Hendrix wrote: ↑15/06/2026 23:23
toska wrote: ↑15/06/2026 22:58
Druže, gospodine Hendrix, odgovoriti ću ja po drugi put.
Ibrahim je Poslanik i "osnivač" monoteizama i samo njima se Bog direktno obraćao.
Ne možeš običnog čovjeka stavljati u tu poziciju i ta iskušenja.
Opet genijalan izgovor, nema vise poslanika jel? I obicni mumin je testiran samo sa malim stvarima tipa dijete ti dobije leukemiju, u svrhu vjecnosti naravno. A drugom muminu recimo Trumpovom sinu da svo bogatstvo svijeta i njega iskusava obiljem. To je sve posteno jel, kako kome gospodarev grah padne.
Moje pitanje i dalje stoji. Da li bi vi kao poslusni robovi gospodara bili spremni zrtvovati svoje dijete? Ibrahim je to dokazao svaka mu cast.
I nemojmo negirati da klanje kurbana obiljezava upravo ono sto sam rekao. Dan kada je gospodar trazio ubistvo sina da covjek dokaze vjeru. Ali on ne trazi krv.
Pisem ovo i kontam kako je suludo raspravljati ovim stvarima danas al et. Tu smo.
Dok je poluvrijeme.
Iz perspektive čistog materijalizma i ateizma, dijete koje dobije leukemiju je kosmička nepravda, statistička greška i besmisleni užas nakon kojeg slijedi ništavilo. U tom sistemu vrijednosti nema utjehe ni smisla. Međutim,
iz perspektive vjere, ovaj život nije kraj nego samo kratki, tranzitni ispit. Vjernik ne posmatra bolest kao 'loš grah' ili kaznu, već kao
najteži oblik iskušenja koji, kroz strpljenje, garantuje vječnu nagradu i kompenzaciju tamo gdje patnja više ne postoji. S druge strane, to što pominješ Trampovog sina i izobilje – u monoteizmu je obilje često teži ispit od oskudice. Mnogo je lakše sjetiti se Boga u nevolji nego ostati moralan, ponizan i pravedan kada posjeduješ milione i moć. Svakome je dat tas na vagi spram njegove snage.
"Neće muslimana zadesiti nikakva nedaća, niti bolest, niti tuga, niti briga, niti bilo kakva patnja, pa čak ni ubod trna, a da mu Allah zbog toga ne oprostio neke od njegovih grijeha." (Buhari i Muslim)
Vidiš li razliku u kosmičkoj viziji? Iz tvoje, čisto materijalističke perspektive, patnja je slijepa, nepravedna i apsurdna. Ako te ubode trn ili ako se razboliš, ti si prosto baksuz u surovom univerzumu koji ne mari za tebe.
Iz perspektive vjere, nijedan jedini atom patnje na ovom svijetu nije uzaludan. Svemir nije hladan i bezosjećajan. Čak i najmanja bol, poput običnog uboda trna koji ti nanese trenutnu neugodnost, ima svoj metafizički smisao – briše ti loše postupke, pročišćava ti dušu i priprema te za vječnost gdje nema bolesti, suza ni nepravde. I dobijaš satisfakciju.
Pitaš da li bismo mi danas žrtvovali dijete. Odgovor je jednostavan:
Ne, niti to iko od nas traži, niti bi to Bog ikada više naredio. Ti posmatraš Ibrahima koji je prema historijskim i vjerskim predajama rođen i djelovao otprilike prije 4.000 godina (oko 2000. g. pr. n. e.) u Mezopotamiji kroz prizmu 2026. godine, potpuno ignorišući historijski kontekst. U vrijeme kada Ibrahim živi, na Bliskom istoku i među okolnim plemenima žrtvovanje prvorođene djece kumirima i idolima bilo je uobičajena, svakodnevna praksa. Divlja plemena su stvarno ubijala svoju djecu da umilostive bogove plodnosti.
Suština Ibrahimovog iskušenja i sna nije bila promocija ubistva,
već radikalno ukidanje te varvarske prakse jednom zauvijek. Bog testira Ibrahimovu spremnost i odanost do krajnje granice, a onda u odsudnom trenutku zaustavlja ruku, šalje ovna i eksplicitno zabranjuje ljudsku žrtvu. To je bila civilizacijska prekretnica kojom je Stvoritelj poručio čovječanstvu:
Ljudski život je svet, djeca se ne smiju ubijati u ime Boga. Proglasiti taj istorijski čin ukidanja prinošenja ljudskih žrtava 'dokazom suludosti' je potpuno izvrtanje konteksta.
Kurban-bajram ne slavi 'dan kada je Bog tražio ubistvo djeteta', već upravo suprotno – slavi dan kada je ljudska žrtva zauvijek zabranjena i zamijenjena životinjskom. Kurban je simbol spremnosti da čovjek žrtvuje svoj ego, svoj imetak i svoju strast zarad viših moralnih principa. A ta životinja se ne kolje iz hira, već se njeno meso dijeli sirotinji, komšijama i porodici, čime se obezbjeđuje socijalna pravda i solidarnost u zajednici.
Razumijem da ti je iz vizure modernog, komfornog sekularizma suludo raspravljati o ovome. Ali tradicija i vjera ne posmatraju svijet kroz ružičaste naočale – one prepoznaju da je život satkan od patnje, iskušenja i borbe, i nude okvir koji toj patnji daje konačni, vječni smisao, umjesto da je proglasi pukom nesrećom u hladnom i praznom kosmosu.
Vijekovima nakon Ibrahima, na drugom kraju svijeta, Maje i Asteci su sa svojih piramida prinosili na hiljade živih zarobljenika, vadili im srca i puštali krv niz stepenice samo da bi im, po njihovom vjerovanju, bolje rodio kukuruz ili palo malo kiše. Čovječanstvo je kroz čitavu istoriju imalo jezivu, urođenu tendenciju da kroz ljudsku krv umilostivi više sile. To je bila 'normalnost' koju je trebalo dokinuti. Zato je momenat Ibrahimovog iskušenja bio prekretnica – direktna Božija intervencija koja je čovječanstvu jednom zauvijek poručila:
Dosta je. Žrtvovanje ljudi se ukida.
Isto tako, u vrijeme dolaska poslanika Muhammeda na Arabijsko poluostrvo, među paganskim arapskim plemenima postojala je redovna i stravična praksa živog zakopavanja ženske novorođenčadi u pijesak – što iz ekonomskih razloga, što zbog plemenske 'sramote'. Kur'an eksplicitno i oštro napada tu praksu i ukida je (sura At-Takwir pita: 'I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana: zbog kakve krivice je umorena?'). I to je bila ljudska 'normalnost' i deformacija koju Bog ukida.
Dakle, taj istorijski kontekst nije 'sulud', on je ključan. Objave nisu došle da podrže divljaštvo, već da ga radikalno zaustave i da od divljih plemena, koja su ubijala sopstvenu djecu, naprave civilizaciju koja uči, piše, uvodi higijenu i postavlja temelje nauke.
Kada izbrišete historiju, ostaju vam samo površni internet komentari. Kada je naučite, stvari postanu kristalno jasne.
