Nemam. Zašto je to važno za bilo šta? Šta nije jasno u mom postu?
Da pretpostavim šta nije jasno. I to se nadovezuje na Medinu priču o patnji i bolu.
Roditelj je tačno znao u kakav svijet donosi dijete. U ogromnoj većini slučajeva, nikakvih tu nepoznanica nema. Donosi ga u svijet u kojem je patnja sastavni dio života, nekad veća, nekad manja. Roditelj bi trebao i da zna da dijete neće moći zaštititi od patnje. I tu govorim o najnormalnijem životu u "najdosadnijim" društvima. Ne govorim o ekstremnim situacijama, kao što je siromaštvo u zemlji koja ima preduslove da bude ratna zona zauvijek, recimo.
Dakle, sa roditeljske strane, to je smišljena odluka da novo ljudsko biće donosi u svijet u kojem je patnja sastavni dio i u kojem ga nećeš moći zaštititi od patnje. Samim tim, roditelj ima odgovornost da sa svoje strane učini sve da ne doprinosi toj patnji. Tj, u kontekstu ove teme, da se ne ubije, ako ima samoubilačke namjere.
Sa druge strane, dijete nema tu odgovornost prema roditelju. Zašto bi imalo? Nije ono svjesno biralo da dođe na svijet u kojem ima patnje i u kojem počesto nema odgovora ni zbog čega je ta patnja ni kako se nositi sa njom. U najboljim kućama sa najviše ljubavi mogu se naći djeca koja pate. Nema tu nekog recepta ni za sreću ni za kako se najbolje nositi sa patnjom. Neko nađe najbolje moguće načine da se nosi sa tom neizbježnom patnjom, nekad i uz pomoć roditelja, a neko ne nađe. Neko pukne skroz, neko izvrši samoubistvo. Svejedno, poenta je da patnju, ovog ili onog intenziteta, nijedno ljudsko biće ne može izbjeći, i da oni koji dovode nova ljudska bića u takvu situaciju svakako snose odgovornost za tu odluku.
Ako proširim temu, mene su uvijek moji roditelji odgajali sa jasnom odrednicom da ja njima ništa ne dugujem. Ne dugujem im da dijelim bilo kakve njihove stavove o porodici, narodu, društvu, politici, religiji, itd. Okružili su me svim i svačim, pa pustili da sam formiram stavove. Nisu željeli kopiju sebe, nego nezavisno biće Oni su ateisti, ja vjerujem u Boga, oni su stroga ljevica, ja imam svojih rezervi prema tome, tata navija za Arsenal, ja za Tottenham.
Sestra je još nezavisnija u nekim stvarima.
Ne dugujem im financijski (kad dođu u godine), ne dugujem im ni emotivno. Ponavljam, to je njihov stav i način na koji su me odgojili. Druga stvar je da li ću ja to raditi. Jedna je stvar osjećaj duga i obaveze, sasvim druga je stvar šta radiš svojom slobodnom voljom. Financijska pomoć im, hvala Bogu, ni neće trebati.
Da sam otišao negdje na neki rajski otok, i proveo čitav svoj život tamo, i da se javim roditeljima svakih pet godina, oni meni ne bi zamjerili. Jer, oni smatraju da ja njima ništa ne dugujem. Oni su meni dugovali dok me nisu izveli na put da mogu sam u ovoj džungli od svijeta. Sad ja njih nagovaram da idu na rajski otok i da se jave samo periodično.
