Forum Klix.ba

gospodja profiterka wrote:Plakaćeš, ne beri brige.

dr.gog wrote: Složeno je da ti objašnjavam putem foruma, ali ako te baš žulja, uzmi sat vremena i 50-100 KM i otiđi kod nekog dobrog neuropsihijatra..O imenima ne bih ovdje, ali raspitaj se ko je od njih zaista dobar...

I sad skontam da su meni 22 godine a ja nisam plakao od svoje 15.

radostan dan wrote:

dr.gog wrote: Složeno je da ti objašnjavam putem foruma, ali ako te baš žulja, uzmi sat vremena i 50-100 KM i otiđi kod nekog dobrog neuropsihijatra..O imenima ne bih ovdje, ali raspitaj se ko je od njih zaista dobar...

ako ga ovo ne rasplače, neće ništa...

dr.gog wrote:

Stoner wrote:Dobro jbt, sociopata nisam , ne ispunjavam kriterije.

Plakanje je ventil i upucuje na mentalno i dusevno stanje covjeka. Za nekog ko se rasplace za svaku sitnicu kazemo da je hipersenzitivan a za nekog ko nikako ne place kazemo... Sta?

Neko rece da sam mozda mentalno jak, ne vjerujem niti to vezem uz snagu karaktera.

Ipak hvala na konstruktivnima odgovorima napokon.

Jbg ja se nikako ne mogu prestati brinuti zbog ovoga.

Veoma interesantno, a slučajno sam naišao na osobu koja ima isti problem. Nije to baš za zezanje.

Ipak, malo odahni jer imaš zbilja malo godina. Poznajem osobu sa tim problemom i nešto sam pročitao ponukan i tvojim pitanjem.Određene stvari, da te ne smaram sa neuropshijatrijom, ne mogu biti smatrane za "bolesno stanje" ukoliko se ne odražavaju kao smetnja u svakodnevnom životu. Primjer bi bio neka situacija, da uprostim, koja bi te trebala slomiti, po svim mjerilima našeg mentaliteta, odgoja, i pravilima emocionalnog razvoja. Ne dao Bog, bilo bi zabrinjavajuće da ti pred očima pogine najbolji prijatelj ili neko dijete iz kuće,a da ti ne osjetiš ništa gledajući tijelo. Ili, što je objašnjivo, da reaguješ sa velikim bolom i tugom, ali da: Ne plačeš...

U prvom slučaju riječ je o psihijatrijskom problemu najmračnije vrste, gdje se ljudi, nažalost, i ne žele smatrati "bolesnima"...To je jako teška, bolna i kontroverzna tema o sociopatiji i psihopatiji( koje su dva pola zla).

Ukoliko ,kao čovjek, imaš sažaljenja i tuge naspram nečijih patnji, ako te boli nepravda, ugnjetavanje, nečija patnja i vlastita nemoć da pomogneš, onda si ok. Plač je vanjski izraz ljudskosti i jedan od najčistijih oblika iskrenosti kod svakog dobrog čovjeka.Njegova fiziologija ,način odvijanja od poticaja, do izljevanja suza kao "ventila", je poznat u medicinskoj grani neurologije i neuropsihijatrije.

Ako ga nema, postoji nešto što se vidi na kvalitetno urađenom CT ili MRI mozga, da uprostim- ako ti se desilo više puta da nemaš suza, a osjećaš u sebi tugu dovoljnu za plač(znači neki realni, teški crnjak, bez alkohola ili sl), znači da si baš skrhan bolom, onda imaš jedan poremećaj, anomaliju bezopasnu za život, u tzv.amigdali mozga, u određenom području moždane kore. Složeno je da ti objašnjavam putem foruma, ali ako te baš žulja, uzmi sat vremena i 50-100 KM i otiđi kod nekog dobrog neuropsihijatra..O imenima ne bih ovdje, ali raspitaj se ko je od njih zaista dobar...

Poremećaj može biti težak za trpljenje tek u kasnijim godinama života, od 35-40 godine pa nadalje, ovisno kakav ti život bude i čime se budeš bavio.
Nadam se da nije to, ali ako jeste, moraćeš sebe oblikovati kao veoma strpljivu osobu, bez svađa i konflikta, te se kloniti situacija gdje možeš biti ponižavan, vrijeđan, maltretiran, te na koncu, izbjegavati druženje sa osobama sklonim grubom ponašanju i verbalnoj surovosti.

Kao terapija se inače, u kasnijoj dobi (od 30-35), EVENTUALNO prepisuje neki blagi sedativ za povremeno opuštanje, tipa Xanaxa (0,25 mg jedan uvečer). Još nešto, ne pij previše alkohola, ni slučajno ne eksperimentiši sa sintetičkim drogama ili lijekovima (amfetamini, hors, kokain, Tramal). Marihuana npr. može kod tih poremećaja izazvati dvostruki učinak- ili će ti pomoći i stvoriti blagu osjetljivost na "tugu", ili te može baciti u "crnjak" i emotivnu zatupljenost.

Dakle, polako sagledaj činjenice- ako nije bilo razloga za plač- hvala Bogu. Ako jest, potroši 100 KM i pripremi se na jednu sitnu boljku sa kojom se može izaći na kraj uz malo truda.

radostan dan wrote:

dr.gog wrote: Složeno je da ti objašnjavam putem foruma, ali ako te baš žulja, uzmi sat vremena i 50-100 KM i otiđi kod nekog dobrog neuropsihijatra..O imenima ne bih ovdje, ali raspitaj se ko je od njih zaista dobar...

ako ga ovo ne rasplače, neće ništa...

Stoner wrote:Daj ba ljudi ne zajebajite se, dobro ja jesam mlad i sve to ali jbt mogu se kladiti da je svako mojih godina bar jednom zaplakao ili bar potiskivao plač u sedam jebenih godina. Zar moram ući duboko u godine i doživiti ne znam ti šta već ( ovo me i straši najviše) pa da se rasplačem, radi se o najnormalnijoj ljudskoj emociji koja se kod mene ne pojavljuje sedam godina bez obzira na okolnosti i normalno da se brinem zbog toga.

razonoda wrote:Da li si ikada za svoje probleme trazio savjet od strucne osobe?

Adolescencija je razdoblje razvoja i odrastanja čovjeka. Označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i uobičajeno traje od 15. do 20. godine života.
Ta životna faza se odlikuje konsolidiranjem mentalnog života, kristalizacijom stavova i mišljenja, a posebno racionalnim mentalnim sazrijevanjem.

Stoner wrote:

razonoda wrote:Da li si ikada za svoje probleme trazio savjet od strucne osobe?

Nisam , rekoh tek nedavno sam primjetio ovo i sad ruminiram po vazdan.

Banksy wrote:Baš pamtiš da je u pitanju sedam godina? Onda sigurno dobro pamtiš i taj zadnji plač? Razmisli o tome.

Adolescencija je razdoblje razvoja i odrastanja čovjeka. Označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i uobičajeno traje od 15. do 20. godine života.
Ta životna faza se odlikuje konsolidiranjem mentalnog života, kristalizacijom stavova i mišljenja, a posebno racionalnim mentalnim sazrijevanjem.

Psihološki problemi i poremećaji, bilo koje vrste, obično se počinju ispoljavati upravo u ranim dvadesetim godinama.

Izguglaj malo adolescenciju i poremećaje, a ako te baš toliko pritišće, potraži stručnu pomoć,
Sretno.

Stoner wrote:

Banksy wrote:Baš pamtiš da je u pitanju sedam godina? Onda sigurno dobro pamtiš i taj zadnji plač? Razmisli o tome.

Adolescencija je razdoblje razvoja i odrastanja čovjeka. Označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i uobičajeno traje od 15. do 20. godine života.
Ta životna faza se odlikuje konsolidiranjem mentalnog života, kristalizacijom stavova i mišljenja, a posebno racionalnim mentalnim sazrijevanjem.

Psihološki problemi i poremećaji, bilo koje vrste, obično se počinju ispoljavati upravo u ranim dvadesetim godinama.

Izguglaj malo adolescenciju i poremećaje, a ako te baš toliko pritišće, potraži stručnu pomoć,
Sretno.

Hvala na odgovoru, tačno sedam godina, plakao zbog nekog problema sa ocjenama u školi.
Prije toga plakao zbog filmova... Sad ništa...

Stoner wrote:

Banksy wrote:Baš pamtiš da je u pitanju sedam godina? Onda sigurno dobro pamtiš i taj zadnji plač? Razmisli o tome.

Adolescencija je razdoblje razvoja i odrastanja čovjeka. Označava prijelaz iz djetinjstva u svijet odraslih i uobičajeno traje od 15. do 20. godine života.
Ta životna faza se odlikuje konsolidiranjem mentalnog života, kristalizacijom stavova i mišljenja, a posebno racionalnim mentalnim sazrijevanjem.

Psihološki problemi i poremećaji, bilo koje vrste, obično se počinju ispoljavati upravo u ranim dvadesetim godinama.

Izguglaj malo adolescenciju i poremećaje, a ako te baš toliko pritišće, potraži stručnu pomoć,
Sretno.

Hvala na odgovoru, tačno sedam godina, plakao zbog nekog problema sa ocjenama u školi.
Prije toga plakao zbog filmova... Sad ništa...

Stoner wrote:

Banksy wrote:

Hvala na odgovoru, tačno sedam godina, plakao zbog nekog problema sa ocjenama u školi.
Prije toga plakao zbog filmova... Sad ništa...

NeenaSa wrote: ti forum, da ti
DakleM, zalim svako slovo tebi upuceno.

StupskaBitanga wrote:idi u savjetovalište

Banksy wrote:

Stoner wrote:

Banksy wrote:

Hvala na odgovoru, tačno sedam godina, plakao zbog nekog problema sa ocjenama u školi.
Prije toga plakao zbog filmova... Sad ništa...

Pa šta? Ne plačeš, strašno. Pa niko ne plače u tim godinama. Hej, 15-20, pa to su najljepše, najbezbrižnije i najbudalastije godine, zašto bi plakao? To su godine kad se uživa svaki dan, sto na sat, kad si snažan, mlad i glup (naravno, ako odrastaš u normalnoj sredini i ako ne postoji neki vanjski utjecaji koji ti remete psihološku ravnotežu).
Problem je jedino u tome što misliš da je to nešto loše, strašno i neobično, iako zapravo nije. Ako te razmišljanje o tome puni tjeskobom, a posebno imajući u vidu ove vremenske tačke psihološkog razvoja koje sam ti postavila gore, potraži stručnu pomoć. Mada, današnji ljekari, generalno, nisu kakva pljačka, pa zapadne li te kakav majstor, može ti se desiti da stekneš više štete neg' koristi.
Ne razmišljaj o tome, bavi se sportom, što više, i nađi kakvu curu, jel ...
Sretno, kakogod.