Vrlo je težak plač od tuge i mislim da u ljudskom tijelu ili duši postoji neki posebno mračan izvor iz kojeg nagrnu te suze made by tuga.
Za sebe mogu reći da sam pustio suze iz svih gore navedenih razloga, osim što nikada nisam plakao od sreće .Mislim ono...bilo je tih momenata u životu kada sam bio euforično sretan ali nikada toliko da bih od sreće i zaplakao.
Nedavno sam bio kod zubara , zbog neke intervencije (nije vađenje ni operacija) gdje su mi suze same tekle od bola. Ponekad mi suze teku i od smijeha, ni to nije rijetkost.
Ljudi koji su izgubili nekog jako dragog , prvenstveno mislim na članove porodice (postoji istinita priča o čovjeku koji se poslije smrti oca zatvorio u kuću i gorko plakao 2 mjeseca jer je tek tad postao svijestan , nakon očeve smrti koliko mu je on značio) plaču od tuge i te su suze nekako naj......surovije.
Pored ovih ozbiljnih razloga za plakanje tu su naravno i oni koje bih ja nazvao neozbiljnim a to su plakanja osoba koje su previše razmažene ili nenaviknute ili nesposobne da se izbore i sa najmanjim teškoćama. I da...postoje suze u ljubavi unesrećenih, za koje ne znam da li da ih svrstam u red ozbiljnog ili neozbiljnog plakanja .Te su suze neozbiljne sve dok ne prerastu u suze tuge....(šmrc, šmrc.....''ona mene neće'') i tad mogu upropastiti čovjekovu emocionalnu stabilnost. Neki ih utapaju u lozi, konjaku i ostalim osvježavajućim pićima , čime pokušavaju smanjiti breme tuge što po meni nije dobro rješenje. Scena u kojoj pijana osoba cmizdri i priča o svom problemu teško da nekom može biti simpatična.
Neki ljudi vrlo vješto i prepredeno plaču da bi od drugih iskamkali nekakvu dobit ili donaciju a poznat je i jedan veliki francuski kompozitor koji se hvalio svojom sposobnošću da u svakom momentu i bez obzira na okolnosti može zaplakati (Debussy).
U životu jesam plakao i 80% mojih plač seansi su se desile zbog neuspjeha ili nemogućnosti da dobijem nešto što želim....
A vi?
Plačete li......ponekad
