Forum Klix.ba

lab3352 wrote:Jaka karta Carata

Otkako se Kina otvorila svijetu, ništa više nije isto kao prije. Ni u audiju, naravno. Danas svatko tko raspolaže stanovitom dostatnom količinom kapitala može postati "proizvođač" audiouređaja (ili bilo koje druge robe, naravno). Jer, u Kini se može proizvesti sve. I to danas već tako dobro i kvalitetno, da se više kao mjerilo kvalitete i ne postavlja pitanje je li nešto prozivedeno u Kini ili nije. Kad uglavnom većina toga jest… U audiju sigurno.

Očaranost draguljima
Plod takvog stanja je i mnogima razmjerno nova francuska audioprodukcijaCarat. To se odnosi i na domaće audiofile, unatoč tomu što Carat kod nas ima zastupnika, splitsku tvrtku Media Audio. U uvodnom slovu kataloga tvrtke Carat stoji da je tehnika brušenja dijamanata otkrivena još prije više stotina godina, a da je njezin vrhunac dosegnut 1919. godine kad je nastao takozvani "brilijantni" rez koji se sastoji od 57 poliranih ploha. I baš ta brojka uzeta je kao oznaka svih proizvoda u katalogu tvrtke Carat čiji naziv također svejdoči o očaranosti njezinih osnivača svijetom dragulja. I baš kako što znanjem i umješnošću od sirovig dijamanta nastaje brilijant, tako, tvrde u Caratu, oni od hrpe neuglednog materijala stvaraju "brilijantne" proizvode, koji će ljepotom i sjajem svojih zvukovnih dostignuća, ali i izgleda, osupnuti i očarati svakoga tko s njima dođe u doticaj. Ali, za razliku od cijene koju treba platiti za posjedovanje brilijan(a)ta, za imanje Caratovih uređaja porebno je na pult izručiti znatno manju količinu novčanica nego što je to uobičajeno za uređaje takvog izgleda i ustroja.

Po high-end uzusima
Proizvodni katalog Carata u ovom trenutku je sasvim tanak. Čine ga tri uređaja - integrirano pojačalo A57, CD plejer C57 i tuner T57. Sva tri su dizajnirana u Francuskoj, a sve ostalo obavljeno je u Kini.
Integrirano pojačalo A57 kojim se ovdje bavimo i kojim predstavljamo tvrtku Carat ovdašnjim audiofilima spada u cijenom vrlo dostupne uređaje i svojim osobinama i dizajnom u ovom trenutku zasigurno spada u privlačnije na domaćem tržištu.
Prva posebnost A57 pojačala je prednja ploča prezizno izdađena od debelog komada crnog pleksi stakla koje uređaju u cjelini daje vrlo profinjeni i francuski otmjeni "štih". Profinjenosti pridonosi njezin vrlo oskudan sadržaj - na njoj su samo višefunkcijski, razmjerno masivan, središnje položen potenciometar, lijevo od njega smješten je tipkasti prekidač za uključivanje/stand by uređaja i mali, ali dobro čitljiv predočnik s zelenim slovima (koja, na žalost, svojom bojom sasvim odudaraju od plavih slova kojima su obilježeni drugi sadržaji na prednjoj ploči). Desno od središnjeg potenciometra je jedna funkcijska tipka te dva priključka kojima će se mnogi obradovati - ulazni za MP3 plejer i izlazni za slušalice. I to je sve. Kako se radi o digitalno ustrojenom sustavu, biranje ulaznih i zvučničkih priključaka, podešavanje tonskih kontrola i balansa, te određivanje glasnoće obavlja se pritiskom funkcijske tipke i okretanjem središnjeg potenciometra. Svim ovim, ali i još brojnijim, funkcijama moguće je, dakako, upravljati i višefunkcijskim daljinskim upravljačem kojim se djeluje i na ostale uređaje iz Carat 57 serije.
Pogled na stražnju ploču otkriva svu uporabnu komfornost A57 integrirang pojačala - dva para kvalitetnih, višenamjenskih metalnih zvučničkih priključaka s plastičnom zaštitnom košuljicom na svakom kraju kućišta, mrežni priključak i iznad njega mrežni prekidač, šest pari ulazno/izlaznih RCA priključaka (među njima i onaj za izlaz iz predpojačala) te zaljubljenicima u analognu reprodukciju posebnog spomena vrijedan fono priključak i to s preklopnikom za MM i MC zvučnice. Audiofilski do daske, nema što! Kućite je metalno i djeluje vrlo čvrsto, a na mehanički podražaj odgovara prilično mrtvim odzivom.
U urednoj posloženoj nutrini nalaze se kvalitetni dijelovi, puno zastupljeniji u high-end uređajima nego onima u cjenovnim razredu u koji spada A57 pojačalo. 280 W transformator jamči da će izlazni stupanj moći u svakom trenutku izlazu sekciju pojačala opskrbiti dovoljnim naponom da može isporučiti 80 W snage po kanalu na 8 ohma (150 W na 4 ohma). Da bi se maksimalna snaga mogla isporučivati i tijekom duljeg vremenskog razdoblja brinu se četiri 10.000 µf kondenzatora. U izlaznom stupnju su vrhunski Sanken tranzistori (2SC3264 i 2SA1295) postavljeni u push-pull konfiguraciji. Većina otpornika je metal film, a kondenzatora folijasto. U predstupnju su u audiju dobro poznati tranzistori 2N5401 i 2N5551, dok se u fono stupnju koristi niskošumno operacijsko pojačalo LM833 (ekvivalent Motorolinog NE 5532).

Privlačno i nenametljivo
Složimo li se da je snaga najbitnija osobina svakog pojačaja - a trebali bismo, jer zaista jest - a 80 W po kanalu u današnje doba baš i ne djeluje osobito upečatljivo, sasvim je jasno da je to osobina čiju smo vjerodostojnost i uporabnu valjanost željeli prvo provjeriti. Zvučnički sustav s kojim je Carat 57 integrirano pojačalo tijekom testa bilo spregnuto u praksi sigurno nikada neće biti korišten s njime. Unatoč njegovoj nevelikoj osjetljivosti, nije predstavljao preveliko opterećenje za pojačalo, pa su svi rodovi glazbe bili vrlo korektno izneseni, s izrazito uvjerljivo prezentiranom dinamičkom strukturom, čak i tijekom reprodukcije složenih glazbenih dionica na prilično visokoj razini glasnoće. A kad se malo pretjeralo s odvrtnjem potenciomera za glasnoću posljedice po korektnost zvuka nisu bile tragične - blago se suzio frekvencijski odziv, visoki tonovi nisu bili više tako prozračni… Najviše je ipak stradao donji dio spektra koji u takvim uvjetima nije više bio tako dubok kao kod normalno glasnog slušanja, a i konzistetntnost mu je bila značajno narušena. Sve to bilo je ipak znatno manje, zapravo neznatno, izraženo sa zvučničkim sustavom veće osjetljivosti, no s takvim sustavom nije se mogao ostvariti onako dubok bas kao s vrhunskom zvučničkom postavom.
Srednjotonski dio spektra zvučao je ujednačeno, izražajno, skladno i nenametljivo, čak i pri predglasnom sviranju, i nikada nije "ispadao" iz sklada s djelovima spektra iznad i ispod sebe. Resila ga je i doza čunjne efuoničnosti, ali sve to je bilo u granicama prihvatljivoga i nikad nije prelazilo u ekscesnu sladunjavost.
Najviši dijelovi spektra logički su se i bešavno nastavljali na srednjotonski, zadržavajući sve osobine srednjotonskog (ujednačenost, izražajnost, skladnost i nenametljivost), no tu se nije osjetila ona pjevna eufoničnost srednjotonskog područja. Ne mislimo pritom da je to išta loše. Jer i bez te eufoničnosti (ili baš zahvaljujući njezinom izostanku) najviši dio tonske palete zvučao je mirno, dinamično, otvoreno i naglašeno artikulirano, bez i traga nazočnosti parazitskih sibilanata. Čak ni pri prilično visokoj razini glasnoće sviranja.
Prostorna slika bila je široka, postojana i prilično realistično oblikovana. Sve njezine dimenzije mogle su se uočiti, no nijedna nije bila tako izražena da bi je valjalo isticati. Što je očito bila i nakana konstruktora, kako bi se i na ovom planu posligla ujednačenosti i skladnost.
Kad se o dinamici govori, tu se ipak dalo osjetiti da je konstruktore malo ponio žar, pa su blago iskoraknuli iz umjerenosti, dopustivši da prijelazi budu eksplozivniji, da zvuk djeluje življe i da kontrasti budu izraženiji, čak i naglašeni. No, i dalje sve je to bilo u civiliziranim okvirima, neegzaltirano i bezekscesno.

Dobrodošlo
Bez obzira što svaka pojava nekog novog branda na ovdašnjoj audiosceni zaslužuje dobrodošlicu, jer se time pokazuja njezina vitalnost, ipak uređaji poput Caratovih (a isprobali smo i CD plejer) zaslužuju ne samo dobrodošlicu već i aplauz. I sasvim neuvijenu preporuku.
_____________
Napisao MILAN RUPIĆ



[img]http://www.son-video.com/Rayons/Hifi/Am ... Dos_TG.jpg[/i

mg]

MA DAJ... wrote:
Nema balasert ulaze,ni ti izlaze...ne znam kako je moglo uci u HI-END ovaj uredaj bez toga...

lab3352 wrote:PSB Syncrony TwoB
Recenzija by Milan Rupić

_________
Na ovom mjestu već smo dovoljno puta pisali o povijesti i poslanju kanadske obiteljske zvučničke manufakture koju su osnovali i vode je Paul i Sue Burton, pa se tim potankostima u ovom tekstu nećemo baviti. Odmah ćemo krenuti s razlogom zašto se ponovno bavimo jednim od modela priznate kanadske zvučničke produkcije PSB. Radi se o novoj seriji njihovih zvučničkih kutija Synchrony, predstavljanoj prošlog ljeta na londonskom izdanju CDIA Expo sajma. U seriji, hijerarhijski smještanoj odmah ispod vrhunske serije Platinum, je sedam novih zvučničkih kutija. Prva zanimljivost glede serije je da je svih sedam modela u njoj razvijano zajedno, istovremeno - reklo bi se sinkrono - kako bi bili tonski čim usklađeniji i kao takvi mogli raditi zajedno, poglavito su sustavima kućnog kina.
Pomicanje granica

Proizvođač tvrdi da su zvučničke kutije Synkrony serije plod kontinuiranih nastojanja da se već dosegnuti visoki standardi konstrukcije i proizvodnje dignu na višu razinu, pa i da se nadiđu ograničenja koja su do sada vrijedila za zvučničke kutije te cijene i namjene. A u potonjem u PSB-u imaju veliko iskustvo. Vjerujući da su to postigli sa zvučničkim kutijama u Synkrony seriji, u PSB-u tvrde da su granice pomaknute i tehničkom i u zvukovnom smislu. Ono što će boljim poznavateljima PSB ovog proizvodnog portfelja sigurno odmah upasti u oko kad se sučele s modelima nove Synkrony serije kutija je iznimna elegancija dizajna i prilično luksuzna završna obrada za tu cijenu. A to je jedna od osobina na koju danas valja itekako obratiti pozornost pri proizvodnji zvučničkih kutija koje bi trebale biti dijelom suvremeno izgledajućeg i tako opremljenog interijera.

Predmet ovog testa su najamnje kutije u seriji, dvostazne, monitorske Synkrony Two B. Bas/srednjotonska jedinica ima dvoslojnu, filcanu membranu ukrućenu pletivom od staklene vune, promjera 125 mm, dok je ona u visokotonca titanijska, kupolasto oblikovana, promjera 25 mm. U sredini bas/srednjotonca je danas već uobičajeni konusni fazni korektor koji je zamijenio klasični kupolasti štitnik od prodora prašine u motorni/pogonski sustav jedinice. Druga zanimljivost, mada ne i posebnost, je "inverzna" postava zvučničkih jedinica - bas/srednjotonska jedinica nalazi se iznad visokotonske. A to kod malih monitorskih kutija ima istinski smisao i puno opravdanje. Bez potrebe da se ulozi dublje u teoriju (ali i praksu) dovoljno je u prilog navadenoj tvrdnji biti reći a) da se na taj način značajno smanjuje pojava prvih refleksija zvuka bas/srednotosnke jedinice od poda, i b) da se tako ustrojene kutije lakše podešavaju po visini, jer je gotovo sasvim izbjegnuta opasnost da viskotonci budu previsoko u odnosu na uha slušatelja kad sjedi na mjestu prema kojem/s kojeg su zvučničke kutije postavljene i ugođene. Iako se radi o malolitražnim kutijama, zapremine samo 17 litara, dubina frekvencijskog odziva koju su u stanju iznijeti je prilično upečatljiva, oko 50 Hz. Zbog toga, iako će s pripadajućim HD subwooferom zvučati još uvjerljivije u najnižem tonskom registru, Two B su i bez potpore iznenađujuće uvjerljivo reproducirale tonove iz donjih dijelova frekvencijske palete.

Kabinetu suzastog izgleda zaobljene bočne stranice konvergiraju prema stražnjem dijelu, završavajući na sasvim neobično, posebno i originalno ustrojenoj stražnjoj ploči, koju gotovo i cjelosti zauzimaju dosta veliki bas refleksni otvor na dnu i ansambl vrhunski dizajniranih i izrađenih, okomito poredanih zvučničkih priključaka, koji zaprema gotovo tri četvrtine visine kabineta. Zvučnički priključci s velikim plastičnim navrtcima postavljeni su pod kutom na stražnju ploču i komotno su udaljeni jedni od drugih, tako da im je iznimno lako pristupiti. No, to automatski ne jamči i da će se viličasti kabelski nastavci bilo koje vrste, izgleda i dizajna moći bez poteškoća priključiti. Ali, uglavnom hoće…

Još jedna zanimljivost i neobičnost Two B kutija je i prednja ploča od dvoslojnog aluminija, a ništa manje posebne nisu ni bočne stranice od sedmeroslojnog drvenog kompozita. Zahvaljujući tomu, na klasični podražaj kuckanjem odgovaraju ujednačenim neutralnim, tupim odzivom, ali ne totalno mrtvim. Kutije se isporučuju u dva prirodna furnira, boje crnog javora i tamne trešnje. Metalne rupićaste maske bi trebalo skinuti tijekom ozbiljnijeg slušanja jer "pojedu" manju količinu najfinijih visokotonskih detalja i "stanje" zvukovnu sliku, ali to neće biti baš lagano. Naime, da bi se osiguralo da metalna maska ne zvoni ni pri najglasnijim mogućim udarima basa, ona je gotovo doslovce zabijena u prednju ploču, odnosno ugurana u tanki utor na rubovima prednje ploče iz kojeg ju je jako teško izvući bez opasnosti da se ne ošteti ukrasno platno kojim je pokrivena.
Nazivna impedancija Two B kutija je 4 ohma i jako je postojana, osjetljivost u sobi 88 dB, a frekvencijski odziv na osi 50 Hz - 23 kHz. Snaga koju mogu podnijeti bez opasnosti po egzistenciju i integritet je do 150 W. Dimenzije kutija su 343 x 273 x 187 mm, a masa jedne kutije 7 kg. Skretnica je Linkwitz-Riley tipa, četvrtog reda.
Pomalo sebični

Usviravanje Two B trajalo je klasično dugo, kakvih 300-tinjak sati. Bilo je i nakon toga sitnijih promjena u zvuku (nabolje!), ali to nije uočljivo uobičajenim načinom slušanja. S položajem ovih zvučničkih kutija u sobi valja biti jako oprezan. I vrlo mali pomaci rezultiraju prilično velikim razlikama u zvuku. Posebno valja biti oprezan pri određivanju stupnja zakrenutosti kutja prema slušatelju. Prevelika "otvorenost" (okrenutost bočnih stranica prema van, prema bočnim zidovima sobe) može dovesti čak i do pucanja zvukovne slike po sredini (osobito ako su kutije međusobno udaljene više od 2 - 2.5 m), dok će prevelika zatvorenost (zakrenutost bočnih stranica prema unutra, prema slušatelju) zvukovnu sliku značajno suziti i zbiti " točku". Valja pripaziti i na odmaknutost od stražnjeg zida i, naravno, na visinu visokotnaca u odnosu na visinu očiju/ušiju slušatelja dok sjedi na mjestu određenom za slušanje. No, bilo kako dobro prostorno smjestili PSB Two B kutije, one po svojim disperzijskim osobinama ostaju uskogrudne - više od dva slušatelja neće moći podjednako kvalitetno uživati u zvuku. Čistunski, pak, gledano - ni dva. Ali će zato jedan slušatelj moći doživjeti široku i duboku, čvrstu i postojanu, prozračnu i transparentnu zvukovnu sliku, s vrlo lijepo naznačenom visinskom dimenzijom.

Kad je zvukovna slika tako uravnotežena, jasno je da je i frekvecijski odziv ravan, bez prenaglašenosti bilo kojeg dijela spektra, a i prijelazi između pojedinih tonskih odsjeka su bešavni i glatki. Cijeli zvuk je djelovao vrlo uravnoteženo i kompaktno, ali ne i stisnuto. Nasuprot, bio je razigran i naglašeno "veseo", prpošan i agilan. Vrlo dobrim za opis jedne od zvukovnih sobina ovih zvučničkih kutija držim izraz "startan". Svaki ton kreće "otprve", nema nikakvog zastajkivanja ili "uvoda". Tako se, srećom, i zaustavlja. Zato dinamički skokovi i prijelazi djeluju vrlo uzbudljivo, a kontrasti zvuku u cjelini daju naglašenu dozu ekstrovertirane privlačnosti koja plijeni na prvo slušanje. Srećom, ta osobina je toliko dobra da oduševljava i tijekom svakog narednog slušanja, ni u jednom trenutku na postajući napornom i nametljivom.

Ako je tko iz ovog zaključio da je zvuk Two B u cjelini otvoren i svijetao, zaključio je krivo. Ako ove kutije uopće ima neki izrazitiji tonski karakter, onda bi to bio - tamniji! Naravno, ne radi se o tamnom zvuku, ali bogatstvo srednjih tonova, prilično dubok i pun bas te fino strukturirani, izrazito glatki najviši tonovi zvuku u cjelini daju dozu baršunastog prizvuka što ga čini tako mekanim i toplim, a to onda može provocirati zaključak o sveukupno tamnijem tonalitetu.

Zahvaljujući kompaktnosti kabineta zvuk u cjelini je neutralan, ali ne na štetu harmoničke strukture zvuka pojedinih instrumenata. Radi se o tomu da nema kutijastih koloracija, da se ne čuje tunelasti prizvuk iz bas refleks otvorač, pa ja svaki ton zvučao sasvim prirodno i ničm opterećen. Zato su svi detalji bili jasno čujni i "vidljivi", ali i skladno utopljeni u glazbeni podlogu iz koje izviru.
Snagu koju primjaju iz pojačala Two B vrlo učinkovito transformiraju u zvuk, tako da cijela reprodukcija djelje tečno i protočno. Ipak, u vršnim trenucima, pri reprodukciji materijela na granici složenosti primjerene reprodukciji na zvučničkim sustavima malih dimeznija, pojavi se dojam zastajkivanja i "hvatanja" zraka. No, to ipak valja pripisati neuviđavnosti onoga koji ovaj zvučnički sustava svjesno stavlja pred zadatke za čije obavljanje nisu namijenjeni.
__________________

lab3352 wrote:I jos jedan odlican tekst od Milana Rupčića

Sve sto niste znali o testiranju uređaja, a niste smjeli da pitate (predlazem da isprintate, pa onda citate)

TESTIRANJE
by Milan Rupčić
Preuzeto s Audiofil website
_____________
Provjeravanje, bilo čega ili bilo koga, jedna je od vrlo čestih ljudskih navada. Gotovo da nema čovjeka apsolutno sigurnog u sve što čini i koji nema potrebe nešto provjeravati - od banalnih stvari poput jesmo li zaključali vrata automobila ili jesmo li baš sve što mislimo da nam je potrebno spremili u kofer, do onih koje nam mogu zagorčati život, poput jesmo li ugasili kuhalo, ponijeli putovnicu za put u inozemstvo, zaključali vrata stana pri odlasku na godišnji odmor...
No provjeravati se, a druga riječ za to je i testirati, mogu i zvučni dometi uređaja za reprodukciju zvuka u stanu. A to je i jedan od omiljenih hobija njihovih vlasnika i korisnika. Ali ne samo hobi. Testiranje ima i sasvim praktičnu svrhu - uočavanje i eliminiranje što je više moguće negativnih elemenata prije no što se uhvatimo za novčanik i izbrojimo popriličnu svotu za kupnju kvalitetnog audiouređaja ili sustava u cjelini. Međutim, ruku na srce i bez ljutnje, ogroman je broj ljubitelja dobrog zvuka koji su sve samo ne sigurni u ono što znaju (čuju?), čemu teže, već im nije jasno ni kako to postići. I nije ih za optuživati. Ozbiljno provjeravanje reprodukcijskih dosega audiouređaja vrlo je složen proces koji zahtijeva veliko predznanje, puno vremena i strpljejnja i odgovarajuće uvjete za njegovo korektno i nesmetano odvijanje. Proces nije ništa manje složen od kušanja vina ili ocjenjivanja mirisa parfema. I dok se u potonje malo tko od nas upušta, a kamoli na sav glas uokolo trubi o tome i hvasta se vlastitim "otkrićima", gotovo svaki korisnik kakve audiolinije osjeća se kompetentnim raspravljati o kvaliteti zvuka koju ona proizvodi. Kao da je svatko tko je probao više od tri vrste vina ili u kući ima par jeftinih butelja koje su mu donijeli za rođendan samim time - enološki stručnjak. Ili je igrao u nogometnoj reprezentaciji osnovne škole pa sada u birtiji (uz čašicu za koju ne zna je li u njoj graševina ili rizling), u izmaglici dima i alkoholnih para, s društvom, po kratkom postupku "sahranjuje" državnog nogometnog izbornika i njegov cijeli stručni stožer.
I nije problem u tome što se ne zna. Problem je u činjenici što se neznanje negira i pokušava prikriti arogantnim nastupom. Usprkos tome što nema recepta kako se točno ocijenjuju audiouređaji, niti se to može naučiti preko noći, postoji niz savjeta čijim se pridržavanjem postupno može doći do prilično pouzdanih i korisnih rezultata. Na to i cilja ovaj tekst.

Jedan na jednoga
Najčešći, najlakši, ali i najmanje pouzdan, način provjeravanja kvalitete pojedinog audiouređaja, izravna je komparacija s drugim istorodnim uređajem. Dakle, unutar jednog te istog sustava, u određenom prostoru, naizmjence se slušaju zvučni dosezi dvaju pojačala, CD plejera ili dvaju pari zvučničkih kutija. Jedan je uređaj u tom slučaju "referentan", odnosno predložak čije se osobine uzimaju kao polazna osnova u ocjenjivanju dometa drugog uređaja koji se s njime uspoređuje. Osnovna mu je mana što se uglavnom ne zna temeljem čega je "referentni" uređaj postao predloškom za ocjenjivanje onoga čije zvukovne dosege provjeravamo. A to onda i rezultira ograničenim zaključkom: da je testirani uređaj bolji ili lošiji od "referentnog" - i ništa više. Takav test ne govori ništa o stvarnoj kvaliteti testitanog uređaja. Njegov je domet tek utvrđivanje komparativnih prednosti i donošenja zaključka tipa "moj je bolji od tvoga" i obratno. Na takav način, primjerice, nije moguće izvršiti relevantnu usporedbu cijevnog s tranzistorskim (pred)pojačalom, planarnog s kutijastim zvučničkim sustavom, razdvojenog s integriranim CD plejerom. Moguće je utvrditi koji od dvaju kvalitativno suprostavljenih primjeraka u datim uvjetima bolje zvuči, ali bilo bi sasvim pogrešno na temelju pojedinačnih usporedbi donositi općenite zaključke tipa "cjevaši su bolji od tranzistoraca", "planarni zvučnici bolje rade od kutijastih" ili "razdvojeni CD plejeri bolje zvuče od komadnih".
Nikad nemojte vršiti A-B test, odnosno jednokratno usporediti A uređaj s uređajem B i na osnovi toga donositi konačne zaključke. Najmanje što je potrebno učiniti je A-B-A test, ali nikako ne putem kakvog preklopnika, ukapčajući čas jedan, čas drugi uređaj. A-B (-A) test ima smisla samo ako se uređaji uspoređuju jedan po jedan, i promatra njihovo ponašanje s različitim glazbenim predlošcima. To se odnosi i na uspoređivanje triju, pa čak i više uređaja (što baš nije preporučljivo). Kompariramo li domete triju uređaja ili formata, ne smijemo ih uspoređivati uvijek po istom redu, odnosno jednokružno (A-B-C) već, barem, trokružno (A-B-C, B-A-C, C-A-B...)

Jedan prema svima
Jedini pravi, ili barem korektan način provjeravanja kvalitete pojedinog audiouređaja (ako takav u cijelosti uopće postoji!) je njegova usporedba s tzv. "mentalnom referencom" pojedinca. Međutim, i tu smo, već samom početku, na tankom ledu nesigurnih premisa koje mogu rezulturati vrlo varavom konkluzijom. Jer, što je to, uopće, "mentalna referenca"? Ne "smrdi" li to na onu birtašku bahatost gdje svatko može tvrditi da upravo on "najbolje čuje" i da su svi ostali, koji nisu suglasni s njegovim slušnim opservacijama - "gluhi kao školjke"?! No, bez obzira na moguće manipulacije, takva se metoda u stručnim krugovima drži najpouzdanijom i najobjektivnijom. Prije svega zato jer se manipulacije ne mogu dugo prodavati pod stručni stav. Sasvim je, naime, dovoljno elemenata na kojima će manipulator slomiti zube i biti prokazan kao osoba nekonzistentnog stava i pristupa te eliminiran kao nevjerodstojan tumač audiozbivanja.
Kako se stječe "mentalna referenca"? Jedino i nikako drugačije doli redovitim, studioznim slušanjam žive, neamplificirane glazbe, bez obzira na prostor u kojem se ona izvodi - od "pleh muzike" na sprovodima do operne gala-večeri u njujorškom Metropolitanu. To je iskustvo onda potrebno komparirati s dometima vlastitog audiosustava i činiti što je moguće više zahvata na njemu (audio sustavu) kako bi ga se što je više mogće osoposobilo da rekreira zvuk suglasan idealu izvornika. Ne mislim pri tome na česte promjene komponenata u kućnom audionizu. Takvi stihijni, bezidejni i na čvrstim faktima neutemeljeni postupci, u pravilu ne rezultiraju pozitivnim pomacima već su samo korak dalje na putu po zatvorenom krugu. Ovdje se prije svega radi, s čistunskog audiofilskog aspekta gledano, o blago heretičkim zahvatima. Naime, pod radnjama koje imaju uza cilj približiti zvuk kućnog audiosustava nedostižnom idealu, prije svega mislim na zahvate koji će uroditi konačnim zvukom koji će biti s(p)retan spoj svih prednosti i mana svih elemenata koje djeluju na konačan zvuk: mrežnog napona, osobina komponenata koje čine kućni audioreprodukcijski sustav i sobne akustike. Pri tome se ne bi trebalo libiti učiniti i zahvate koji, kada se radi o svakom pojedinom elementu, inače nisu prihvatljivi; primjerice, utvrdi li se da se drugačije ne može sanirati "rupa" u području između 150 i 300 Hz koja je rezultat sobne akustike i zbog koje se osjeća manjak energije u gornjem bas/donjem srednjotonskom području, pametno je izvšiti intervenciju na zvučničkom sustavu i izdignuti taj dio frekvencijskog područja. Time smo, naravno, razorili linearnost zvučničkog sustava, ali smo eliminirali nelinearnost zvuka u cjelini. Tako "prepariran" zvučnički sustav sigurno neće funkcionirati odnesemo li ga na test u drugi i drugačije ustrojen i smješten audiosustav. Međutim, donesemo li drugi zvučnički sustav (ili koju drugu komponentu) na test u ovako prilagođen sustav, moći ćemo sa sigurnošću ocijeniti njegove domete. Bude li s testiranim uređajem sustav zvučao linearno lako ćemo utvrditi da: a) zvučnik ima izdigniće u spomenutom regionu i b) da su druge komponente (izvor zvuka, pojačalo) linearni kao i one od kojih je sastavljen naš referentni kućni audiosustav.

Nezaobilazne predradnje
Prije no što se prihvatimo utvrđivanja soničnih dosega pojedinog uređaja iz kućng audioreproduktivnog lanaca, potrebno je eliminirati eventualna tweaking sredstva kojima je testiranni uređaj bio tretiran. Jer, svako tweaking pomagalo ne djeluje jednako na svaku komponentu. Pri tome ne mislim na, primjerice, šiljke ispod zvučničkih kutija čije je pozitivno djelovanje nedvojbeno (mada i tu postoje određene razlike od modela do modela). Premda to smatram sasvim retoričkim stavom, mislim da nije na odmet naglasiti potrebu da svaki uređaj, prije nego što ga uzmemo u proces provjere njegovih zvučnih osobina, mora biti apsolutno usviran. I dok kod testiranja pojačala i predpojačala, pa i CD plejera, nije potrebno obaviti nikakve osobite predradnje, pri testiranju gramofona i zvučničkih kutija one su nezobilazne. Gramofone je osobito teško testirati i potom međusobno komparirati. Jer gramofoni su, zbog svoje složenosti, svojevrsna paradigma cijeloga audiosustava. Različite baze, ručke, zvučnice i fonokabeli od kojih su sastavljene gramofonske integracije i njihove brojne kombinacije mogu dati (i redovito daju) sasvim drugačije rezultate. Jedna te ista zvučnica, tako, neće jednako zvučati u dvije različite ručke, čak ni ako su joj obje tehnički sasvim kompatibilne. Ono na što ipak možemo djelovati je da što je više moguće uravnotežimo tehničke uvjete i da set-up napravi jedna osoba (koja, naravno, zna taj posao!). To prije svega nalaže činjenica da dvije (stručne) osobe istu stvar ne vide jednako. A kad se radi o podešavanju gramofona, mikropomaci rezultiraju makroučincima. Dakle, samo pod uvjetom da je jedna te ista osoba podesila gramofone čije zvučne performanse uspoređujemo (bilo to u izravnom međusobnom suprostavljanju ili uspoređivanju s mentalnom refenercom) dobiveni rezultati imaju kvalitativnu težinu. Sve ostalo su paušalne opservacije i procjene temeljene na labavim premisama. I više djeluje kao privatna zabava pojedinaca nego kao ozbiljan posao koji pretendira uroditi ikakvim upotrebljivim učinkom
I sa zvučničkim sustavima nije baš lako. Prvo i osnovno je da se svakome od njih mora naći odgovarajući smještaj. Bilo bi dobro i kad bi ih se s pojačalom spregnulo odgovarajućim kabelima. Tražiti, pak, da im i pojačalo stopostotno odgovara, bilo bi ipak malo previše (mada to uopće nije bedast zahtjev niti je od perifernog značenja). Ono što nije teško ostvariti i, u svakom testu koji pretendira da mu zaključci imaju relevantnu težinu, nužno je iz prostorije u kojoj se testiranje izvodi udaljiti sve zvučničke osim onoga koji je predmet sonične egzaminacije (to se naziva single speakar demonstration).
Okvir

Početni položaj
Postoji sijaset pravila za postavljanje zvučničkih sustava u prostoriju za slušanje. Jedno od onih koji provjereno daju dobre rezultate je pravilo Zlatnog reza ili Fibonaccijevog niza inaugiriranog po Georgeu Cardasu, a prihvaćenog od AES-a (Audio Angineering Societyja), krovne stručne organizacije konstruktora audio-uređaja i istraživača na polju audia.
Bez želje da dubljeg ulaženja u genezu nastanka brojaka s kojima ću ovdje operirati, navest ću konačne vrijednosti pomoću kojih će svaki korisnik moći izračunati gdje je najbolje postaviti zvučnički sustav, bez obzira o kakvom se tipu i ustroju radilo. Da bismo dobili udaljenost središta bas jedinice od stražnjeg zida (onog iza zvučničkog sustava) potrebno je pomnožiti visinu sobe (kod AES-a je to 10 stopa odnosno 3.33 m) s 0.618. Toliko bi trebao biti udaljen i slušatelj od zida iza sebe. Da bi se dobila udaljenost središta bas jedinice od bočnih stijena potrebno je širinu sobe (kod AES-a je to 16 stopa odnosno 5.33 m) pomnožiti s 0.276. I to je sve. Za one znatiželjnije (koji bi i dimenzije svoje sobe htjeli usporediti s referentnom), dužna "idealne" sobe po AES-u je 26 stopa, odnosno 8.66 m.
No, nemojte misliti da je s time sve gotovo. To je, naime, najbolji početni položaj. Sada slijedi fino podešavanje da bi se položaj zvučnika što je moguće bolje srodio s osobinama sobne akustike. Prije svega se to odnosi na "pogađanje" tillta, kuta zakrivljenosti zvučnika prema slušatelju. A to je stvar je znanja, volje i upornosti korisnika. Kao početno pravilo važi: što su zidovi prazniji, glađi i tvrđi to bi tilt trebao biti veći, kako bi se umanjili negativni učinci prvih refleksija.

Složen proces čvrstih pravila
Prije no što posvetim pozornost načinima testiranja i parametrima na koje posebno valja obratiti pozornost, važno je naglasiti da je slušno testiranje audiouređaja vrlo složen proces, znatno složeniji i dugotrajniji od, recimo, testiranja automobila ili vina. Za razliku od njihova testiranja kod kojeg se pod istim uvjetima (pista, asfaltna cesta ili makadam kod automobila, odnosno čaša određenog oblika i odgovarajuća temperatura u prostoriji, kod vina) iskušavaju i potom uspoređuju dometi jednog ili više istovrsnih proizvoda, prilikom testiranja audiouređaja u igri je uvijek nekoliko čimbenika. I tako, dok kvaliteta njemačkog asfalta neće drugačije djelovati na vozne performase kakvog Golfa IV i klasnog mu konkuretnta Renaultova Meganea od asfalta u Hrvatskoj, odnosno čaša, izrađena u Italiji ili Švedskoj, neće promijeniti bouquet kušanog vina, osobine sobne akustike, mrežnog napona, kablaže (a kabeli su i sami predmetom testa!) ili posljedice neodgovarajućeg pozicioniranja zvučničkog sustava bitno će utjecati na sonične performanse svake audiokomponente. O tome da je svaka od tih osobina u kakvom drugom prostoru bitno ili sasvim drugačija, ne treba ni govoriti.
Jednaka razina glasnoće pri kojoj slušamo uređaje na testu, prvo je uvjet koji mora biti zadovoljen pri testiranju uređaja. I treba ga se striktno pridržavati, bez izuzetka. Ne činimo li tako, lako ćemo se prevariti. Uređaji koje slušamo pri većoj razini glasnoće svirat će nam otvorenije, ekspresivnije, dinamički korektnije, bit će bržeg zvuka i s boljim atakom od onih koje smo slušali na nižim razinama glasnoće. Kako uravnotežiti glasnoće kad znamo da dva uređaja ne moraju imati jednake tehničke karakteristike (izlazni napon odnosno ulaznu osjetljivost) niti su svi softverski primjerci koje rabimo kao zvučni izvor snimljeni jednakom razinom glasnoće? Najlakši način je da pokušamao zapamtiti položaj potenciometra za glasnoću za svaki pojedini glazbeni primjer kojeg smo izbrali kao testni materijal. Drugi, teži, ali pouzdaniji, je da utvrdimo "prosječnu razinu glasnoće". To se postiže pozornim slušanjam glazbenih zapisa, odnosno glazbenih brojeva, na kojima nema velikih odstupanja u dinamici i glasnoći, dakle onih na kojima nema izrazito tihih ni izrazito glasnih pasaža. U takvim se kompozicijama ili njihovim dijelovima treba koncentrirati na, primjerice, glasnoću kontrabasa. Kad na svim snimkama i uređajima koje se testira osjetite da kontrabas zvuči ujednačeno glasno, tada se može pristuputi ozbiljnom slušanju i uspoređivanju dometa.
Čemu težiti, što nastojati postići, na što se usredotočiti prilikom uspoređivanja audiouređaja, bilo međusobno, bilo s mentalnom referencom onoga koji testira? Prije svega to su dvije stvari: a) utvrditi stupanj koloracija koje svaka komponenta unosi u zvuk i b) identificirati stupanj odstupanja/približavanja živome zvuku ili barem zvuku predloška na kojem je glazbeno događanje vjerno "uhvaćeno". Potom sljedi utvrđivanje stupnja vjernosti iznošenja pojedinih elemenata reprodukcije.

1. Zvukovni karakter komponente - količina vlastitih primjesa koje svaka komponenta unosi u zvuk, svojevrsni "otisak prsta" koji karakterizira zvučnu osobnost svake pojedine komponente. Naravno, ta osobina mora biti čim manje nazočna i učljiva. Dva su osnovna tonska karaktera: svijetao i taman. Što je zvuk komponente svijetliji ona će zvučati poletnije, otvorenije, prezentnije, lepršavije, ali nerijetko pretanko u donjem dijelu spektra, suho, britko i agresivno, ponekad i s metelnim prizvukom. Komponente tamne po karakteru zvučat će baršunasto, ugodno, toplo (to su osobine koje se nerijetko, ali ne i sasvim točno, svrstavaju pod nazivnik "muzikalno"), ali često s preteškim basom, nedostatkom detalja po cijelom spektru, tamno, pokatkad i zamorno i tupo. Jasno je da se ta dva karaktera moraju u kvalitetnoj reprodukciji međusobno skladno prožimati, kao yin i yang temeljne osobine u psihofizičkom habitusu zdrava čovjeka.
2. Soundstage - pojam koji ne bi trebalo prevoditi, označava način na koji komponenta iščitava i rekreira fizičke dimenzije zvuka, odnosno širinu, dubinu i posebno visinu orkestralnog tijela i pozornice na kojoj se odvijalo glazbeno zbivanje. Vjerna rekreacija soundstagea jedna je od najvažnijih i najteže ostvarivih zadaća audiosustava. I pratički jedina koju nije moguće utvrditi i s pomoću samo jednog zvučnika! Što je zvučna slika "gurnuta" dalje od prednjeg ruba zvučničkog sustava, što manje "ulazi" u sobu i "napada" slušatelja, što se više trapezoidno širi iza zvučnika (umjesto da se u obliku trokuta sužava u dubinu i sabija u jednu točku) i što se lakše detektira reljefna struktura izvođačkog tijela i razmještej njihovih članova na bini, što se bolje "vidi" stepeničasti raspored članova orkestra, to je soundstage bolje rekreiran.
3. Image - još jedan od termina koje nije lako točno prevesti, pa ga zato koristim u originalu. Često ga se znade brkati sa soundstageom s kojim, doduše, ima dodirnih točaka, ali nisu jedno te isto. Jedna od komponenata tog dosta kompleksnog pojma je uočljivost strarnog oblika i dimenzija pojedinog instrumenta, bio on sam na sceni ili je dio orkestralnog korpusa. Kvalitetna komponenta omogućit će nam da čujemo zvuk koji ne dolazi samo izravno iz instrumenta nego i iz njegove okoline (osobito kad većih instrumenata s rezonantnim kutijama, poput čela ili kontrabasa), da čujemo vibriranje prsnog korpusa pjevača i uočimo prirodnu veličinu njegovih usta ili zamijetimo duljinu i zaobljenost drvenih puhačkih instrumenata, od oboe do fagota. Riječju, dakle, da postignemo holografsku umjesto stereoskopske slike instrumenata.
Važna komponenta imegainga je što uočljivija pozicija instrumentalista na sceni. Ona mora biti ne samo točno odrediva nego i postojana, bez uvećavanja ili "šetanja" naprijed-natrag instrumenta ili glasa s porastom razine glasnoće. Nerijetko se za taj element koristi i termin "fokus", što u krajnjem nije netočno, ali taj se pojem više odnosi na pozicioniranje po dubini nego po širini, te zbog toga ne može biti univerzalno korišten. Dakle, kad glas operne pjevačice u područjima oko visokog C ni pri najvećim glasnoćama ne zatitra i ne raspline se kao zrak iznad vrućeg pustinjskog pijeska već ostane čvrsto u sredini i "na mjestu" i dopire iz usta, a ne iz nečega nalik raljama, to je sposobnost komponente u rekreaciji imageinga veća.
3. Dočaravanje abijentalnosti - se odnosi na soposbnost uređaja da "prepozna" prostor u kojem se snimljena glazba izvodila i da ga što točnije prenese u našu sobu. Koji puta se ta osobina zvuka miješa i poistovjećuje sa soundstageom, međutim to nije isto. Soundstage se može opisti fizičkim dimenzijama dok je ambijentalnost pojava koju nije moguće kvantificirati, jer se redi o duboko osjetilnom pojmu. Dočaravanje ambijentalnosti u izravnoj je zavisnosti o načinu kako komponenta ili sustav iznosi rezoluciju unutrašnjih glazbenih detalja.
4. Razlučivost/rezolucija na niskim razinama glasnoće - jedan je od najtočnijih pokazatelja kvalitete sustava u cjelini, ali i svake pojedine komponente koja je njegov dio. To je sposobnost komponente da prenese, reproducira i najtiše glazbene treptaje pri normalnoj razini glasnoće i da ih iznese u svoj njihvoj punoći (primjerice, masivni, ali vrlo tihi uvodni tonovi mnogih orguljaških kompozicija moraju biti čujni bez podizanja razine glasnoće). Komponente također moraju stvoriti uvjete da slušatelj bez naprezanja uoči razliku u zvuku između različitih instrumeneta u violinskom korpusu i da osjeti prostor između njih odnosno pojedinih pjevača u zborskom tijelu. Najteže to čine konačne karike audiolanca, zvučnički sustav, a najlakše pojačala i predpojačala.
5. Razlučivost/rezolucija na visokim razinama glasnoće - pokazuje sposobnost komponente da i pri najžešćim glazbenim udarima zadrži suverenost u ponašanju, da ne izbličuje, ne grupira instrumente u jednu točku i tako sužava ili zbija zvučnu sliku u jednu točku, da ne zrači isuviše direkcionirano (kod zvučnika) i da ne zvuči prezasićeno.
6. Slikanje dinamičkih kontrasta - sopsobnost je komponente da što točnije rekreira dinamičke gradacije u rasponu od vrlo tihih do iznimno glasnih. Gledajući u svijetlu klasične glazbe koja je zapravo u cijelosti i sazdana od dinamičkih kontarasta, to je parametar sine qua non i time ujedno i jedan od najtežih zadataka kojeg komponente i sustavi u cjelini trebaju rješavati.
7. Mikrodinamika - vrlo je čest termin kojeg u novije vrijeme koriste audiokritičari. Međutim, puno je i njegovih profaniranih tumačenja. Radi se o sposobnosti komponente u iznošenju razlika unutar pojedine dinamičke skupine (da, primjerice, jasno iskaže razliku između p i ppp) odnosno da reproducira sitne razlike u intenzitetu glasnoće pojedinih instrumeneta. Takvo što je gotovo nemoguće uočiti kod 16-bitnih digitalnih snimaka.
9. Niskotonska ekstenzija - govori o sposobnosti komponente u reprodukciji najnižih dijelova tonske palete. Ne samo koliko duboko bas "može ići", već i je li čvrst ili rasplinut, je li fazno korektan, gura li zrak i ima li dovoljno snage da repropducira udarac. Donji dio spektra je temelj svakog klasičnog glazbenog djela i o njegovoj solidnosti ovisi i kvaliteta glazbene konstrukcije što "sjedi" na njemu. On mora biti skladno stopljen s ostatkom tonske palete, imati autoritet i punoću i ne smije biti ekscesan (otkvačen, presnažan, velik i dominantan)
9. Visokotonska ekstenzija - odnosi se na način kako komponente reproducira gornju oktavu (područje od 10 kHz - 20 kHz). Kakva je čistoća, artikulacija, definicija visokih tonova, kakva je njihova harmonička struktura, kako su predočene ambijentalne informacije, uočava li se prozračnost i transparencija, kakvi su dinamički odnosi unutar područja (dinamičke gradacije) i koliko su visoki tonovi relaksirajući, topli i mekani, pitanja su na koja trebamo dati odgovor.
10. Tekstura (zrnatost) - sposobnost komponente u preciznom dočaravanju glazbenog zbivanja, ali bez larpurlartističkog iznošenja detalja. Slikovito rečeno, da se vidi dezen tkanine, raskoš boja, ali ne i struktura materijala na kojem su aplicirane. Da se ne vide niti koje ju sačinjavaju već da dominira osjećaj kompaktne cjeline. Da se ne stvori situacija u kojoj se od drveća ne vidi - šuma! Zrnatost se može doživjeti i kao šum koji zastire finu strukturu detalja od kojih je glazba sazdana, kao prašina na prozoru obasjanog suncem, kao prozirna zavjesa koja ipak zastire pogled u prostor. Zrnatost se uočava i kao tvrdoća u zvuku i osnovna je osobina po kojoj se razlikuju opće tonske osobine tranzistorski i cijevno ustrojenih uređaja, te digitalnih i analognih izvora zvuka.
11. Decay - je još jedan od pojmova koje na bi trabalo prevoditi. Govori o sposobnosti komponente u reprodukciji trajanja i kraja svake note ili akodra. Način na koji komponenta reproducira ton čije trajanje prestaje, bez ikakvih daljnjih istitravanja dobra je metoda za kontrolu damping faktora i načina kako pojačalo upravlja zvučničkim sustavom.
Daleko najbolji i najtočniji rezultati mogu se dobiti sublimiranjem više dojmova ostvarenih u različitim (vrhunski ustrojenim i podešenim) audiosustvima i drugačijim prostornim okruženjima. Na žalost, takav je pristup, za sada, svojstven tek nekim američkim high-end revijama. Kod nas, ali, uglavnom, ni u drugim zemljama Europe, taj dobar običaj još nije pustio korijenje.
12. Transparentnost - u prijevodu znači prozirnost. U audiju se pod tim pojmom podrazumijeva sposobnost pojedine komponente da u okviru dobro ugođeng audiosustava onogući slušatelju da "vidi" što se događa unutar okrestralnog tijela, da jednako jasno čuje instrumente iz prvog i posljednjeg reda okrestra i da uočava njihov izgled i raspored.

Slušanje naslijepo
Bez obzira koju od dvije prije spomenute osnovne metode koristili, a poglavito kad se najednom uspoređuju dometi više istorodnih komponenata, najbolje je primjeniti metodu slušanja naslijepo (blind test). Time se umnogome isključuje upliv subjektivnosti i favoriziranje određene marke, tehnologije, topologije ili ustroja. No, za ozbiljan slušni test naslijepo potrebno je imati odgovarajuće uvjete i izvršiti opsežne pripreme. Poglavito kad se radi o soničnoj usporedbi zvučničkih kutija. Njih, naime ne bi trebalo u sobi biti više od jednog para (onog kojeg se testira, dakako!) i svima bi se, kao što je već rečeno, unaprijed trebalo odrediti najbolje odgovarajući položaj.

Last but not least
Prilikom testiranja treba koristiti glazbeni materijal kojeg odlično poznajemo. To je prvi preduvjet za opušteno i koncentrirano slušanje. Među pločama i diskovima koje smo izabrali može se naći i kakva "elektrificirana" snimka, međutim njezino bi prisustvo trebalo bi biti tek izuzetak, a nikako pravilo. Jer, na većini takvih nisu uočljivi dinamički kontrasti, o mikrodinamici nema ni govora, nema soundstagea, rezolucija je strana pojava, tekstura nezamjeta, a distorzija normalna pojava i sadržaj. Takve se snimke mogu koristiti da se osjeti brzina, atak i eksplozivnost, ali nikako da se dokuči koji je od uređaja točniji reproduktor izvornika. Za ozbiljno testiranje treba koristiti isključivo glazbu širokog stilskog i instrumentalnog raspona, izvedenu s neamplificiranim instrumentima i po mogućnosti snimljenu u stvarnom ambijentu i uživo. Posebno su u tome korisne snimke uživo, snimljene na koncertima kojima je netko tko test obavlja osobno nazočio. Jedino tako moći ćemo uočiti koji puta vrlo sitne razlike u zvuku pojedinih komponenata (čije se cijene mogu vrlo značajno razlikovati) i točno ih kvalitativno klasificirati.

___________



Omar