do nedavno mi je bilo smiješno gledati naše ekipe u evropi, od sinoć i one željine nemoći protiv čeha to više nije smiješno, lagano postaje tužno i žalosno gledati našeg šampiona kako se zlopati i kako je beznačajan i jadan protiv malo jačih evropskih ekipa
jebem ga ja, svake godine neko ispliva, neko napravi iznenađenje, nekakvi estonci, azijati, gruzijci, kazahstanci, uzbekistanci, turkmenistanci, nema kakvih nema pobjeđuju bolje i jače klubove, samo naš šampion nikako da napravi kakav pomak, osim euforije i paljenja narodnih masa ... ništa,
fakat postaje naporno gledati ove naše timove, čak i kad nešto naprave useru u sljedećem kolu, imaju rezultat, dobro suđenje, protivnika onako po mjeri, navijače i opet ništa, al eto, biće opet "od slijedeće godine istorija se piše...", sinoć kontam, jesam pitar, al gdje ću za čehe navijati, još kad se sjetim kako je onaj troguzi šupak omalovažavao željine igrače, probudi se nešto u čovjeku, neki inat, prkos, upalim se, ali u našim fudbalerima ama baš ništa
o osimu i njegovoj filozofiji ne treba ni trošiti puno riječi, pokušava da izgleda k'o otac, da nešto pametno kaže, a u stvari samo šupljira i pravi alibi za eventualne neuspjehe, dobro kažu pojedini navijači želje, ubije ti volju za životom, sve mu crno jebo te, pa ima li kakvog optimizma i vjere u uspjeh
i na kraju, ako sarajevo nije u stanju one papke dobiti 3 razlike, nek idu u 100 PM
kad im se samo sjetim trenera i hlača pripijenih uz nogu, k'o zvonko mihajlovski, sve mi je bilo jasno
