Moderators: _BataZiv_0809, anex
Jesi li siguran u to, moj @sele...seln wrote:Ima i vise "kvislinskih" ulica nego u cijeloj federaciji..........
), Livno, Prozor (vidi pod Duvno), G. Vakuf (isto k'o Duvno i Prozor)..., pa se još jednom počeši po glavi. Niko nije "imun" na to moj @sele, moj @sele 
Debeli, zovem se @seln, nikakva srpska "sele"...Woody wrote:Jesi li siguran u to, moj @sele...seln wrote:Ima i vise "kvislinskih" ulica nego u cijeloj federaciji..........
A ovo je "samo" Mostar. Dodaj još ovdje i Ljubuški, Duvno (čak su i ime grada preimenovali. Valjda se trkali sa Srbima
Dževad Topić Topa: Monografija o Prvom korpusu je sramni plagijat
Evo tek sada shvatam zašto nas ne zvaše na promociju ove knjige, kao i na dane proslave Prvog Korpusa: naime, shvativši da je ovo štampano izdanje sramotni plagijat i pokušaj krojenja drugačije slike prvih 12 mjeseci rata u Sarajevu, potpisnici ovoga izdanja ce se morati suočiti sa konsekvecama ovakvog podvaljivanja i friziranja, kako na sudu tako i pred očima javnosti" - napisao je Dževad Topić Topa, jedan od prvih branilaca Sarajeva.
"Moja je dužnost, što zbog nasih unuka, tako i zbog poginulih i umrlih suboraca, njihove djece i svih patriota koji su bili tada prisutni da se borim za istinu i tačne podatke iz tog perioda. Mnogi podatci izneseni u ovom izdanju su izmišljeni, mnogi kontradiktorni sa zvaničnom dokumentacijom, a ljudi izbrisani tj. nespomenuti sa važnih dužnosti na koje su bili postavljeni. Primjerice, laž je da je V. Policija bila rasformirana u maju '92. godine, netačni su podaci vezani za Pofalićku bitku kao i majoniziranje 2. maja, te kratko pominjanje 3. maja" - napisao je Dževad Topić te zaključio, obraćajući se Fikretu Muslimoviću, Nedžadu Ajnadžiću, Vahidu Karaveliću i drugim "autorima" Monografije poručujući im:
"Uzgred, budi rečeno, trebali su jedan po jedan napisati kada su i kako razmijenjeni iz JNA, jer smo im mi spasili živote. Ovo nam je hvala! Ova knjiga će biti predmet sudske rasprave kao i zahtjev za njeno poništavanje", zaključio je Topa.
Kontroverzni tuzlanski advokat govori o disciplinskom postupku koji je u Advokatskoj komori BiH u toku protiv njega, odgovara na pitanja o federalnom pravosudju, tajnim policijskim sluzbama, uticaju predsjednika Izetbegovica na njihov rad te o tome kako je pocetkom rata bio "Hasan Cengic u sjeni" i zasto je odbio ponudu Ejupa Ganica da utvrdi u kojim bankama Haris Silajdzic deponira novac ukraden od donacija Bosni i Hercegovini...
Da je BOSNA I HERCEGOVINA kojim slucajem normalna demokratska drzava, intervju koji je pred vama morao bi izazvati burne reakcije. Da postoji nezavisno tuzilastvo, na osnovu navoda naseg sagovornika bila bi pokrenuta istraga u kojoj bi najvisi drzavni funkcioneri morali odgovoriti na niz po njih veoma neugodnih pitanja. Da postoji odgovornost prema javnosti i biracima, najvisi drzavni funkcioneri bi morali ili demantirati po njih krajnje neugodne navode ili bi se morali povuci. Da javnost ne vjeruje u ocjenu Dana o karakteru aktuelne vlasti, o cemu svjedoci i nas sagovornik, tiraz naseg magazina bi se vjerovatno srozao na Ljiljanov nivo. Najzad, poraz vladajuce oligarhije na predstojecim izborima bio bi logican ishod nezadovoljstva naroda postojecom vlasti. Naravno, nista od navedenog, sto bi bilo logicno u normalnim zemljama, ovdje se nece dogoditi. Faruk Balijagic ce i dalje vaziti za advokata cije sudske odbrane i javni istupi izazivaju puno paznje u javnosti. Nakon razgovora u redakciji, Balijagic je poslao pismo sa molbom da i ovaj intervju zapocnemo sa istim rijecima sa kojima je zapocinjao sve dosadasnje intervjue "koje sam do sada dao u 83 strana medija". Zelju mu ispunjavamo i razgovor pocinjemo pitanjem:
"Da li se slazete da ste kontroverzan advokat?"
BALIJAGIC: U ime Boga, milostivog dobrocinitelja istine, koja je jedini put za dzenetske basce, zelim svjedociti i u Danima o ovim stvarima. Ne. Sa tom se ocjenom ne bih slozio. Ja se bavim advokatskim poslom i krecem se u okviru Ustava i zakona, onoliko koliko je dopusteno da pruzim pravnu pomoc i zastitim ljude kojima je odredjeno pravo uskraceno. Medjutim, ta kontraverza, o kojoj su pojedini novinari pisali, nastala je iz mog odnosa prema odredjenim politicarima koji su, izmedju ostalog, moji klijenti, ali i zbog mojih odredjenih politickih neslaganja sa klijentelom. A ja nisam obavezan da mislim kao sto drugi misle; mislim svojom glavom. Vjerujem da to datira iz vremena podnosenja prijave protiv Radovana Karadzica, u vrijeme dok je Zulfikarpasic sa njim pravio tzv. Povijesni sporazum. Ja sam bio advokat Zulfikarpasica u svim pravnim poslovima koje je u to vrijeme imao na podrucju BiH - poznata spijunska afera sa Ivom Sabicem - pa mi je bilo vrlo tesko kao covjeku uraditi zatvaranje novine koja je u to vrijeme izlazila, zbog teksta o ocu Radovana Karadzica. Mislim da se radilo o Bosanskim pogledima.
DANI: Da li su Vase advokatske usluge uvijek u granicama advokatske etike?
BALIJAGIC: Apsolutno, bez ikakvih daljnjih komentara. One se uvijek svode na maksimalnu pomoc covjeku kojem je neko pravo ugrozeno i koji je trazio moju pomoc.Povlasteni gradjani
DANI: Zbog cega se u ovom trenutku u Advokatskoj komori protiv Vas vodi disciplinski proces na zahtjev Kantonalnog tuzilastva?
BALIJAGIC: Ja sam u jednom krivicnom postupku, koji je sada aktuelan i koji se vodi protiv optuzenog Halilovic Hajrudina, postavio pitanje legitimiteta drzavnog tuzioca, jer, po vazecem zakonu, treba da postoji drzavni tuzilac. Ako je drzavni, mora stititi interese drzave i postupati u okviru zakona. Prije otvaranja glavnog pretresa postavio sam pitanje da li je uopce optuznica data od drzavnog tuzitelja i citirao sam odredbu clanka 45 Zakona o krivicnom postupku, po kojem je obaveza i duznost drzavnog tuzitelja da sve osobe koje pocine kazneno djelo stavi na optuzenicku klupu, da ispituje osnovanost odredjenih navoda da je neko pocinio krivicno djelo itd. Iznio sam primjere Bakira Alispahica, Hasana Cengica i Radovana Karadzica kao primjere koji su mi bili poznati. Ne postoji novina koja nije pisala da je Alispahic pocinio niz kaznenih djela u sticaju, isto tako i za Cengica i Karadzica. Ja sam prvi inicirao kazneni postupak protiv Karadzica i to 17. oktobra 1991. godine zbog pocinjenog kaznenog djela genocida iz vazeceg clanka 145 vazeceg Krivicnog zakonika. Medjutim, drzavno tuzilastvo prema ovim osobama nikada nije reagiralo. Stoga sam ja osnovano trazio da se ispita, od strane viseg tuzitelja, da li to tuzilastvo radi u okviru Ustava i zakona kako bi to moralo. Jer osnovno pravo je da su svi gradjani pred zakonom jednaki, a ne da su gradjani vladajuce partije povlasteni i da mogu da ubijaju itd., a da se protiv njih ne vodi kazneni postupak. Vazno je napomenuti da kada sam ja inicirao krivicni postupak protiv Radovana Karadzica, on nije uzivao ni parlamentarni niti bilo kakav drugi imunitet. U to vrijeme niko od pravosudnih organa, iako su bili obavezni, nije zelio da udje u krivicni postupak sa sefom vladajuce SDS, koja je bila koalicioni partner, partner u vlasti sa SDA.
DANI: Zbog toga je uslijedila prijava Tuzilastva Advokatskoj komori?
BALIJAGIC: Tuzilastvo je trazilo da Disciplinski sud Advokatske komore protiv mene pokrene postupak, upravo zbog toga sto sam ja tvrdio da su gradjani jednaki pred zakonom.
DANI: Kakva su Vasa iskustva sa pravosudjem u Federaciji? Koliko je ono pod uticajem politike?
BALIJAGIC: Sa distance iskusnog advokata koji je obavljao svoju profesiju na podrucju citave ex-Jugoslavije mogu da kazem da je pravni sustav Federacije ispod svih mogucih nivoa. Ako kazem katastrofalan, onda je jos ispod toga. Ja sam u javnosti, na izmaku komunistickog rezima, govorio da je to drzava pravnog haosa itd. Sada je ovo nivo ispod. I bez ikakve dvojbe, ne pozivajuci se na zvanicne izvjestaje Elizabeth Rehn i medjunarodnih duznosnika, mogu da kazem da je pod najizravnijim uticajem tajne politicke policije i vladajucih garnitura, i u Herceg-Bosni od Boze Rajica i u BiH od Izetbegovica.
DANI: Pomenuli ste tajne policijske sluzbe. Cini mi se da su one na neki nacin Vasa opsesija i predmet Vasih istrazivanja. Imate li saznanja da ste i Vi objekt pracenja tajne sluzbe?
BALIJAGIC: Ja sam 1994. godine, u jednom razgovoru sa Alijom Izetbegovicem, rekao da sam predmet pracenja sluzbe koja je samu sebe nazivala Muslimanska obavjestajna sluzba. Nisam se mogao sloziti da je muslimanska, nego sam rekao da je to "munaficka obavjestajna sluzba" za pracenje, uglavnom, muslimanskih intelektualaca i onoga sta se govori o vladajucoj partiji. Prve spozanje o toj sluzbi dobio sam u Rijeci od izvjesnog sadasnjeg visokog funkcionera u Ministarstvu vanjskih poslova BiH i u vrhu SDA. Ne bih govorio njegovo ime da ne bi imao problema, bio je i logoras itd. On je rekao da ga je Hasan Cengic pozivao u Zagreb i onda bi izlazili na balkon. Ovaj bi ga uzeo pod ruku i onda bi mu davao informacije sta se desava u Rijeci. On je bio u tom kriznom stabu u Rijeci. Inace, u Rijeci su djelovala dva-tri krizna staba: na Brnasima koji je vodio Ibrahim Hrstic, krizni stab kojeg je vodio Fikret Abdic, te krizni stab kojeg je vodio bratic Alije Izetbegovica, Izet. E, Hasan je imao tu obavjestajnu sluzbu koja je, izmedju ostalog, vodila brigu o mom kretanju, pricanju, a pogotovo o mojim javnim nastupima. I ja sam dosao do dosjea kojeg je vodila ta sluzba i vidio sam da su dosta stvari podmetnuli. Naprimjer, da zivim u vili Fikreta Abdica, a da javno pisem protiv njega da bih se ubacio u Alijinu blizinu. To su bile obicne bljuvotine i zbog toga je to jedna "munaficka obavjestajna sluzba".
DANI: Kakve su bile Izetbegoviceve reakcije kada ste mu iznijeli saznanja o toj sluzbi. Vjerujete li da ona nije bila pod njegovom kontrolom?
BALIJAGIC: Izetbegovic je sve to znao. On je zelio da mu i ja dajem odredjeni dio podataka i molio me da mu se pismom pocesto javim. Uglavnom su ga interesirale novine: da li ima novina na Zapadu koje pisu nesto protiv njega. Najvise ga je interesirao nas As, koji je izlazio u St. Galenu, i Euro Bosna. Uglavnom ga je interesirala emigrantska stampa. Kad sam mu govorio o emigrantskoj obavjestajnoj sluzbi onda se pravio da ne cuje, mada je, po svemu, Izetbegovic to znao.
DANI: Da li je AID danas, po Vasim saznanjima, jedina bosnjacka obavjestajna sluzba?
BALIJAGIC: U ovom trenutku ne znam. Ali znam da doskora nije bio jer su agenti tih sluzbi kontaktirali sa mnom. Nudili su mi odredjena poravnanja: da ja javno ne nastupam protiv vladajuce partije, odnosno kriminala kojeg cine predstavnici vladajuce partije. U prvom redu se radilo o kriminalu u sprezi Dihanovica i Alispahica itd. Nudili su mi odredjena drzavnicka namjestenja, drzavnu sluzbu... I vidio sam da su to, uglavnom, ljudi koji su na Zapadu izbaceni od strane sluzbe koja je nadzorna AID-u. Dosao sam do tih spoznaja pocetkom 1996. godine u jednoj kafani u Visokom. Bio sam na veceri sa Munirom Alibabicem i prisao nam je izvjesni djelatnik sluzbe koju je kontrolirao hadzija Halid Cengic. Mislim da se zove Ibe Vrazic. Rekao je da je gledao moj dosje kod Halida. Znaci da, imajuci u vidu da Hadzija nije u AID-u, postoji jos neka druga obavjestajna sluzba. Zvanicno je hodza Fikret Arnaut, a o cemu postoje pismeni tragovi ljudi koji su svjedocili istraziteljima suda u Haagu, prijetio vjernicima da ne govore nista protiv vladajuce partije, jer je konacno nasa sluzba u nasim rukama, i kaze: "Braco, dosje svakog od vas nalazi se u Istanbulu pohranjen i pazite sta pricate mimo dzamije."
Izetbegovic negoduje
DANI: Medijskim istupima ste visekratno ukazivali na kriminal velikih razmjera. Kome ste se od visokih drzavnih duznosnika obracali sa informacijama koje posjedujete i kakva je bila njihova reakcija?
BALIJAGIC: Najvise sam se obracao Aliji Izetbegovicu, i licno i pismeno. Alija zna za kompletan kriminal i njegova je reakcija bila da ja to ne trebam dirati. Bio sam i sa Cemanom i sa mnostvom drzavnih i partijskih funkcionera, Ganicem, Silajdzicem..., i svi su sutili na kriminal. Ja sam svima govorio da se to sprijeci. Gledao sam Amilu Omersfotic i cudim se kako je nije sramota da prica nesto o povratku izbjeglica kada sam sa njom dva-tri sahata u Stuttgartu razgovarao o kriminalu, nasto je ona rekla: "Pa, to mora da bude jer stvaramo drzavu."
DANI: Kako gledate na pricu - Alija je dobar, ali ne valjaju njegovi saradnici za koje Alija ne zna da ne valjaju?
BALIJAGIC: Alija je predsjednik vladajuce partije, predsjednik Predsjednistva, dakle, fakticki glavna vlast na 20-ak posto teritorije, tora, da tako kazem, gdje zive muslimani. I Alija zna ko radi u kojoj trafici, a ne sta se krade.
DANI: Javnosti je malo poznato da ste na samom pocetku rata bili neka vrsta "Hasana Cengica u sjeni". Naime, imali ste pismeno ovlastenje bivseg ministra odbrane Jerka Doke o pravu "kontrole priliva pomoci BiH u novcu, hrani, sredstvima i opremi koja je do sada stigla sa podrucja Hrvatske i Slovenije". Istovremeno bili ste ovlasteni da pomoc u naoruzanju i druge vrste pomoci mozete usmjeriti gdje i kada to odlucite. Otkuda Vam takvo ovlastenje i do kakvih ste nalaza dosli u toj misiji?
BALIJAGIC: Ja sam se zatekao u Zagrebu kada je prvi puta izlazio Alija sa ekipom ministara i kada je napravljen famozni ugovor o dvojnom drzavljanstvu izmedju Republike Hrvatske i BiH. U Hrvatskoj je bio opci haos, jer je bilo mnogo ljudi izbaceno da prikupljaju pomoc za BiH medju najznamenitijim licnostima. U to vrijeme tu je bio Salim Sabic koji je najvise novca skupio, bio je tu Irfan Ajanovic, doktor Fatih koji je zivio u Becu. I u odredjenim razgovorima koji su vodjeni sa tadasnjim predsjednikom Vlade, dosli su do tih spoznaja. Posto sam ja bio poznata licnost u to vrijeme, tadasnji ministar odbrane Doko me je zamolio da budem jedan od ljudi, ne jedini, koji ce vrsiti kontrolu priliva tih sredstava jer je Sarajevo bilo pod blokadom i nista se nije moglo kontrolirati iz Sarajeva. Onog momenta kada je saznao da sam ovlasten ispred drzavnog organa, Alija je negodovao. Nije mu odgovaralo da se moze kontrolirati jedan Hasan Cengic, jedan doktor Fatih koji je dosao iz Sudana u Bec da pomogne kada je Alija bio u zatvoru. Ja sam bio sa Fatihom i rekao mi je da je imao sobu punu dolara i da je htio pomoci Aliji u sudskom procesu, ali, nazalost, nije mogao. Zato je Alija stalno vrsio pritisak na Doku i govorio da je Hasan jedan cistunac i da su on i Salim, maltene, doksa i omega, te da oni rade za BiH i da im ne treba nikakva kontrola. Jerko Doko je meni to prenio i ja sam rekao Aliji, ako njemu to smeta, da prekinem sa tim... I ja sam imenovan za prvog predstavnika BiH u Uredu BiH osnovanom u Zagrebu. Prethodno da kazem da je jedna grupa odbjeglih ministara formirala Ured Vlade, koji potpuno ne postoji ni po medjunarodnom pravu ni po bilo cemu. Tako da sam ja bio prva osoba sa Semsom Tankovicem koja je trebala da stiti interese drzave BiH u Republici Hrvatskoj, da se stavi pod kontrolu Vlade BiH, odnosno Predsjednistva bivse BiH, koja ce zastititi bh. imovinu koja je ogromna u Hrvatskoj. Radilo se o, naprimjer, autobusima Centrotransa, poslovnim prostorima, nizu firmi koje su pljackane od strane Ureda Vlade BiH smjestenog kod Druzjanica, koji se u bivsoj Jugoslaviji sedam godina krio. On je kaznjen u Splitu. U tom uredu je bio glavni Kasim Trnka, Alijin pravnik. To je bila nelegalna organizacija. Ja sam, zeleci da se ukljucim u odbranu koliko sam u mogucnosti, proveo grupe novinara kroz BiH: iz Arapskih Emirata, izraelsku TV i jos pet-sest redakcija. Ni to nije odgovaralo Aliji, pa je zamolio Semsu Tankovica da mene zamoli da se povucem i da ne pravim skandale jer je drzava u ratu. I Salim je uvjetovao da nece dati nista od novca kojeg je sakupio za BiH ukoliko ja budem u tom uredu. Zato sam ja, zbog interesa drzave za koju sam se borio i koju sam sada, nazalost, izgubio, povukao se.
DANI: Ko su ljudi koji su, po Vasim saznanjima, raspolagali ogromnom pomoci i koji nikada nijednom drzavnom organu nisu podnijeli izvjestaje o utrosku?
BALIJAGIC: Prva osoba koja je izbjegavala jednu regularnu drzavnu kontrolu bio je, nazalost, predsjednik Izetbegovic jer je zelio da to ide mimo redovnih institucija. A pustite covjeka da ide mimo redovnih institucija, sto bi Alija rekao, i on se ne moze oduprijeti da ga sejtan ne nagovori na uho da ne prisvoji jedan dio novca, sto automatski predstavlja krivicno djelo. Ali osobe koje su raspolagale novcem bili su Salim Sabic, dr. Fatih, Hasan Cengic i Irfan Ajanovic u periodu o kojem ja govorim. Preminuli Mehmed Kavazbasic, mislim da nije raspolagao sa velikim novcanim sredstavima, iako je on sebe imenovao komandantom nekakvog Okruznog staba u Hrvatskoj. Bila je jedna opca katastrofa. Mislim da je i Hrvatska htjela pokazati svijetu kako smo mi nesposobni za drzavu. Mozete misliti da sam u Zagrebu susreo radnicu obucarskog kombinata iz Tuzle koja u policijskoj uniformi vrsi kontrolu gradjana BiH.
DANI: Govorili ste mi da se i gospodin Ganic angazirao da kontrolira sredstva koje je prikupljao dr. Silajdzic. Iz kojih motiva je Vas htio angazirati?
BALIJAGIC: Slobodna Dalmacija je objavila jedan tekst pod nazivom "Haris na magarcu u zimskoj ofanzivi". Izmedju ostalog, pisano je o kriminalu kojeg su pocinili Bakir Izetbegovic i Silajdzic prisvajajuci ova sredstva. Kasnije sam negdje procitao, mislim u Ljiljanu, da je SDA u to vrijeme formirala neku komisiju koja ce ispitati koliko Haris krade tih para jer je isao po turnejema na kojima je uzimao milione po onome sto sam kasnije procitao. Ja sam dosao 1994. godine u Sarajevo, Ganic me je nasao u hotelu Holliday Inn i razgovarli smo onako setajuci, pa u njegovom kabinetu. Govorio je sapatom jer je rukom sugerisao da se to moze prisluskivati. Bio je nekako isprepadan. Rekao mi je da je procitao taj tekst i da bih ja kao sposoban covjek trebalo da se angazujem i da nadjem banke gdje Haris drzi te pare. Ja sam rekao: "Ganicu, ne licim ti ja na neko njuskalo da ja sad trazim banke. Ja sam advokat i ovoj drzavi mogu valjati u drugim stvarima. Ako se nesto krade, to vi rijesite." Posto sam znao Harisa, Haris je od mene trazio da mu ucinim uslugu, jer je u to vrijeme Frankfurter Algemeine Zeitung pisao da Haris uveliko krade pare, da mu nadjem advokata koji bi mogao da ispita taj slucaj, pa cak i da tuzi taj list na sudu u Njemackoj. Ja sam njemu predlozio advokata, medjutim, rekao sam mu: "Pusti to sto pise strana stampa, nego gledaj ovdje stvari. Ejup Ganic mene moli da te lovim gdje pare drzis." Poceo je da se trese k'o prut od straha. Pitao me je da li zelim da se nadjemo sa Alijom i to mu kazem. Rekao sam: "Mozemo i ja i ti i Zika (E. Ganic, op.a.) da razgovaramo." Odgovorio je: "Ne, ti sâm to sa Alijom raspravi." Harisov pratilac Dince me je odveo Aliji, a on me pita: "Bogati, sta je to bilo sa Ejupom?" Ja mu ispricam. Kaze mi: "Ma, vidi ti sta njih dvojica rade, a ja sam mislio da mi oni vuku kola. A oni tako rade."
DANI: Istrazivali ste slucaj velikog kriminala sa ogromnim brojem pasosa u zapadnim zemljama. Do kakvih ste saznanja dosli?
BALIJAGIC: Nisam ja istrazivao, nego je Izetbegoviceva novina, Ljiljan, pocela da pise o tome, zeleci da mene predstavi kriminalcem posto sam uzivao ugled prava i pravicnosti u javnosti, a i pocelo je mnogo da se meni vjeruje. Zbog toga je ekipa KOS-ovih agenata oko Envera Mujezinovica i Fikreta Muslimovica smislila kako da baci ljagu na mene. Napravili su tekst da sam ja osoba koja svercuje pasose. Medjutim, ja sam, morajuci da se branim, dosao do frapantnih podataka. Pasosima su uglavnom svercovali drzavni namjestenici oko Bakira Alispahica i Sahbaza Dihanovica. Pricalo se da je tu bio i neki Kabasi, sadasnji vlasnik firmi u Sarajevu a bivsi kapetan u JNA. Za njega nisam provjerio. Dakle, oni su fakticki radili te pasose. Onda sam cuo za Azru Popovic u Ljubljani. Pa je onda neki Zoran izjavio da je u Italiji izvrsen prepad na njega i da mu je 1.000 pasosa ukradeno itd. Znaci, braneci sebe bio sam u prilici to istraziti. Dosao sam do podatka da je hodza Arnaut drugom hodzi naplatio pare da mu se za zeta napravi pasos. Taj zet je, mislim, Albanac. Bosanski pasos je bio vrijedan u inozemstvu gdje se besplatno studiralo. U Njemackoj se dobivala socijalna pomoc itd. Tako da je bila opca kradja pasosa. Mimo toga, poceli su mi se javljati ljudi, kao advokatu, sa informacijama da ne samo Bakir i Sahbaz to rade vec i konzulat koji je ljudima uzimao pare, a za njih nisu dobivali pasose. Evo vidite ovu potvrdu: Ejup i Delal iz Njemacke. Platili su zajedno za supruge i djecu po 1.500 DM i nista nisu dobili. Evo vidite, potpisao je Ramiz Radonja, sluzbenik bh. konzulata. Pasosi su se prodavali po hiljadu maraka i odredjeni su ljudi profitirali. I na to sam Aliji u pismenoj formi ukazao, ali on nikada nije htio da reagira. I zato sam ja morao pokrenuti u Njemackoj postupak protiv Ljiljana, jer nisu htjeli da objave moj demanti dok ih sud nije prisilio u Njemackoj. I onda sam pitanje pasosa i iznio. Osim toga, Ljiljan je u narednih 26 mjeseci pisao svasta o meni, izmisljajuci i sve potpisivajuci neke sofere, konduktere i ne znam jos koga ne. Posto sebe nisam mogao da zastitim pred drzavnim organima, ja sam razgovarao sa nekim Zukicem, sefom Ljiljanovog predstavnistva. Njemu sam javio da mi Ljiljan ne objavljuje demantije. On je rekao da oni sa najviseg nivoa imaju zadatak, znaci od Alije, da tako pisu. Posto mi je porodica bila izlozena strahovitoj torturi, nisu mogli da se krecu, bilo je to uzasno vrijeme, ja sam se branio i podnio tadasnjem tuziocu u Den Haagu Richardu Goldstoneu izvjestaj i kompletnu dokumentaciju, sve moje demantije koje su bili duzni objaviti, a nisu. Alija je fakticki bio drzava, vlast, i mogao je da radi sta hoce, mogao je da ubija itd. Goldstone me je obavijestio da je taj predmet poslao u Istrazni odjel. Gavina Rukston, koji je u Istraznom odjelu, saopcio mi je da su otvorili istragu, i kada na tapet dodju novinari kao ratni zlocinci, bit ce svakako ispitana tuzba protiv Envera Mujezinovica, Selima Arnauta, Dzemaludina Latica, izvjesne Murise Skapur, Borovica itd. Te osobe koje su pisale, dobivale su lazni materijal od agenata KOS-a iz Beograda. Ovdje bih vrlo rado kazao jednu interesantnu stvar za javnost. U kompromitaciji moje licnosti koja je vodjena preko Ljiljana, dakle sustava, 26 mjeseci, ukljucio se i Selim Beslagic koji je davao odredjene lazne izvjestaje, a Ljiljan ih objavljivao. To me podsjetilo na jedan susret sa Zilhadom Kljucaninom 1993. godine, ne znam da li je to bilo u Splitu, kada mi je rekao da je Beslagic u toj njihovoj sluzbi i da je njihov covjek. I to tzv. potisnuto javno mnijenje gdje su bili prisutni glasovi o Selimovom kolaboriranju, foliranju javnosti i da je on jedan od cvrstih Alijinih ljudi, uputilo me je na zakljucak kako je davanje tih podataka listu Ljiljan islo preko obavjestajne sluzbe koja je vrsila moju kompromitaciju.
DANI: Bojite li se za vlastiti zivot?
BALIJAGIC: Pa, gledajte, sve je u Allahovim rukama i Allahova je zadnja. Ja sam 1994. godine od jednog politicara iz Bosne, mog kolege, Hrvata, dobio obavijest, koju sam prvi put u zivotu tada cuo, o specijalnoj postrojbi za likvidaciju politickih neistomisljenika "Seve". I cuo sam da su dobile nalog da me likvidiraju. Ja sam uputio pismo moleci Aliju da zabrani "Sevama" da me likvidiraju, jer imam sitnu djecu. U Bosni, budite sigurni u to, ako Alija nece, nece vam faliti dlaka sa glave. Prema tome, u Allahovim je rukama sve. I u Alijinim.
"Pitate me kakvo je pravosudje u Federaciji? Evo vam primjer za ilustraciju stanja. Zastupao sam gospodina Munira Alibabica u sporu protiv novinara lista Ljiljan i sefa Alijine tajne policije Ademovica. Na 36 zakazanih rocista niko se nije pojavljivao: ni Latici, ni Hadzem Hajdarevic, ni Ademovic. Znate, kada sam se pozivao na odredbe Zakona o krivicnom potupku, trazeci da se optuzeni privedu, to je za sud bilo kino. Uzgred, iz novina sam saznao za Radoncicevu tuzbu na sudu protiv vas i vidim da je zbog jednog vaseg izostanka sud odrzao pretres bez vaseg prisustva kao okrivljenog. U civiliziranim zemljama to bi bio dovoljan razlog da ministar pravosudja podnese neopozivu ostavku iz moralnih razloga, a sudija izgubi posao trajno. Ili imate slucaj osvete vladajuce klike prema Seferu Halilovicu, koji se provodi kroz brata Hajrudina. Sud ocito tolerira lazi bivseg ambasadora SFRJ u Vijetnamu, generala Durica, i sadasnjeg Alijinog generala Delica. Delic, primjerice, kaze da nikada nije dao Duricu rjesenje za stan, a Duric donese rjesenje sa Delicevim potpisom. Kada sam trazio da se Duric ispita do kraja, sukladno Zakonu, on pobjegne iz sudnice, a sud ignorira odredbe ZKP-a da svaki pretres gdje je prekid trajao dulje od 30 dana mora iznova poceti i ne zeli Durica ponovo pozvati na sud."
"Ja sam sokiran Ljiljanom. Oni su, primjerice, za napade na Alibabica trazili stavove najumnijih islamskih ucenjaka u Sarajevu. Nasli su ih u legendi o 'gubavcima'. U skladu sa njom, navodno, Alibabicu su oprostili sto je prvi put vodio istragu protiv Alije. No, ne i drugi put, kada je kao sef policije zelio zastititi drzavu od kriminala. Ti islamski ucenjaci su dali suglasnost da mu se dâ zestoka osveta, do njegovog konacnog istrebljenja."
* * *
"Jedno jutro dok sam sa Semsom Tankovicem pio kafu u hotelu Intercontinental u Zagrebu, prilazi nam trgovac oruzjem iz Beca, mislim da se radi o osobi koja je kasnije bila u aferi sa Hasanom Cengicem. Kaze nam da se pita ko danas upravlja Bosnom i nastavlja: 'Stekao sam dojam da onaj tko se prvi probudi u ovom hotelu toga dana upravlja Bosnom. Jednom mi predstave gospodina Saju i kazu da je on glavni. Drugog dana mi kazu da se od Saje ipak vise pita Izetbegoviceva snaha, treci dan mi kazu za nekog ministra, pa onda za Sabica... Za 15 dana koliko sam ovdje ja jos ne znam kome da prodam oruzje.'"
* * *
"Braneci se od napada koje je o aferi sa prodajom pasosa o meni iskonstruirala Alijina tajna agentura dosao sam do frapantnih podataka. Primjerice, Izetbegovicev konzulat u Münchenu je angazirao ginekologa da lijeci ranjene borce Armije BiH! A radilo se o tome da su na taj nacin Izetbegovicevi diplomati, dok je Bosna gorjela, placali usluge izvrsenih abortusa nakon svojih seksualnih aktivnosti."
* * *
"Nakon sto je 'munaficka obavjestajna sluzba', po Izetbegovicevoj suglasnosti, formirala moj dosje, ucinila je to i bivsa SDB BiH i sadasnji AID, i to u Bihacu i u Tuzli. U Bihacu je taj dosje vodio izvjesni agent tajne policije Basan, te je, kada je sagledao citav dosje, rekao da je Balijagic veci prijatelj Bosni nego 'moj ministar Alispahic, koji je, izgleda, ovaj dosje otvorio samo zato sto advokat Balijagic ukazuje kroz emigrantsku stampu na Alispahicev kriminal'. Tadasnji sef SDB-a u Bihacu Enver Ramic je imao obecanje od Alispahica da ce dobiti unapredjenje u slucaju da me namami u Bihac i tamo likvidira. Za tuzlanski dosje sam dobio potvrdu na sudu, kada je jedan kriminalac u prisustvu IPTF-a priznao da ga je SDB Tuzle, odnosno sadasnji AID, instruirao da djeluje protiv mene. To mi daje za pravo da zakljucim da su Alijine tajne politicke policije u dobroj sprezi sa kriminalcima, koji za njih trebaju odraditi kakav prljavi posao."
"Alija je predsjednik vladajuce partije, predsjednik Predsjednistva, dakle, fakticki glavna vlast na dvadesetak posto teritorije, tora, da tako kazem, gdje zive muslimani. I Alija zna ko radi u kojoj trafici, a ne sta se krade"
"Ja sam dosao 1994. godine u Sarajevo; Ganic me je nasao u hotelu Holliday Inn i razgovarali smo onako setajuci, potom u njegovom kabinetu. Govorio je sapatom jer je rukom sugerisao da se to moze prisluskivati. Bio je nekako isprepadan. Rekao mi je da bih ja kao sposoban covjek trebalo da se angazujem i da nadjem banke gdje Haris drzi te pare"
Objavljeno u broju 83 DANA, 31. AUGUST / KOLOVOZ 1998.
To ti je kad se "paše i ustaše" dočepaju vlasti.Woody wrote:
Jah... pa B. Bušić, J. Francetić, M. Budak i veliki NDH župan Đ. Spužević (sve go fašist - pod definiciji) preko noći postanu zaslužniji od A. Šantića i poginulih (od fašističke ruke) mostarskih gimnazijalaca.agent_zero wrote:To ti je kad se "paše i ustaše" dočepaju vlasti.
Code: Select all
"Nakon 18 godina više nemam snage ni volje da bilo šta govorim. Mi roditelji svake godine proživljavamo isto, bude se stare rane. Ta kompletna akcija je bila jedna velika greška, do toga nije smjelo doći na taj način. Glavni krivci za sve to su ljudi iz državnog i vojnog rukovodstva", kazao je Avdo Hebib, nekadašnji visoki policijski dužnosnik MUP-a RBiH, čiji je sin Admir imao 23 godine kada je ubijen u akciji, samo 20 dana nakon što se oženio. KARAVELIĆ ZA STAV: CACINO TIJELO PORODICI JE PREDANO POD PRIJETNJOM SMRĆU
Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem, a to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka
Nedavno objavljena Monografija Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine neposredan je povod za razgovor s penzioniranim generalom i nekadašnjim komandantom ovog korpusa Vahidom Karavelićem. Kao jedan od autora Monogorafije, general Karavelić posljednjih sedmica bio je izložen različitim kritikama, a zamjera mu se, između ostalog, i to što neki događaji iz vremena odbrane Sarajeva, navodno, nisu dovoljno dobro i tačno rasvijetljeni. General Karavelić, predsjednik Udruženja generala BiH, za Stav pojašnjava događaje iz oktobra 1993. godine vezane za smrt Mušana Topalovića Cace, objašnjava kako je izišao iz JNA, ko ga je izdao pa je uhapšen i odveden u Sremsku Mitrovicu u aprilu 1992. godine, kako se spasio od egzekucije, te kako mu je poslije rata Cacin brat prijetio smrću ako porodici ne bude predano bratovljevo tijelo.
STAV: Kada uočavate prve naznake nacionalnih podjela u JNA? Možete li nam iz perspektive garnizona u Ljubljani, gdje Vas je zatekao početak rata u bivšoj Jugoslaviji, opisati šta je za oficira JNA značilo povlačenje s dijela teritorije Jugoslavije? Je li to bila izdaja, kako se na to gledalo među starješinama?
KARAVELIĆ: Mi koji smo službovali u Sloveniji možda smo najbolje i najprije osjetili promjene. Ja sam to osjetio već u prvoj polovini osamdesetih, nekoliko godina nakon Titove smrti, a pogotovo poslije, kako su se primicala devedesete. To se na početku primjećivalo najviše zbog naglašene priče o tzv. kosovskoj iridenti i evidentnog pokušaja rukovodstva JNA da na neki način satanizira Albance. Masovnost takvog ponašanja pokazivala je da se nešto žestoko dešava i da novo vrijeme sa sobom donosi nešto ružno i teško. Slovenci su vrlo često, a kako je vrijeme odmicalo i masovno, pod raznim izgovorima zahtijevali odlazak iz JNA. Zatim se to prenosilo i na vojnike hrvatske nacionalnosti. Paralelno s tim, sve se više stezao komandni lanac. Postajao je jači, čvršći, oštriji, naredbodavniji. JNA je pokušavala učvrstiti svoje pozicije. Nastojala je za novo vrijeme sačuvati strukturu komande i svojih ukupnih unutrašnjih odnosa, kako bi, kad zatreba, obavila svoj dio zadatka za interese beogradskog Miloševićevog režima. Oficiri Bošnjaci, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Albanci su manje-više svi primjećivali promjene, ali mi tih godina, puno prije 1990, niti smo mogli niti smjeli nešto posebno s tim u vezi učiniti. Vojska je vojska. Međutim, kada su došle devedesete, sve vrijeme je oficirima u tom smislu govoreno da JNA štiti interese SFRJ i, ako treba ići na granice i braniti Jugoslaviju, to će se i učiniti. Ponavljano je da je JNA vojska svih naroda i narodnosti itd. To je tako govoreno, a ustvari se iza paravana radilo nešto sasvim drugo.
STAV: Kako su se te promjene odrazile na nacionalnu strukturu komandnog kadra?
KARAVELIĆ: Došlo je do žestokog debalansa u strukturi oficirskog kadra u JNA i, što je najvažnije, došlo je do žestokog debalansa na posebno značajnim i važnim funkcijama. Masovno su se postavljali samo Srbi i Crnogorci, ili eventualno neki žestoko odani oficiri neke druge nacionalnosti, ali i oni u vrlo malom broju, u simboličnom procentu. Došlo je do temeljitog restrukturiranja JNA, do promjena teritorijalnih granica armijskih oblasti, uključivanja Bosne i Hercegovine u prvu vojnu oblast itd. Postojali su u to vrijeme aktivni generali Bošnjaci, međutim, oni nisu bili na značajnim funkcijama s kojih bi mogli utjecati na bilo šta. Ja sam 1990. godine bio komandant motorizovanog bataljona. Moja je sreća bila što sam deset dana prije sukoba primio mladu vojsku. Nisam mogao dobiti naređenje da upotrebljavam vojnike koji još ni oružje nisu bili zadužili, niti zakletvu položili.
STAV: Iz Ljubljane ste s garnizonom stigli u Zenicu?
KARAVELIĆ: Čim sam došao u Zenicu, stupio sam u kontakt sa svojim ocem. Vrlo brzo mi je bilo jasno šta se dešava. Planirao sam napustiti JNA i naći neki novi posao, trebalo je od nečega živjeti. Došao sam u Sarajevo kod tadašnjeg načelnika CSB-a, odakle su me poslali u MUP SR BiH kod Asima Dautbašića, a on me je povezao sa Seferom Halilovićem i Kemom Karišikom. Tako se još u septembru 1991. godine uključujem u Patriotsku ligu. Tada su mi govorili kako moram ostati u JNA što duže. I Sefer i Kemo su već bili izišli. Kasnije, kada sam i ja dezertirao iz JNA, upoznao sam i Talijana. Nakon što sam kao pripadnik JNA prekomandovan u Tuzlu, savjetovali su me da radim na iznošenju oružja, da pratim situaciju, što sam i činio. Još sam formalno bio oficir JNA, a istovremeno i član Patriotske lige. U jednom trenutku shvatio sam da je opasno to čime sam se bavio, jer, znate kako je, dovoljno je da jedan metak odnekud zaluta i čovjek pogine. Sjećam se da sam imao još nekih slobodnih dana, pa sam zamolio svog tadašnjeg komandanta Mileta Dubaića da mi dadne dopust na nekoliko dana, nakon čega se više nisam vratio u kasarnu. Za mnom je potom raspisana potjernica iz Okružnog vojnog suda u Sarajevu. Čim sam dezertirao iz JNA, još sam se aktivnije uključio u Patriotsku ligu. Već početkom 1992. godine vraćam se u Tuzlu i bivam postavljen na mjesto tamošnjeg komandanta Patriotske lige. Bio sam jedan od prvih imenovanih komandanata, odmah nakon Hasana Efendića, Jove Divjaka i Stjepana Šibera. Ondje me zatiču prvi sukobi i otvorena agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tada se dešava napad na Bijeljinu, koju pokušavamo odbraniti jedinicama Patriotske lige. Zatim se dešava i napad na Janju, a onda i na Zvornik, započinje agresija na našu državu.
STAV: Vi ste u aprilu 1992. godine u okolini Tuzle uhapšeni zbog dezertiranja iz JNA i zatvoreni u Sremskoj Mitrovici. Ko je kriv za hapšenje?
KARAVELIĆ: Uhapšen sam 27. aprila. Tri sedmice branili smo Zvornik i Kula Grad. U momentu kad smo bili već iscrpljeni stvoreni su veliki problemi u našim redovima zbog izdaje i zbog neslaganja branitelja s tuzlanskim političarima koji su me smatrali najvećim krivcem za početak rata na tom prostoru, ispalo je da rata ne bi ni bilo u tom kraju da mene nije bilo. Ustvari se radilo o tome da je naš tadašnji gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić radio na tome da povede taj dio sjeveroistočne Bosne putem kojim je poslije krenuo i Fikret Abdić. Posljedica te politike bila je izdaja koja je dovela do mog zarobljavanja i odvođenja za Sremsku Mitrovicu i Beograd. Tu su mi na kraju saopćili smrtnu kazna i egzekuciju.
STAV: Koliko ste dugo bili zatvoreni u Mitrovici i kako ste oslobođeni?
KARAVELIĆ: Ondje sam bio od 27. aprila do 13. maja. 1992. godine. Meni je pripremljena klopka u kancelariji načelnika Općine Živinice. Tada sam razoružan, pa su me nabrzinu izveli napolje i odveli na aerodrom. Ondje su me maltretirali, a zatim ukrcali u helikopter i pod prijetnjom smrti, s neprekidno uperenim pištoljem u stomak, odvezli u Beograd, a potom u Sremsku Mitrovicu. Od sigurne smrti spasila su me događanja u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Prilikom razmjene predsjednika Alije Izetbegovića, branioci Sarajeva zarobili su veliki broj vojnika i oficira JNA. Meni je već bila saopćena smrtna kazna i direktno sam pitam čime bih želio da me smaknu, sve to ima u zapisniku. Kada me tročlana komisija koja me isljeđivala u Mitrovici pitala čime bih želio da se egzekucija nada mnom izvrši, zahvalio sam se i zamolio da to bude učinjeno metkom i ničim drugim. Doslovce sam im tako kazao. Ne bih imao ništa protiv da ovi u Beogradu objave taj zapisnik od 45 stranica. Sudbina je htjela da me naše političko i vojno rukovodstvo traži kao prvog komandanta Okružnog štaba TO Tuzla. Razmijenjen sam za Šuputa i Beloševića na Stupskoj petlji 13. maja 1992. godine, zajedno s Nedžadom Ajnadžićem, Bajrom Kasumovićem, Huseinom Paralićem i Feridom Žugom. Na drugoj strani bili su razmijenjeni Jovo Sejmenović, Slavoljub Bjelošević, Milan Šuput, Petar Obradović, Petar Maočić i Radoš Plaznić. Helikopterom su nas prebacili iz Beograda na Pale, a s Pala smo sprovedeni u Lukavicu. Nakon oporavka me je kod sebe angažirao Hasan Efendić, tadašnji komandant Republičkog štaba TO, a zatim sam se uključio u Glavni štab Oružanih snaga RBiH. Do 1. septembra 1992. godine bio sam jedan od operativaca, nakon čega sam imenovan za zamjenika komandanta Prvog korpusa do augusta 1993. godine, nakon čega sam na mjestu komandanta Prvog korpusa bio sve do augusta 1995. godine.
STAV: Da li je bilo oficira Bošnjaka koji su ostali u JNA?
KARAVELIĆ: Riječ je o malom broju, ali ih je bilo koji su ondje i ostali.
STAV: Objavljivanje monografije o Prvom korpusu Armije RBiH izazvalo je i neke negativne reakcije. Vama se spočitava da ste prešutjeli pojedine važne događaje. Između ostalog i da niste vjerodostojno opisali događaje u vezi sa smrću komandanta 10. brdske brigade Mušana Topalovića Cace. Možete li nam pojasniti nekoliko stvari s tim u vezi? Kada je Topalović došao u komandu Korpusa, da li je na njemu bilo tragova fizičkog maltretiranja?
KARAVELIĆ: I danas mi imamo puno bolesnika koji jednostavno ne žele pogledati istini u oči, sjetiti se šta je bio cilj naše borbe, nego i danas, kao što su to činili i u ratu, žele samo vlastitu promociju, da prikažu kako ni Sarajeva ni Bosne i Hercegovine bez njihove uloge u ratu ne bi bilo. Oni žele stvari prikazati tako da je za sve što nije valjalo kriv neko drugi, a da ti koji podržavaju takve antidržavne elemente, a pogotovo neposredni učesnici u antidržavnim radnjama, da oni nisu krivi i da je njihov put ispravan. Istina je da sam na desetine puta išao kod Cace i molio ga da se urazumi i da poštuje rukovođenje i komandu korpusa, da poštuje vrhovnu komandu, generalštab, jednako kao što mi poštujemo njega kao komandanta brigade. Međutim, sve je to bilo uzaludno, a na kraju je između korpusa i Cace prestala bilo kakva komunikacija. Istina je da sam ja kod našeg rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića u jednom trenutku, mjesec prije nego što će se desiti akcija “Trebević”, otišao i na vrlo jednostavan mu način rekao da ne želim biti komandant korpusa ako ne znam kompletnu situaciju u Sarajevu, u korpusu pod svojom kontrolom i svojom komandom, kao što je tada bio slučaj s Cacom i još nekim drugim jedinicama. U protivnom, rekao sam tada predsjedniku, ili Caco ili ja. Molio sam da ga da pismeno odobri upotrebu svake vrste oružane sile kako bi sve jedinice i svi komandanti bili dovedeni u jedinstveni lanac komandovanja. U protivnom, nisam htio nastaviti s obavljanjem dužnosti komandanta Prvog korpusa. Tada je predsjednik pozvao Rasima Delića, koji je bio u Visokom, i poručio mu da mu se javi kada dođe u Sarajevo jer se nešto mora učiniti “po određenom pitanju”. Ovom je prethodio niz sastanaka tokom cijelog ljeta 1993. godine i velikim dijelom 1992. godine. Kako je sve to teklo, najbolje se može vidjeti iz stenograma Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RBiH, koji je formiralo Predsjedništvo RBiH kao vrhovna komanda. Na čelu tog savjeta bio je akademik prof. dr. Mirko Pejanović, tadašnji član Predsjedništva RBiH. Kada bi se dva ili tri stenograma s tih sjednica pročitala, sve bi nam bilo jasno. Svako onaj ko želi bilo šta da govori o ovom pitanju, prvo treba pročitati te stenograme. A upravo na takvim dokumentima, a ne na “rekla – kazala” pričama nastala je Monografija Prvog korpusa Armije RBiH.
STAV: I Ramiz Delalić i Mušan Topalović dovedeni su nakon predaje u komandu Prvog korpusa, iako to planom nije bilo predviđeno?
KARAVELIĆ: Uslijedio je sastanak Bakira Alispahića, Rasima Delića i mene s predsjednikom. Tada smo dobili potrebna odobrenja o upotrebi oružane sile, nakon čega se pristupilo formiranju komandi na dva-tri nivoa zajedno s jedinicom MUP-a i jedinicom Prvog korpusa. Pripreme nisu bile jednostavne. U planiranje operacije bio je uključen samo mali broj ljudi, onih koji su smjeli znati šta se sprema. Sve smo učinili da spriječimo sukobe. To je bila naša nada i želja i sve smo učinilo da ne bude žrtava, ali mi nismo očekivali da će druga strana poduzeti akcije kakve je povela i proizvesti takve žrtve. Ramiz Delalić Ćelo se prvi predao, pametno postupio. Doveden je u moju komandu u ranim noćnim satima. Samo mi je javljeno da će biti doveden, iako takvo što nije bilo prethodno dogovoreno. Kad je došao, nikakvih, apsolutno nikakvih problema nije bilo, jer Ramiz nije proizveo nikakve žrtve, već je vrlo pametno i mudro postupio. Ušao je sa svojom grupom, sjeli su kod mene u kancelariju, gdje su bili i moji pomoćnici. Razgovarali smo, pitali smo ga što mu je to trebalo, on je doslovce u nekoliko rečenica rekao da se desilo šta se desilo, da nije vjerovao da će sve to otići do tih razmjera itd. Rekao sam mu tada, dobro se sjećam, da je dobro i pametno postupio, ali i da mora biti svjestan da ga moram proslijediti u istražni zatvor. I tu je sva priča bila završena. Delalić je tada ustao, ispružio ruke i bez ikakve prisile zatražio da mu ja osobno stavim lisice. Zamolio me je da mu za suprugu, kada se porodi, jer je bila tada trudna, osiguramo šta je potrebno. Rekao sam mu da će to svakako biti osigurano i da se ništa ne brine. Ramiz je tada sproveden u zatvor i na tome se završilo.
STAV: Šta je bilo drukčije prilikom Cacinog privođenja?
KARAVELIĆ: Isto smo željeli postupiti i s Cacom. Jusuf Pušina doveo je Cacu u komandu Korpusa. A već je u tom momentu do nas stigla informacija da su četverica momaka iz naše čete vojne policije ubijeni na zvjerski način. Kad je Caco uveden i kad je krenuo uz stepenice u hodnik, nastupio je bijes, doslovni bijes. Bio sam u kancelariji održavajući vezu s komandantom i s oficirima iz MUP-a, jer su borbe još bile u toku. Kad sam u jednom trenutku čuo ogromnu buku, galamu u hodniku, izašao sam i na tom malom prostoru ugledao, da ne kažem, stotinu duša. Više se tu nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Tada sam glasno nekoliko puta poviknuo: “Prekinite! Stop! Stani!”, pokušavajući zaustaviti bijes vojnih policajaca zbog ubistva njihovih drugova. Nisam ih mogao zaustaviti jer moj glas nije mogao nadjačati galamu. Uzeo sam pištolj i ispalio metak, nakon čega je došlo do smirivanja. Caco se još držao na nogama, zajedno s nekoliko svojih momaka. Tada sam naredio da ih uvedu u kancelariju, na isto mjesto gdje je samo nekoliko sati prije njega bio Ćelo. Sjedio je tu sasvim normalno, samo je jednu ruku, onu u koju je bio ranjen, držao malo spuštenu. Pokušavao sam s njim razgovarati, pitao ga zašto je to sebi dozvolio, zašto je pobio ljude. Caco je uglavnom šutio. Ponešto je progovarao, bile su to riječi bez nekog značaja, više klimanja glavom. Zatim sam naredio da mu se stave lisice na ruke i da ga se sprovede u istražni zatvor. Bio je živ, zdrav, na svojim nogama je izišao iz komande korpusa. Krenuo je do vozila i tu na njega nije bilo nikakvih napada. Otišao je s pripadnicima bataljona vojne policije generalštaba koji su bili nadležni za njegovo sprovođenje.
STAV: Ubijeno je devet momaka koji su otišli u Cacin stan. Oni nisu otišli s namjerom da hapse Cacu, već da osiguraju zgradu imajući informaciju da se Caco nalazi na drugom mjestu, u komandi brigade. Kako se taj propust mogao dogoditi?
KARAVELIĆ: To sada mogu da tumačim na razne načine. Precizno, detaljno, konkretno ništa ne mogu reći. Bio sam na samom vrhu komande, a hijerarhijski ispod bila je komandna grupa koja je neposredno komandovala. Naravno, tu su bili komandanti jedinica koji su sa svojim borcima bili tu na licu mjesta. Svaka moja izjava u vezi s tim ne može biti kompetentna.
STAV: Je li se u okviru plana za Cacino hapšenje razmišljalo o tome šta bi se dogodilo da je pozvao u pomoć pripadnike svoje brigade koji su držali položaje na Trebeviću?
KARAVELIĆ:
Itekako. Imali smo druge jedinice spremne. One su bile raspoređene iza leđa boraca 10. brdske brigade, koji su bili na liniji. Tako smo uradili i kada je bilo razoružavanje Hrvatskog vijeća obrane. Ista stvar, isti sistem. Samo mjesec poslije ovoga.
STAV: Kada do Vas dolaze prva saznanja o zločinima koje je Caco počinio na Kazanima?
KARAVELIĆ: O tome sam detaljno govorio u Haškom tribunalu kada sam svjedočio u slučaju generala Delića. Pitali su me zašto protiv Cace nismo puno ranije poduzeli vojnu akciju. Rekao sam im da to nismo mogli učiniti jer nismo raspolagali sa sto posto provjerenim informacijama. Niko od nas nije imao pristup Kazanima, sve se zasnivalo na nekim obavještajnim informacijama koje često znaju biti lažne i netačne. Ni Rasim Delić nije raspolagao sa sto posto provjerenim informacijama. Da bi kao komandant generalštaba naredio takvu vojnu akciju, on nije mogao biti potpuno siguran da pri tome neće doći do civilnih žrtava. Zbog toga je naređenje morala izdati vrhovna komanda, odnosno Predsjedništvo RBiH. A da bi ga vrhovna komanda izdala, morala je i ona raspolagati s potpuno provjerenim informacijama, što opet nije bio slučaj. Niko, ni predsjednik Izetbegović, nije mogao izdati takvo naređenje dok se zaista nije došlo do što je moguće provjerenijih informacija o tome da je bilo nezakonitih radnji u smislu odvođenja civila na Kazane i njihove likvidacije. Svaka pogrešna odluka mogla je dovesti do katastrofe. Vjerovatno je tada vrhovna komanda dobila i neke dodatne informacije i konačno je odlučeno da se izda naređenje da se može upotrijebiti oružana vojna sila protiv onih koji nisu bili u komandnom lancu, što se i dogodilo 26. oktobra 1993. godine.
STAV: Koliko su česti ovakvi slučajevi u povijesti ratovanja, da se usred sukoba neposredno na ratnoj liniji tokom ratnih operacija komanda oružano obračunava s odmetnutim komandantima?
KARAVELIĆ: To ustvari govori o istinskom karakteru i cilju naše borbe, borbe za multietničku, multikulturalnu, građansku Bosnu i Hercegovinu. Odnosno, to je borba na temeljima platforme Predsjedništva, vrhovne komande RBiH iz juna 1992. godine. Mnogo više i neuporedivo gorih i težih zločina počinili su vojnici VRS-a, HVO-a i Autonomne pokrajine Zapadne Bosna, ali nijedna od tih komandi, nijedan od njihovih predsjednika ili komandanata, nije pokrenuo ništa niti protiv pojedinca, a kamoli u širem smislu protiv grupa. A zašto je to tako? Osnovni razlog jeste taj što je politička ideologija tih vojski bila upravo takva da se čine zločini. Ideologija naše vlade, naše vrhovne komande i našeg Predsjedništva, bila je potpuno drugačija. Zbog toga se i rahmetli predsjednik odlučio na ovu akciju, a mi danas zaista trebamo biti ponosni na tu odluku. Da se razumijemo, žrtve su ogromne taman da je jedan čovjek poginuo. Cace nema, a ovamo nema devet ljudi, što policajaca MUP-a, što vojnih policajaca, što drugih koji su stradali, i to je žalosno. Ali, mi ipak moramo gledati drugu stranu. Bez obzira na žrtve, moramo kazati da je odluka našeg predsjednika Alije Izetbegovića bila historijska. Jer, da to tada to nije urađeno, Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogli su krenuti sasvim drugim putem. A to je put nestanka naše države i put nestanka Bošnjaka.
STAV: Čija je onda odluka bila da se Caco zakopa na neobilježenom mjestu?
KARAVELIĆ: Odgovor na to pitanje treba potražiti na nekim drugim mjestima.
STAV: Je li mislite da je bilo pogrešno što je poslije zakopan na šehidskom mezarju?
KATAVELIĆ: Kada sam se 1999. godine vratio sa školovanja iz SAD-a, Cacin brat me sreo ispred Hodžićeve ćevabdžinice na Baščaršiji. Stao je pred mene i samo mi rekao: “Vaha, ti znaš ko sam ja.” Odgovorio sam mu da znam. On mi je onda rekao: “Ja hoću tijelo svog brata, da ga ukopam kako Bog zapovijeda. Ako mi ne kažeš gdje je, ja će tu ubiti.” Na tom mu ne zamjeram. Objasnio sam mu da Cacu niti sam ubio niti sam bio naredio njegovo ubistvo i da s tim nemam apsolutno ništa. Rekao sam mu da ne znam gdje je mezar njegovog brata, ali sam mu dao svoj telefonski broj da me nazove kad god želi uz obećanje da ću poduzeti akciju i zahtijevati da se tijelo njegovog brata da porodici. Narednih desetak dana on je mene svaki dan zvao. Već sutra sam nazvao generala Rasima Delića i rekao mu šta se desilo. Kazao sam mu da se nemam namjeru – Bog mi je život sačuvao u ratu – s bilo kim tući u miru, a pogotovo da život izlažem opasnosti te da ovo pitanje treba konačno riješiti. Kazao sam mu da bih njegovom bratu to odmah rekao da kojim slučajem znam gdje je Caco ukopan. Zamolio sam ga da se preko viših instanci obznani gdje je tijelo, jer sam smatrao da porodica na to ima pravo. To se uskoro i dogodilo, a zatim je uslijedila i dženaza. Nikada nisam imao problema s Nanetom i on je bio korektan u svemu tome. Ako gledamo s regionalnog i međunarodnog aspekta, ako posmatramo karakter naše borbe, i to da su sudovi dokazali da je bilo zločina na Kazanima, onda se može postaviti pitanje zašto se Caco nalazi na šehidskom mezarju s drugim braniocima. Ali, ako se pogleda s druge strane, vjerske strane, nekog nacionalnog identiteta, činjenice da je bio pripadnik Zelenih beretki itd., ako se to gleda iz perspektive onih ljudi koji su zahtijevali da Caco tu bude ukopan, jer ima onih koji smatraju da je to što je on uradio bilo opravdano, onda to dobiva neki drugi kontekst. Ja smatram da je Cacu trebalo ukopati na nekom drugom mjestu.
STAV: Nedavno je pokrenuta inicijativa da se današnja ulica Azize Šaćirbegović imenuje po generalu Šiberu. Znate li da komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan također nema svoju ulicu u Sarajevu?
KARAVELIĆ: To mi je poznato. Mi tek odnedavno u Sarajevu imamo trg koji nosi naziv po Prvom korpusa Armije RBiH, ali je moj stav u vezi s imenovanjem ulica vrlo jednostavan i vrlo precizan. Po mom mišljenju, nije pametno davati imena ulica ili bilo čega drugog po bilo čijem imenu. Mnogo sam privrženiji ideji američkog stila da se ulice označavaju po brojevima, a ne imenima. Pogotovo nisam za to da se ulice obilježavaju imenima generala, bilo kojeg. A ako bi to već bilo i ako mora biti, onda niko ne bi trebao dobiti ulicu prije generala Rasima Delića. A kad već spominjemo generala Stjepana Šibera, htio bih napomenuti da je naše Udruženje generala BiH nedavno obilježilo godišnjica njegove smrti.
STAV: U martu ove godine predstavnici hrvatskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata u BiH prijavili su Vas, skupa s još nekoliko generala Armije RBiH, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Izlazite li Bosne i Hercegovine? Krećete li se izvan Federacije BiH?
KARAVELIĆ: U Hrvatsku nisam išao desetak godina. Možda je najpametnije i najbolje nigdje i ne hodati shodno našim političkim turbulencijama. Na primjeru generala Divjaka vidjeli smo koliko je to opasno. Mi sada ispaštamo, mi koji smo časno branili Bosnu i Hercegovinu.
#1465 Servia
iz knjige Saudina Bećirevića Pospanka - Na putu u nepoznatopirpa wrote:
"Kriticnog dana sam od svog nacelnika dobio naredjenje da dodjem na punkt kod mosta na Zeljeznici i zaustavim bijelo vozilo UNPROFOR-a sa licima koja se nalaze u tom vozilu, a koji su pocinili masakr u Zenici. Po nalogu je iste trebalo razoruzati i privesti u Stanicu policije. Odmah sam dosao na punkt i od dezurnih policajaca saznao da je takvo vozilo rano ujutro vec proslo tim punktom i da se nalazi u Butmiru. U tom momentu je naisao nacelnik policije Velagic Rasim sa kolima i jos troje lica i pozvao me da i ja s njim podjem i ucestvujem u hvatanju tih lica i njihovom razoruzavanju. Nakon toga smo izvrsili raspored ljudstva i opkolili kucu u kojoj su se ta lica nalazila. To je bila kuca efendije Kubata. Vozilo se nalazilo ispred kuce. Efendija Kubat bio je u dzamiji. Rekli smo mu da udje u kucu i pozove ta lica na predaju, odnosno na razgovor, i da im utvrdimo identitet. Pojavio se jedan od njih: bio je Arap i naoruzan. Trazili smo odobrenje za kretanje po opcini Ilidza, ali nam ovo lice nije pokazalo bilo kakve dokumente o svom identitetu. Pokazao nam je dozvolu za prolazak kroz DB-objekt - tunel. Ova dozvola za prolazak kroz DB-objekt je bila na ta lica i bila su upisana neka arapska imena, koja ja nisam ni procitao niti bih ih upamtio. Ovaj koji je izasao iz kuce je pitao zasto se skupila tolika policija: rekli smo da smo obavijesteni da se tu nalaze neka lica koja su osumnjicena da su napravila neki eksces na podrucju Zenice. Razgovor smo vodili dijelom na arapskom jeziku preko efendije Kubata, a i ovaj Arap je nesto znao bosnjackog jezika. Nakon toga smo trazili da izvrsimo pregled auta. Nismo nasli nista sto bi upucivalo na neke tragove i to unutar auta, a na vanjskom dijelu smo kasnijim pregledom vidjeli da je brisana oznaka UN, a ispod vozila su se nalazili svjezi tragovi guljenja bijele farbe i navedene oznake. Za to vrijeme ostala dvojica Arapa koji su bili u kuci efendije Kubata nisu izlazila. U kuci je bila i porodica efendije Kubata. Tada je ovaj Arap zatrazio da udje u kucu i da klanja, sto smo mi odobrili. Niko od nas nije usao u kucu da klanja jer smo smatrali da bi time ugrozili sigurnost porodice Kubat. Ubrzo su sva trojica izasla iz kuce i to potpuno naoruzana. Arap koji je s nama razgovarao zatrazio je da telefonom pozove nekog komandanta u Sarajevu koji mu je dao odobrenje za prolazak kroz tunel. Za cijelo to vrijeme sva trojica su se vrlo agresivno ponasali. Za to vrijeme nacelnik Velagic, koji je i pregovarao sa Arapima, kontaktirao je sa MUP-om iz Sarajeva i rekao nam je da je od njih dobio naredjenje da mi smirujemo situaciju dok ne stigne ekipa iz Sarajeva. Tada smo, prema dogovoru, odobrili ovoj trojici Arapa da se posluze telefonom, svu trojicu smo stavili u jedno nase policijsko auto, koje ih je odvelo u komandu Cetvrte motorizovane brigade u Hrasnici. Ja sam ostao na licu mjesta, tako da mi nije poznato sta se dogadjalo u Komandi. Radiovezom smo javili u Komandu da se pripreme da bi ih po dolasku uhvatili i razoruzali. Nakon otprilike pola sata, radiovezom dobio sam nalog da porodicu efendije Kubata izvedemo iz kuce jer se Arapi vracaju nazad. Mi smo to i ucinili. Ponovo smo izvrsili raspored ljudstva oko kuce efendije Kubata i napravili blokadu. Kada su stigli, odmah po zaustavljanju vozila, a to je bilo na oko tri metra ispred mene, vidio sam da su ti Arapi uperili cijevi pusaka i pistolja u efendiju Kubata i vozaca-policajca. Arap koji je znao bosnjacki je izletio iz vozila, i to sa uperenim naoruzanjem prema meni, i naredio mi da bacim oruzje. Oruzje koje sam imao u rukama je bilo otkoceno i spremno za pucanje, ali pucanjem u njega doveo bih u opasnost zivot efendije Kubata i policajca-vozaca i zbog toga nisam pucao. Spustio sam svoje oruzje na zemlju pa me taj Arap doveo do vozila, prislonio uz vozilo i sasvim me razoruzao. Za to vrijeme niko nije pucao, ni nasa policija ni Arapi, ali je bilo velike galame. Jedan od druge dvojice Arapa je otisao do bijelog vozila s kojim su bili i dosli, sjeo u vozilo i izasao na ulicu. Zatim je za vozilo vezao, odnosno kablom meni vezao ruke. Nakon toga su me stavili u vozilo na zadnje sjediste. Tada su druga dvojica pustili vozaca-policajca i efendiju Kubata. Efendija Kubat je odbio da se udalji. Rekao je da zeli da krene sa mnom zbog mene, pa su i njega uveli u vozilo. Vozilom smo krenuli prema Hrasnici. U jednom dijelu Butmira su zaustavili vozilo i premjestili me sa zadnjeg na prednje sjediste. Povezli su nas prema Hrasnici, pa su policajci na punktu na mostu Zeljeznica pokusali vozilo zaustaviti, ali su oni tada uperili cijev meni u glavu. Kada smo stigli pred komandu Cetvrte mbr., izasao je iz vozila onaj koji je znao bosnjacki jezik i poceo vikati: "Sta je, nema vise brat muslim, sada je brat cetnik" i ispalio je jedan kraci rafal u zrak. Dalje smo krenuli prema Igmanu i na punktu Glavogodina dezurni policajci su napravili jednu manju zapreku. Oni su je zaobisli i zaustavili vozilo pred rampom. Uperili su cijevi u glavu meni i efendiji Kubatu. Morao sam reci policajcu da podignu rampu, da ne prave probleme. Poslije toga sam im rekao, preko efendije Kubata, da mi odvezu ruke kako bismo lakse prolazili kontrole. Oni su to i ucinili. Na punktu Radljevaca napravljena je zapreka prolaska ovom vozilu. Oni su pokusali autom da odguraju zapreku. Tada je Arap koji je sjedio iza vozaca ispalio kroz prozor u zrak jedan kraci rafal. Nasi su policajci na to..., zapravo, u tom trenutku nisam znao koji su to ljudi, samo znam da su odgovorili na ovu paljbu i poceli i oni pucati. U samom pocetku te pucnjave bio sam ranjen sa par metaka. Primijetio sam da je Arap koji je kroz prozor pucao u zrak izletio iz vozila i nastavio pucati. Iako ranjen, ja sam se velikom brzinom sageo i izgurao Arapa koji je vozio kola. Puzeci sam presao preko njegovog sjedista i spustio se na zemlju pored auta. Tada me je pogodio jedan metak u nogu. U vozilu su tako ostali jedan Arap i efendija Kubat. Nakon tog pucanja i mog ranjavanja, mene su odveli u bolnicu tako da mi ostali dio dogadjaja nije poznat", svjedocio je Cazim Mucic u okviru istrage vodjene pod oznakom KRI: 20/94 u Visem sudu u Sarajevu.
U depesi nacelnika CSB Sarajevo Munira Alibabica br. 17/05-2-372/94 od 1. februara 1994. godine se daje opis vozila i leseva. Iz depese je jasno da pregledom na mjestu pogibije, 30. januara 1994. godine oko 20,30 sati, poginuli Arapi nisu identifikovani. U zapadnim medijima je prihvacena izjava nacelnika CSB Zenica Asima Fazlica da su na Igmanu ubijeni "Arapi sa laznim pakistanskim pasosima". Ubistvo britanskog humanitarca u Zenici je tako pripisano "Afgancima" - arapskim veteranima afganistanskog rata. Afganci na Zapadu slove kao "nova ostrica islamske revolucije" usmjerena protiv sekularnih arapskih vlada i Zapada.
), čisto sumnjam da Bosanski ejalet, a kasnije i Hercegovački nisu imali zastave. Na wikipediji za Hercegovački ejalet ima nekakva zastava, ali ne znam je li to potvrđeno.
Dakle, finale će biti održano pred sami kraj ove godine.
Svaki podforum treba da ima jednu!SmokingMan wrote:Tema već postoji!
Po kategorijama.Gojeni H wrote:Svaki podforum treba da ima jednu!SmokingMan wrote:Tema već postoji!
