudska, baš kao i njegovi prethodnici.

Nadam se da je konačno jasno da ni nabrajanje dobrog u narativu ni poređenje sa drugim zločinima ne čini zločin prihvatljivim i ne može nadomjestiti odsustvo osude zločina u narativu. (Ako me sjećanje ne vara, "sudija" je na izvjestan način čak pohvaljen.)

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Ako su vjerodostojna svjedočenja koja su u svoje zbirke uvrstili Buharija i Muslim (možeš ih naći, na primjer, na sunnah.com), navodno je povijesna činjenica i da je sam Muhamed prokomentirao presudu čim je izgovorena:

Presudio si prema zakonu Alaha, koji je iznad sedam nebesa

Nalazim da je irelevantno je li rekao doslovno بحكم الله ili je zaista spomenuo Kralja Alaha ili samo Kralja, aludirajući jasno na Alaha, smisao ostaje nepromijenjen: presuda je u skladu sa božijim zakonom.

Dakle, presuda je iz njegove vizure u skladu ne sa onim što je nekad bilo božiji zakon nego sa božijim zakonom kakav jeste.

I to jeste anahronizam koji vapi za povijesnim kontekstom - ovakvu masovnu egzekuciju zarobljenika bi danas s pravom nazvali genocidom, bez obzira na pokušaje pravdanja veleizdajom ili ne znam ti čime: niko normalan to ne bi danas nazvao božijim zakonom.

Ne svodim cijeli, uvjetno rečeno, sistem na anahronizam, nego segmente narativa koji se daju svesti na anahronizam, kao što sam i napisao.

Ako "sistem" pretendira na vječitu aktuelnost, morao bi odbaciti te segmente narativa u korist dijela sadržaja koji bi mogao biti vječito aktuelan. (Pod uvjetom da ignoriramo objektivnom posmatraču upadljivu infantilnost osnovnih postavki abrahamskog narativa, zadržanih u svim njegovim verzijama.)

Zanimljivo je i da je presuda zarobljenima nakon opsade u skladu ne samo sa Ponovljenim zakonom 20:13 i 14 (mada ne baš i sa Ponovljenim zakonom 20:15 koji precizira da se postupak opisan u 13 i 14 odnosi na "gradove koji su veoma daleko od tebe, gradove koji ne pripadaju narodima koji su odavde") nego i sa običajima ratovanja arapskih plemena iz tog vremena, koji su pod određenim uvjetima dopuštali i masovnu egzekuciju zarobljenika, kao što su pod drugačijim uvjetima dopuštali i drugačiji tretman i štitili su žene, djecu i klerike - tadašnji islamski običaji ratovanja su očito nastali na osnovama arapskih običaja ratovanja i ako u izvjesnoj mjeri i jesu napredniji i dalje su plod razvoja arapske kulture, a ne nekakve instantne korjenite promjene božanskom intervencijom.

I sam islamski narativ je evidentno plod razvoja arapske kulture, a u krajnjoj liniji i plod razvoja semitske kulture, imajući u vidu originalni abrahamski narativ na koji se nadovezuje.

Upravo zato se i ne bih posebno, pogotovo ne detaljno, bavio islamskim narativom da ti na tome ne insistiraš - radije komentiram abrahamski narativ općenito.

[skupljac_zeljeza]

Spoiler

Show

Nije digresija nego kratak i jasan odgovor na pokušaj imputiranja, jer nisam relativizirao ja nego ti.

Tema je bila da narativ koji odvratan zločin ne karakterizira čak ni kao pogrešan postupak, jer je u vrijeme njegovog nastanka bilo sasvim prihvatljivo poklati ne znam ti koliko zarobljenika (nekoliko stotina?), time nedvosmisleno pokazuje da i spada upravo u taj vremenski okvir, dakle, da narativ, premda između ostalog nesporno sadrži i fragmente univerzalnih ljudskih vrijednosti, nije vječito aktuelan u cjelosti.



Uglavnom lijepo, ali ovdje nepotrebno, jer ja ne tvrdim da je hronološki posljednji od tri najraširenija abrahamska narativa sušto zlo - tek toliko da na zlo nije imun te da se u segmentima koji neizostavno iziskuju podsjećanje na povijesni kontekst da svesti na čist anahronizam i razotkriti kao riječ ljudska i samo ljudska, baš kao i njegovi prethodnici.

Nadam se da je konačno jasno da ni nabrajanje dobrog u narativu ni poređenje sa drugim zločinima ne čini zločin prihvatljivim i ne može nadomjestiti odsustvo osude zločina u narativu. (Ako me sjećanje ne vara, "sudija" je na izvjestan način čak pohvaljen.)

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Ako su vjerodostojna svjedočenja koja su u svoje zbirke uvrstili Buharija i Muslim (možeš ih naći, na primjer, na sunnah.com), navodno je povijesna činjenica i da je sam Muhamed prokomentirao presudu čim je izgovorena:

Presudio si prema zakonu Alaha, koji je iznad sedam nebesa

Nalazim da je irelevantno je li rekao doslovno بحكم الله ili je zaista spomenuo Kralja Alaha ili samo Kralja, aludirajući jasno na Alaha, smisao ostaje nepromijenjen: presuda je u skladu sa božijim zakonom.

Dakle, presuda je iz njegove vizure u skladu ne sa onim što je nekad bilo božiji zakon nego sa božijim zakonom kakav jeste.

I to jeste anahronizam koji vapi za povijesnim kontekstom - ovakvu masovnu egzekuciju zarobljenika bi danas s pravom nazvali genocidom, bez obzira na pokušaje pravdanja veleizdajom ili ne znam ti čime: niko normalan to ne bi danas nazvao božijim zakonom.

Ne svodim cijeli, uvjetno rečeno, sistem na anahronizam, nego segmente narativa koji se daju svesti na anahronizam, kao što sam i napisao.

Ako "sistem" pretendira na vječitu aktuelnost, morao bi odbaciti te segmente narativa u korist dijela sadržaja koji bi mogao biti vječito aktuelan. (Pod uvjetom da ignoriramo objektivnom posmatraču upadljivu infantilnost osnovnih postavki abrahamskog narativa, zadržanih u svim njegovim verzijama.)

Zanimljivo je i da je presuda zarobljenima nakon opsade u skladu ne samo sa Ponovljenim zakonom 20:13 i 14 (mada ne baš i sa Ponovljenim zakonom 20:15 koji precizira da se postupak opisan u 13 i 14 odnosi na "gradove koji su veoma daleko od tebe, gradove koji ne pripadaju narodima koji su odavde") nego i sa običajima ratovanja arapskih plemena iz tog vremena, koji su pod određenim uvjetima dopuštali i masovnu egzekuciju zarobljenika, kao što su pod drugačijim uvjetima dopuštali i drugačiji tretman i štitili su žene, djecu i klerike - tadašnji islamski običaji ratovanja su očito nastali na osnovama arapskih običaja ratovanja i ako u izvjesnoj mjeri i jesu napredniji i dalje su plod razvoja arapske kulture, a ne nekakve instantne korjenite promjene božanskom intervencijom.

I sam islamski narativ je evidentno plod razvoja arapske kulture, a u krajnjoj liniji i plod razvoja semitske kulture, imajući u vidu originalni abrahamski narativ na koji se nadovezuje.

Upravo zato se i ne bih posebno, pogotovo ne detaljno, bavio islamskim narativom da ti na tome ne insistiraš - radije komentiram abrahamski narativ općenito.

Nakon Hidžre (622. godine), Medina je bila grad u stalnom riziku od građanskog rata između dva arapska plemena Evs i Hazredž i tri velika jevrejska plemena Benu Kajunka, Benu Nadir i Benu Kurejza. Muhammed, a.s. je pozvan iz Mekke u Medinu kao neutralni arbitar (Kurejšija) da donese mir.

Povelju (Ustav Medine) nisu potpisale dvije homogene strane (npr. "muslimani protiv jevreja"). To je bio multilateralni ugovor. Muhammed, a.s., zastupao je samo muslimane Muhadžire i Ensarije, dok su vođe svakog pojedinačnog židovskog i arapskog klana potpisali ugovor u ime svojih autonomnih zajednica.

Uloga Muhammeda, a.s. u tome je bila da on nije bio diktator, već vrhovni sudija/arbitar za međuklanovske sporove. Povelja je garantovala vjersku i pravnu autonomiju. Jevreji su imali status saveznika pa je odbrana grada bila zajednička obaveza, a u internim stvarima su sudili sami sebi prema Tori. To jeste bio civilizacijski skok – preteza modernog federalizma. Čak Medinska povelja je bila dokument koji je poštovao autonomiju svih potpisnika pa i idolopoklonika. Za unutrašnje probleme unutar jednog arapskog mnogobožačkog klana, Povelja je propisivala da oni nastavljaju suditi po svom tradicionalnom arapskom običajnom pravu (`urf).

Ako član jednog klana ubije člana drugog klana unutar istog saveza, plaća se tačno utvrđen broj deva ili novca kako bi se izbjegla krvna osveta. Svaki klan je bio dužan samostalno skupljati sredstva za otkup svojih zarobljenika, "prema onome što je pravedno i uobičajeno među njima. Muhammed, a.s., im nije nametnuo Kur'an niti islamske propise za njihove privatne i unutar klanovske odnose.

Čiji način presuđivanja su prihvatili kada nastane problem između dva različita klana? Prihvatili su Muhammeda, a.s., kao vrhovnog arbitra. To eksplicitno stoji u samom tekstu Medinske povelje (članovi 23. i 42.): "U pogledu bilo čega u čemu se raziđete, to se mora uputiti Allahu i Muhammedu." i "Svaki incident ili spor među potpisnicima ove Povelje, za koji se strahuje da bi mogao izazvati nevolju, mora se uputiti Allahu i Muhammedu, Poslaniku Božijem."

Prije dolaska islama, Medina (tadašnji Jesrib) bila je uništena decenijskim građanskim ratom između plemena Evs i Hazredž, vrhunac je bila krvava Bitka kod Bu'asa. Arapski klanovi su očajnički trebali neutralnu treću stranu – nekoga ko nije pripadnik ni Evsa ni Hazredža, a ko ima reputaciju apsolutno poštenog čovjeka. Muhammed je i prije islama bio poznat kao El-Emin – Pouzdani. Kada su predislamske arapske vođe potpisale Povelju, oni su svjesno pristali da prenesu dio svog suvereniteta na Muhammeda, a.s. u slučaju međusobnih sukoba. Kada bi došlo do spora između jednog paganskog arapskog klana i nekog drugog klana bilo muslimanskog ili jevrejskog, Muhammed, a.s., donosio je konačnu presudu, a oni su se obavezali da će je poštovati.

Ova činjenica ruši tezu da je Muhammed, a.s., bio samo "proizvod arapske plemenske kulture" koji je vladao silom ili pukim plemenskim dekretima. Povelja pokazuje da rani islam nije funkcionisao po principu "pokrsti se ili umri". On stvara ustavni okvir u kojem paralelno koegzistiraju tri pravna sistema: Šerijat (za muslimane), Tora (za Jevreje) i Arapsko običajno pravo (za mnogobošce).

Arapski mnogobošci nisu prihvatili Muhammeda kao vjerskog vođu, ali jesu kao političkog i pravnog poglavara države. To znači da je kazna za izdaju poput one koja je zadesila Benu Kurejza bila dio šireg, od svih prihvaćenog ustavnog poretka. Svi potpisnici, uključujući i pagane, znali su da kršenje Povelje vodi podvrgavanju vrhovnoj presudi.

Genocid podrazumijeva namjeru da se uništi jedna etnička ili vjerska skupina zbog onoga što jesu. Slučaj Benu Kurejza bio je kažnjavanje zbog onoga što su učinili (veleizdaja). Druga dva jevrejska plemena Benu Kajunka i Benu Nadir su ranije protjerana zbog kršenja ugovora, ali nisu pogubljeni. U sva tri slučaja, akcija muslimana bila je reaktivna, a ne proaktivna. Uslijedila je tek nakon konkretnog čina s druge strane koji je rušio ustavni poredak (odbijanje arbitraže kod Kajnuka, pokušaj atentata kod Nadira, i vojna urota s vanjskim agresorom kod Kurejza).Mnogi pojedinci i manje skupine Jevreja koji su ostali vjerni Medinskoj povelji nastavili su živjeti u Medini s muslimanima, trgovati i praktikovati svoju vjeru godinama nakon ovog događaja. Da je postojala namjera vjerskog ili etničkog čišćenja, oni bi bili prvi na udaru.

Kada su Benu Kurejza tokom Bitke na Hendeku (opsada Medine) sklopili tajni savez s neprijateljskom vojskom od 10.000 vojnika, to je bio čin koji je mogao dovesti do istrebljenja svih muslimana uključujući njihove žene i djecu. Nakon što je opsada propala, muslimani su opkolili Benu Kurejza. Jevreji su sami tražili da im sudi Sad ibn Muaz, poglavar arapskog plemena Evs, jer je njihovo pleme tradicionalno bilo u savezu s Evsom prije islama. Sad ibn Muaz je presudio da se muškarci sposobni za borbu pogube, a žene i djeca uzmu kao zarobljenici. Ponovljeni zakon 20:13-14 odnosi se na "daleke gradove", dok stihovi 20:16-17 za gradove u blizini poput onih u Kanaanu nalažu totalno uništenje ubijanje i žena i djece. Sad je očito, primijenio čak blažu varijantu starozavjetnog zakona ratovanja. Žene, djeca i starci su bili strogo zaštićeni. Niko od njih nije pogubljen. Ubijeni su samo muškarci koji su bili sposobni nositi oružje, učesnici u vojnoj izdaji. Jedna žena je pogubljena, ali isključivo zato što je tokom opsade bacila mlinski kamen i ubila muslimanskog ratnika.

Kada Poslanik, a.s., kaže da je Sad presudio po "Božijem zakonu", to ne znači da je praksa pogubljenja svih zarobljenih muškaraca vječni i univerzalni islamski šerijatski zakon za sva vremena. Jevreji su potpisali ugovor da će se poštovati autonomija zakona. Sad je donio presudu iz njihove svete knjige (Tore). Božiji zakon u tom trenutku bio je ispunjenje pravde prema zakonu kojeg su sami optuženi smatrali svetim. Kur'an u suri Muhamed (4. ajet), jasno definiše opšte pravilo za ratne zarobljenike: ili ih pustiti iz milosti (bez otkupnine) ili uz otkupninu. Pogubljenje zarobljenika nije podrazumijevani islamski standard, nego ekstremni izuzetak rezervisan za čin veleizdaje u ratnom stanju, a po zakonu druge svete Knjige. Islam nikada nije tvrdio da je nastao u vakuumu. Kur'anski narativ se eksplicitno nadovezuje na abrahamsku (ibrahimovsku) tradiciju. Islam za sebe kaže da je restitucija i pročišćenje onoga što je već postojalo, a ne "instant magija" koja briše ljudsku historiju. To što islam preuzima dobre običaje Arapa (poput gostoprimstva ili nekih pravila ratovanja) i nadograđuje ih (zabranom ubijanja žena, djece, uništavanja prirode), za vjernika je dokaz Božije mudrosti koja odgaja ljudski rod postepeno, a ne dokaz "infantilnosti". Nije musliman ko ne vjeruje da je Mojsije dobio Tewtrat (Toru), da je David dobio Zebur (Psalme), da je Isus dobi Indžil (Evanđelje) kao riječ od Boga/Allaha i u kontekstu toga razumijevaj hadis koji si spomenuo. Božiji zakon iz druge Božije knjige.

U 7. stoljeću, u plemenskom društvu bez zatvorskih sistema i državnih aparata, ostavljanje u životu stotina ratnika koji su upravo pokušali izvršiti sabotažu i predati grad neprijatelju značilo bi samoubistvo za zajednicu. Ti ljudi bi se prvom prilikom ponovo naoružali i napali. Kazna za dezerterstvo i veleizdaju u ratu i danas je u mnogim modernim zakonodavstvima smrtna kazna.

SAD su vodeća zapadna demokratija koja u svom saveznom i vojnom zakonodavstvu i dalje aktivno drži smrtnu kaznu za ove specifične zločine. Prema saveznom zakonu SAD-a (18 U.S. Code § 2381), svako ko počini veleizdaju protiv Sjedinjenih Država (što uključuje pomaganje neprijatelju, pružanje pomoći ili utjehe neprijateljima Amerike tokom rata) može biti kažnjen smrtnom kaznom. Američki vojni zakon predviđa smrtnu kaznu za više djela počinjenih tokom rata, uključujući: dezerterstvo pred neprijateljem (Član 85), špijunažu (Član 106a), pomaganje neprijatelju (Član 104). Godine 1953. u SAD-u su na električnoj stolici pogubljeni Julius i Ethel Rosenberg zbog špijunaže i predaje nuklearnih tajni Sovjetskom Savezu tokom Hladnog rata. To se u pravnom smislu tretiralo kao čin veleizdaje koji je ugrozio opstanak države. Prema izraelskom kaznenom zakonu, smrtna kazna je i dalje zakonska opcija za veleizdaju, pomaganje neprijatelju u ratu protiv Izraela, te sabotažu državne odbrane u ratnom stanju.

Tokom Drugog svjetskog rata, Britanci su pogubili desetine ljudi po osnovu Zakona o izdaji. Holandija je nakon Drugog svjetskog rata pogubila preko 30 saradnika nacista zbog veleizdaje. Francuski pokret otpora i privremena francuska vlada pod vodstvom Charlesa de Gaullea proveli su masovnu, žestoku i često nemilosrdnu odmazdu protiv "pete kolone", odnosno kolaboracionista (saradnika nacista i višijevskog režima). Prije nego što su zvanični sudovi uopšte uspostavljeni, pripadnici pokreta otpora (Maquis) i ogorčeni građani preuzeli su pravdu u svoje ruke. Procjenjuje se da je u ovoj prvoj fazi pokret otpora po kratkom postupku strijeljao između 8.000 i 10.000 ljudi optuženih za saradnju s neprijateljem. Među njima su bili doušnici, pripadnici višijevske milicije i lokalni funkcioneri koji su pomagali Gestapou. Kada je general De Gaulle preuzeo punu kontrolu, nastojao je zaustaviti uličnu osvetu i uvesti pravni okvir kroz "Sudove pravde". Međutim, kazne za veleizdaju i petu kolonu ostale su rigorozne. Zvanični francuski sudovi procesuirali su preko 50.000 ljudi za veleizdaju. Doneseno je 6.763 smrtnih presuda od kojih je 791 stvarno izvršeno strijeljanjem, uključujući i premijera višijevske vlade Pierrea Lavala. Da li je i ovo genocid jer se nije desilo u 7. nego u 20. vijeku?

Medina je s tri strane bila zaštićena prirodnim preprekama (brda i neprohodna polja lave), a sa sjevera su muslimani iskopali čuveni rov (hendek). Na jugoistoku grada nalazila su se utvrđenja (tvrđave-kasbe) plemena Benu Kurejza.

Ta "vrata" zapravo nisu bila vrata na rovu, već stražnji ulaz u samu Medinu. Dokle god su Benu Kurejza poštovali ugovor, oni su držali taj južni bok zatvorenim za neprijatelja. Kada su odlučili prekršiti ugovor pod nagovorom Hujej ibn Ahtaba (protjeranog vođe Benu Nadira), plan je bio da oni iznutra otvore put koaliciji od 10.000 vojnika koja je stajala s vanjske strane rova.

Glasine o izdaji došle su do Poslanika, a.s. On je smisleno poslao delegaciju u kojoj su bili Sad ibn Muaz i Sad ibn Ubade da provjere stanje. Kada su došli do tvrđava Benu Kurejza, Jevreji su otvoreno počeli vrijeđati Poslanika i javno rekli: "Ko je Božiji Poslanik? Nemamo mi nikakav ugovor s Muhammedom!"

U tom momentu nastaje panika u Medini. Ebu Bekr je kasnije izjavio: "Više smo se bojali za našu djecu i žene od Benu Kurejza, nego od Kurejšija i Gatfana ispred rova."

Borbe i tenzije nisu prestale preko noći. Koalicija se na Hendeku raspala, ali Mekka je i dalje bila neprijateljski centar. Ključni preokret dogodio se 628. godine potpisivanjem Ugovora na Hudejbiji, desetogodišnjeg primirja između muslimana i Kurejšija.

Međutim, Kurejšije su prekršile to primirje nakon nepune dvije godine, kada su njihovi saveznici (pleme Benu Bekr) napali muslimanske saveznike (pleme Benu Huza'a) unutar zaštićene zone, a same Kurejšije im u tajnosti pomogle oružjem i ljudstvom. To je dalo Muhammedu, a.s., pravni i vojni legitimitet da krene na Mekku.

Ali, umjesto da krene s namjerom da uništi grad koji ga je 13 godina mučio, protjerao i protiv njega vodio ratove, on okuplja vojsku od 10.000 boraca s primarnim taktičkim ciljem, izvršiti toliki psihološki pritisak da se Mekka preda bez ijedne prolivene kapi krvi.

Muhammed, a.s., je želio sačuvati dostojanstvo vođe Ebu Sufjana kao lidera i istovremeno ponuditi građanima Mekke jasan i lagan izlaz iz rata. Zato je proglasio čuvenu naredbu o opštem utočištu, koju su glasnici uzvikivali ulicama Mekke:

1. "Ko uđe u kuću Ebu Sufjana, siguran je!"

2. "Ko zaključa vrata svoje kuće, siguran je!"

3 "Ko uđe u prostor Kabe (Harem), siguran je!"

Ovo je bio čin opšte političke amnestije. Građani Mekke u tom trenutku nisu morali primiti islam da bi spasili živote. Sve što se od njih tražilo bilo je polaganje oružja i prekid neprijateljstava. Kada je Poslanik, a.s., ušao u grad, stao je ispred Kabe gdje su se okupili njegovi dojučerašnji najveći krvnici tada je Muhammed, a.s., izgovorio riječi koje je poslanik Jusuf a.s. rekao svojoj braći koja su ga pokušala ubiti: "Danas vam nema ukora, idite, vi ste slobodni (At-Tulaqa)."

U istoriji ratovanja i međunarodnog prava, prema vanjskom neprijatelju koji kapitulira i preda se uvijek se postupa s mjerama razoružavanja i amnestije (što je urađeno u Mekki). S druge strane, prema unutrašnjem subjektu koji potpiše lojalnost državi, a onda u trenutku smrtne opasnosti pokuša izvršiti državni udar i predati vlastitu zajednicu na klanje neprijatelju, primjenjuje se zakon o veleizdaji.

Osvajanje Mekke je krunski dokaz da cilj islama nije bio "istrebljenje nemuslimana". Mekka, grad koji je bio izvor svih sukoba, pošteđena je i amnestirana jer su njeni građani položili oružje. To potvrđuje da je sudbina Benu Kurejza bila izolovan pravni presedan uzrokovan isključivo njihovom specifičnom ratnom veleizdajom, a ne opštim islamskim pravilom ophođenja prema nemuslimanima.

[MarlboroGold]

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Imalo bi smisla to što govoriš da atinska demokratija nije isključivo ljudski produkt za razliku od Islama i Kur'ana... naravno, iz vaše vizure.

Tako da... cijela ta priča ti pada u vodu jer s druge strane su vječni božanski principi koji se ne mijenjaju. Ta logika kojom se koristiš radi protiv tebe i toga nisi ni svjestan.

Dakle, cijeli taj slučaj pogibije je ništa drugo nego geopolitički pragmatizam tog vremena. Nikakva univerzalna pravda i slično.

Cleese ti manje više ovo pokušava objasniti, ali ti ne razumiješ šta ti piše.

[skupljac_zeljeza]

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Imalo bi smisla to što govoriš da atinska demokratija nije isključivo ljudski produkt za razliku od Islama i Kur'ana... naravno, iz vaše vizure.

Tako da... cijela ta priča ti pada u vodu jer s druge strane su vječni božanski principi koji se ne mijenjaju. Ta logika kojom se koristiš radi protiv tebe i toga nisi ni svjestan.

Dakle, cijeli taj slučaj pogibije je ništa drugo nego geopolitički pragmatizam tog vremena. Nikakva univerzalna pravda i slično.

Cleese ti manje više ovo pokušava objasniti, ali ti ne razumiješ šta ti piše.

Moja logika ne radi protiv mene, nego vi šerijat posmatrate kroz rigidnu, ahistorijsku prizmu. Vi pretpostavljate da 'vječni božanski zakon' znači da se društveni kontekst 7. vijeka mora bukvalno preslikati u 21. vijek. To nije islam, to je vaša zabluda o islamu.

Vječni božanski princip je PRAVDA i POŠTOVANJE UGOVORA. U 7. vijeku, u plemenskom društvu bez zatvora, jedina pravda za sistematsku ratnu veleizdaju koja je umalo dovela do genocida nad cijelim jednim gradom bila je egzekucija ratnika izdajnika. To je bio Božiji zakon iz Tore za tu situaciju i to vrijeme. I to najpovoljniji po Benu Kurejze koji je Sad ibn Muaz mogao izabrati za njih jer su oni tražili da im se sudi po Tori. Oni su izabrali i Ibn Muaza kao pregovarača kada je sastavljana povelja.

Kada vi to nazivate 'geopolitičkim pragmatizmom', vi zapravo potvrđujete ono što ja govorim: islam je ponudio realno, funkcionalno i spasonosno rješenje za opstanak društva u tom historijskom momentu. Svesti cijeli jedan civilizacijski, pravni i duhovni sistem na anahronizam zbog jednog ratnog presedana, jednako je promašeno kao i proglasiti koncept demokratije bolesnim jer je u Atini počivao na leđima robova. Principi evoluiraju kroz formu, i to važi kako za ljudske, tako i za božanske zakone koji su spušteni ljudima na primjenu.

Ono što je vječno u islamu jesu principi: pravda, vjernost ugovoru, zabrana agresije i kažnjavanje veleizdaje. Međutim, forma u kojoj se ti principi manifestuju i te kako zavisi od konteksta, vremena i prostora.

Kada je Poslanik, a.s., rekao Sadu da je presudio po Božijem zakonu, to nije značilo: "Ovo je univerzalna šerijatska formula za svako ratno zarobljeništvo do Sudnjeg dana." Božiji zakon u tom konkretnom trenutku bio je sprovođenje pravde prema ugovoru koji su Kurejze potpisale (Medinska povelja) i zakonu koji su sami priznavali (Tora). Vječni Božiji princip je da se izdaja kažnjava. Da se to desilo danas, u državi sa zatvorskim sistemom, Božiji princip pravde bi se manifestovao kroz doživotnu robiju ili sudski proces po modernim konvencijama.

Ako je ljudskom rodu i sekularnoj misli trebalo 2.500 godina da od atinske robovlasničke demokratije evoluira do povelje UN-a o ljudskim pravima, zašto neko očekuje da Bog ljudskom društvu u 7. vijeku (koje živi u pustinji, bez struje, zatvora i institucija) nametne pravni sistem Ženevske konvencije iz 1949. godine? Zar nije dovoljno unaprijeđeno u odnosu na tadašnje običaje i zakone? Čak revolucionarno.

Bog se u Kur'anu obraća ljudima u vremenu i prostoru u kojem žive. Da je Sad ibn Muaz tada presudio: "Osudimo ih na 20 godina društveno-korisnog rada i kućnog pritvora", to bi u 7. vijeku bilo apsurdno i neizvodivo. Društvo bi propalo, a muslimani bi bili istrebljeni. Božanska mudrost se ogleda u tome što daje zakone koji su primjenjivi i funkcionalni za društveni nivo svijesti tog vremena, istovremeno ostavljajući prostor kroz islamsko pravo (Idžtihad i Fikh) da se forme mijenjaju kako društvo napreduje.

Moja nit u ovoj priči da pravda je vječna, ali kontekst izvršenja pravde diktira historija. Vi to digresijama relativizirate pa onda...ne kontaš ti ovo.

[John Cleese]

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Ako su vjerodostojna svjedočenja koja su u svoje zbirke uvrstili Buharija i Muslim (možeš ih naći, na primjer, na sunnah.com), navodno je povijesna činjenica i da je sam Muhamed prokomentirao presudu čim je izgovorena:

Presudio si prema zakonu Alaha, koji je iznad sedam nebesa

Nalazim da je irelevantno je li rekao doslovno بحكم الله ili je zaista spomenuo Kralja Alaha ili samo Kralja, aludirajući jasno na Alaha, smisao ostaje nepromijenjen: presuda je u skladu sa božijim zakonom.

Dakle, presuda je iz njegove vizure u skladu ne sa onim što je nekad bilo božiji zakon nego sa božijim zakonom kakav jeste.

I to jeste anahronizam koji vapi za povijesnim kontekstom - ovakvu masovnu egzekuciju zarobljenika bi danas s pravom nazvali genocidom, bez obzira na pokušaje pravdanja veleizdajom ili ne znam ti čime: niko normalan to ne bi danas nazvao božijim zakonom.

Ne svodim cijeli, uvjetno rečeno, sistem na anahronizam, nego segmente narativa koji se daju svesti na anahronizam, kao što sam i napisao.

Ako "sistem" pretendira na vječitu aktuelnost, morao bi odbaciti te segmente narativa u korist dijela sadržaja koji bi mogao biti vječito aktuelan. (Pod uvjetom da ignoriramo objektivnom posmatraču upadljivu infantilnost osnovnih postavki abrahamskog narativa, zadržanih u svim njegovim verzijama.)

Zanimljivo je i da je presuda zarobljenima nakon opsade u skladu ne samo sa Ponovljenim zakonom 20:13 i 14 (mada ne baš i sa Ponovljenim zakonom 20:15 koji precizira da se postupak opisan u 13 i 14 odnosi na "gradove koji su veoma daleko od tebe, gradove koji ne pripadaju narodima koji su odavde") nego i sa običajima ratovanja arapskih plemena iz tog vremena, koji su pod određenim uvjetima dopuštali i masovnu egzekuciju zarobljenika, kao što su pod drugačijim uvjetima dopuštali i drugačiji tretman i štitili su žene, djecu i klerike - tadašnji islamski običaji ratovanja su očito nastali na osnovama arapskih običaja ratovanja i ako u izvjesnoj mjeri i jesu napredniji i dalje su plod razvoja arapske kulture, a ne nekakve instantne korjenite promjene božanskom intervencijom.

I sam islamski narativ je evidentno plod razvoja arapske kulture, a u krajnjoj liniji i plod razvoja semitske kulture, imajući u vidu originalni abrahamski narativ na koji se nadovezuje.

Upravo zato se i ne bih posebno, pogotovo ne detaljno, bavio islamskim narativom da ti na tome ne insistiraš - radije komentiram abrahamski narativ općenito.

Skriboman ponovo jaše...

Show

Nakon Hidžre (622. godine), Medina je bila grad u stalnom riziku od građanskog rata između dva arapska plemena Evs i Hazredž i tri velika jevrejska plemena Benu Kajunka, Benu Nadir i Benu Kurejza. Muhammed, a.s. je pozvan iz Mekke u Medinu kao neutralni arbitar (Kurejšija) da donese mir.

Povelju (Ustav Medine) nisu potpisale dvije homogene strane (npr. "muslimani protiv jevreja"). To je bio multilateralni ugovor. Muhammed, a.s., zastupao je samo muslimane Muhadžire i Ensarije, dok su vođe svakog pojedinačnog židovskog i arapskog klana potpisali ugovor u ime svojih autonomnih zajednica.

Uloga Muhammeda, a.s. u tome je bila da on nije bio diktator, već vrhovni sudija/arbitar za međuklanovske sporove. Povelja je garantovala vjersku i pravnu autonomiju. Jevreji su imali status saveznika pa je odbrana grada bila zajednička obaveza, a u internim stvarima su sudili sami sebi prema Tori. To jeste bio civilizacijski skok – preteza modernog federalizma. Čak Medinska povelja je bila dokument koji je poštovao autonomiju svih potpisnika pa i idolopoklonika. Za unutrašnje probleme unutar jednog arapskog mnogobožačkog klana, Povelja je propisivala da oni nastavljaju suditi po svom tradicionalnom arapskom običajnom pravu (`urf).

Ako član jednog klana ubije člana drugog klana unutar istog saveza, plaća se tačno utvrđen broj deva ili novca kako bi se izbjegla krvna osveta. Svaki klan je bio dužan samostalno skupljati sredstva za otkup svojih zarobljenika, "prema onome što je pravedno i uobičajeno među njima. Muhammed, a.s., im nije nametnuo Kur'an niti islamske propise za njihove privatne i unutar klanovske odnose.

Čiji način presuđivanja su prihvatili kada nastane problem između dva različita klana? Prihvatili su Muhammeda, a.s., kao vrhovnog arbitra. To eksplicitno stoji u samom tekstu Medinske povelje (članovi 23. i 42.): "U pogledu bilo čega u čemu se raziđete, to se mora uputiti Allahu i Muhammedu." i "Svaki incident ili spor među potpisnicima ove Povelje, za koji se strahuje da bi mogao izazvati nevolju, mora se uputiti Allahu i Muhammedu, Poslaniku Božijem."

Prije dolaska islama, Medina (tadašnji Jesrib) bila je uništena decenijskim građanskim ratom između plemena Evs i Hazredž, vrhunac je bila krvava Bitka kod Bu'asa. Arapski klanovi su očajnički trebali neutralnu treću stranu – nekoga ko nije pripadnik ni Evsa ni Hazredža, a ko ima reputaciju apsolutno poštenog čovjeka. Muhammed je i prije islama bio poznat kao El-Emin – Pouzdani. Kada su predislamske arapske vođe potpisale Povelju, oni su svjesno pristali da prenesu dio svog suvereniteta na Muhammeda, a.s. u slučaju međusobnih sukoba. Kada bi došlo do spora između jednog paganskog arapskog klana i nekog drugog klana bilo muslimanskog ili jevrejskog, Muhammed, a.s., donosio je konačnu presudu, a oni su se obavezali da će je poštovati.

Ova činjenica ruši tezu da je Muhammed, a.s., bio samo "proizvod arapske plemenske kulture" koji je vladao silom ili pukim plemenskim dekretima. Povelja pokazuje da rani islam nije funkcionisao po principu "pokrsti se ili umri". On stvara ustavni okvir u kojem paralelno koegzistiraju tri pravna sistema: Šerijat (za muslimane), Tora (za Jevreje) i Arapsko običajno pravo (za mnogobošce).

Arapski mnogobošci nisu prihvatili Muhammeda kao vjerskog vođu, ali jesu kao političkog i pravnog poglavara države. To znači da je kazna za izdaju poput one koja je zadesila Benu Kurejza bila dio šireg, od svih prihvaćenog ustavnog poretka. Svi potpisnici, uključujući i pagane, znali su da kršenje Povelje vodi podvrgavanju vrhovnoj presudi.

Genocid podrazumijeva namjeru da se uništi jedna etnička ili vjerska skupina zbog onoga što jesu. Slučaj Benu Kurejza bio je kažnjavanje zbog onoga što su učinili (veleizdaja). Druga dva jevrejska plemena Benu Kajunka i Benu Nadir su ranije protjerana zbog kršenja ugovora, ali nisu pogubljeni. U sva tri slučaja, akcija muslimana bila je reaktivna, a ne proaktivna. Uslijedila je tek nakon konkretnog čina s druge strane koji je rušio ustavni poredak (odbijanje arbitraže kod Kajnuka, pokušaj atentata kod Nadira, i vojna urota s vanjskim agresorom kod Kurejza).Mnogi pojedinci i manje skupine Jevreja koji su ostali vjerni Medinskoj povelji nastavili su živjeti u Medini s muslimanima, trgovati i praktikovati svoju vjeru godinama nakon ovog događaja. Da je postojala namjera vjerskog ili etničkog čišćenja, oni bi bili prvi na udaru.

Kada su Benu Kurejza tokom Bitke na Hendeku (opsada Medine) sklopili tajni savez s neprijateljskom vojskom od 10.000 vojnika, to je bio čin koji je mogao dovesti do istrebljenja svih muslimana uključujući njihove žene i djecu. Nakon što je opsada propala, muslimani su opkolili Benu Kurejza. Jevreji su sami tražili da im sudi Sad ibn Muaz, poglavar arapskog plemena Evs, jer je njihovo pleme tradicionalno bilo u savezu s Evsom prije islama. Sad ibn Muaz je presudio da se muškarci sposobni za borbu pogube, a žene i djeca uzmu kao zarobljenici. Ponovljeni zakon 20:13-14 odnosi se na "daleke gradove", dok stihovi 20:16-17 za gradove u blizini poput onih u Kanaanu nalažu totalno uništenje ubijanje i žena i djece. Sad je očito, primijenio čak blažu varijantu starozavjetnog zakona ratovanja. Žene, djeca i starci su bili strogo zaštićeni. Niko od njih nije pogubljen. Ubijeni su samo muškarci koji su bili sposobni nositi oružje, učesnici u vojnoj izdaji. Jedna žena je pogubljena, ali isključivo zato što je tokom opsade bacila mlinski kamen i ubila muslimanskog ratnika.

Kada Poslanik, a.s., kaže da je Sad presudio po "Božijem zakonu", to ne znači da je praksa pogubljenja svih zarobljenih muškaraca vječni i univerzalni islamski šerijatski zakon za sva vremena. Jevreji su potpisali ugovor da će se poštovati autonomija zakona. Sad je donio presudu iz njihove svete knjige (Tore). Božiji zakon u tom trenutku bio je ispunjenje pravde prema zakonu kojeg su sami optuženi smatrali svetim. Kur'an u suri Muhamed (4. ajet), jasno definiše opšte pravilo za ratne zarobljenike: ili ih pustiti iz milosti (bez otkupnine) ili uz otkupninu. Pogubljenje zarobljenika nije podrazumijevani islamski standard, nego ekstremni izuzetak rezervisan za čin veleizdaje u ratnom stanju, a po zakonu druge svete Knjige. Islam nikada nije tvrdio da je nastao u vakuumu. Kur'anski narativ se eksplicitno nadovezuje na abrahamsku (ibrahimovsku) tradiciju. Islam za sebe kaže da je restitucija i pročišćenje onoga što je već postojalo, a ne "instant magija" koja briše ljudsku historiju. To što islam preuzima dobre običaje Arapa (poput gostoprimstva ili nekih pravila ratovanja) i nadograđuje ih (zabranom ubijanja žena, djece, uništavanja prirode), za vjernika je dokaz Božije mudrosti koja odgaja ljudski rod postepeno, a ne dokaz "infantilnosti". Nije musliman ko ne vjeruje da je Mojsije dobio Tewtrat (Toru), da je David dobio Zebur (Psalme), da je Isus dobi Indžil (Evanđelje) kao riječ od Boga/Allaha i u kontekstu toga razumijevaj hadis koji si spomenuo. Božiji zakon iz druge Božije knjige.

U 7. stoljeću, u plemenskom društvu bez zatvorskih sistema i državnih aparata, ostavljanje u životu stotina ratnika koji su upravo pokušali izvršiti sabotažu i predati grad neprijatelju značilo bi samoubistvo za zajednicu. Ti ljudi bi se prvom prilikom ponovo naoružali i napali. Kazna za dezerterstvo i veleizdaju u ratu i danas je u mnogim modernim zakonodavstvima smrtna kazna.

SAD su vodeća zapadna demokratija koja u svom saveznom i vojnom zakonodavstvu i dalje aktivno drži smrtnu kaznu za ove specifične zločine. Prema saveznom zakonu SAD-a (18 U.S. Code § 2381), svako ko počini veleizdaju protiv Sjedinjenih Država (što uključuje pomaganje neprijatelju, pružanje pomoći ili utjehe neprijateljima Amerike tokom rata) može biti kažnjen smrtnom kaznom. Američki vojni zakon predviđa smrtnu kaznu za više djela počinjenih tokom rata, uključujući: dezerterstvo pred neprijateljem (Član 85), špijunažu (Član 106a), pomaganje neprijatelju (Član 104). Godine 1953. u SAD-u su na električnoj stolici pogubljeni Julius i Ethel Rosenberg zbog špijunaže i predaje nuklearnih tajni Sovjetskom Savezu tokom Hladnog rata. To se u pravnom smislu tretiralo kao čin veleizdaje koji je ugrozio opstanak države. Prema izraelskom kaznenom zakonu, smrtna kazna je i dalje zakonska opcija za veleizdaju, pomaganje neprijatelju u ratu protiv Izraela, te sabotažu državne odbrane u ratnom stanju.

Tokom Drugog svjetskog rata, Britanci su pogubili desetine ljudi po osnovu Zakona o izdaji. Holandija je nakon Drugog svjetskog rata pogubila preko 30 saradnika nacista zbog veleizdaje. Francuski pokret otpora i privremena francuska vlada pod vodstvom Charlesa de Gaullea proveli su masovnu, žestoku i često nemilosrdnu odmazdu protiv "pete kolone", odnosno kolaboracionista (saradnika nacista i višijevskog režima). Prije nego što su zvanični sudovi uopšte uspostavljeni, pripadnici pokreta otpora (Maquis) i ogorčeni građani preuzeli su pravdu u svoje ruke. Procjenjuje se da je u ovoj prvoj fazi pokret otpora po kratkom postupku strijeljao između 8.000 i 10.000 ljudi optuženih za saradnju s neprijateljem. Među njima su bili doušnici, pripadnici višijevske milicije i lokalni funkcioneri koji su pomagali Gestapou. Kada je general De Gaulle preuzeo punu kontrolu, nastojao je zaustaviti uličnu osvetu i uvesti pravni okvir kroz "Sudove pravde". Međutim, kazne za veleizdaju i petu kolonu ostale su rigorozne. Zvanični francuski sudovi procesuirali su preko 50.000 ljudi za veleizdaju. Doneseno je 6.763 smrtnih presuda od kojih je 791 stvarno izvršeno strijeljanjem, uključujući i premijera višijevske vlade Pierrea Lavala. Da li je i ovo genocid jer se nije desilo u 7. nego u 20. vijeku?

Medina je s tri strane bila zaštićena prirodnim preprekama (brda i neprohodna polja lave), a sa sjevera su muslimani iskopali čuveni rov (hendek). Na jugoistoku grada nalazila su se utvrđenja (tvrđave-kasbe) plemena Benu Kurejza.

Ta "vrata" zapravo nisu bila vrata na rovu, već stražnji ulaz u samu Medinu. Dokle god su Benu Kurejza poštovali ugovor, oni su držali taj južni bok zatvorenim za neprijatelja. Kada su odlučili prekršiti ugovor pod nagovorom Hujej ibn Ahtaba (protjeranog vođe Benu Nadira), plan je bio da oni iznutra otvore put koaliciji od 10.000 vojnika koja je stajala s vanjske strane rova.

Glasine o izdaji došle su do Poslanika, a.s. On je smisleno poslao delegaciju u kojoj su bili Sad ibn Muaz i Sad ibn Ubade da provjere stanje. Kada su došli do tvrđava Benu Kurejza, Jevreji su otvoreno počeli vrijeđati Poslanika i javno rekli: "Ko je Božiji Poslanik? Nemamo mi nikakav ugovor s Muhammedom!"

U tom momentu nastaje panika u Medini. Ebu Bekr je kasnije izjavio: "Više smo se bojali za našu djecu i žene od Benu Kurejza, nego od Kurejšija i Gatfana ispred rova."

Borbe i tenzije nisu prestale preko noći. Koalicija se na Hendeku raspala, ali Mekka je i dalje bila neprijateljski centar. Ključni preokret dogodio se 628. godine potpisivanjem Ugovora na Hudejbiji, desetogodišnjeg primirja između muslimana i Kurejšija.

Međutim, Kurejšije su prekršile to primirje nakon nepune dvije godine, kada su njihovi saveznici (pleme Benu Bekr) napali muslimanske saveznike (pleme Benu Huza'a) unutar zaštićene zone, a same Kurejšije im u tajnosti pomogle oružjem i ljudstvom. To je dalo Muhammedu, a.s., pravni i vojni legitimitet da krene na Mekku.

Ali, umjesto da krene s namjerom da uništi grad koji ga je 13 godina mučio, protjerao i protiv njega vodio ratove, on okuplja vojsku od 10.000 boraca s primarnim taktičkim ciljem, izvršiti toliki psihološki pritisak da se Mekka preda bez ijedne prolivene kapi krvi.

Muhammed, a.s., je želio sačuvati dostojanstvo vođe Ebu Sufjana kao lidera i istovremeno ponuditi građanima Mekke jasan i lagan izlaz iz rata. Zato je proglasio čuvenu naredbu o opštem utočištu, koju su glasnici uzvikivali ulicama Mekke:

1. "Ko uđe u kuću Ebu Sufjana, siguran je!"

2. "Ko zaključa vrata svoje kuće, siguran je!"

3 "Ko uđe u prostor Kabe (Harem), siguran je!"

Ovo je bio čin opšte političke amnestije. Građani Mekke u tom trenutku nisu morali primiti islam da bi spasili živote. Sve što se od njih tražilo bilo je polaganje oružja i prekid neprijateljstava. Kada je Poslanik, a.s., ušao u grad, stao je ispred Kabe gdje su se okupili njegovi dojučerašnji najveći krvnici tada je Muhammed, a.s., izgovorio riječi koje je poslanik Jusuf a.s. rekao svojoj braći koja su ga pokušala ubiti: "Danas vam nema ukora, idite, vi ste slobodni (At-Tulaqa)."

U istoriji ratovanja i međunarodnog prava, prema vanjskom neprijatelju koji kapitulira i preda se uvijek se postupa s mjerama razoružavanja i amnestije (što je urađeno u Mekki). S druge strane, prema unutrašnjem subjektu koji potpiše lojalnost državi, a onda u trenutku smrtne opasnosti pokuša izvršiti državni udar i predati vlastitu zajednicu na klanje neprijatelju, primjenjuje se zakon o veleizdaji.

Osvajanje Mekke je krunski dokaz da cilj islama nije bio "istrebljenje nemuslimana". Mekka, grad koji je bio izvor svih sukoba, pošteđena je i amnestirana jer su njeni građani položili oružje. To potvrđuje da je sudbina Benu Kurejza bila izolovan pravni presedan uzrokovan isključivo njihovom specifičnom ratnom veleizdajom, a ne opštim islamskim pravilom ophođenja prema nemuslimanima.

Oprosti, ali stvarno si opet bolesno opširan i zamorno difuzan.

Da skratimo i preciziramo: pokušavaš interpretirati Muhamedov komentar presude zarobljenicima kao izraz nekakvog božanskog načela pravde, pri čemu je pravedno i vječito aktuelno svako uputstvo koje se tiče pravde za koje on vjeruje da ga je bog ikad uputio ljudima, pošto vjeruješ da spominjući Alahov zakon ne misli na upute koje je "bog dao" njemu nego na upute koje je "bog dao" Mojsiju.

Alahov zakon je, dakle i Mojsijev zakon uz napomenu da je obavezujući i primjenjiv za Jevreje?

Religiozni Jevreji i dalje slijede upute koje im je "proslijedio" Mojsije.
Običaji ratovanja koje slijedeći te upute i dalje praktično primjenjuju su, iz Muhamedove vizure "Alahov zakon" i stoga su pravedni?
Ili su pravedni isključivo kad su primijenjeni protiv Jevreja?
Ili "Alahov zakon" ima vremenski ograničen rok upotrebe, pa su bili pravedni do... kad tačno? Dok je Muhamed bio živ, a poslije i ne baš?

Rekao bih da tu nešto ne štima.

Osim toga, treba li da zaključim da ti nije jasno značenje riječi relativizacija i digresija, jer uporno radiš to što meni pokušavaš imputirati?
Ko ovdje uporno poređenjem pokušava opravdati odvratan zločin?
Ko zatrpava temu dosadnim prepričavanjem irelevantnih detalja i beskrajnim nabrajanjem?

I daj već jednom pročitaj ono što komentiraš kako je napisano.

Gdje vidiš tu "tezu da je Muhamed bio samo proizvod arapske plemenske kulture"!?
Ne vidiš dobro ili u čemu je već problem?

I sam islamski narativ je evidentno plod razvoja arapske kulture, a u krajnjoj liniji i plod razvoja semitske kulture, imajući u vidu originalni abrahamski narativ na koji se nadovezuje.

Niti tu spominjem Muhameda niti piše da je "samo".
Muhamed je osoba, je li tako?
Povijesna, a ne izmišljena ličnost - najbitnija ličnost u narativu, a ne narativ, jesmo li suglasni s tim u vezi?
Ako želiš komentirati, komentiraj napisano, a ne svoj doživljaj napisanog.

Negiraš nerazumijevanje onoga što komentiraš, a na:

Ne svodim cijeli, uvjetno rečeno, sistem na anahronizam, nego segmente narativa koji se daju svesti na anahronizam, kao što sam i napisao.

Ako "sistem" pretendira na vječitu aktuelnost, morao bi odbaciti te segmente narativa u korist dijela sadržaja koji bi mogao biti vječito aktuelan. (Pod uvjetom da ignoriramo objektivnom posmatraču upadljivu infantilnost osnovnih postavki abrahamskog narativa, zadržanih u svim njegovim verzijama.)

odgovaraš:

To što islam preuzima dobre običaje Arapa (poput gostoprimstva ili nekih pravila ratovanja) i nadograđuje ih (zabranom ubijanja žena, djece, uništavanja prirode), za vjernika je dokaz Božije mudrosti koja odgaja ljudski rod postepeno, a ne dokaz "infantilnosti".

I još poslije, u odgovoru drugom diskutantu ponovo pišeš o svođenju "sistema" na anahronizam iako ti je već dva puta rečeno šta je svedeno na anahronizam...

Kakav je to odgovor?
Geneza islamskog narativa je osnovna postavka abrahamskog narativa i još zadržana u svim njegovim verzijama!?
Šta su osnovne postavke abrahamskog narativa?
Da je bog osoba i da je ljudski rod u nekakvoj naročitoj relaciji s njim, je li tako?
To je do zla boga naivan antropocentrizam i objektivno, posve je infantilno.

Ali ti ne možeš biti objektivan, a nije ti ni pretjerano bitno šta ko piše ni kako to komentiraš, dok god imaš šta prepričavati, citirati i mantrati.
Baš te briga, to je tebi, ako me sjećanje ne vara, benefit.

[skupljac_zeljeza]

Predvidljivo je bilo obaranje nivoa diskusije. Opet postaje gubljenje vremena na beskrajne semantičke igre o tome jesi li rekao npr. 'narativ' ili 'Muhamed', jer je jedno neodvojivo od drugog.

Da skratimo i analiziramo tvoju tezu u tri jednostavne tačke koje su ostale sporne:

O Allahovom zakonu.

Da, iz islamske vizure, Tora u svom izvornom obliku jeste Allahov zakon dat Mojsiju. Kada su Jevreji Benu Kurejza sami tražili sudiju, presuđeno im je po zakonu koji su sami smatrali obavezujućim. Vječni božanski princip ovdje je pravda i kažnjavanje urote, a forma je bila njihova vlastita knjiga. To nije relativizacija, to je pravna logika. Opšte šerijatsko pravilo o zarobljenicima je potpuno drugačije i zapisano je u Kur'anu (milost ili otkup).

O anahronizmu i 'infantilnosti'

Nazivati abrahamski koncept odnosa Boga i čovjeka 'infantilnim' je tvoj lični, subjektivni ateistički stav, na koji imaš pravo, ali on nema nikakvu težinu u objektivnoj historijskoj i pravnoj analizi. Ti sekularnu evoluciju prava (od robovlasničke Atine do danas) nazivaš napretkom, a teološku evoluciju i odgajanje ljudskog roda kroz historiju i kontekst vremena nazivaš kontradikcijom. To su dvostruki aršini.

O zločinu i kazni.

Niko ovdje ne opravdava zločin, jer kazna za dokazanu ratnu veleizdaju u momentu egzistencijalne ugroženosti cijelog grada nije zločin. To je bila odbrana države, koju su na isti ili sličan način provodila sva društva kroz historiju, od plemena 7. vijeka do francuskog pokreta otpora i modernih demokratija u 20. vijeku.

Sve što je bilo potrebno za objektivno razumijevanje ovog događaja, od pravnog okvira Medinske povelje do historijskog konteksta, rečeno je i suvislo je vrtiti ponovo. Ko želi razumjeti, ima i više nego dovoljno materijala.

[Starog oca sin]

Prvi put u zivotu cujem termin "teoloska evolucija" Jel pod taj pojam spada i prinosenje zrtve bogu, isto onako kako se radilo prije 1400 ili prije 10 000 godina? Obrezivanje zenske djece? Brak sa djecom?

[skupljac_zeljeza]

To što prvi put čuješ za pojam 'teološka evolucija' ili postepeni odgoj ljudskog roda kroz objavu (historiju), govori samo o tvom poznavanju religijskih nauka i antropologije, a ne o invalidnosti samog koncepta.

Da ti pojasnim bez ulaženja u jeftine provokacije i maratonske teme kao do sada gdje sam smještan zanimljivo na optuženičku klupu pa hajd' se brani. I ovo vidim kao taj jeftini pokušaj.

Šta je teološka evolucija od Adema do Muhammeda? Bog ljudski rod kroz historiju tretira kao živo biće koje raste i sazrijeva. U vrijeme Adema (Adama), pravila su bila bazična i plemenska. U vrijeme Musaa (Mojsija) dobijaju strogu zakonsku formu (Tora). U vrijeme Isaa (Isusa) naglasak se stavlja na duh i moralnost. Islam dolazi kao kruna i pečat tog procesa u trenutku kada je ljudska svijest dovoljno sazrela da prihvati univerzalni, globalni ustav koji odvaja vjeru od lokalnog plemenskog običaja.

Da ti plastično i najjednostavnije pojasnim ono što prvi put čuješ: koncept teološke evolucije je zapravo provođenje ljudskog roda kroz obrazovni sistem, od prvog do devetog razreda. Ne možeš prvačiću u ruku dati hemijske formule ili integralni račun. Njegov mozak to prihvata nadograđivanjem, korak po korak. Bog je ljudski rod kroz historiju odgajao na isti način, prilagođavajući zakone nivou civilizacijske i intelektualne zrelosti tog vremena.

Upravo zbog toga se u Kur'anu nigdje ne spominje množina 'edjan' (religije), već isključivo jednina – Din (jedna vjera, jedan izvor, jedan obrazovni plan i program). Svi poslanici, od Adama, preko Mojsija i Isusa, do Muhameda, predavali su u istoj školi. Razlikovali su se samo 'razredi' i zakonske forme prilagođene zrelosti ljudskog društva u datom vijeku. Ako bi djetetu u prvom razredu dao zadatak iz napredne matematike, to bi ga uništilo. Isto tako, da je Bog čovječanstvu u vrijeme Adema ili Nuha (Noe) spustio kompletan i detaljan šerijatski ustav koji reguliše globalnu ekonomiju, međunarodno pravo i civilne ugovore, to društvo to ne bi moglo konzumirati ni primijeniti. Čovječanstvo je moralo intelektualno, društveno i civilizacijski "odrasti" do 7. vijeka da bi bilo spremno za "maturski ispit" – završnu Objavu.

Kada to shvatiš, onda shvatiš i zašto su plemenska rješenja iz 7. vijeka bila 'deveti razred' za to vrijeme, a zašto se danas univerzalni principi te iste pravde manifestuju kroz moderne forme. To nije relativizacija, to je vrhunska pedagogija Stvoritelja. "On vam propisuje u vjeri (Ed-Din) ono što je naredio Nuhu, i ono što objavljujemo tebi..." (Eš-Šura, 13.)

Savršen primjer je upravo Kurban (prinošenje žrtve) o kojem govoriš: u davna vremena, narodi su bogovima prinosili ljudske žrtve. Slučaj Ibrahima (Abrahama) i Ismaila je bio istorijski preokret. Božanska intervencija kojom je dokinuto ubijanje ljudi i zamijenjeno životinjom. Danas, 14 vjekova kasnije, to životinjsko meso se u konzervama šalje gladnima u Gazi da prežive. To je evolucija od barbarskog paganskog rituala do globalne humanitarne solidarnosti pod okriljem vjere.

Evolucija unutar 14 stoljeća islama (Od Gazalija do Šaltuta) je također teološka evolucija. Islam ima fiksne i nepromjenjive osnove (vjera u Jednog Boga, moralni principi), ali šerijatsko pravo i tefsir (tumačenje) imaju živu evoluciju. Gazali (11. vijek) je sistemski povezao pravo i duhovnost (tesavvuf), spasivši islamsku misao od suhoparnog legalizma. Mahmud Šaltut (20. vijek), veliki šejh Al-Azhara, donio je čuvenu fetvu koja priznaje šiitski fikh kao legitiman, te je radio na modernoj reformi i prilagođavanju šerijatskih rješenja savremenom dobu (npr. u oblasti ženskih prava i međunarodnih odnosa).

Što se tiče tvojih provokacija o ženskom obrezivanju (afrički plemenski običaj koji nema veze s islamom) i braku (koji se kroz historiju u svim kulturama tretirao kroz biološku zrelost, a danas kroz zakonsku), to su teme koje vrište za historijskim kontekstom, ali to je ulaženje u nove maratone.

Principi pravde, morala i humanosti u islamu su vječni, ali načini na koji ih čovječanstvo praktikuje evoluiraju i to je znak žive, funkcionalne vjere, a ne 'infantilnosti'."

[PixelDrifter]

Uglavnom pises prazne floskule/AI citate koje podesis prema svome svjetlonazoru, pokusavas, bezuspijesno, da fantaziji dajes kredibilitet, pa pises monstruozno duge tekstove. Nije da je Muhamed bio nepismen, nego je imao majcinsku narav, izvrtanje cinjenica kako ti odgovora.

[skupljac_zeljeza]

A praksa?

[PixelDrifter]

Samo je Floky znao da borba protiv istinske homoseksualnosti u redovima crkve i dzamije ima i te kako smisla. Onog momenta kada je Naivni Prepredenko Floky raskrinkao Demona Homoseksualnosti, Hrvoje Bogumilic je svoje spolovilo umocio u mali bazen koji mu je bio okacen oko kite, da se rashladi i da sa uzivanjem zakljuci: "Floky, ova ti je fenomenalna." U praksi.

[MarlboroGold]

Tvoj argument o anahronizmu bi stajao kada bi taj događaj predstavljao normativno islamsko pravo (šerijat) za ratne zarobljenike. Međutim, historijska je činjenica da im nije suđeno po Kur'anu, već po Tori (Mojsijevom zakonu), na zahtjev same te skupine i od strane arbitra kojeg su sami birali. Pogledaj još jednom Medinsku povelju.

Islam sebe ne definiše kao tekst izolovan od vremena, već kao živu vjeru koja se suočila sa surovom stvarnošću opstanka. Vječnost tog narativa nije u tome što on normira situaciju iz 7. stoljeća kao vječni zakon, već u tome što postavlja neprolazne principe: milost prema nemoćnima (Bedr) i nultu toleranciju prema veleizdaji koja ugrožava opstanak cijele jedne zajednice (Hendek). Svesti cijeli sistem na anahronizam zbog jednog geopolitičkog incidenta pravno je neodrživo, jednako kao što bi bilo pogrešno modernu demokratiju svesti na anahronizam jer je u Atini bila rezervisana samo za bogate robovlasnike.

Imalo bi smisla to što govoriš da atinska demokratija nije isključivo ljudski produkt za razliku od Islama i Kur'ana... naravno, iz vaše vizure.

Tako da... cijela ta priča ti pada u vodu jer s druge strane su vječni božanski principi koji se ne mijenjaju. Ta logika kojom se koristiš radi protiv tebe i toga nisi ni svjestan.

Dakle, cijeli taj slučaj pogibije je ništa drugo nego geopolitički pragmatizam tog vremena. Nikakva univerzalna pravda i slično.

Cleese ti manje više ovo pokušava objasniti, ali ti ne razumiješ šta ti piše.

Moja logika ne radi protiv mene, nego vi šerijat posmatrate kroz rigidnu, ahistorijsku prizmu. Vi pretpostavljate da 'vječni božanski zakon' znači da se društveni kontekst 7. vijeka mora bukvalno preslikati u 21. vijek. To nije islam, to je vaša zabluda o islamu.

Vječni božanski princip je PRAVDA i POŠTOVANJE UGOVORA. U 7. vijeku, u plemenskom društvu bez zatvora, jedina pravda za sistematsku ratnu veleizdaju koja je umalo dovela do genocida nad cijelim jednim gradom bila je egzekucija ratnika izdajnika. To je bio Božiji zakon iz Tore za tu situaciju i to vrijeme. I to najpovoljniji po Benu Kurejze koji je Sad ibn Muaz mogao izabrati za njih jer su oni tražili da im se sudi po Tori. Oni su izabrali i Ibn Muaza kao pregovarača kada je sastavljana povelja.

Kada vi to nazivate 'geopolitičkim pragmatizmom', vi zapravo potvrđujete ono što ja govorim: islam je ponudio realno, funkcionalno i spasonosno rješenje za opstanak društva u tom historijskom momentu. Svesti cijeli jedan civilizacijski, pravni i duhovni sistem na anahronizam zbog jednog ratnog presedana, jednako je promašeno kao i proglasiti koncept demokratije bolesnim jer je u Atini počivao na leđima robova. Principi evoluiraju kroz formu, i to važi kako za ljudske, tako i za božanske zakone koji su spušteni ljudima na primjenu.

Ono što je vječno u islamu jesu principi: pravda, vjernost ugovoru, zabrana agresije i kažnjavanje veleizdaje. Međutim, forma u kojoj se ti principi manifestuju i te kako zavisi od konteksta, vremena i prostora.

Kada je Poslanik, a.s., rekao Sadu da je presudio po Božijem zakonu, to nije značilo: "Ovo je univerzalna šerijatska formula za svako ratno zarobljeništvo do Sudnjeg dana." Božiji zakon u tom konkretnom trenutku bio je sprovođenje pravde prema ugovoru koji su Kurejze potpisale (Medinska povelja) i zakonu koji su sami priznavali (Tora). Vječni Božiji princip je da se izdaja kažnjava. Da se to desilo danas, u državi sa zatvorskim sistemom, Božiji princip pravde bi se manifestovao kroz doživotnu robiju ili sudski proces po modernim konvencijama.

Ako je ljudskom rodu i sekularnoj misli trebalo 2.500 godina da od atinske robovlasničke demokratije evoluira do povelje UN-a o ljudskim pravima, zašto neko očekuje da Bog ljudskom društvu u 7. vijeku (koje živi u pustinji, bez struje, zatvora i institucija) nametne pravni sistem Ženevske konvencije iz 1949. godine? Zar nije dovoljno unaprijeđeno u odnosu na tadašnje običaje i zakone? Čak revolucionarno.

Bog se u Kur'anu obraća ljudima u vremenu i prostoru u kojem žive. Da je Sad ibn Muaz tada presudio: "Osudimo ih na 20 godina društveno-korisnog rada i kućnog pritvora", to bi u 7. vijeku bilo apsurdno i neizvodivo. Društvo bi propalo, a muslimani bi bili istrebljeni. Božanska mudrost se ogleda u tome što daje zakone koji su primjenjivi i funkcionalni za društveni nivo svijesti tog vremena, istovremeno ostavljajući prostor kroz islamsko pravo (Idžtihad i Fikh) da se forme mijenjaju kako društvo napreduje.

Moja nit u ovoj priči da pravda je vječna, ali kontekst izvršenja pravde diktira historija. Vi to digresijama relativizirate pa onda...ne kontaš ti ovo.

Auu druže koliki post jednog jadnog pokušaja apologetike (uz to i pun logičkih grešaka i ne da mi se da seciram dio po dio), a nije da se prvi put susrećem sa ovim. Imao sam priliku diskutovati o tome sa par selefija koji su imali slične stavove. Ako si musliman dobro razmisli je li taj put dobar za tebe. Ovo što pišeš je puno teološke kontradikcije. U nekim segmentima čak i antiteološki.

Ignorišeš suštinu i braniš argument koji se ne može odbraniti. Demokratija je evoluirala upravo jer je ljudski proizvod, a ljudski proizvod je naravno kvarljiv i podložan greškama.

Islam je savršen i njegove forme ne evoluiraju pod tim uticajem.

[skupljac_zeljeza]

Imao sam priliku diskutovati o tome sa par selefija koji su imali slične stavove. Ako si musliman dobro razmisli je li taj put dobar za tebe.

Da i ja saznam da selefije više cijene Gazalija i Šaltuta koje u tekstovima spominjem u sklopu teološke evolucije, a zanemaruju kao ja Ibn Tejmijju, Ibn Kajjima i Ahmeda ibn Hanbela koji su imali isto značajnu ulogu u tom procesu.

[statixx]

Znači jevreji ostali na nivou osnovaca, katolici na nivou srednje, a beduinima je poslao Muhameda PhD.

[John Cleese]

Predvidljivo je bilo obaranje nivoa diskusije. Opet postaje gubljenje vremena na beskrajne semantičke igre o tome jesi li rekao npr. 'narativ' ili 'Muhamed', jer je jedno neodvojivo od drugog.

Tri jednostavne tačke ili...

Show

Da skratimo i analiziramo tvoju tezu u tri jednostavne tačke koje su ostale sporne:

O Allahovom zakonu.

Da, iz islamske vizure, Tora u svom izvornom obliku jeste Allahov zakon dat Mojsiju. Kada su Jevreji Benu Kurejza sami tražili sudiju, presuđeno im je po zakonu koji su sami smatrali obavezujućim. Vječni božanski princip ovdje je pravda i kažnjavanje urote, a forma je bila njihova vlastita knjiga. To nije relativizacija, to je pravna logika. Opšte šerijatsko pravilo o zarobljenicima je potpuno drugačije i zapisano je u Kur'anu (milost ili otkup).

O anahronizmu i 'infantilnosti'

Nazivati abrahamski koncept odnosa Boga i čovjeka 'infantilnim' je tvoj lični, subjektivni ateistički stav, na koji imaš pravo, ali on nema nikakvu težinu u objektivnoj historijskoj i pravnoj analizi. Ti sekularnu evoluciju prava (od robovlasničke Atine do danas) nazivaš napretkom, a teološku evoluciju i odgajanje ljudskog roda kroz historiju i kontekst vremena nazivaš kontradikcijom. To su dvostruki aršini.

O zločinu i kazni.

Niko ovdje ne opravdava zločin, jer kazna za dokazanu ratnu veleizdaju u momentu egzistencijalne ugroženosti cijelog grada nije zločin. To je bila odbrana države, koju su na isti ili sličan način provodila sva društva kroz historiju, od plemena 7. vijeka do francuskog pokreta otpora i modernih demokratija u 20. vijeku.

Sve što je bilo potrebno za objektivno razumijevanje ovog događaja, od pravnog okvira Medinske povelje do historijskog konteksta, rečeno je i suvislo je vrtiti ponovo. Ko želi razumjeti, ima i više nego dovoljno materijala.

Gubljenje vremena je pokušavati strpljivo komunicirati sa funkcionalno polupismenim višećelijskim organizmom koji nije u stanju pročitati, razumjeti, upamtiti i adekvatno odgovoriti na složenu rečenicu na jeziku koji vjerojatno naziva maternjim i kojem uz to ni integritet nije prioritet.

Ako je već i poštivanje osnovnih uvjeta za podnošljivu i uopće smislenu verbalnu komunikaciju za tebe "beskrajna semantička igra", tebi ne treba jezik, ne trebaju ti riječi, možeš i trebaš se izražavati neverbalno - to ti je posve odgovarajući nivo.

Zujanjem, na primjer - uvjeren sam da bi izvanredno, lijepo i smisleno zujao.

Zamisli samo kakva bi pametna pčelica mogao biti i još se ne bi morao zamarati "semantičkim igrama" i uočavati suptilnu i pčelicama nebitnu razliku izraza kao što su "suvislo" i "nesuvislo".

[Hendrix]

Imao sam priliku diskutovati o tome sa par selefija koji su imali slične stavove. Ako si musliman dobro razmisli je li taj put dobar za tebe.

Da i ja saznam da selefije više cijene Gazalija i Šaltuta koje u tekstovima spominjem u sklopu teološke evolucije, a zanemaruju kao ja Ibn Tejmijju, Ibn Kajjima i Ahmeda ibn Hanbela koji su imali isto značajnu ulogu u tom procesu.

Ne mozete se sloziti ni unutar jedne mjesne zajednice a kamoli na nivou citave planete.

Ali je poruka od boga savrsena, samo zavisi koji samoprozvani ucenjak je interpretira.

[skupljac_zeljeza]

Znači jevreji ostali na nivou osnovaca, katolici na nivou srednje, a beduinima je poslao Muhameda PhD.

Gdje je spomenuta srednja i fakultet u metafori?

Tvoj pokušaj da pedagoški koncept sazrijevanja ljudske svijesti kroz vijekove pretvoriš u šovinističko vaganje ko je 'osnovac', a ko 'PhD', samo pokazuje da nisi shvatio poentu. Da si pročitao samo suru Bekare ne bi ovo sigurno napisao.

Iz perspektive islama, Jevreji i kršćani nisu 'ostali u nižim razredima', oni su u svoje vrijeme dobili vrhunski nastavni program prilagođen tom historijskom trenutku. Problem nije u 'razredu', nego u tome što islam uči da su kasniji prepisivači i vladari unijeli izmjene u te originalne školske udžbenike (Tevrat i Indžil). Možeć naći u stručnim predgovorima i tekstualnim kritikama Biblije na našim prostorima bilo da je riječ o izdanjima Kršćanske sadašnjosti iz 1968. godine, uvodima u prevode Tomislava Ladanja, Silvija Grubišića ili u teološkim komentarima Starog zavjeta da su Psalmi (Zebur) služili kao liturgijska pjesmarica koja je vijekovima mijenjana, dopunjavana, spajana i preuređivana u zavisnosti od političkih potreba naroda u Vavilonu ili Aleksandriji.

Kada nauka kaže 'redaktorski zahvati i tekstualne varijacije', a islam kaže 'ljudske izmjene tekstova', mi govorimo o istom istorijskom procesu.

Islam ne dolazi kao 'fakultet' za neku elitnu grupu, nego kao univerzalna revizija i završni ispit namijenjen cijelom čovječanstvu, od te pustinje do modernih metropola. Poslanik nije došao da negira Mojsija ili Isusa, nego da potvrdi i zapečati istu onu školu koju su i oni vodili.

Musa (Mojsije) je najspominjanija ličnost u cijelom Kur'anu, spominje se češće čak i od samog Muhammeda, a.s. Musa, a.s. (Mojsije) spominje se iskljućivo afirmativno imenom na čak 136 mjesta u Kur'anu, kroz 36 različitih sura. Prikazan je kao Božiji sagovornik (Kelamullah), vođa koji je oslobodio svoj narod i donosilac zakona.

Isa, a.s. (Isus) spominje se imenom na 25 mjesta, a u još 23 mjesta se spominje pod titulom Al-Masih (Mesija) ili kao Ibn Marjam (sin Marijin). Ukupno se, dakle, direktno referira na njega blizu 50 puta. Kur'an ga naziva "Božijom Riječju" (Kelimetullah) i "Duhom od Njega" (Ruhun minh).

Davud, a.s. (David) spominje se imenom na 16 mjesta. Opisan je kao pravedni vladar, odani Božiji rob i donosilac Zebura (Psalama).

Kada se sve sabere, njihova imena prožimaju stotine kur'anskih ajeta u isključivo hvalospjevnom i uzornom tonu.

Ako je islam šovinistički 'beduinski' narativ koji je nastao da ponizi Mojsija i Isusa, zašto se Mojsije u Kur'anu spominje 136 puta, a Isus slavi kao Mesija i Božija Riječ? Zašto su baš oni, zajedno s Muhamedom, stavljeni u najužu elitu od pet najodabranijih ljudi u istoriji čovječanstva?

To samo potvrđuje moju tezu, Kur'an ih ne negira, nego ih rehabilituje, brani i potvrđuje kao profesore u istoj onoj školi (Dinu) čiji je Muhamed samo završni pečat.

Zujanjem, na primjer - uvjeren sam da bi izvanredno, lijepo i smisleno zujao.

Zamisli samo kakva bi pametna pčelica mogao biti i još se ne bi morao zamarati "semantičkim igrama" i uočavati suptilnu i pčelicama nebitnu razliku izraza kao što su "suvislo" i "nesuvislo".

Zanimljivo je da si od svih metafora izabrao baš pčelu. U tradiciji iz koje ja crpim stavove, pčela je simbol nevjerovatnog reda, neumornog rada, čistoće i stvaranja lijeka za ljude. Kur'an čak čitavu jednu suru naziva po pčeli. Pčela leti samo na mirisne cvjetove i donosi med, dok neke druge vrste insekata privlači samo blato i otpad. Tako da ti hvala na komplimentu.

Ne mozete se sloziti ni unutar jedne mjesne zajednice a kamoli na nivou citave planete.

Ali je poruka od boga savrsena, samo zavisi koji samoprozvani ucenjak je interpretira.

Tvoja opaska da je mana to što se 'ne možemo složiti' pokazuje da savršenstvo teksta zamišljaš kao vojni pravilnik koji od ljudi pravi uniformisane robote. Srećom, Bog ljudski um ne tretira tako. Kur'an na preko 300 mjesta ljude stalno doziva da misle, istražuju i analiziraju.

"Zašto ne razmislite?" (Efe-la tefekkerun)

"Zašto ne shvatite?" (Efe-la ta'kilun)

"U tome su, zaista, dokazi za ljude koji razumiju."

Da je Bog htio uniformisanost, stvorio bi nas kao mehanizme. Upravo ta pluralnost mišljenja, postojanje različitih pravnih škola (mezheba) i debata između autoriteta kroz istoriju je najveća snaga i milost islama, a ne njegova slabost. To je živ organizam koji omogućava da isti tekst bude primjenjiv i pravedan i u pustinji 7. vijeka i u modernoj metropoli danas.

Temelji i moralne konstante islama su jedinstveni na nivou cijele planete, a širina interpretacije u detaljima je dokaz da islam slavi ljudski intelekt, a ne jednoumlje.

[John Cleese]

Zujanjem, na primjer - uvjeren sam da bi izvanredno, lijepo i smisleno zujao.

Zamisli samo kakva bi pametna pčelica mogao biti i još se ne bi morao zamarati "semantičkim igrama" i uočavati suptilnu i pčelicama nebitnu razliku izraza kao što su "suvislo" i "nesuvislo".

Zanimljivo je da si od svih metafora izabrao baš pčelu. U tradiciji iz koje ja crpim stavove, pčela je simbol nevjerovatnog reda, neumornog rada, čistoće i stvaranja lijeka za ljude. Kur'an čak čitavu jednu suru naziva po pčeli. Pčela leti samo na mirisne cvjetove i donosi med, dok neke druge vrste insekata privlači samo blato i otpad. Tako da ti hvala na komplimentu.

Molim lijepo, znao sam da će ti se dopasti - pored nabrojanog, u pseudolingvističkim vicevima, Muhamed je na arapskom: pčela

Iskreno, prvo sam bio pomislio na suru El-Bekare, imajući u vidu asocijativnu vezu naslova sa izvjesnom formom neverbalne komunikacije veoma različitom od zujanja, a jednako lako prepoznatljivom, ali sam tu pomisao odmah odbacio, jer nisam htio biti zao

[Hendrix]

Temelji i moralne konstante islama su jedinstveni na nivou cijele planete, a širina interpretacije u detaljima je dokaz da islam slavi ljudski intelekt, a ne jednoumlje.

Ovo je mozda i tvoja najveca zabluda ikada. Uprkos cuvenoj prvoj recnici koja nalaze da se uci, evidentno je iz cinjenicnog stanja na terenu da je Islam bukvalno jednoumlje.

Pocevsi od hodze u mom mektebu koji me je istjerao nakon par paprenih pitanja... do nazadnog stava prema zenama, ljudskim pravima i tome slicno.

Nemoj sad da vadis onu staru "nije to pravi Islam" jer ko si ti da kazes da Talibani ne njeguju istinski Islam? Ili Saudi...ili vehabije po zabitima Bosne.

Cuj slavi ljudski intelekt. E i to da cujem. Oko mene sve intelektualci na dzumu odose.

[skupljac_zeljeza]

Nemoj sad da vadis onu staru "nije to pravi Islam" jer ko si ti da kazes da Talibani ne njeguju istinski Islam? Ili Saudi...ili vehabije po zabitima Bosne.

Nije to moj resor. Nakon povratka talibana na vlast u avgustu 2021. godine, brojne i najuglednije svjetske islamske institucije uključujući Organizaciju islamske suradnje (OIC), Međunarodnu uniju islamskih učenjaka sa sjedištem u Kataru, a prije toga Vijeće uleme Afganistana (AUC) i Preko 70 učenjaka u Indoneziji 2018. godine javno su osudile talibanski režim. Naveli su da je njihovo tumačenje vjere devijantno te da uskraćivanje obrazovanja i temeljnih prava ženama direktno prkosi jasnim naredbama Kur'ana i poslanika Muhammeda a.s.

Muslim Scholars, Activists: Taliban Ban on klix' Education Not Justified

Taliban Calls Islamic Scholars Conferences a US Process

[PixelDrifter]

Bogami, islam je toliko pun ucenjaka da ocekujem u naredna 3 mjeseca lijek protiv svih vrsta raka, put na Mars za sest mjeseci, definitivno rijesiti klimatski problem i ukinuti glad u svijetu.

[teodati]

Iz perspektive islama, Jevreji i kršćani nisu 'ostali u nižim razredima', oni su u svoje vrijeme dobili vrhunski nastavni program prilagođen tom historijskom trenutku. Problem nije u 'razredu', nego u tome što islam uči da su kasniji prepisivači i vladari unijeli izmjene u te originalne školske udžbenike (Tevrat i Indžil). Možeć naći u stručnim predgovorima i tekstualnim kritikama Biblije na našim prostorima bilo da je riječ o izdanjima Kršćanske sadašnjosti iz 1968. godine, uvodima u prevode Tomislava Ladanja, Silvija Grubišića ili u teološkim komentarima Starog zavjeta da su Psalmi (Zebur) služili kao liturgijska pjesmarica koja je vijekovima mijenjana, dopunjavana, spajana i preuređivana u zavisnosti od političkih potreba naroda u Vavilonu ili Aleksandriji.

Pošto vidim da dobro poznaješ Kuran, imam jedno pitanje za tebe, ali želim konkretan odgovor na to, što kraći dakako.

Zanima me tko je po Kuranu napravio svemir i život na Zemlji, da li je to sam Alah napravio, ili netko koga je napravio prije nas ljudi, eto ukratko.