Feedback

[pirpa]

Sarajevo: Obilježena 25. godišnjica pogibije ratnog komandanta Ramiza Salčina
Na mezarju Memorijalnog centra Kovači u Sarajevu danas su se okupili članovi porodice, prijatelji i saborci Ramiza Salčina, komandanta Teritorijalne odbrane Novi Grad, kako bi obilježili 25. godišnjicu od njegove pogibije, prenosi Anadolu Agency (AA).


Ono što su svi prisutni istakli jeste činjenica da se niko od zvaničnika Općine Novi Grad, Grada Sarajevo ili Kantona Sarajevo nije pojavio na Salčinovom mezaru i barem položio cvijeće.

Mirza Salčin, sin jednog od najvećih heroja odbrane Sarajeva, na 25. godišnjicu pogibije Ramiza izrazio je žaljene što se lika i djela njegovog oca sjete samo porodica i prijatelji.

- Svake godine se sjećamo mog oca, jer hvala Bogu živi smo. Imamo i fondaciju, koja je osnovana, upravo da se ne zaboravi, jer evo vidimo da neki nisu u stanju doći ni Fatihu proučiti. Oca se najviše sjećam po herojstvu. Najupečatljivije od svega mi je što ga niko ne vidi i niko ne vodi računa o tim njegovim djelima i njegovom liku, koji je bio. To je žalosno - kaže Mirza Salčin i dodaje:

- Sada je bio turnir u malom nogometu i niko se nije odazvao, a svima smo pozive poslali. Niko nije došao, kažu ne hodaju po turnirima. Nije to turnir promocije nečega, nego turnir lika i djela heroja ovog grada, ali to smo mi.

Dodao je da je nemoguće ukratko ispričati priču o njegovom ocu, ali da bi film koji će uskoro biti prikazan na Televiziji Sarajevo mogao puno toga reći.

- Film je kratak 13 minuta, ali iz njega se mogu naučiti neke stvari o tim herojima ko su bili i šta su doprinijeli. Prije svega koliko su doprinijeli, jer svi su nešto doprinijeli, ali ovdje se radi o čovjeku koji je na kraju dao život, a do tada sve što je mogao uložio je u temelje i u ovu državu - zaključio je Mirza Salčin.

Ramiz Salčin rođen je 13. maja 1954. godine u selu Gornji Igri kod Gacka. Odigrao je važnu ulogu u organizaciji odbrane na prostoru sarajevske općine Novi Grad. Poginuo je 22. augusta 1992. godine u naselju Saraj polje od snajperskog hica sa neprijateljskog položaja u Nedžarićima.

Rahmet mu duši i vjecito hvala ...

[pirpa]

Svjedok u predmetu Vikić i ostali: "Čuo da je neka budala pobila zarobljenike"

Svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine negirao je da je prepoznao glas Dragana Vikića kada su Kerim Lučarević i Malik Krivić motorolom pozivali druge osobe u vezi sa zarobljenicima u policijskoj stanici u sarajevskoj općini Novi Grad, javio je BIRN Justice Report.
Murat Šabanović se prisjetio kako je 1992. godine s Kerimom Lučarevićem i Hajrudinom Šumanom autom otišao do policijske stanice u Novom Gradu jer je rečeno da su "uhapšeni neki četnici". Pojasnio je da je po dolasku bilo 200 ljudi koji su htjeli nasilu ući u stanicu da linčuju te osobe.

Svjedok je istakao da je Malik Krivić, komandir Treće policijske uprave, rekao Lučareviću da se “osam paketa mora isporučiti u Sarajevo na bezbjedno mjesto u Centralni zatvor jer im on ne može garantovati sigurnost”. Šabanović je negirao da se u tom razgovoru spominjalo da se te osobe prebace u Dom policije.

Kako je pojasnio svjedok, Lučarević i Krivić su radio-stanicama kontaktirali neke osobe, ali ne zna koga osim da se "prozivala jedinica Bosna".

Na predočene ranije iskaze, prema kojima je tvrdio da je prepoznao glas Dragana Vikića putem motorole, svjedok je naveo da je tačno ono što je danas kazao te da ne zna odakle Vikić u tim zapisnicima s obzirom na to da ga poznaje iz medija.

Šabanović je istakao da je “površinski” vidio zarobljenike u policijskoj stanici te čuo da su ih zarobili pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) i rezervnog sastava milicije.

"Čuo sam možda peti ili šesti dan da je neka budala pobila neke zatvorenike. Otprilike se pričalo da je to ta grupa", rekao je Šabanović dodavši da nije čuo ime te "budale".

Svjedok Hajrudin Šuman je u aprilu 1992., nakon što je “VBR dejstvovao”, otišao s Kerimom Lučarevićem i još jednom osobom da vide je li neko preživio u Dom policije, gdje su se pozdravili s Vikićem.

Pojasnio je da su se nalazili ispred kancelarije Asima Duatbašića kada je došla informacija da je pucnjava u parku i da su izvjesni “Mišo Matić i njegovi pobili neke zarobljenike”. Vikić se, prema riječima svjedoka, “uhvatio za glavu”.

Na predočenu izjavu, prema kojoj je tvrdio da je Vikić rekao Dautbašiću da “izgleda da je Mišo one pobio”, svjedok je rekao da je to tačno.

Šuman je negirao da je išao kod Malika Krivića, odnosno da je ulazio u zgradu policije Novi Grad. Također je negirao da je ikada sjedio u autu s Muratom Šabanovićem.

U ovom sudskom predmetu, za zločin protiv ratnih zarobljenika optuženi su Dragan Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić.

Optužnica ih tereti da su kao pripadnici policijskih i sigurnosnih struktura bili informirani o zarobljavanju osam pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz transportera u kvaru koji se nalazio na području sarajevskog naselja Dobrinja. Nakon toga su zarobljenici odvedeni na lokalitet Velikog parka, u blizini Doma policije, u središtu Sarajeva, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja, u čemu su učestvovali optuženi Uzunović, Čovčić i druge osobe, navodi se u optužnici Tužilaštva BiH.

Suđenje će biti nastavljeno 7. septembra.

Manje poznate činjenice o Muratu Šabanoviću....

Kada se 8. aprila 1992. našao na Višegradskoj brani prijeteći generalu Kukanjcu kako će, nakon miniranja brane, porušiti sve mostove na Drini, bio je u situaciji u kojoj se nalazila većina Bošnjaka. Bez oružja kojim bi se suprotstavio, sam i uplašen za sopstveni život, jugoslovenskom je generalu rekao sve ono što bi “silama mraka” koje je simbolizirao Kukanjac tog dana rekao bilo koji Bošnjak, koji se na trenutak identificirao sa Šabanovićem. Dakle, opsovao ga je.Istrgnut iz svog autentičnog ambijenta, u ratnom će Sarajevu biti fizički i psihički slomljen.
Da mi je neko 1990. rekao da svog sina Bajazita trebam dati Aliji Izetbegoviću, ja bih to uradio. Uradio bih sve što mi se kaže! Ja sam bio k’o opsihiren. Bila je kriza na Kosovu, poslije toga jogurt-revolucije, pa mitinzi po Beogradu i prijetnje JNA. Izetbegović je izgledao kao čovjek koji jedini brine o interesima Bošnjaka, kao čovjek koji će nas zaštititi i pomoći da se organizujemo u slučaju rata. Istočna Bosna je stradala od četnika u Drugom svjetskom ratu, tekla je krvava Drina i nama je trebao neko ko će biti garant da se to neće ponoviti... Šta se u međuvremenu desilo? Desila se velika izdaja, nemamo pola zemlje. U Višegradu sam imao četiri radnje, danas nemam nijednu. Danas je moj rahmetli otac Šaban Šabanović pokršten. Pokršten je uz pomoć politike SDA.Da bih regulisao neke papire u Sarajevu, ja sam tražio da mi se iz Višegrada pošalje očev “smrtni list”. Stiže papir, u zaglavlju krst i dvoglavi orao, ispod piše - Šaban Šabanović. U našim rodnim listovima se nikada ranije nije nalazio krst, a danas - ako si iz istočne Bosne - u Federaciji su to jedini važeći papiri. Ja sada imam rodni list na kom se nalazi srpski orao. Tako nije pisalo u mojim matičnim knjigama. Naša djeca koja tamo idu u škole počinju nastavu sa “Bože pravde”.U Višegradu sam prvo skinuo zastavu sa džamije i odnio je u Novi Pazar, na veliki predizborni skup SDA, jer sam tada bio u najužoj pratnji Alije Izetbegovića. U meni je proradio inat, jer je u to vrijeme Vuk Drašković govorio da će onaj ko pronese “turski barjak kroz Sandžak, ostati bez barjaka i bez ruke.” Hodža me tužio što sam skinuo zastavu sa džamije. Poslije toga su se i popovi naljutili na mene kada sam zaustavio njihovu povorku koja je krenula na otvaranje crkve u Knežini. Iz Srbije su išli preko Višegrada u autobusima na kojima su bile iscrtane kokarde. Pjevali su: “Od Topole, pa do Ravne gore...” Porazbijao sam tu bagru i vratio ih put Srbije. Poslije toga sam pozvan u Sarajevo na sastanak u Kriznom štabu SDA, smještenom u ulici Danijela Ozme broj 4. U kancelariji su bili Ejup Ganić i Omer Behmen. Tada mi je bilo čudno što se Ganić kao Jugosloven nalazi u SDA, ali kasnije mi je rečeno da mi, Muslimani, trebamo glasati za Ganića kako Čerešnješ ne bi ušao u Predsjedništvo. Po instrukciji smo glasali i za Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića i druge kadrove SDS-a.Islamska zajednica je u to vrijeme dodjeljivala poslovne prostore. Ganić i Behmen su mi rekli da ću imati prednost na licitaciji za jednu radnju na Baščaršiji ukoliko srušim bistu Ive Andrića u Višegradu. Bista se nalazila na mostu, zadužbini Mehmed-paše Sokolovića, i zato je smetala. Naredili su da srušim Ivu Andrića kao “kulturološkog mrzitelja muslimanskog naroda”, kako su rekli. Pošto sam ja tada u Višegradu imao četiri radnje, rekao sam sestri Zuhri Šabanović da uplati novac za obećanu radnju, jer meni nije trebala. Ugovor je potpisan 18. februara 1992. godine i u njemu piše da će se vršiti “investiranje izgradnje dućana” u ulici Dženetića čikma. Na ugovoru se nalazi pečat Odbora IZ BiH Sarajevo i potpisi Zuhre Šabanović kao investitora i Omera Behmena kao naručioca radova. Bistu sam razlupao macolom, a sve je snimao Fadil Hajdarević, koji je video-kasetu predao u SDA. Sa tom kasetom su oni kasnije išli po arapskom svijetu kada su prikupljali novac i pokazivali kako su Bošnjaci srušili spomenik svog Salmana Ruždija.Zadatak sam izvršio sa zadovoljstvom, jer sam mislio da pravim krupnu stvar. Ganić i Behmen me nisu nagovorili, već su mi naredili da to uradim. Rekli su kako je Andrić veliki neprijatelj bosanskih Muslimana.Veći su oni neprijatelji. Ako su Ganić, Bičakčić, Šaćirbegović muslimani, onda ja nisam musliman. Onda sam ja multikulturan. Oni su meni obećali naći advokate kada dođe do sudskog spora zbog rušenja Ive Andrića, međutim, kada se desilo što se desilo, nije bilo ni njih ni advokata. Sud Republike Srpske me u odsustvu osudio na pet godina zatvora. Sada znam da sam samo bio instrument politike, jer sam slijepo vjerovao ljudima u SDA. Nisam obrazovan i oni su to zloupotrebljavali koliko su mogli.Sestra u radnju nikada nije uselila i u njoj danas rade neki Kurdi. Islamska zajednica sada hoće Zuhri da vrati novac, ali po starom kursu. Mi tražimo radnju. Ona se ne može načuditi da ju je prevarila takva moralna institucija kakva bi trebala biti IZ.Višegrad je imao najjaču Patriotsku ligu u istočnoj Bosni. Dva mjeseca prije rata smo po naređenju iz Patriotske lige sve mostove na Drini minirali kako bi se onemogućio prelazak jedinica Užičkog i Nikšićkog korpusa i njihove mehanizacije i oružja u BiH. Naređenje su dali iz PL-a. Poslije toga su sa mojim bratom Avdijom Šabanovićem, koji je bio potpredsjednik SDA u Višegradu, došli Sulejman Vranj i rahmetli Meho Karišik Kemo. Oni su naredili da se mostovi razminiraju. Rekli su da je to naređenje dao Izetbegović zato što BiH nije međunarodno priznata kao država i da neće dobiti priznanje ukoliko počne rat prije nego što se država prizna. Sve smo razminirali izuzev jednog tunela i brane.Oružje za istočnu Bosnu je nabavljao Senad Šahinpašić Šaja preko Mate Bobana. Mi smo bili ubijeđeni da ćemo se braniti na Drini, a ne na Baščaršiji. Bobanov sestrić Zlatko je bio oženjen za Šajinu sestru. To naoružavanje je, dakle, išlo po toj porodičnoj liniji. Šaja je moj prijatelj, i sada se lijepo pozdravimo kada se sretnemo na ulici. On mi je dao prvu pušku, besplatno. Ne mogu ništa ružno reći o njemu, mada ne znam odakle mu ovoliki kapital. To neka drugi kažu. Prije rata sam ja imao četiri radnje, on je imao jednu, koja je možda bolje radila od ove moje četiri.Napad na Višegrad se desio prvog dana Bajrama. Cjelokupno političko vodstvo se iz grada povuklo po nalogu SDA. Iz Višegrada je prvi zbjeg krenuo 8. aprila 1992. Tog dana sam se nalazio na brani. Grad se ispraznio, pola stanovništva je pobjeglo od srpske vojske, a pola zbog straha od vodenog talasa. Dobio sam naređenje da ne rušim branu. Striktno mi je tako naređeno iz Sarajeva. Nakon okupacije grada osnovan je građanski forum koji je pozvao stanovništvo da se vrati u grad. Vratilo se nekoliko hiljada ljudi koji su nakon toga poubijani. Oni koji se nisu vratili, otišli su za Goražde, Žepu, Srebrenicu, gdje ih je također mnogo stradalo.U Sarajevo sam došao 17.04. 1992., a vodič mi je bio Halid Čengić. On mi je rekao: “Murate, ti si prvi general naše vojske!” Pošto sam vodio Združene vogošćanske odrede, tih prvih ratnih dana sam došao po zadatak u ŠVK koji je bio smješten u zgradi Predsjedništva. Kada je u ljeto 1992. ubijena porodica Ristović, u prvim informacijama je rečeno kako je ovu porodicu ubio Murat Šabanović... Odlično se toga sjećam. Rečeno je da je porodicu ubio Murat Šabanović sa grupom Sandžaklija. To je i zvanično rekao na konferenciji za štampu tadašnji ministar odbrane Jerko Doko. Takvu informaciju su proslijedili i tadašnjem komandantu Armije Seferu Haliloviću, a on je poslao vojnu policiju da me uhapsi. Topa je došao kod mene da me privede, a ja sam mu odgovorio da Ristoviće nisam ubio i da se neću razoružati. Ristoviće su ubili ljudi iz MUP-a i to je bilo političko ubistvo, namjera je bila da se pokaže Srbima kako nemaju šta raditi u Sarajevu. Onda je Topa iz moje kancelarije zvao Sefera da pita šta da radi. Kako je Sefer, u međuvremenu, dobio pravu informaciju, naredio je ovima da se vrate u bazu. Malo je nedostajalo da se desi Caco i prije Cace, jer se ja živ ne bih predao. Poslije toga je iz MUP-a plasirana informacija kako je počinitelj ubistva Murat Šabanović u bjekstvu. Mislim da tu svoje prste ima i Bakir Alispahić. Odem ja u MUP, pitam: je li me tražite? Kažu: “Ma, jok!” Pitam: “Pa, što se govori da sam u bjekstvu?” Oni odgovaraju: “Pusti to.” To da sam u bjekstvu je, zapravo, značilo da svaki pozornik na ulici može pucati na mene. Znači, mene nema, mrtva usta ne govore, i tako su ubice Ristovića spašeni. Srećom da se brzo saznala istina.Kada sam Sefera pitao u vezi s ovim slučajem, on mi je rekao da je šest sati nakon zločina njega Fikret Muslimović obavijestio da je ubica Murat Šabanović. Šef odjela bezbjednosti u Ministarstvu odbrane je bio Muslimovićev suradnik Enver Mujezinović. Pretpostavljam da je informacija tako došla i do Doke. Tek kada je Kerim Lučarević, koji je vodio vojnu policiju ARBiH, izvršio istragu, on je prave informacije proslijedio Seferu, Jusufu Pušini i tadašnjem načelniku CSB-a Alispahiću. Dakle, u istom danu je data dezinformacija i prava informacija je izašla na svjetlo dana zahvaljujući Kerimu Lučareviću.Najčešća je bila, ali plasirana sa visokog nivoa, da je Murat namjerno udario u transporter UN-a kako bi dobio odštetu. Čuo sam to. Takvi su oni. Kada čovjek shvati kakvi su, odmah počnu pričati da je ili neuračunljiv ili alkoholičar ili kurvar ili kukavica... Imali smo sudar sa ukrajinskim transporterom UN-a. U automobilu smo bili Ibro Sadiković, Sejfudin Efendić, komandant bezbjednosti Prve podrinjske brigade, i ja. Ja nisam vozio, ali i da sam vozio, sudar se nije mogao izbjeći. Efendić je poginuo na licu mjesta, Ibro Sadiković je tada bio polomljen, ali je kasnije i on poginuo... Ukrajinci su me bili povezli u bolnicu na Pale, ali su me oteli ljudi iz brigade Ramiza Salčina koji su u blizini držali linije.Ukrajinci su rekli prevodiocima kako su mislili da sam zalutali srpski vojnik i da su me zato htjeli prebaciti na Pale. Prebačen sam u Državnu bolnicu, poslije toga u Zagreb. Nakon tri mjeseca sam vraćen u Sarajevo. Stanje mi se pogoršalo. Pojavio se karcinom i počeo mi uništavati nogu. Bio sam dvije godine na liječenju u Americi, ugrađen mi je metalni kuk i metalna šipka u ruku. Dok sam bio u Americi, familija mi je poručivala da se ne vraćam, jer sam na nekoj “crnoj listi”. Vratio sam se u Bosnu i od UNPROFOR- a dobio odštetu od 36.000 DM koje sam uložio u saniranje stana.Doktorica Fabri je bila direktorica programa za mentalno zdravlje Bosanaca u Americi, sa sjedištem u Čikagu. Ona je u tom pismu, upućenom u maju 1997. godine, molila predsjednika Izetbegovića da odgovori meni i mnogim drugim Bosancima koji su bili žrtve rata. Napisala je doslovno, evo da pročitam: “On i mnogi drugi nikada neće biti isti ljudi kao što su nekada bili. Njihovi životi su se promijenili zauvijek. Ja pretpostavljam da ovo važi i za Vas. Molim Vas, odgovorite g. Šabanoviću, molim Vas odgovorite Vašim ljudima u SAD-u. Oni još uvijek gledaju u Vas. Ja to znam. Oni su mi rekli”. Stvarno je bilo tako.Duboko, duboko razočaran. Sve što sam rekao, slobodno zapiši, jer je sve što kažeš o ovima iz SDA malo. I sve što znaš je ništa u odnosu na ono što su radili i rade. Aleksandar Ranković je bio veliki neprijatelj Muslimana, i na desetine hiljada Muslimana je iselio iz Sandžaka, pa ga je Tito uklonio iz politike. Zahvaljujući mikroekonomiji Edhema Bičakčića iselilo je 250.000 Muslimana i svi šute.

[Woody]

E, moj Murate... Poslije jebanja... svak ti je kriv

[pirpa]

Volio bi Šabanović kad bi mogao riječi vratiti al jbg, papir sve trpi...

[Maraschino]

Murat je tipican primjer razocaranog SDA clana.
Primjetio sam ovakvih mnogo na ovom forumu.
Velike su planove imali ali ih izigrali veci pijacari od njih.

Takvi i treba da pate. da su uspjeli, danas bi nam se smijali ''ko vam je kriv''.

[pirpa]

Čuj tipičan primjer, a Murat se nakon odstrela otvorio kako su ga 92god. filovali da rasplamsuje nacionalnu mrznju....

Jedino ako ga ne porediš sa Hakijom Meholjicem I drugim...

[Maraschino]

Sve je to isto, puno nade a jos vise razocarenja.

Ljudi bez ljudskosti, samo goli interes i takvih mi nije zao da ostatak zivota pate. Da su mogli preko mrtvih bi gazili.
Na nasu zalost nisu jedini.

[PM72]

Murat je tipican primjer razocaranog SDA clana.
Primjetio sam ovakvih mnogo na ovom forumu.
Velike su planove imali ali ih izigrali veci pijacari od njih.

Takvi i treba da pate. da su uspjeli, danas bi nam se smijali ''ko vam je kriv''.

Koliko znam,dobro je unovčio heftu ratovanja.S bratom je razvio biznis pa su od trafo stanice na Aneksu napravili "restoran" u kome se peku glavuše a njihova je i ona novonapravljenja zgrada na Dolac Malti kod velepekare.A odakle pare? slušali su onu "cijelo selo šmrče bijelo" a bilo se i na robiji radi šverca kamiona s oružjem za Kosovo...

[Woody]

Murat je tipican primjer razocaranog SDA clana.

Koliko znam,dobro je unovčio heftu ratovanja.S bratom je razvio biznis pa su od trafo stanice na Aneksu napravili "restoran" u kome se peku glavuše a njihova je i ona novonapravljenja zgrada na Dolac Malti kod velepekare.A odakle pare? slušali su onu "cijelo selo šmrče bijelo" a bilo se i na robiji radi šverca kamiona s oružjem za Kosovo...

A, Murat... Tipični primjerak bošnjačkog gangstera 90-tih. Podvrsta balkanskog gangstera u koju spadaju još i Lj.Ć. Rojs (CRO) i Ž.R.Arkan (SRB). Osnovne odlike: niska inteligencija, kurčevitost i iskoristivost

[julisiz es grant]

Murat je tipican primjer razocaranog SDA clana.

Koliko znam,dobro je unovčio heftu ratovanja.S bratom je razvio biznis pa su od trafo stanice na Aneksu napravili "restoran" u kome se peku glavuše a njihova je i ona novonapravljenja zgrada na Dolac Malti kod velepekare.A odakle pare? slušali su onu "cijelo selo šmrče bijelo" a bilo se i na robiji radi šverca kamiona s oružjem za Kosovo...

A, Murat... Tipični primjerak bošnjačkog gangstera 90-tih. Podvrsta balkanskog gangstera u koju spadaju još i Lj.Ć. Rojs (CRO) i Ž.R.Arkan (SRB). Osnovne odlike: niska inteligencija, kurčevitost i iskoristivost

Od ovih sa spiska 10 ih je još u zatvorima po bijelom svijetu...osim njih, neki drugi su ustupljeni našem pravosuđu i mislim da i oni još robijaju.

[Woody]

... a neki pušteni da uživaju k'o slobodni građani

[julisiz es grant]

... a neki pušteni da uživaju k'o slobodni građani

Odslužili su svoje...svega par njih sa ovog spiska je oslobođeno optužbi.

[stakasa]

Murat je tipican primjer razocaranog SDA clana.
Primjetio sam ovakvih mnogo na ovom forumu.
Velike su planove imali ali ih izigrali veci pijacari od njih.

Takvi i treba da pate. da su uspjeli, danas bi nam se smijali ''ko vam je kriv''.

Koliko znam,dobro je unovčio heftu ratovanja.S bratom je razvio biznis pa su od trafo stanice na Aneksu napravili "restoran" u kome se peku glavuše a njihova je i ona novonapravljenja zgrada na Dolac Malti kod velepekare.A odakle pare? slušali su onu "cijelo selo šmrče bijelo" a bilo se i na robiji radi šverca kamiona s oružjem za Kosovo...

Pazi sta pises Juka ce te ruzit

[PM72]

Juka?

[pirpa]

http://zurnal.info/novost/20659/cuvari- ... gom-misica

[Woody]

Nije loš ovaj "Žurnal", jebo te...

Čišćenje sarajevskih ulica: Kako su iz glavnog grada protjerani narodni heroji i heroine
Objavljeno: 18.08.2017. u 18:58h
Gdje su Vojislav Kecmanović, Fuad Midžić, Vaso Miskin, Ahmet Fetahagić, Jusuf Džonlić, Slaviša Vajner Čiča, Radojka Lakić...
Piše: Avdo Avdić

Znate li ko je bio Vojislav Kecmanović Đedo?

Ako ne znate ko je i šta je, samo upišite njegovo ime u pretraživaču, pa ćete lako saznati da je rođen u Prijedoru, da je umro u Sarajevu, da je bio partizan i da je 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu predsjedavao ZAVNOBiH-om. Istom onom sjednicom koja se obilježava kao Dan državnosti BiH.

Svakog 25.novembra ispred spomenika se skupe izetbegovići, konakovići, behmeni i lijevi i desni, skupe se skake i ostali „borci protiv antifašizma“, da polaganjem cvijeća obilježe rođendan BiH. Pitate li ih za Vojislava Kecmanovića Đedu očekujte odgovor u glasilu Faktor. Možda i u Stavu.

Elem, Vojislav Kecmanović Đedo bio je obnovitelj državnosti BiH, a poslije oslobođenja Sarajeva, u aprilu 1945.godine bio je predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Pojednostavljeno, bio je predsjednik Bosne i Hercegovine. Narodne.

Nakon smrti, Vojislav Kecmanović dobio je ulicu u Sarajevu. Danas, kada je Dan državnosti BiH protjeran iz dvije trećine BiH, iz preostale trećine protjeran je predsjednik ZAVNOBiH. Đedo već godinama nema ulicu u Sarajevu. Umjesto Đedo, na tabli na Koševskom Brdu piše - Dedo, po zelenoj beretki Nusretu Šišići Dedi koji je zauzeo ulicu prvog predsjednika moderne BiH.

Danas se po Vojislavu Kecmanoviću više ne zove nijedna sarajevska ulica.

Za Fuada Midžića mlađe su generacije čule barem slušajući pjesme grupe Zabranjeno pušenje. Stariji znaju da je Midžić narodni heroj koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva, a da je prije toga bio zatočen u ustaškom logoru Jasenovac. Zbog zasluga u borbi protiv fašizma dobio je ulicu u sarajevskom naselju Breka-Koševo II.

A onda su na vlast došli borci protiv antifašizma i Fuada Midžića otjerali iz Sarajeva. Dio njegove ulice danas nosi ime Mustafe Busuladžića, „bošnjačkog intelektualca“ angažovanog na promociji ustaške NDH.

Ime Jusufa Džonlića uklesano je na spomeniku na Vracama. Narodni heroj, antifašista, politički komesar u Šesnaestoj muslimanskoj brigadi, poginuo je kod Kalesije 1944. godine. Ulica u sarajevskom naselju Vratnik nosila je njegovo ime. Danas se ta ulica zove – Čebedžije. Za Jusufa Džonlića u Sarajevu nema mjesta.

I narodnog heroja Ahmeta Fetahagića borci protiv antifašizma svukli su u Kevrin potok. Danas se tako zove ulica u Mjesnoj zajednici Mejtaš-Bjelave koja je nekad nosila ime heroja čije se kosti nalaze u Grobnici narodnih heroja na Vracama, gdje svakog 25.novembra i 6. aprila zvaničnici polažu cvijeće.

I kosti Slaviše Vajnera Čiče,koji je za narednog heroja proglašen na Dan državnosti BiH 1944. godine, nalaze se na Vracama iznad Sarajeva. Čičina ulica danas nosi ime Augusta Brauna.

Narodni heroj Vaso Miskin Crni također je bio učesnik ZAVNOBiH-a kada je 1943. godine obnovljena državnost BiH. Sahranjen je na Vracama. Njegova ulica danas se zove Ferhadija.

Heroinu Radojku Lakić ustaše su strijeljale 1941. godine, nakon što su otkrili da je u Sarajevu djelovala kao ilegalac i antifašista. Sahranjena je na Vracama. Nijedna ulica u Sarajevu više ne nosi njeno ime. Tamo gdje je bila Ulica Radojke Lakić danas je Kaptol.

Zaključak? Zar ga je potrebno pisati?

(zurnal.info)

Hvala @pirpa Što bi Zagreb bio prije nas. Jok br'te, NIKAD!

[seln]

Nije loš ovaj "Žurnal", jebo te...

Čišćenje sarajevskih ulica: Kako su iz glavnog grada protjerani narodni heroji i heroine
Objavljeno: 18.08.2017. u 18:58h
Gdje su Vojislav Kecmanović, Fuad Midžić, Vaso Miskin, Ahmet Fetahagić, Jusuf Džonlić, Slaviša Vajner Čiča, Radojka Lakić...
Piše: Avdo Avdić

Znate li ko je bio Vojislav Kecmanović Đedo?

Ako ne znate ko je i šta je, samo upišite njegovo ime u pretraživaču, pa ćete lako saznati da je rođen u Prijedoru, da je umro u Sarajevu, da je bio partizan i da je 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu predsjedavao ZAVNOBiH-om. Istom onom sjednicom koja se obilježava kao Dan državnosti BiH.

Svakog 25.novembra ispred spomenika se skupe izetbegovići, konakovići, behmeni i lijevi i desni, skupe se skake i ostali „borci protiv antifašizma“, da polaganjem cvijeća obilježe rođendan BiH. Pitate li ih za Vojislava Kecmanovića Đedu očekujte odgovor u glasilu Faktor. Možda i u Stavu.

Elem, Vojislav Kecmanović Đedo bio je obnovitelj državnosti BiH, a poslije oslobođenja Sarajeva, u aprilu 1945.godine bio je predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Pojednostavljeno, bio je predsjednik Bosne i Hercegovine. Narodne.

Nakon smrti, Vojislav Kecmanović dobio je ulicu u Sarajevu. Danas, kada je Dan državnosti BiH protjeran iz dvije trećine BiH, iz preostale trećine protjeran je predsjednik ZAVNOBiH. Đedo već godinama nema ulicu u Sarajevu. Umjesto Đedo, na tabli na Koševskom Brdu piše - Dedo, po zelenoj beretki Nusretu Šišići Dedi koji je zauzeo ulicu prvog predsjednika moderne BiH.

Danas se po Vojislavu Kecmanoviću više ne zove nijedna sarajevska ulica.

Za Fuada Midžića mlađe su generacije čule barem slušajući pjesme grupe Zabranjeno pušenje. Stariji znaju da je Midžić narodni heroj koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva, a da je prije toga bio zatočen u ustaškom logoru Jasenovac. Zbog zasluga u borbi protiv fašizma dobio je ulicu u sarajevskom naselju Breka-Koševo II.

A onda su na vlast došli borci protiv antifašizma i Fuada Midžića otjerali iz Sarajeva. Dio njegove ulice danas nosi ime Mustafe Busuladžića, „bošnjačkog intelektualca“ angažovanog na promociji ustaške NDH.

Ime Jusufa Džonlića uklesano je na spomeniku na Vracama. Narodni heroj, antifašista, politički komesar u Šesnaestoj muslimanskoj brigadi, poginuo je kod Kalesije 1944. godine. Ulica u sarajevskom naselju Vratnik nosila je njegovo ime. Danas se ta ulica zove – Čebedžije. Za Jusufa Džonlića u Sarajevu nema mjesta.

I narodnog heroja Ahmeta Fetahagića borci protiv antifašizma svukli su u Kevrin potok. Danas se tako zove ulica u Mjesnoj zajednici Mejtaš-Bjelave koja je nekad nosila ime heroja čije se kosti nalaze u Grobnici narodnih heroja na Vracama, gdje svakog 25.novembra i 6. aprila zvaničnici polažu cvijeće.

I kosti Slaviše Vajnera Čiče,koji je za narednog heroja proglašen na Dan državnosti BiH 1944. godine, nalaze se na Vracama iznad Sarajeva. Čičina ulica danas nosi ime Augusta Brauna.

Narodni heroj Vaso Miskin Crni također je bio učesnik ZAVNOBiH-a kada je 1943. godine obnovljena državnost BiH. Sahranjen je na Vracama. Njegova ulica danas se zove Ferhadija.

Heroinu Radojku Lakić ustaše su strijeljale 1941. godine, nakon što su otkrili da je u Sarajevu djelovala kao ilegalac i antifašista. Sahranjena je na Vracama. Nijedna ulica u Sarajevu više ne nosi njeno ime. Tamo gdje je bila Ulica Radojke Lakić danas je Kaptol.

Zaključak? Zar ga je potrebno pisati?

(zurnal.info)

Hvala @pirpa Što bi Zagreb bio prije nas. Jok br'te, NIKAD!

Sramota!!!
Ne dozvolite da Sarajevo postane Banjaluka!

[Woody]

Da nastavimo sa sramotom:



Evo, i ja ponavljam: Nedajmo da Sarajevo postane Banja Luka, Mostar, Split, Zagreb, Beograd, Livno,... (nastavite niz)

Evo, vidimo da ni Tarik, ni Haris (Zahiragić), ni... ne daju da se prilagođavamo... ba...

[Banksy]

Sramota!!!
Ne dozvolite da Sarajevo postane Banjaluka!

Nema šanse.

Banjaluka: Ulice četnika umjesto heroja

https://www.slobodnaevropa.org/a/ulice- ... 22964.html


U Banjaluci su od posljednjeg rata promijenjeni nazivi 244 ulice, pa su tako svoje ime na tablama i pločicama ispod brojeva kuća između ostalih dobili i saradnici okupatora u Drugom svjetskom ratu, četnički vojvoda Uroš Drenović, četnički vojvoda Rade Radić, ali i Ravnogorski pokret.


Na tragu promjene naziva ulica u Banjaluci su od rata naovamo mijenjali i nazivi naselja, pa je između ostalog "Mejdan" postao "Obilićevo", "Budžak" je preimenovan u "Lazarevo", dok je "Šeher" postao "Srpske Toplice", a i brdo "Šehitluci" na kojem se nalazi spomenik palim Krajišnicima u NOB-u, dobilo naziv Banj Brdo.

[sinuhe]

Ima vise partizanskih ulica i spomenika u BL nego u SA. Izmedju ostalih i ulica predsjednika ZAVNOBIH-a Dr Vojislava Djede Kecmanovica.

[Maraschino]

Ima vise partizanskih ulica i spomenika u BL nego u SA. Izmedju ostalih i ulica predsjednika ZAVNOBIH-a Dr Vojislava Djede Kecmanovica.

[pirpa]

...

[pirpa]

Pet mjeseci nakon potjernice, BiH još nije uhapsila teroristu Herendu!


Prošlo je pet mjeseci od raspisivanja Interpolove potjernice za pripadnikom terorističke skupine "Ševe", teroristom Nedžadom Herendom. Nakon pet mjeseci država BiH nije napravila niti jedan korak ka njegovom hapšenju i privođenju u BiH. Da li se čeka da Herendini saradnici i nalogodavci, prvo, dogovore sa Herendom šta će govoriti kada ga izruče BiH!?

Ozbiljnim državama trebaju dvije sedmice da realizuju Interpolove crvene potjernice. Bosna i Hercegovina i nakon pet mjeseci nije u "stanju" odnosno nema volje da realizuje hapšenje najtraženijeg i najpominjanijeg teroriste Nedžada Herende.

S obzirom da Herenda jeste neugodan svjedok ili, sutra, osuđenik, pa kao takav pokajnik za vladajući prije svega režim dijela SDA koji se koristio "Ševama", vrlo je vjerovatno, i očito, da se Herendino hapšenje odgađa kako bi se dio zločinačkog režima dogovorio sa Herendom o tome šta će "pričati" pred sudom.

Drugačije se ne može objasniti šutnja nadležnih bh.institucija, odnosno njihovo letargično ponašanje u slučaju hapšenja najtražnijeg teroriste kojeg BiH potražuje. S obzirom da dio SDA ima želju da se Herenda ovdje nikada ne pojavi, ali i da Bakir Alispahić i Enver Mujezinović, koji su sada uz SBB, imaju istu "želju", tako se događa da "Grande koalicija" javno podržava "rješavanje političkih ubistava", dok pravno na rješavanju istih ne rade ništa, već, može se reći, ista opstruiraju kroz sistem jer mediji nisu sistem.

[pirpa]

Obiljezavanje 23 godine od pocetka borbene operacije "JEZERO 94" i svecno otvaranje spomen obiljezja poginulim borcima i polaganje cvijeca na spomen obiljezje poginulim borcima u Bjelimicima













Neka im je rahmet dusama i vjecno hvala

[seln]

Ima vise partizanskih ulica i spomenika u BL nego u SA. Izmedju ostalih i ulica predsjednika ZAVNOBIH-a Dr Vojislava Djede Kecmanovica.

Ima i vise "kvislinskih" ulica nego u cijeloj federaciji, a "prekrstena" je skoro svaka.
Da su kojim slucajem partizani bili iskljucivo Bosnjaci i Hrvati, garantujem ti da ne bi bila ni jedna "partizanska"
Sarajevo mozda ima manje "partizanskih", ali daleko vise "inovjerackih".