Feedback

pirpa · Post by **pirpa** » 05/08/2017 20:45

pirpa wrote:

pirpa · Post by **pirpa** » 06/08/2017 10:01

Blaž Kraljević, pukovnik Hrvatskih odbrambenih snaga Hercegovine 9. maja 1992. izdao je javni proglas u kojem poziva Hrvate i Muslimane da ne dozvole podjelu BiH, piše bh. novinska agencija Patria.

- Poručujemo svim građanima BiH, pogotovo Hrvatima i Muslimanima da ne uzimaju u obzir izjave i dogovore Mate Bobana i Radovana Karadžića. Niti jedan, niti drugi, ne govore u ime Hrvata i Muslimana. Oni ne govore o onom što žele Hrvati i Muslimani.

- Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas, nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti, ili ćemo svi biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema pravo zastupati odnosno odvoditi Hrvate i Muslimane BiH u propast.

- Bosnu i Hercegovinu štiti i štitit će HOS i TO BiH. Bosna i Hercegovina je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradniji s TO BiH oslobodimo BiH na sreću naroda. Izbacimo ljude mračne prošlosti i sumnjive sadašnjosti iz sastava odbrambenih postrojbi BiH. Pošaljimo ih njihovim kućama i držimo na oku, radi se o našoj sudbini. Imamo priliku, ali samo jednu."

Već 9. avgusta 1992. poslije briljantnih uspjeha jedinica HOS-a pod komandom Kraljevića na trebinjskom ratištu i oslobađanja uže gradske jezgre i iskrene želje za oslobađanjem cjelokupne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, sa ostalim patriotskim snagama koje su stale na put nacionalistima i fašistima iz samozvane hrvatske zajednice “Herceg-bosna”, pripadnici vojne policije HVO-a, prema naredbi vrha hrvatske zajednice Herceg-Bosna u zasjedi su, u mjestu Kruševo na magistralnom putu od Mostara prema Čitluku, ubili Blaža Kraljevića i 8 pripadnika HOS-a.

Blaž Kraljević rođen je 17. septembra 1947. godine, u mjestu Lisice, blizu Ljubuškog. Po dolasku u Hercegovinu krajem 1991. godine, postao je šef Hrvatske stranke prava, odnosno ogranka HSP-a za BiH, a 15. januara 1991. godine, imenovan je zapovjednikom ratnog štaba HOS-a za Hercegovinu, sa činom pukovnika HOS-a.

Politika hrvatskih odbrambenih snaga, na čelu sa Kraljevićem, bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine.

Za njegovo ubistvo niko nije procesuiran.

Prema tvrdnjama onih koji su dobro poznavali političke prilike u to vrijeme Kraljevićevu likvidaciju naredio je Gojko Šušak tadašnji ministar odbrane Hrvatske, i to Mati Bobanu, koji je navodno organizirao izvršenje ovog zločina.

pirpa · Post by **pirpa** » 09/08/2017 20:42

Godišnjice: Ni nakon 25 godina od ubistva Blaža Kraljevića i osam pripadnika HOS-a niko nije odgovarao za ovaj zločin

Obilježavanje 25. godišnjice od likvidacije počelo je misom zadušnicom u župnoj crkvi u Kruševu, a zatim su položeni vijenci na spomen-obilježju u prisustvu članova porodica stradalih, prijatelja i suboraca.

Uz Blaža Kraljevića ubijeni su Osman Maksić, Šahdo Delić, Ivan Granić, Mario Medić, Vinko Primorac, Gordan Čuljak, Marko Stjepanović i Rasim Krasniqi.

Prošlo je četvrt stoljeća, a za Mladena Bošnjaka, suborca i prijatelja poginulih, kao da je sve jučer bilo.

- Mislim da je najviše dostignuće u vezi s ovim slučajem to što smo mi prijatelji i suborci svih 25 godina ovdje. Znam da vas najviše zanima sudski epilog svega ovoga, a to je ono što zanima i javnost u BiH. Ne bih nabrajao šta smo sve učinili po tom pitanju, ali jesmo zaista puno. Iluzorno je očekivati od društva koje je duboko korumpirano, društva koje provodi državni teror i danas, samo nešto sofisticiranije nego 1992. da kazni odgovorne. Naše okupljanje ovdje, pa i danas nakon četvrt stoljeća, koje će se naravno i dalje nastaviti, jeste ono što nas hrabri i ono što pokazuje da ova žrtva zaista nije bila uzaludna. Političari u BiH daju sve od sebe da je obezvrijede, ali ne uspijevaju u tome 25 godina - kazao je Bošnjak.

Kraljević je bio obični domoljub, patriota obrazovan u emigraciji, stasao je u demokratskom okruženju.

- Takav je došao i pokušao te demokratske uzuse primijeniti ovdje čak i u onom ludom vremenu. Čovjek koji je bio pragmatičan, shvatio je da je bit mira, bit opstanka nas svih ovdje cjelovita Bosna i Hercegovina. Zdravorazumskim rezoniranjem odredio je ko je agresor na BiH, a ko su odbrambene snage. Radio sam intervju s Božidarom Vučurevićem i on kaže da je zahvalan Mati Bobanu za ovo smaknuće, jer mu je puno olakšao poziciju te 1992. godine. Mislim da u tome leži odgovor - smatra Bošnjak.

Ništa se nije promijenilo nakon 25 godina, osim jedne stvari, ističe predsjednik Hrvatske stranke prava BiH Stanko Primorac, a to je da se svake godine sve dostojanstvenije i sa sve više pijeteta odaje počast.

- Nažalost, moram kazati da nakon silnih insistiranja kod pravosudnih institucija BiH i dalje nema još nikakvih rezultata. Nama ostaje vrlo malo nade i strpljenja da će ipak jednog dana nešto učiniti po ovom pitanju. Ovdje se dogodio veliki zločin, to se ne može ničim opravdati! Počinitelji gotovo da su poznati, ali institucije šute - poručio je Primorac.

Brat ubijenog Kraljevića Vlado Kraljević, koji živi u Austriji, kaže kako je čitao u novinama razne gluposti.

- Istinu je malo ko rekao, ne znam zašto? Istina bi trebala doći, ne mogu ja znati niti mogu reći, ona bi trebala doći... Moja majka je oprostila ubicama i onima koju su naručili ubistvo. Bilo bi lijepo da dođe istina, da se zna - kazao je Kraljević.

Politika Hrvatskih odbrambenih snaga, na čelu s Kraljevićem, bila je usmjerena na političko i vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. Blaž Kraljević je izdao javni proglas u kojem poziva Hrvate i Bošnjake, da ne prihvate izdaju Bosne i Hercegovine.

Već 9. avgusta 1992. poslije briljantnih uspjeha jedinica HOS-a pod komandom Kraljevića na trebinjskom ratištu, oslobođena je i uža gradska jezgra. Željeli su oslobađanje cjelokupne teritorije Republike Bosne i Hercegovine, s ostalim patriotskim snagama. Tako su stali na put nacionalistima i fašistima iz samozvane hrvatske zajednice "Herceg-Bosna". Na povratku iz Popova polja pripadnici Vojne policije HVO-a, prema naredbi iz vrha te tzv. Herceg-Bosne sačekali su ih u zasjedi u mjestu Kruševo na magistralnom putu od Mostara prema Čitluku. Ubili su Blaža Kraljevića i njegovu pratnju, osam pripadnika HOS-a.

sinuhe · Post by **sinuhe** » 12/08/2017 17:11

George H.W Bush o stanju u BiH avgusta 1992:

Video: https://www.c-span.org/video/?30838-1/c ... yugoslavia

pirpa · Post by **pirpa** » 13/08/2017 13:25

KAKO SU SAD UHVATILE U LAŽI BIVŠEG ŠEFA POLITIČKE POLICIJE, AID, BAKIRA ALISPAHIĆA

General Clark: Alija Izetbegović je zbog Alispahićevih laži završio u bolnici

General Wesley Clark bio je komandant NATO-a. Također, general Clark bio je i jedan od kandidata za predsjednika Sjedinjenih američkih država. Danas se bavi velikim biznisom ali i politikom savjetujući vrh američke politike. U skorašnjim izvještajima nekolicine američkih organziacija koji se bave stanjem na Balkanu, mogli su se naći Clarkove izjave po pitanju u zadnje vrijeme vrlo aktuelnog bivšeg šefa tajne policije SDA, Bakira Alispahića. Clark je po pitanju Alispahića nedvosmislen...

"Slagao nas je", počeo je svoju priču general Clark pojašnjavajući da su prije razgovora sa Alispahićem imali razgovor sa predsjednikom Predsjedništva Republike BiH Alijom Izetbegovićem kojeg su informisali o čudnim aktivnostima iranskih obavještajaca u Bosni i Hercegovini.

Izetbegović je, po sjećanju Clarka, kazao o aktivnostima iranaca u BiH, eventualnog kampa sa sumnjivim ciljevima, trebaju razgovarati sa Bakirom Alispahićem. "Kada smo mu kazali naša saznanja, Alispahić je sve to negirao", priča Clark i nastavlja: "Mi smo ga nakon toga suočili sa našim saznanjima, ali opet je sve negirao".

"Očito je da nas je nastojao obmanuti. Znate, Kongres je na nas vršio izuzetan pritisak zbog informacija o iranskom delovanju u BiH i mi smo morali nešto da uradimo. Htjeli smo da se sve uradi u koordinaciji i uz pomoć vlasti u Sarajevu. Izetbegović nije mogao odgovoriti na sva pitanja koja smo imali pa nas je poslao Alispahiću. Taj je sve negirao. Onda smo mu mi rekli: 'Dobro, gospodine Alispahiću, ako vi tvrdite da sve to nije tačno, molim vas da to i potpišete.' I on je stavio svoj potpis.

Clark kaže da je američka vojska nakon toga upala u kamp zvani Pogorelica te da su Alispahića na taj način uhvatili u laži. Američka administracija je nakon toga otišla Izetbegoviću koji je zbog Alispahićevih laži završio u bolnici. Uskoro je Alispahić smijenjen sa svih dužnosti u državi BiH i prebačen u sivu eminenciju SDA koja mu je obezbijedila profit od nekoliko desetina miliona KM iz budžeta BiH, FBiH i kantona) o čemu je BNN.BA pisao opširnije.

BNN.BA je istražujući priču generala Clarka došao u posjed i zanimljivih dokumenata o kampu za koji se vezuje Alispahić i u kojem su se, bez sumnje, događale stvari za koje su se morale interesovati pravosudne institucije u BiH ali i u svijetu jer tavki i slični mutni poslovi obavještajnog podzemlja nanose nemjerljivu štetu Bosni i Hercegovini i stavljaju mrlju na cijele narode koji nemaju ništa sa mutnim i krvavim poslovima prljavih špijuna. Tako je Alispahićeva tajna policija planirala rušiti mir u BiH, prijetiti Miri Lazoviću, kompromitovati akademika Muhameda Filipovića i druge prljavštine od kojih je naša država imala nenadoknadivu političku štetu o čemu ćemo pisati u nastavku našeg istraživanja.
Izvor:
BNN.BA

pirpa · Post by **pirpa** » 13/08/2017 13:36

Bošnjačko obavještajno podzemlje i ono malo javnosti poznatih "obavještajnih struktura" od 1993. potresaju unutarnji obračuni: lični, ideološki, materijalni… Čini se, međutim, da im se kraj nazire. Slučaj Pogorelica, ili priča o kampu za koji jedni tvrde da je služio za antiterorističku, a drugi za terorističku obuku, ide ka raspletu. Ulazak u posljednji krug maratonske trke u kojoj favoriti i autsajderi lako mijenjaju mjesta najavljuje otvaranje istrage protiv trojice bivših čelnika AID-a: Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića. I sa druge strane je AID, samo novi. Onaj na čijem je čelu Munir Alibabić, bivši i sadašnji bezbjednjak i ljuti Alispahićev neprijatelj. Još uvijek nije jasno šta je pokrenulo lavinu ozbiljnih optužbi: želja da se konačno rasvijetle odnosi bosanskih i iranskih agenata, težnja da se raskrinkaju špijuni Islamske Republike Iran u BiH, nasilno uklapanje u diskutabilne norme ponašanja antiterorista nakon 11. septembra ili Alibabićeva nekontrolirana želja za osvetom. Dani u dosjeu o "slučaju Pogorelica" donose stavove ključnih aktera špijunske afere, hronologiju dešavanja na brdu iznad Fojnice, analizu inozemnih obavještajnih uticaja u BiH i pojašnjenje pravnih dimenzija slučaja koji je zasjenio generalsko slavlje

Sve što se u ponedjeljak, 15. aprila tekuće godine, dešavalo u Sarajevu podsjećalo je na dobar filmski zaplet: novinarima okupljenim u nekadašnjem Domu ljiljana mobiteli su počeli da zvone odmah po spuštanju zastave koja je prethodila pozdravnom govoru generala Atifa Dudakovića, komandanta Zajedničke komande Vojske FBiH, povodom desetogodišnjice osnivanja najslavnije Armije ove zemlje. Kao po komandi, počeli su se tražiti sporedni izlazi, a odjek svečarskih rečenica prigušen je netom izrečenim vijestima: Federalno tužiteljstvo podiglo je optužnicu za terorizam protiv Bakira Alispahića, bivšeg ministra policije u Vladi RBiH i bivšeg direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju, Irfana Ljevakovića, bivšeg savjetnika u AID-u, i Envera Mujezinovića, bivšeg načelnika sarajevskog sektora AID-a?! Udarni termini informativnih emisija posvećeni su upravo ovom slučaju, pominjano je i hapšenje, da bi zamjenik federalnog ministra policije Tomislav Limov sve potvrdio za Glas Amerike.

Dan kasnije, trojica osumnjičenih i dalje su slobodno šetali Sarajevom, a razriješena je i nespretnost policijskog knjigovođe: Federalno tužiteljstvo je uistinu uputilo predmet i predložilo pritvor, no istražni sudija, odnosno sudsko vijeće Vrhovnog suda Federacije BiH donijet će konačnu odluku o pokretanju ili odbacivanju zahtjeva za istragu pa tako i o potrebi privođenja nekadašnjih visokih dužnosnika MUP-a, odnosno AID-a, te samim tim i odgovoriti na pitanje staro više od šest godina: da li je Pogorelica bila običan policijski kamp ili pak mjesto za obuku terorista? I dok je jedan visoko pozicionirani dužnosnik Alijanse i od ovih novinara pokušavao iznuditi razumijevanje za sve češće ishitrene istupe doministra Limova pravdajući ga njegovim željama da se i hapšenje odmah obavi, iz pozadine su se u prvi plan počele sve glasnije probijati tvrdnje da je cijela priča zapravo nastavak afere Alibabić - Alispahić iz 1994. godine.

Bosna i Iran No, Federalno tužilaštvo je istragu protiv trojice bivših rukovodilaca AID-a zatražilo zbog sumnje da su u "slučaju Pogorelica" počinili krivična djela zloupotrebe ovlasti, špijunaže i pripreme terorističkih djela. Na spisku osumnjičenih nema "četvrtog čovjeka" čiju je ulogu policija također istraživala: Nedžad Ugljen, bivši zamjenik direktora AID-a, ubijen je 28. septembra 1996. godine i njegove ubice ni do danas nisu identificirane. Ako ćemo pravo, nema ni petog: Joze Jozića, nekadašnjeg zamjenika načelnika sektora SDB Sarajevo, kasnije šefa SDB RMUP-a, koji je također ispitivan u predistražnim radnjama i za kojeg su čak i njegovi ispitivači nešto kasnije priznali da su "bili iznenađeni mjerom kojom je štitio dignitet i sposobnosti negdašnjeg rukovodstva MUP-a i AID-a".

Ključno pitanje tražene istrage je način na koji je uspostavljena saradnja MUP-a RBiH i Službe državne bezbjednosti sa obavještajnom službom Islamske Republike Iran: tužilac, naime, zahtijeva da se utvrdi ko, kada, kako, zašto i pod kojim okolnostima je donio odluku o zasnivanju saradnje sa iranskom obavještajnom službom te također tvrdi da je ova saradnja uspostavljena suprotno članu 19. tadašnjeg Zakona o MUP-u i Zakona o Službi državne bezbjednosti (riječ je o ratnom zakonu, koji je važio do 1. januara 1996). Tužilaštvu je sporan i cilj: ono tvrdi da je saradnja bosanskih bezbjednjaka i iranskih obavještajaca uspostavljena zbog potrebe da iranski treneri provedu terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a. Prema podacima prezentiranim u predmetu, ova obuka je izvođena tokom 1995. u Iranu i potom od oktobra 1995. do februara 1996. u kampu Pogorelica u BiH.

Bakir Alispahić, prvi na listi osumnjičenih, u više je navrata ustvrdio da "nikada nikome nije davao čak ni sugestije ni savjete u smislu bilo koje terorističke aktivnosti", upravo odgovarajući na optužbe za "slučaj Pogorelica". MUP na čijem je on čelu bio, tretirao je kamp Pogorelicu kao Centar za obuku, a bio je izmješten u blizini Fojnice zato jer su tamo postojali potrebni uslovi za obuku. Centar je posjedovao planove i programe obuke i u njemu se nije odvijala obuka koja bi prevazilazila opće okvire obuke specijalnih policijskih snaga bilo koje druge države. Zaduženje za stručno vođenje Centra imao je rahmetli Nedžad Ugljen. Stručna i materijalna pomoć Centru stizala je od Islamske Republike Iran, njenih zvaničnih vojnih i policijskih struktura. No, Centar nije imao tajni karakter: kroz njega su prolazili pripadnici MUP-a RBiH, odnosno specijalnih jedinica kojima je u ratno doba trebalo usavršavanje za antiteroristička dejstva. Obučavali su ih oficiri Islamske Republike Iran, zahvaljujući čijoj pomoći je kamp i funkcionirao u pomenuto vrijeme te pomogao da se jedan broj ljudi u stručnom smislu obuči i usavrši.

Objašnjavajući odnose sa iranskim strukturama, Alispahić ih je i istražiteljima upoređivao sa nivoom kontakata sa drugim službama i strukturama zapadnoevropskih zemalja, tek ističući jednu razliku: "Zapadne zemlje u prvo vrijeme, zbog svog straha da budu prisutne u Bosni zbog ratnih dejstava, nisu bile spremne da pomognu MUP-u RBiH i da budu od koristi kako bi MUP dao veći doprinos u odbrani zemlje. Ja sam zvanično posjetio SAD 1993. godine, tražeći od njihovih službi da nam pomognu. Sa njima sam, zajedno sa svojim saradnicima, zvanično komunicirao i tokom 1994. i 1995. godine. U tim kontaktima, upoznali smo ih sa pomoći koju nam je u to vrijeme pružala Islamska Republika Iran. Tražili smo njihovu aktivniju pomoć i veći doprinos, ističući spremnost da se odreknemo 'usluga Iranaca'. Za detaljnije objašnjenje perioda u kome sam obnašao čelne funkcije potreban mi je detaljan uvid u dokumentaciju iz tog perioda. Do sada, meni nije omogućen takav pristup dokumentaciji."

Izvori upoznati sa obavještajnom scenom u Sarajevu tokom rata objašnjavaju da su u isto vrijeme MUP i AID održavali odnose sa iranskom, američkom, francuskom i italijanskom obavještajnom službom. Dani su svojedobno objavili i ispovijest H.K. Roya, šefa CIA-e u Sarajevu, koji je tvrdio da ga je u ljeto 1995. Nedžad Ugljen izdao šefu iranske obavještajne službe u Sarajevu. Alispahić se tada nasmijao tvrdeći da sa Ugljenom u kabinetu nije bio Iranac, nego pak Irfan Ljevaković, koji svojim izgledom podsjeća na Iranca. Komentirajući tadašnju poziciju AID-a između Amerikanaca i Iranaca, napomenuo je da je u to vrijeme već bila ostvarena korektna i kvalitetna suradnja sa CIA-om: "Naša tadašnja situacija, treba li to uopće podsjećati, bila je teška, i svaka pomoć, a naročito američka, bila bi više no dobrodošla. Otuda i pored već višegodišnje skepse ipak naša spremnost da gostu iz CIA-e pružimo svaku vrstu pomoći, kao, naravno, i njegovim kolegama koje smo ranije susretali. Mislim da je važno reći da je naša služba u to vrijeme bila apsolutno samostalna. Nastojali smo da sve službe, a naročito američku i iransku, upravo zbog situacije u kojoj smo se nalazili, držimo na profesionalnoj razini. Bili smo svjesni američke fobije kada je o Iranu riječ. Uostalom, upravo smo rahmetli Nećko i ja, u zvaničnoj službenoj posjeti SAD-u, izvijestili i New York i Washington o našim relacijama sa Iranom. Rekli smo im otvoreno sve detalje pomoći koje smo u to vrijeme dobijali od Irana. Postoje stenogrami i zapisi koji to mogu dokumentirati. Još tada smo, u tim istim razgovorima, akcentirali problem terorizma, opasnosti koje on sobom nosi i mogućnost njegovog širenja. Sve smo to i činili, želeći da u Amerikancima imamo valjane suradnike i očekujući zapravo njihovu konkretnu pomoć."

Kako je Pogorelica postala slučaj Pomoć je stigla kasnije i bila je uslovljena prekidom veza BiH i Irana. Prethodio joj je Dejtonski mirovni sporazum (Aneks 1A, član 3), koji je precizirao povlačenje svih snaga iz BiH koje nisu lokalnog porijekla zajedno sa opremom sa teritorije BiH u roku od 30 dana. Rok se računao od 21. novembra 1995, a za realizaciju ovih mjera na prostoru Federacije bili su odgovorni Generalštab Armije BiH na čelu sa Rasimom Delićem i MUP FBiH na čelu sa Alispahićem. Sjedinjene Američke Države su preuzele odgovornost da nadziru realizaciju ovih mjera te su 12. februara 1996. angažirale istražni tim čiji je prvi zadatak bio usaglašavanje Memoranduma o razumijevanju. U ime SAD-a Memorandum je potpisao general Wesley Clark, u ime Federacije BiH rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan, general Armije BiH tada na čelu vojnoobavještajnog sektora, i Bakir Alispahić: obojica Bosanaca su tom prilikom čak i pohvaljena za ispoljenu kooperativnost jer su prihvatili da američki istražitelji uđu u sve strukture Armije i MUP-a i da po svom nahođenju poduzimaju istražne radnje kako bi se otklonile sumnje u vezi s djelovanjem stranih snaga - kao pojedinaca, savjetnika, boraca za slobodu, instruktora i dobrovoljaca. U Memorandumu stoji i da će Amerikanci posebno istraživati broj stranaca i njihovu nacionalnost, te naročito mudžahedine - njihovu misiju, lokaciju, uvježbavanje i koliko ih je primilo državljanstvo.

Samo četiri dana kasnije, 16. februara, uslijedio je desant na Pogorelicu, odigravši se između uistinu dva važna događaja - slijedio mu je Rimski dogovor, a prethodio članak u Washington Postu koji je potpisao Bradley Graham i koji govori o 200 iranskih vojnih instruktora i dalje u Bosni: "Njihov osnovni kamp jeste u Fojnici, oko 30 milja sjeverozapadno od Sarajeva. 'Postoji zabrinutost da Iranci i Bosanci sada pokušavaju da pronađu novi status za gardiste, pretvarajući ih u civilne učitelje umjesto vojne instruktore', rekao je američki oficir odgovoran za promatranje regiona."

Izvori upoznati sa stanjem u kampu Pogorelica uoči desanta IFOR-a tvrde da su zapadne vojne pripremne akcije osmatranja i izviđanja na području Dusine bile uočene, ali ih nisu zabrinjavale iz dva razloga: jedan je bio očekivanje da snage NATO saveza eventualnu akciju najave MUP-u BiH, a drugi upravo uvjerenje da se u ovom kampu provodi klasični program obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu i, kako je kasnije i saopćeno od strane MUP-a BiH, akcije hvatanja ratnih zločinaca. Stoga niko nije ni brinuo zbog praktično rasformiranog kampa u zgradi bivšeg lovačkog doma u Dusini te opreme, oružja i literature koji su tu bili i koji su ionako bili skromni u odnosu na obuku policijskih snaga drugih država.

Koristeći helikoptere i transportere, snage IFOR-a su zaposjele kamp uhapsivši, što u samoj zgradi, što na putu ka njoj - osam Bosanaca i trojicu Iranaca. Američki admiral Leighton Smith je dan kasnije posjetio kamp i neuobičajeno oštro osudio aktivnosti u njemu: "Ne treba biti genije da se shvati da smo ovdje pronašli nešto što je očita teroristička obuka", govorio je pokazujući plastične igračke sa eksplozivom i detonatorima, "niti se može poreći da se ova teroristička obuka u ovom kampu odvijala u direktnoj saradnji sa ljudima iz vlade." Zvaničnici i vojnici IFOR-a otkrivaju za zapadne medije detalje o pronađenim sredstvima, opremi, oružju i vježbama, od kojih izdvajaju primjer vježbe otmice srpskog oficira za vezu iz sjedišta IFOR-a.

U MUP-u i Predsjedništvu BiH dan nakon desanta odvija se prava drama: iz komande u Rajlovcu zvaničnik IFOR-a telefonom obavještava Predsjedništvo o "hapšenju terorista". Uskoro slijede i kontakti sa Alijom Izetbegovićem, koji je na čelu Predsjedništva BiH, i Hasanom Muratovićem, tada premijerom Vlade BiH, od kojih se zahtijeva da se uhapšenici (izuzev jednog Iranca koji je još iz kampa pušten jer je posjedovao diplomatski pasoš) sprovedu u domaći zatvor, da se protiv njih povede krivični postupak zbog terorističke djelatnosti te da se sudski sankcioniraju. Bakir Alispahić odbija takvu mogućnost te se postiže kompromis o predaji uhapšenih upravo Alispahiću i to u zgradi MUP-a.

Rasplet se nazire već nakon Rimskog dogovora: Amerikanci uslovljavaju istovaranje broda sa naoružanjem i opremom za Vojsku FBiH, pristiglog u Luku Ploče, smjenom Bakira Alispahića. Sredinom marta 1996, na mjesto direktora AID-a postavljen je Kemo Ademović, a nešto kasnije drugi brod je u Luci Ploče također čekao na istovar: ovaj put i brod i kompletan program MPRI čekao je smjenu Hasana Čengića sa mjesta zamjenika ministra odbrane u Federaciji. Čengićeve veze sa Iranom su bile čak starije od agresije na BiH - potiču još iz perioda njegovih hapšenja zbog članstva u Mladim Muslimanima.

Penzionerska kontraofanziva Jedan od rijetkih kojima ove dvije smjene nisu bile dovoljan pokazatelj prekida vojno-policijskih veza sa Iranom bio je današnji vršilac dužnosti direktora AID-a Munir Alibabić: "Ne znam zašto se Amerikanci ponašaju tako naivno. Trebalo bi da vide šta se nama dogodilo", izjavio je novembra 1997. (Mike O'Connor: Spies for Iran Are Said to Gain a Hold in Bosnia, The New York Times). Alibabić je još i objasnio kako je bio prisiljen na ostavku "zbog toga što se opirao uticaju Irana u bosanskoj agenciji". U članku stoji kako su Alibabićeve stavove dijelili i Nedžad Ugljen i Nedžad Herenda, te podatak da je sem Alibabića autor razgovarao sa još petoricom (istina, neimenovanih) uposlenika samog AID-a koji su izražavali svoja neslaganja sa suradnjom BiH i Irana.

Što se ovdašnje javnosti tiče, Alibabić je na povlačenje iz policije bio prinuđen iz mnogo lokalnijih razloga: sukob Alibabić- -Alispahić potiče još iz 1993. godine, ali je bio na vrhuncu sredinom 1994, tačnije 27. jula, kada Alibabić šalje pismo tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i svim članovima Predsjedništva: Nijazu Durakoviću, Ejupu Ganiću, Tatjani Ljujić-Mijatović, Ivi Komšiću, Mirku Pejanoviću i Stjepanu Kljuiću, i u kome iznosi 43 teške optužbe na račun ministra policije Bakira Alispahića, njegovih suradnika Nedžada Ugljena i Envera Mujezinovića te još nekolicine tada pozicioniranih dužnosnika MUP-a. Alibabić ih optužuje za nezakonit rad u službi, uzurpaciju nadležnosti, nepotizam, šverc drogom, prisluškivanje članova Predsjedništva i drugih visokih funkcionera u vlasti, špijunažu u korist stranih obavještajnih službi, nedovoljan profesionalizam, zataškavanje bezbjednosnih problema, kriminal i krivo informiranje Predsjedništva. Počinje jedna od najvećih kriza ratne vlasti, formira se komisija u kojoj su Nijaz Duraković, Izet Mehmedagić i Hasib Dazdarević i nastaje obiman materijal na skoro 300 stranica. Zaključak glasi: nepravilnosti u radu ima, no Alibabićeve optužbe su neutemeljene, hipotetički konstruirane, teško ili nikako dokazive, paušalne i bez valjanih argumenata. Predsjedništvo, dakle, odbacuje Alibabićeve optužbe, a od Alispahića traži da formira novu komisiju koja će sačiniti izvještaj po stavkama koje je komisija Predsjedništva apostrofirala. Javnosti je iz ove priče bio najzanimljiviji dio o prisluškivanju: istine radi, i tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva je taj dio bio najzanimljiviji, upravo zato jer se tako saznalo da je Služba, još dok je Alibabić bio na čelu sarajevskog sektora SDB-a, uz Izetbegovićevu suglasnost prisluškivala Fikreta Abdića i Miru Lasića.

No, ako je Izetbegović i mogao podnijeti da kolegama u Predsjedništvu obrazlaže potrebu operativno-tehničkih mjera kada je o Abdiću riječ, vjerovatno ni sam nije bio zainteresiran da se od Alibabića zatraži odgovor zašto su prisluškivani Sefer Halilović u vrijeme dok je komandovao Armijom RBiH, te Jovan Divjak i Mustafa Hajrulahović Talijan, također visoki dužnosnici Armije BiH, ili pak Zlatko Lagumdžija u vrijeme dok je bio potpredsjednik Vlade BiH. Tako da Alispahić elegantno smjenjuje Alibabića, smještajući ga u tada oformljeni sektor Interpola za BiH, a nedugo zatim Alibabić je i penzioniran.

Na obavještajnu scenu vraća se nakon žestoke borbe za mjesto policijskog komesara u Sarajevu: da izgubljena bitka ne znači i izgubljeni rat, dokazao je kao kadar SDP-a za mjesto direktora AID-a. Istragu o Pogorelici započeo je gotovo odmah uz pomoć još jednog v.d. kadra - direktora policije Dragana Lukača. No, AID je kreator izvještaja o "špijunsko-terorističkom djelovanju u korist strane obavještajne službe" unutar kampa u Pogorelici, koji služi kao prethodni materijal ponuđen Federalnom tužilaštvu uz napomenu da je kompletan baziran na obnovljenom zahtjevu SFOR-a koji je uslijedio sa promjenom vlasti u BiH te zbivanjima u svijetu nakon 11. septembra i formiranja Alijanse za borbu protiv terorizma, čiji je i BiH član. Tužilac zahtijeva dalju istragu i saslušanje ključnih osoba umiješanih u slučaj, a nakon obavljenih predistražnih radnji, MUP podnosi krivičnu prijavu protiv trojice bivših rukovodilaca AID-a zbog "organiziranog kriminala kroz saradnju sa iranskom obavještajnom službom MOIS", opisujući kao cilj saradnje terorističku obuku pripadnika SDB-a i AID-a od strane trenera MOIS-a. Prema najnovijim otkrićima istražitelja, svim uhapšenim Bosancima tokom desanta IFOR-a je promijenjen identitet, a polaznici kursa nisu vježbali samo hvatanje ratnih zločinaca, već i hvatanje i likvidaciju opozicionih i neposlušnih političara od kojih se pominju akademik Muhamed Filipović, Sefer Halilović, Alija Delimustafić, Miro Lazović i Adil Zulfikarpašić.

Kada je o činjenicama riječ, sve je, naravno, do suda. Pred kojim uistinu nije lak zadatak, utoliko prije što optužbe za špijunažu, kažu teoretičari prava, ionako slove za najteže dokazive. No, teoretičari policijske, obavještajne i vojne struke suglasni su u jednom: teroristički i antiteroristički kamp teško je razlikovati, jer da bi se neko valjano obučio za antiterorističku borbu, mora se suprotstaviti teroristi i pogoditi njegov sljedeći korak. Samo znanje je, kao i uvijek, neutralno i ovisi od toga u kakve se svrhe i na koji način i takvo specijalističko znanje upotrebljava.
Alija Izetbegović ekskluzivno za Dane:
Kontakti sa Iranom bili su legalni
"Da, znao sam za Alispahićeve kontakte sa Irancima. Alispahić je kontaktirao ne samo sa iranskom nego, koliko znam, i sa američkom, britanskom i francuskom obavještajnom službom. On je dugo bio ministar MUP-a i niz godina šef AID-a i svi kontakti su bili, da tako kažem, u opisu njegovog radnog mjesta. Ti kontakti su, po mojem mišljenju, legalni, naravno uz uvjet da je sadržaj tih kontakata bio legalan i u interesu BiH", kaže Alija Izetbegović.

Nespreman da odgovori na više drugih pitanja koja su Dani imali za njega, Izetbegović je odgovorio još samo na pitanje o svojom saznanjima o kampu na Pogorelici: "Nisam znao za kamp u Pogorelici. Za njega sam čuo u Rimu, kada su mediji objavili o ulasku SFOR-a u ovaj kamp."

Beriz Belkić, član predsjedništva BiH
Alispahić mi je rekao da se sprema lični obračun
Bošnjački član Predsjedništva BiH, po naslijeđenoj praksi, trebao bi redovno biti informiran od strane AID-a (koji se doživljava bošnjačkim): Beriz Belkić i Jozo Križanović otišli su korak dalje i obojica primaju informacije ne samo od AID-a već i od SNS-a (hrvatska inačica AID-a). Donedavno, tačnije dok je Zlatko Lagumdžija bio na čelu Vijeća ministara, AID je informirao i njega: informira li i novog predsjedavajućeg Dragana Mikerevića, nismo utvrdili. No, Belkić odgovorno niječe bilo kakva saznanja o kontaktima i protokolu AID-a sa Mosadom ili pak francuskom obavještajnom službom. Principijelno je, ističe, protiv pravljenja bilo kakvih entitetskih aranžmana bez znanja državnih institucija i ocjene interesa države BiH. Dani saznaju da je upravo u srijedu, kada je ovaj razgovor vođen, na Belkićev sto stigao prvi zahtjev AID-a za suglasnost o suradnji sa nekom stranom obavještajnom službom: u pitanju je makedonska. Što se tiče same optužnice nekada visokih dužnosnika MUP-a i AID-a za terorizam i kontakte sa iranskom obavještajnom službom, Belkić kaže:

"Kad je riječ o saradnji 1994. godine sa bilo kojom zemljom u pravcu naše odbrane, ja sam joj naklonjen. Naravno, za sve postoje procedure, no često se zaboravlja da je bio rat i da je, ako ćemo pravo, Iran bio jedna od rijetkih zemalja spremnih za konkretnu pomoć BiH u našoj odbrani. Što se ovog čitavog slučaja tiče, iskreno moram priznati da sam za njega saznao od gospodina Alispahića, koji je u posljednjih 20 dana u dva navrata molio da ga primim: u prvom susretu mi je rekao da smatra kako ja, kao kontinuitet državne vlasti, trebam znati da određene službe, uključujući i AID, otvaraju mogućnost vođenja procesa protiv njega i gospode Mujezinovića i Ljevakovića a u vezi s postojanjem sumnje da je nelegalno učestvovao u formiranju tog kampa Pogorelica. Spominjao je neke Ševe, no, u suštini, on je istakao da je to pitanje ličnog obračuna. Moram istaći da on niti jednog trena nije tražio ličnu zaštitu, nego je čovjek ukazivao da je to proces praktično protiv aktivnosti državnog projekta, te predlagao da država oformi komisiju koja će ispitati taj slučaj. Ja sam mu rekao da izražavam vjeru u institucije pravosuđa koje ocjenjuju osnovanost i neosnovanost navoda, te da smatram da to nije potrebno u fazi o kojoj je riječ, dakle o aktivnosti koju vode zvanične institucije. No, moram odmah reći da ja slova o ovome svemu oficijelno dobio nisam i ne znam da se tu spominje antiteroristički tim. AID redovno šalje informacije članovima Predsjedništva i federalnom vrhu, ali nisam primijetio niti jednog slova o tome. Sve sam saznao iz medija i zatražio sam da i ja, nakon svih, budem informiran.

Hoću vam reći i ovo: Predsjedništvo je bilo inicijator i, na neki način, pokretačka snaga kada se pravio plan borbe protiv terorizma i kada se cijenilo da je na državnom nivou potrebna struktura koja će koordinirati taj posao. Tako je nastao koordinacioni tim, koji se stalno zove antiterorističkim i stalno se zamjenjuju teze. Mi smo na Predsjedništvu upozoravali da taj koordinacioni tim ne smije postati institucija, ne smije preuzeti nadležnosti institucija koje jesu, nažalost, u ovom trenutku entitetske jer nemamo državnih, a mi se o radu tog tijela informiramo preko savjetnika za pravna pitanja, gospodina Radulja, koji redovno prisustvuje tim sjednicama koordinacionog tima i pravi informacije o njegovom radu.

Nijednog slova o ovoj vrsti aktivnosti nije bilo i onda mi je ponovno došao gospodin Alispahić i rekao mi da se sprema njegovo hapšenje: tu večer to su isto ponovili na televiziji. Dakle, prije su znali novinari nego Vrhovni sud, koji o tom treba da odluči, i to su činjenice koje uistinu govore da se mi koji radimo u državnim organima trebamo ozbiljno zabrinuti. OHR je potpuno u pravu što hoće na jedan radikalan način da izvrši određene reforme u organima pravosuđa, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova."

Ivica Mišić, šef Koordinacionog tima za borbu protiv terorizma
Zakona nema, saradnje ima
DANI: Optužnica protiv Alispahića, Ljevakovića i Mujezinovića je pred Vrhovnim sudom FBiH sa vrlo teškim kvalifikacijama. Iako se u javnosti još kalkulira sa njihovim hapšenjem, mene zanima kako Vi objašnjavate najnovije događaje?

MIŠIĆ: Radi se o aktivnostima koje su intenzivirane našim pokušajima da se oslobodimo teškog nasljeđa prošlosti, koje je još uvijek poprilično kontroverzno, nejasno i maglovito: ovaj slučaj je u domenu obavještajnih agencija FBiH i MUP-a FBiH, i ja se nadam da oni to rade u cijelosti odgovorno, u cijelosti utemeljeno i svakako efikasno. U pitanju su saznanja koja su bila temelj za podizanje optužnice i zahtjeva za njihovo pritvaranje, a djela po svom karakteru čine se upravo takvim da traže pritvaranje i istragu nad osumnjičenim. Oni zaista do ovog trena nisu uhapšeni: to je stvar suda i tužioca koji treba da podnese zahtjev istražnom sucu. Ja se nadam da je taj zahtjev podnijet i da će istražni sudija poduzeti radnje u okviru svojih ovlaštenja i nadležnosti, i iako je stvar još u postupku, ja očekujem, kada se vaš magazin pojavi na kioscima, da će ova stvar u najmanju ruku izgledati nešto jasnija, makar sa proceduralnog stanovišta.

DANI: Gospodine Mišiću, da li znate koji je zakonit način uspostavljanja saradnje bosanskohercegovačkih i stranih obavještajnih službi?

MIŠIĆ: Pa, radi se o vrlo specifičnim službama, on se u pravilu priprema, rekao bih, u političkim i diplomatskim krugovima i realizira se direktnim kontaktima nadležnih i ovlaštenih osoba tih službi. Naravno, on nije niti bi trebalo da bude osobito transparentan.

DANI: Krivična prijava podnesena protiv pomenute trojice odnosi se na kršenje zakona koji regulira uspostavljanje te saradnje: nas zapravo zanima kako je i na koji način regulirana suradnja današnjeg AID-a sa Mosadom, odnosno sa francuskom obavještajnom službom?

MIŠIĆ: Ja moram kazati da mi je upravo dostavljena koverta sa čitavim ovim predmetom (razgovor vođen u utorak, 18. aprila, u 13 sati, op. ur.), sa kojim se nisam stigao upoznati. Međutim, imajući nekakve predstave kako smo funkcionirali u tim teškim vremenima, sve je moguće: moguće je da su oni imali mig i političku suglasnost odgovarajućih organa, ali isto tako to i ne mora ni biti slučaj. Nisam u prilici da dam konkretan odgovor.

DANI: A da li ste u prilici da govorite o današnjoj regulativi i protokolu o saradnju AID-a sa Mosadom?

MIŠIĆ: Ja znam za neke od tih kontakata, neke sam i sâm aranžirao, to su kontakti koji su za sada ad hoc i koncentrirani su manje-više na pitanja od interesa dviju zemalja. Bojim se da zakonska regulativa u tom pogledu još uvijek vjerovatno nije najkompletnija…

DANI: Da li to znači da i Vi i gospoda koja su realizirala ove nove protokole sutra možete odgovarati po istoj optužnici?

MIŠIĆ: Pa, mogu, naime, ništa nije isključeno i ja se bojim da se mi zaista nalazimo u vremenima kada treba vrlo temeljno izanalizirati tu zakonsku regulativu i tu zakonsku infrastrukturu. To je čitav niz područja i nadam se da će to zakonom o obavještajnoj službi biti u velikoj mjeri nadoknađeno.

DANI: Gospodine Mišiću, kako Vi tumačite opaske, koje se sve češće čuju, da se antiteroristički tim koristi kao krinka za lične obračune unutar Federacije?

MIŠIĆ: Ako bi tako bilo, ja niti jednoga trena na bih radio na takvim poslovima: mi to tako ne vidimo i ne doživljavamo, i ne vjerujem da smo toliko glupi i slijepi da ne bismo prepoznali ako bismo bili manipulirani za neke takve potrebe.

Ramo Masleša, ministar policije FBiH
Ne znam za protokol s Mosadom
DANI: Možete li objasniti kako je došlo do toga da Vaš zamjenik, gospodin Limov, televizijskim putem najavi hapšenje Alispahića, Ljevakovića i Mujezinovića? To se može shvatiti dvojako: kao svojevrsno upozorenje, ali i kao doministrovo nepoznavanje procedure.

MASLEŠA: Nisam upoznat da je dao takvu izjavu, mene samo interesira ono što je FMUP zvanično uputio: mi smo svoj dio posla na tom slučaju završili na osnovu zahtjeva federalnog tužioca i dostavili sve potrebne dokumente i materijale koje je od nas tražio.

DANI: Zakon o radu obavještajnih službi još nije donesen: možete li Vi odgovoriti na osnovu kojih propisa današnji AID uspostavlja kontakte sa inostranim obavještajnim službama? Hoćete li po istom osnovu procesuirati AID-ov protokol sa Mosadom ili pak francuskom obavještajnom službom?

MASLEŠA: Ja uopće nisam upoznat sa tim protokolom, a što se tiče zakona, on je u fazi donošenja i usaglašen je na Domu naroda.

Predmet u koverti, pritvor u toku
"Istražni sudija odlučuje o prihvatanju Zahtjeva tužilaštva nakon što se upozna sa spisom. Sudija može da prihvati zahtjev Tužilaštva i pokrene istragu, ali može i da odbije zahtjev. Ukoliko ga odbije, njegova odluka bit će preispitana na sjednici sudskog vijeća. Tek nakon toga bit će odlučivano, u istoj proceduri, o prijedlogu za pritvor", objašnjavao je u prošli utorak pravni izvor Dana. Iste večeri je saopćeno da je istražni sudija izrazio neslaganje sa Zahtjevom za sprovođenje istrage: predstoji, dakle, odluka sudskog vijeća Vrhovnog suda Federacije BiH.

Ivica Mišić, šef Antiterorističkog tima, objašnjava za Dane da je "stvar u postupku" i da će "stvar" biti jasnija do izlaska ovog broja našeg magazina: ta "stvar" o kojoj govori Mišić jeste - hapšenje. Mišić u samom razgovoru otkriva "da mu je dostavljena koverta sa čitavim ovim predmetom".

Mada postoje brojne dileme o načinu na koji je formirano i u državnoj strukturi pozicionirano Koordinaciono tijelo za borbu protiv terorizma, ovo je prvo javno priznanje da postoji "direktna veza" između sudske i izvršne vlasti u okviru antiterorističke kampanje. To priznanje je šokantno, jer nikakav ad hoc formirani tim izvršne vlasti ne može imati uvid u spise sudske vlasti, barem ne u uređenoj pravnoj državi u kojoj postoji podjela vlasti. Pod izlikom antiterorističke borbe, time se krši nezavisnost sudstva. S obzirom da su Vijeće za implementaciju mira i OHR najavili osnaženu reformu sudskog sistema u BiH, bit će zanimljivo kako će Nezavisna sudska komisija reagirati na ovo priznanje veze izvršne i sudske vlasti u Sarajevu.

Pritvaranje trojice osumnjičenih u "slučaju Pogorelica" nije jednostavno i zbog jedne ranije intervencije OHR-a. Ranije je pritvaranje u toku istrage za najteža krivična djela bilo obavezno. Visoki predstavnik je 8. novembra 2001. godine donio Odluku kojom je prepustio istražnim sudijama pravo da odluče o nužnosti zatvaranja osumnjičenih za najteža krivična djela, uključujući ratne zločine. Ova intervencija OHR-a je omogućila vlastima Alijanse da izbjegnu veliku unutrašnju krizu zbog do tada nužnog pritvaranja članova "Žepačke grupe", osumnjičene za ratne zločine. Od tada, istražne sudije u sudovima Federacije BiH po pravilu dozvoljavaju osumnjičenima za ratne zločine da se i tokom istrage brane sa slobode.

Ko je taj, šta je taj MOIS
Policijski i medijski izvještaji o istrazi "slučaja Pogorelica" navode da su u kampu Pogorelica boravili "kao učitelji - pripadnici Iranske obavještajne službe MOIS, a kao učenici - pripadnici ovdašnje obavještajne službe AID". Alispahić, međutim, ne govori u svojim izjavama za Dane o MOIS-u, nego o zvaničnim iranskim strukturama te o iranskim oficirima i policajcima. U čemu je razlika? Razlika je u tome što, za razliku od svojih istražitelja, Alispahić zna o čemu govori. Stoga on govori o pripadnicima MUP-a RBiH kao polaznicima obuke, a ne o obuci pripadnika SDB-a i AID-a. Ova preciziranja su trebala biti važna i za policijske istražitelje, ali očito nisu.

Iranske diplomate u BiH su prethodnih godina, tumačeći svoje stavove o instruktorima i kampovima za obuku tokom rata u BiH, uvijek naglašavale da "nikada nisu organizovali bilo kakvu obuku niti kamp, mimo izričitog prethodnog zahtjeva Vlade RBiH". Dakle, to je, sa iranskog i bosanskog stajališta, u to vrijeme bila legalna saradnja vlada dviju međusobno priznatih država. Naručilac obuke je bila Vlada RBiH, a izvođač Vlada Islamske Republike Iran. Ako se sada kamp u Pogorelici prekvalificira u "špijunsko-teroristički kamp u korist strane obavještajne službe", to znači da nisu Iranci pomagali Bosance, što misli cijeli svijet, nego su Bosanci radili u interesu Irana.

O kakvim državnim strukturama je riječ? Tokom rata u BiH, Vlada RBiH je zadržala socijalističku odbrambenu koncepciju "naoružanog naroda" i stare socijalističke strukture sigurnosti. To znači da je Služba državne bezbjednosti bila integrisana u Ministarstvo unutrašnjih poslova na državnom nivou, a na terenu u Centre službi bezbjednosti, zajedno sa običnom policijom. MOIS je samo akronim sastavljen od početnih slova engleskog naziva jednog ministarstva iranske vlade - Ministry of Intelligence and Security (Ministarstvo za obavještajno-sigurnosne poslove). Ili na perzijskom Vevak (Vezarat-e Ettela'at va Amniat-e Keshvar). U kabinetu iranskog predsjednika (Vladi) također sjedi i ministar unutarnjih poslova, kao i ministar odbrane. Naravno, postoji podjela posla na pitanju unutrašnje sigurnosti, ličnih isprava građana, nacionalne sigurnosti, odbrane, kontraobavještajnog djelovanja, vojne sigurnosti i slično... Postoje i brojne druge različite snage i službe. Ustav Irana povjerava sigurnosnu politiku Vrhovnom savjetu nacionalne sigurnosti, kome predsjedava predsjednik države. Odluke ovog savjeta su izvršne tek nakon što ih ovjeri vrhovni vjerski vođa. Dakle, način donošenja odluka iz oblasti sigurnosti unutar Islamske Republike Iran je tako složen da vanjskom posmatraču izgleda haotičan i nerazumljiv. Jedno je sigurno: službe sigurnosti BiH i Irana nisu mogle da uspostave saradnju bez odobrenja viših nivoa vlasti u ove dvije države. Podrška za pravednu borbu ugnjetavanih naroda, bez miješanja u njihove unutarnje poslove, propisana je članom 154 poglavlja 10 Ustava Islamske Republike Iran. Iranske službe sigurnosti imaju važno iskustvo domovinskog rata i borbe sa ljevičarskim oružanim grupama koje su počinile teška djela terorizma protiv vlasti i civilnog stanovništva u ovoj državi. "Kroz kamp su prolazile osobe sa određenim konkretnim statusom", kaže Alispahić, očito provocirajući svoje istražitelje da sami pokažu šta zaista znaju o tome ko je, šta i zbog čega radio u kampu Pogorelica.

amar94 · Post by **amar94** » 13/08/2017 17:14

postoju li informacije o ovoj slici od alije?
(gdje? koji grad? kad?...) tablice automobila su americke

https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/73 ... d8e1d7.jpg

Nekako s proljeća · Post by **Nekako s proljeća** » 13/08/2017 20:35

Fotografija je iz knjige o Aliji I., sa strane broj 27. Nastala je 1981 godine u Kanadi, ispred porodične kuće Hasana Karačića, njegovog školskog druga iz gimnazije. Isti mu je bio izdavač knjige ''Islam između Istoka i Zapada'', koju je Alija Izetbegović bio završio te 1981.

amar94 · Post by **amar94** » 13/08/2017 21:31

a sta se zna o tome Hasanu Karacicu? kakvu je on ulogu igrao prije odnosno u toku rata? sta je radio u canadi?

Nekako s proljeća · Post by **Nekako s proljeća** » 14/08/2017 11:08

Nema na čemu.

asurbanipal · Post by **asurbanipal** » 14/08/2017 14:21

amar94 wrote:a sta se zna o tome Hasanu Karacicu? kakvu je on ulogu igrao prije odnosno u toku rata? sta je radio u canadi?

Projekt „Sjedinjenih država Jugoslavije“

U nastavku, Bagarić posebno analizira oslanjanje Zapada na stvaranje demokratske alternative u bivšoj SFRJ upravo iz redova političke emigracije, te opisuje reorganizaciju emigrantskih organizacija pod utjecajem zapada, na stvaranju jedinstvene alternative komunističkom režimu. Bagarić se u svojoj analizi posebno osvrće na projekt stvaranja „Nove demokratske alternative“ i ljude koji su se okupili oko tog projekta.

„… Posljednjih godina neki zvanični krugovi na Zapadu, posebno u SAD, insistiraju na platformskom i organizacionom okupljanju emigracije u cilju stvaranja prozapadne alternative postojećem društveno političkom sistemu Jugoslavije. Od toga perioda pa do danas, mi koji pratimo neprijateljsku djelatnost emigracije, uočavamo njihove međusobne pomirljive tonove i zajednički nastup organizacija i grupacija koje su inače bile u sukobu. Pojačava se sprega ustaške i albanske emigracije, uz nastojanje da svoju neprijateljsku djelatnost usklade sa neprijateljskim djelovanjem četničke emigracije i da se kroz „Novu demokratsku inicijativu“ povežu sa raznim „disidentima“ u zemlji, u cilju sinhronizacije aktivnosti, destabilizacije društveno političkog sistema i stvaranja nekakve tzv. treće Jugoslavije, koja bi bila savez pet suverenih naroda i država, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, a pitanje da li će Crna Gora biti posebna država članica ili bi se sjedinila sa Srbijom, riješili bi narodni predstavnici Crne Gore i Srbije. Ta nova država nosila bi naziv Sjedinjene Države Jugoslavije, što jasno asocira ko iza njih stoji. To je, u stvari, pored koncepta cijepanja Jugoslavije, drugi strateški pravac reakcionarnih krugova u inostranstvu koji preko obavještajnih službi usmjeravaju i kontrolišu neprijateljsku djelatnost ekstremne fašističke emigracije, i jasan dokaz da ti krugovi planiraju, pripremaju, kombinuju i počinju izvoditi sve složenije oblike neprijateljske djelatnosti, u cilju slabljenja naše zemlje i njenog ugleda u svijetu“, stoji u Bagarićevoj analizi koju je izložio na tajnom savjetovanju SDB-a u Sarajevu, u listopadu 1986. godine.

Emigranti optuženi da surađuju sa stranim obavještajnim službama

Poseban dio Bagarićeve analize odnosi se na podatke komunističke tajne službe SDB o navodnoj suradnji nekih političkih emigranata sa stranim obavještajnim službama. Ovakve „bezbjednosno interesantne“ osobe bile su, a kako dokazuje i ovaj tajni dokument, pod posebnom obradom i nadzorom jugoslavenskih tajnih služba, posebno SDB-a, koji je djelatnost i aktivnosti takvih političkih emigranata pokrivao i u inozemstvu. Bagarićeva operativna analiza dokazuje kako je potkraj 1980.-ih godina SDB imala široko razgranatu obavještajnu mrežu suradnika i djelatnika u Europi, SAD-u, Australiji i drugim operativno zanimljivim područjima.

„Ta sprega u posljednje vrijeme, sve je bitnija karakteristika sveukupne neprijateljske djelatnosti emigracije, što, pored ostalog, ukazuje da ona sve više postaje sredstvo u rukama stranih obavještajnih službi i reakcionarnih krugova u inostranstvu za realizaciju određenih ciljeva „specijalnog rata“ usmjerenog protiv Jugoslavije. Na to ukazuju podaci da se konstantno povećava broj bezbjednosno-interesantnih kontakata emigranata i njihovih veza sa pripadnicima stranih policija, obavještajnih službi i nekih reakcionarnih krugova u inostranstvu, od kojih se neki bave i klasičnim obavještajnim radom (Musa Vladislav, Mihalj Jozo, Vrbić Josip, Vidović Mirko, Velagić Teufik, Balić Smail, Kočević Bogoljub, Zulfikarpašić Adil i drugi, posebno oni okupljeni oko NDA). Ti emigranti kroz brojne kontakte sa našim građanima u inostranstvu, pored indoktrinacije i vrbovanja u emigrantske organizacije, po nalogu svojih poslodavaca, prikupljaju i bezbjednosno-interesantne podatke o našoj zemlji, vrše provjeravanje pojedinih naših građana, ukazuju na moguća uporišta Službe, snimaju lica koja posjećuju naša DKP, prate aktivnost i organizaciju klubova i udruženja naših radnika, prikupljaju podatke o radnicima diplomatsko konzularnih i drugih predstavništava i sl., a veoma često se pojavljuju i kao posrednici pri uspostavljanju veze stranih policija i obavještajnih službi sa pojedinim našim građanima u inostranstvu“, stoji u Bagarićevoj analizi.

....

Aktivnosti Svjetske islamske lige

U svojoj analizi o aktivnostima političkih emigranata SDB-ovac Božo Bagarić, iznio je na tajnom sarajevskom savjetovanju i spoznaje SDB-a o aktivnostima islamske emigracije, i njihovoj povezanosti s nekim međunarodnim organizacijama.

„Platforma njihove neprijateljske djelatnosti je okupljanje svih muslimana svijeta, bez obzira na granice i „borba očuvanje čistoće islama“, u čemu imaju značajnu podršku neprijateljske emigracije muslimanskog porijekla koja je u propagiranju ideja fundamentalizma i panislamizma, pod snažnim utjecajem međunarodnih islamskih organizacija kao što je Svjetska islamska liga „Rabita“, Libijski narodni kongres i dr. Njihova uloga dolazi posebno do izražaja u politizaciji ne samo IZ, nego i islamskih centara u svijetu koji su okrenuti prema našim radnicima na privremenom radu u inostranstvu i iseljenicima kroz koje, pored stranih službi, djeluju i pripadnici neprijateljske emigracije (Reis Kerim, Zulfikarpašić Adil, Duraković Asaf, Balić Smail, Karačić Hasan i dr.). Ova podrška posebno je došla do izražaja prilikom suđenja grupi muslimanskih nacionalista 1983. godine u Sarajevu. S tim u vezi, Karačić Hasan, koji je po zadacima obavještajnih službi uspostavio kontakte sa velikim brojem naših građana u zemlji i inostranstvu, preko kojih je pokušavao doći do obavještajnih podataka interesujući se „kakvo je stanje iza gvozdene zavjese“, kako to on naziva našu zemlju, pokrenuo je inicijativu da se Izetbegović Aliji, kao istaknutom islamskom misliocu (osuđen u akciji „Trebević“) dodijeli međunarodna nagrada kralja Fejsala za 1987. godinu, u iznosu od 350 hiljada saudijskih riala“, opisuje u svojem izvješću načelnik II odjela SDB-a.

Američki informativni centar – glavni centar subverzivne djelatnosti pod nadzorom SDB-a

U nastavku izvješća Riste Bašića, opisuje se djelatnost Američkog informativnog centra u Sarajevu, kao jednog od punktova subverzivne djelatnosti protiv tadašnjeg komunističkog režima, a kojeg je pod nadzorom i obradom držala tadašnja „Služba državne bezbjednosti“.

„Američki informativni centar u Sarajevu postao je pravi punkt subverzivno-propagandne i informativne djelatnosti, čiji sadašnji direktor Pol Denig, u svom nastupu nastoji ostvariti što više kontakata sa našim građanima, posebno iz univerzitetskih centara i u tom smislu, pored upućivanja propagandnih materijala određenim licima, organizuje predavanja (20 godišnje) američkih stručnjaka za „istočna pitanja“ u cilju plasiranja stavova američke administracije. Pored kontinuiranog angažovanja na odabiranju kandidata za IVP ( 10-15 lica godišnje), studijske boravke u SAD koji Amerikancima služe za detaljno izučavanje naših građana u funkciji indoktrinarnog i obavještajnog nastupa, direktor Centra vodi precizne evidencije, određenog sadržaja, o svim našima građanima koje je kontaktirao i piše ocjene koliko je boravak u SAD bio svrsishodan za američku stranu. Sektor SDB Sarajevo uspješno operativno kontroliše rad ove pseudodiplomatske institucije, a dijelom participiraju i drugi sektori“, opisuje se djelovanje SDB-a prema Američkom informativnom centru.

Nadzor britanskih stručnjaka

Jednake nadzorne mjere, što je vidljivo iz ovog dokumenta, SDB je primjenjivala na predstavnike Velike Britanije u bivšoj SFRJ, koji su također bili pod obradom i sigurnosnim nadzorom komunističkih tajnih služba.

„U obavještajnim istraživanjima službe Velike Britanije i dalje su izrazitije zapaženi DK i trgovinski predstavnici ove zemlje. Britanski stručnjaci, a posebno neki vezani za britanski ekonomski savjet pri Ambasadi Velike Britanije u Beogradu, kao što je Sokić Dušan, kroz posjete našim radnim organizacijama „rendgenski“ snimaju njihove ukupne privredne mogućnosti i kompjuterski ih obrađuju kako bi u svakoj situaciji raspolagali njihovim „ličnim kartama“. Konkretno prema Sokiću i drugim predstavnicima preduzimane su određene mjere, ali nedovoljno efikasne, pogotovu u preventivnom smislu. Inače, po problematici britanske obavještajne službe vodimo samo jednu obradu (Vilijem Trajb – Sarajevo). Pored nekih nosilaca subverzivne djelatnosti „Amnesty International“ – centrala u Londonu stalno pokreće određene propagandne akcije kako bi održala kontinuitet djelatnosti protiv Jugoslavije. U našu republiku prosječno godišnje prispjeva oko 2500 pisama – „intervencija“ za „zaštitu prava i sloboda“ osuđenih lica. Kao Služba nismo iznašli svoj ugao suprotstavljanja ovom produktu zapadnog reakcionarnog faktora, što se nameće kao potreba u narednom periodu“, opisuje Bašić u svojem izlaganju na tajnom sarajevskom savjetovanju SDB-a, mjere koje je služba poduzimala prema predstavnicima Velike Britanije u bivšoj SFRJ.

Talijanska obavještajna služba u vezi sa islamskim fundamentalizmom

U svojoj analizi SDB-ov načelnik Risto Bašić, posebno se osvrnuo i na djelatnost talijanskih obavještajnih služba u bivšoj SFRJ, posebno u BiH, te njihovim vezama sa muslimanskim nacionalistima, odnosno islamskim fundamentalistima.

„I italijanska obavještajna služba akcenat stavlja na pribavljanje detaljnih podataka o JNA, a u BiH smo to posebno registrovali kada su u pitanju ratno vazduhoplovstvo i protivavionska odbrana (u Rajlovcu, Bihaću, Dubravama kod Tuzle, „Kosmos“ u Banja Luci i dr.), što je razumljivo kad se ima u vidu da ova služba u koncepciji obavještajno izviđačke aktivnosti NATO-a ima konkretnija zaduženja na tom planu. Za prisustvo ove službe u našoj republici također je karakteristično intenzivno izučavanje položaja muslimana i djelovanje muslimanskih nacionalista, odnosno sprege muslimanskog nacionalizma sa islamskim fundamentalizmom. Sa tog aspekta i mogućeg kombinovanja treba što prije utvrditi ko je izvjesni Ćezare, koji prema nedovoljno provjerenim podacima, financira Salihbegović Meliku“.

Djelatnost panislamističkih terorističkih organizacija

Poseban dio obrade SDB-a kojeg opisuje načelnik I uprave SDB-a BiH, odnosi se na djelovanje obavještajnih služba iz islamskih zemalja u bivšoj SFRJ, kao i povezanost tih služba i određenih grupacija u BiH sa panislamističkim terorističkim organizacijama. Zanimljivo je da je SDB identificirao takve organizacije i pojedince, ali s druge strane u ovom tajnom dokumentu nema traga o antiterorističkoj djelatnosti i mjerama prema takvim organizacijama i pojedincima. Dokument, međutim, u cijelosti potvrđuje kako su terorističke ćelije na prostoru BiH uspostavljene još tijekom komunističkog režima, sa znanjem komunističkih tajnih služba. Njihovo kasnije djelovanje i uključivanje u ratne sukobe u BiH tijekom 1990.-ih godina, samo je logičan nastavak djelovanja terorističkih organizacija na tom prostoru zadnjih tridesetak godina.

„Dosadašnjim operativnim zahvatanjem službi afroazijskih zemalja utvrđeno je da ih karakteriše agresivnost i nastojanje da što potpunije pokriju, kako svoje tako i ostale afroazijske državljane (oko 1300 lica u SR BiH uglavnom na studiju i raznim oblicima stručnog usavršavanja). Do sada je SDB u ovoj strukturi stranaca identifikovala više agenturnih pozicija službi matičnih zemalja od kojih je sada u Republici 26 (16 jordanskih i 10 iračkih, sirijskih i libijskih) a koje na vezi drže jordanska služba direktno iz centrale u Amanu, a Iračani i Sirijci iz punktova svojih ambasada u Beogradu. Saznanja ukazuju da se ova agentura interesuje i za društveno-ekonomska pitanja u našoj republici, međunacionalne odnose, standard naših građana, situaciju na Kosovu, što objektivno ne bi trebalo da predstavlja interes samo matičnih službi. Po prvi put došlo se i do dokaza da agentura jordanske službe vezu sa centralom u Amanu održava i uz primjenu sredstava tajne pismene veze.

Takođe u njihovim redovima otkrivena je i organizovana djelatnost nekoliko panislamističkih terorističkih organizacija („Muslimanska braća“, „Hezb Tahrir“, „Al Dawa“), od kojih su pojedinci imali neposrednu vezu sa nekim licima iz akcije „Trebević“. Negdje pred Olimpijadu raščišćavano je sa 61 njihovim pripadnikom i simpatizerom, prema kojima su primjenjene različite represivne mjere, uključujući i otkaz boravka 15 najekstremnijih pripadnika ovih organizacija. I sada u republici, s vremena na vrijeme, otkrivamo pokušaje zanavčljanja djelatnosti njihovih članova i simpatizera, od kojih, na primjer, pripadnici „Al Dawe“ ne prezaju ni od određenih prijetnji prilikom rašđčišćavanja. Napomenuo bih da na njihovoj kontroli ostvarujemo dobru suradnju sa SJB.

Nove organizacije u strukturu afro-azijskih studenata, kao što su KP Palestine, KP Jordana i „Demokratski front za oslobođenje Palestine“ djeluju sa prosovjetskih pozicija i u direktnoj su vezi sa centralama svojih partija u istočnoevropskim zemljama, na primjer u Pragu. Oko 50 pripadnika ovih organizacija identifikovano je u SR BiH i to uglavnom u Sarajevu i Banja Luci.

U našoj republici boravi i preko 100 palestinskih studenata, članova i simpatizera više (često međusobno sukobljenih) frakcija u okviru i van PLO-a, od kojih neke u svojem djelovanju ne prezaju ni od izvođenja terorističkih akcija“, opisuje tajni dokument SDB-a organiziranost islamističkih skupina u BiH u drugoj polovini 1980.-ih godina.

sinuhe · Post by **sinuhe** » 14/08/2017 19:10

Lawrance Eagleburger, dugogodisnji americki diplomata u SFRJ i zamjenik ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera u administraciji starijeg Busha i naravno glavni savjetnik predsjednika u vezi jugoslovenske krize. U administracije starijeg Busha general Brent Scowcroft savjetnik za nacionalnu sigurnost je svojevremeno bio vojni atase u Jugoslaviji.

Video, avgust 1992: https://www.c-span.org/video/?30866-1/c ... yugoslavia

Brent Scowcroft o NATO paktu i jugoslovenskoj krizi 22.6.1992 od 7 minute:
https://www.c-span.org/video/?26719-1/n ... ity-issues

pirpa · Post by **pirpa** » 15/08/2017 18:31

Putevi droge: Zašto je smijenjen Ante Roso

Nakon što je Ramiz Delalić Ćelo u svojoj ispovijesti “Oslobođenju” govorio o trgovini drogom prozivajući visokog časnika HVO da je bio organizator narko-lanca u Sarajevu, naši su novinari istražili do sada potpuno nepoznate detalje ovog skandala kojeg hrvatske vlasti u BiH i Hrvatskoj godinama čuvaju kao najstrožu državnu tajnu

Visoki hrvatski časnik koji je prodavao drogu u Sarajevu je general Ante Roso; U istrazi je priznao da je radio po nalogu Šuškovog brata Milana!

Uz Delalićevu pomoć policija je u restoranu “Makarska” zaplijenila kilogram čistog heroina O General Roso i njegov zamjenik Ante Maksan bili su na čelu “federalnog” lanca trgovine drogom O Miroslav Tuđman naredio a Gojko Šušak prekinuo istragu nakog što je Roso rekao da je glavni narko-bos njegov brat Milan Šušak O Delalićev prijatelj u Hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu bio je general Mate Šarlija Daidža O Uz Generala Rosu u trgovinu drogom bili su uključeni Mladen Naletilić Tuta, Ivana Andabak, Milan Šušak O Da li se vlasnica “Makarske” Marina ubila ili je ubijena nakon što je iz Sarajeva preselila u Čapljinu

Objašnjavajući iz svog ugla prilike u ratnom i poratnom Sarajevu, u ekskluzivnoj ispovijesti za Oslobođenje, Ramiz Delalić Ćelo spomenuo je, između ostalog, i zadatke koje je, svojevremeno, izvršavao po nalogu iz tadašnjeg republičkog MUP-a i AID-a. Inzistirajući da se radilo o poslovima na državnom nivou, bivši komandant Devete brdske brigade otkrio je kako je, upravo njegovom zaslugom, godinama prisluškivana hrvatska ambasada u Sarajevu, budući da je prislušne uređaje uspio montirati neposredno nakon zvaničnog otvaranja, odnosno polovinom 1994. Navodeći dalje okolnosti pod kojima su mu, tada čelni ljudi policijskog, vojnog i obavještajnog vrha povjerili taj posao, Ćelo kaže: “Kada sam dobio taj zadatak, na sastanku su bili Bakir Alispahić, Jusuf Jašarević, Rasim Delić i Enver Mujezinović. Malo prije toga sam izašao iz zatvora i oni mene zovnu, kao, eto, treba im to, da ih mogu prisluškivati. Obavio sam posao zahvaljujući čovjeku kojeg sam tamo znao i sa kojim sam bio blizak. I uvjeren sam da je on mnogo pomogao bosanskom narodu u cjelini.” Iako ime prijatelja nije želio otkriti, nije teško zaključiti da je Ćelo u zgradu Ambasade, u to vrijeme jednom od najvažnijih punktova hrvatskih obavještajno-sigurnosnih službi, uspio nesmetano ući jedino uz pomoć hrvatskog vojnog atašea generala Mate Šarlije Daidže.

VEZA DELALIĆA I DAIDŽE

General Daidža, dugogodišnji emigrant čije je pravo ime Nijaz Batlak, podsjetimo, prije zvaničnog početka rata u BiH, vodio je kamp za specijalnu vojnu obuku u Podgori. U tom se kampu, u proljeće 1992., obučavao i Ramiz Delalić Ćelo, od kada datira i njihovo poznanstvo. Nabrajajući šta je sve za potrebe države uradio, u nastavku razgovora Ćelo podsjeća na zaboravljenu ratnu aferu kada je u restoranu Makarska, neformalnom sastajalištu hrvatskih političkih, vojnih i diplomatskih kadrova, otkrivena veća količina droge. “Saznao sam, uz pomoć svojih kanala, za veliku količinu kineskog heroina i nisam htio o tome obavijestiti policiju. Jer, saznao sam i to da je u sve uključen jedan visoki hrvatski časnik, a, računao sam, čim je tako, uz njega je neko i iz naše policije.”, svjedoči Delalić, koji je u tu akciju bio uključen zajedno s pomoćnikom načelnika Uprave vojne bezbjednosti ABiH. Po njegovim tvrdnjama, tada je zaplijenjeno oko kilogram heroina, ali je istraga zataškana upravo radi činjenice da je u taj švercerski lanac bio umiješan visokorangirani hrvatski časnik. Delalićevo svjedočenje tako je nanovo aktualiziralo pet godina stare glasine o skandalu koji je, početkom 1995., zamalo prerastao u međudržavni incident. Visoki hrvatski časnik koji je, prema saznanjima sarajevske policije, bio duboko involviran u šverc drogom, bez dileme, je tadašnji prvi čovjek Združenog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH, general Ante Roso. Zajedno s njim, tada je trebao biti uhapšen i njegov prvi pomoćnik Ante Maksan zvani Makso, kojeg je Roso u Sarajevo doveo iz Zadra.

Odvojeno od istrage sarajevskih vojnih i policijskih službi, umiješanost generala Rose u krijumčarenje droge, još su od 1994. godine ispitivali agenti HIS-a, krovne obavještajno-sigurnosne službe u Hrvatskoj. Nalog za pokretanje istrage izdao je Miroslav Tuđman, u to vrijeme ravnatelj HIS-a, nakon što mu je iz izvora bliskih tajnim službama nekoliko zapadnoevropskih zemalja sugerirano da najveći švercerski lanac droge u BiH kontrolira jedan visoki hrvatski vojni dužnosnik. Radi se o tajnim službama država čiji su vojnici, u jedinicama Unprofora, bili stacionirani u BiH. Istraga je vođena paralelno u Hrvatskoj i u BiH, gdje je taj posao Miroslav Tuđman povjerio svom povjerljivom pomoćniku, šefu bosanskohercegovačke ekspoziture HIS-a Ivi Lučiću.

RIJEKA-GRUDE-MOSTAR-SARAJEVO

Prema prilično pouzdanim informacijama, hrvatskim je tajnim agentima u BiH, angažiranim na kompletiranju dosjea kontroverznog generala HV-a i HVO-a koji je u Hrvatsku došao kao bivši pripadnik francuske Legije stranaca, pažnju prvi privukao Rosin pomoćnik Ante Maksan. Po dolasku u zapadnu Hercegovinu, Roso je Maksana predstavio kao pukovnika Hrvatske vojske iz Zadra, ali se naknadno ispostavilo da on u HV-u ima samo čin brigadira i nekoliko krivičnih prijava na zadarskom Županijskom sudu. Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada, tajni su hrvatski istražitelji raspolagali brojnim informacijama na osnovu kojih se mogla rekonstruirati kompletna šema transporta droge iz Hrvatske u BiH. Droga je u Hrvatskoj, najvećim dijelom, preuzimana u Puli i, u nekoliko navrata, u Rijeci odakle je upućivana u Grude. U Grudama je pošiljke preuzimao bivši zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta kojeg je, podsjećamo, Ivo Lučić u nekoliko tajnih izvještaja odaslanih u ured Miroslava Tuđmana označio kao glavnog hercegovačkog dilera. Znakovito je da je zbog šverca drogom u Hrvatskoj nedavno uhapšen Tutin ratni zamjenik i jedan od najbližih suradnika Ivan Andabak, a na osnovu do sada prezentiranih dokaza da se zaključiti kako se radi o skoro istovjetnom pravcu distribuiranja. Sljedeća destinacija u krijumčarskom lancu, poslije Gruda, je Mostar, odakle se droga mafijaškim kanalima ubacivala u istočni dio grada i dalje, za Sarajevo. Rasparčavanje droge u Sarajevu je direktno kontrolirao general Roso, pretpostavlja se u suradnji sa lokalnim mafijaškim krugovima, dok je njegov pomoćnik pukovnik Maksan bio zadužen za dalje transporte prema hrvatskim gradovima u srednjoj Bosni, Posavini i prema području Tuzle, odnosno Ravne-Brčko.

U isto su vrijeme vojni inspektori Ministarstva obrane tadašnje Herceg-Bosne pokrenuli istragu o novcu koji je general Roso podizao za “specijalne namjene”, odnosno za potkupljivanje pripadnika UNPROFOR-a. Radilo se o nekoliko novčanih isplata od po 50.000 njemačkih maraka koje je Roso podigao u Logističkom centru HVO-a u Grudama a da izvještaj o utrošku para nikada nije predočio. Paralelno sa tom istragom, vojne su obavještajne službe ispitivale i misteriozni nestanak nekoliko luksuznih automobila, mahom džipova, koji su u Ministarstvu obrane zaduženi za potrebe Zajedničke vojne komande, ali su u Sarajevu ukradeni.

ŠUŠAK PREKINUO ISTRAGU

Kada je kompletiranjem svih sakupljenih informacija krug zatvoren i nakon što je postalo jasno da su pozamašne svote novca Roso i njegovi pomoćnici potrošili za kupovinu droge, a navodno ukradena vojna vozila prodali sarajevskim kriminalcima, poslije čega su završila na crnom tržištu Republike Srpske, alarmiran je sami državni vrh Hrvatske. General Roso, suočen sa konkretnim i po njega vrlo ozbiljnim optužbama, priznao je uskom krugu istražitelja da je umiješan u trgovinu drogom ali i otkrio imena organizatora cijelog tog unosnog posla. Kada se ispostavilo da je na vrhu te mafijaške piramide Milan Šušak, inače brat Gojka Šuška, hrvatski je ministar obrane lično intervenirao i naredio obustavljanje dalje istrage.

Nakon što je skandal zataškan u Zagrebu, hrvatski je državni vrh aktivirao sve političke veze kako bi se i u Sarajevu spriječilo objavljivanje rezultata istrage. Mediji su objavili kratku vijest o uspješnoj policijskoj raciji u restoranu Makarska koja je rezultirala pljenidbom veće količine droge i hapšenjem nekoliko osoba koje, koliko je poznato, nikada nisu procesuirane. Vlasnica restorana, izvjesna Marina, odlazi iz Sarajeva i u Čapljini otvara zlatarsku radnju, poslije čega se o njoj više ništa ne zna. (Delalić kaže da je čuo kako je izvršila samoubistvo. Prema nekim drugim informacijama Marina je ubijena.) Prvog septembra 1995. objavljena je zvanična odluka o povlačenju generala Ante Rose sa dužnosti zapovjednika HVO-a u Zajedničkoj vojnoj komandi, iako je on Sarajevo napustio nekoliko mjeseci ranije. Osim afere sa drogom, bio je umiješan u seksualni skandal sa dvije maloljetnice. Zajedno sa njim, Zajedničku su vojnu komandu napustili njegov prvi pomoćnik, inače Francuz koji, po nekim informacijama, trenutno boravi na Kosovu i uvezao se sa tamošnjim kriminalnim podzemljem. Anto Maksan se vratio u Zadar gdje se, navodno, podvrgao tretmanu odvikavanja od droge. Nekadašnji zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane koji je na tu funkciju imenovan krajem 1993., sa zadaćom da kao deklarirani protivnik hrvatsko-bošnjačkog rata spusti ratne tenzije, vratio se u Zagreb gdje je nakratko obavljao sporedne vojne poslove, a potom je umirovljen.

ROSO JE U SARAJEVU OTKUPLJIVAO UMJETNINE I ANTIKVITETE!

Pored organiziranja lanca droge, general Ante Roso je u Sarajevu vodio još jedan krajnje unosan i profitabilan biznis. Organizirao je opsežnu akciju otkupljivanja umjetničkih djela, vrijednih antikviteta, njihovog iznošenja iz opkoljenog grada i prodaje u Hrvatskoj i drugim evropskim zemljama. Neki izvori iz njegovog neposrednog okruženja tvrde da je Roso u Sarajevo došao sa opsežnim spiskom vrijednih umjetničkih djela i antikviteta koji se nalaze u privatnim galerijama ili osobnom vlasništvu Sarajlija. Nekoliko desetaka ljudi u Sarajevu angažirao je za otkup tih predmeta po cijeni višestruko nižoj od njihove stvarne vrijednosti. Koliko je na taj način osiromašeno Sarajevo niko ne može utvrditi. Interesantno je da je nakon što je vraćen u Zagreb, državni vrh Hrvatske Rosu postavio za ravnatelja Muzeja Hrvatske vojske...

pirpa · Post by **pirpa** » 15/08/2017 18:36

Početkom maja 1995. godine tadašnji komandant Armije BiH RASIM DELIĆ i ministar policije BAKIR ALISPAHIĆ odobrili su provođenje Operativnog plana akcije VRANDUK, koji su u najvećoj tajnosti izradili šefovi vojne i državne bezbjednosti JUSUF JAŠAREVIĆ i NEDŽAD UGLJEN: nakon više od sedamnaest godina „SB“ prva otkriva zašto je propala vojno-policijska operacija protiv pripadnika odreda EL MUDŽAHEDIN i tko su glavni krivci što mudžahedini nisu na vrijeme protjerani iz BiH

Ratni komandant Armije BiH Rasim Delić i njegovi bliski suradnici, zajedno s nekolicinom visokopozicioniranih dužnosnika tadašnjeg republičkog MUP-a i Službe državne bezbjednosti (SDB), bili su u proljeće 1995. spremni za obračun s pripadnicima odreda El Mudžahedin.

Jednu od najpovjerljivijih ratnih operacija SDB-a i Uprave vojne bezbjednosti kodnog naziva „Vranduk“ odobrili su početkom maja general Rasim Delić i ministar unutarnjih poslova Bakir Alispahić sa ciljem dokumentiranja i presijecanja subverzivnih, protuustavnih i protuzakonitih radnji odmetnutih mudžahedina.

Operativni plan akcije „Vranduk“ izradili su Alispahićev pomoćnik Nedžad Ugljen i general Jusuf Jašarević, u to vrijeme načelnik Uprave Službe vojne bezbjednosti, i prema tom su dokumentu svi strani dobrovoljci trebali biti demobilizirani već do kraja juna '95. No, zbog nedostatka spremnosti unutar bošnjačkog političkog establišmenta i otvorenih opstrukcija u obavještajnim strukturama, operacija „Vranduk“ nije nikada do kraja realizirana.

Slobodna Bosna prva donosi detalje vojne tajne koja je strogo čuvana više od sedamnaest godina i otkriva glavne krivce što mudžahedini nisu na vrijeme ispraćeni iz BiH.

Prema operativnom planu čiji je ključni autor bio Nedžad Ugljen (ubijen u septembru 1996.), bilo je predviđeno formiranje zajedničkog tima Uprave Službe vojne bezbjednosti i SDB-a koji je trebao biti upućen u zone odgovornosti Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH, gdje je u proljeće '95. bio stacioniran najveći broj stranih dobrovoljaca.

Zajednički tim vojne i državne bezbjednosti imao je zadaću da do 15. maja, u suradnji s komandama korpusa, izradi plan konkretnih aktivnosti, kako bi se odred El Mudžahedin konačno stavio u sistem rukovođenja i komandovanja. U slučaju otpora, plan je bio da se odred El Mudžahedin rasformira - domaći bi vojnici bili raspoređeni u postrojbe Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH, a strani državljani, kao i pripadnici humanitarnih i drugih organizacija, demobilizirani.

Istodobno su drugim planom trebale biti usuglašene primjene posebnih mjera prema nekolicini najopasnijih pripadnika odreda, za koje je još ranije utvrđeno da su se, između ostalog, bavili i špijunažom (vidjeti okvir). Pojasnimo kako su posebne mjere podrazumijevale njihovo hapšenje i, u konačnici, protjerivanje iz BiH.

Konkretno su za realizaciju akcije „Vranduk“ bili zaduženi pukovnik Himzo Popović i kapetan Izet Mustafić (Uprava Službe vojne bezbjednosti), te Muhamed Sušić (SDB MUP-a RBiH).

Po dolasku u Zenicu tročlana delegacija iz Sarajeva sastala se sa predstavnicima tamošnjeg SDB-a, načelnikom Fevzijom Babićem, njegovim zamjenikom Sejom Topčićem i nekolicinom operativaca, kao i vojnim bezbjednjacima iz Trećeg i Sedmog korpusa Osmanom Vlajčićem i Senadom Mikićem. Na tom je sastanku, pored ostalog, formiran tim koji je dobio zadatak da obavi razgovore sa komandantima korpusa.

Za pregovore sa komandantom Trećeg korpusa Sakibom Mahmuljinom zaduženi su Himzo Popović i Muhamed Sušić, načelnici Centra službi bezbjednosti i SDB-a u Zenici Šefik Džaferović i Fevzija Babić, te Osman Vlajčić. Razgovore s tadašnjim zapovjednikom Sedmog korpusa Mehmedom Alagićem vodili su Himzo Popović, Izet Mustafić i Senad Mikić.

I mada je akcija „Vranduk“, sve do sredine maja, provođena prema planu, na prvom je sastanku s generalom Sakibom Mahmuljinom postalo jasno kako nema spremnosti za discipliniranje stranih dobrovoljaca. Ratni zapovjednik Trećeg korpusa, koji je već bio poznat po bliskim vezama s mudžahedinima, tražio je da se prije poduzimanja vojno-policijskih mjera prednost da pregovorima.

S pripadnicima odreda El Mudžahedin, prema Mahmuljinovom prijedlogu, pregovarali bi politički dužnosnici i predstavnici Islamske zajednice?!

Za razliku od Sakiba Mahmuljina, zapovjednik Sedmog korpusa ARBiH Mehmed Alagić imao je jasan stav da se problemi s mudžahedinima nikako ne mogu riješiti političkim pregovorima, već poduzimanjem radikalnih mjera. General Alagić je, u tom smislu, bio spreman da u realizaciju akcije „Vranduk“ uključi vojnike Sedmog korpusa, ali je prethodno inzistirao na odobrenju državnog i vojnog vrha.

Suglasnost komandanta Glavnog štaba ARBiH je stigla ubrzo, budući da je general Rasim Delić dao punu podršku svim poduzetim aktivnostima u pripremi akcije „Vranduk“, ali nije poznato da je obračun sa mudžahedinima odobrio i predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.

Izetbegovićev je neformalni izaslanik na pregovorima bio u to vrijeme najmoćniji vojni obavještajac general Fikret Muslimović, koji je, po svemu sudeći, i presudio da do obračuna s mudžahedinima nikada ne dođe. Na sastanku koji je održan 15. maja 1995. Muslimović je podržao Mahmuljina, predlažući da se incidenti sa stranim dobrovoljcima rješavaju „političkim djelovanjem“. Predratni visoki oficir KOS-a, ratni načelnik Uprave vojne bezbjednosti ARBiH i najbliži vojni savjetnik Alije Izetbegovića, tada je izrazio spremnost da se lično angažira.

Od ostalih je sudionika sastanka tražio da mu se napravi popis zahtjeva koji bi mu pomogli u kontaktima sa predstavnicima Islamske zajednice, lokalnim zeničkim političarima i samim mudžahedinima. Potom su nadležni za realizaciju akcije „Vranduk“ napisali izvješće o svim nezakonitim postupcima pripadnika odreda El Mudžahedin, koje je dostavljeno Fikretu Muslimoviću i, prema njegovom naređenju, njegovom zamjeniku u Upravi za moral Glavnog štaba Armije BiH Zijadu Ljevakoviću.

No, do odlučnog obračuna sa mudžahedinima tada nije došlo, baš kao ni pola godine ranije, kada je zapovjednik Armije BiH Rasim Delić od Komande Trećeg korpusa, također, tražio da se postrojbe sastavljene od stranih državljana stave pod efikasnu kontrolu. U dopisu koji je Komandi Trećeg korpusa ARBiH uputio 9. decembra 1993., general Delić je naredio poduzimanje neophodnih mjera na rješavanju problema sa mudžahedinima, unatoč njihovom vojnom angažmanu.

„To ne smije biti prepreka da se i u tim jedinicama energično ne raščišćava sa kriminalom, ratnim profiterstvom ili bilo kakvim ekstremizmom, čime se u suštini podriva borbena sposobnost i ugled naše Armije. Takođe, svim raspoloživim mjerama osigurajte potpuno stavljanje tih jedinica pod jedinstven RIK Armije BiH, kao i to da u tim jedinicama vlada potpuni vojnički red, kakav je propisan u našoj Armiji, a ne kako bi želile prokrijumčariti i nametnuti neke njihove centrale iz inostanstva“, piše u Delićevoj naredbi koja, dakako, na terenu nikada nije provedena.

No, unatoč izjavama brojnih svjedoka i sačuvanim vojnim dokumentima koji potvrđuju da je ratni zapovjednik Armije BiH odobrio svaku akciju koja je za cilj imala obračun s odmetnutim afro-azijskim dobrovoljcima i njihovo stavljanja pod kontrolu, Rasim Delić je dvije godine prije smrti (umro je u aprilu 2010.) presudom Haaškog suda osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu zbog zločina mudžahedina nad srpskim zarobljenicima.

Oni koji su u proljeće 1995., prije nego što su se ratni zločini desili, spriječili Delića da sve strane borce demobilizira i vrati odakle su došli, a prije svih Fikret Muslimović i Sakib Mahmuljin, nikada nisu odgovarali. Muslimović je kasnije „promoviran“ u vojnog eksperta i još uvijek aktivnog analitičara (u kabinetu Bakira Izetbegovića), dok je Mahmuljin nagrađen funkcijom doministra obrane Federacije BiH.

amar94 · Post by **amar94** » 19/08/2017 01:08

Nekako s proljeća wrote:Nema na čemu.
izvini, hvala za informacije

amar94 · Post by **amar94** » 19/08/2017 01:40

asurbanipal wrote:
amar94 wrote:a sta se zna o tome Hasanu Karacicu? kakvu je on ulogu igrao prije odnosno u toku rata? sta je radio u canadi?

Projekt „Sjedinjenih država Jugoslavije“

U nastavku, Bagarić posebno analizira oslanjanje Zapada na stvaranje demokratske alternative u bivšoj SFRJ upravo iz redova političke emigracije, te opisuje reorganizaciju emigrantskih organizacija pod utjecajem zapada, na stvaranju jedinstvene alternative komunističkom režimu. Bagarić se u svojoj analizi posebno osvrće na projekt stvaranja „Nove demokratske alternative“ i ljude koji su se okupili oko tog projekta.

„… Posljednjih godina neki zvanični krugovi na Zapadu, posebno u SAD, insistiraju na platformskom i organizacionom okupljanju emigracije u cilju stvaranja prozapadne alternative postojećem društveno političkom sistemu Jugoslavije. Od toga perioda pa do danas, mi koji pratimo neprijateljsku djelatnost emigracije, uočavamo njihove međusobne pomirljive tonove i zajednički nastup organizacija i grupacija koje su inače bile u sukobu. Pojačava se sprega ustaške i albanske emigracije, uz nastojanje da svoju neprijateljsku djelatnost usklade sa neprijateljskim djelovanjem četničke emigracije i da se kroz „Novu demokratsku inicijativu“ povežu sa raznim „disidentima“ u zemlji, u cilju sinhronizacije aktivnosti, destabilizacije društveno političkog sistema i stvaranja nekakve tzv. treće Jugoslavije, koja bi bila savez pet suverenih naroda i država, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, a pitanje da li će Crna Gora biti posebna država članica ili bi se sjedinila sa Srbijom, riješili bi narodni predstavnici Crne Gore i Srbije. Ta nova država nosila bi naziv Sjedinjene Države Jugoslavije, što jasno asocira ko iza njih stoji. To je, u stvari, pored koncepta cijepanja Jugoslavije, drugi strateški pravac reakcionarnih krugova u inostranstvu koji preko obavještajnih službi usmjeravaju i kontrolišu neprijateljsku djelatnost ekstremne fašističke emigracije, i jasan dokaz da ti krugovi planiraju, pripremaju, kombinuju i počinju izvoditi sve složenije oblike neprijateljske djelatnosti, u cilju slabljenja naše zemlje i njenog ugleda u svijetu“, stoji u Bagarićevoj analizi koju je izložio na tajnom savjetovanju SDB-a u Sarajevu, u listopadu 1986. godine.

Emigranti optuženi da surađuju sa stranim obavještajnim službama

Poseban dio Bagarićeve analize odnosi se na podatke komunističke tajne službe SDB o navodnoj suradnji nekih političkih emigranata sa stranim obavještajnim službama. Ovakve „bezbjednosno interesantne“ osobe bile su, a kako dokazuje i ovaj tajni dokument, pod posebnom obradom i nadzorom jugoslavenskih tajnih služba, posebno SDB-a, koji je djelatnost i aktivnosti takvih političkih emigranata pokrivao i u inozemstvu. Bagarićeva operativna analiza dokazuje kako je potkraj 1980.-ih godina SDB imala široko razgranatu obavještajnu mrežu suradnika i djelatnika u Europi, SAD-u, Australiji i drugim operativno zanimljivim područjima.

„Ta sprega u posljednje vrijeme, sve je bitnija karakteristika sveukupne neprijateljske djelatnosti emigracije, što, pored ostalog, ukazuje da ona sve više postaje sredstvo u rukama stranih obavještajnih službi i reakcionarnih krugova u inostranstvu za realizaciju određenih ciljeva „specijalnog rata“ usmjerenog protiv Jugoslavije. Na to ukazuju podaci da se konstantno povećava broj bezbjednosno-interesantnih kontakata emigranata i njihovih veza sa pripadnicima stranih policija, obavještajnih službi i nekih reakcionarnih krugova u inostranstvu, od kojih se neki bave i klasičnim obavještajnim radom (Musa Vladislav, Mihalj Jozo, Vrbić Josip, Vidović Mirko, Velagić Teufik, Balić Smail, Kočević Bogoljub, Zulfikarpašić Adil i drugi, posebno oni okupljeni oko NDA). Ti emigranti kroz brojne kontakte sa našim građanima u inostranstvu, pored indoktrinacije i vrbovanja u emigrantske organizacije, po nalogu svojih poslodavaca, prikupljaju i bezbjednosno-interesantne podatke o našoj zemlji, vrše provjeravanje pojedinih naših građana, ukazuju na moguća uporišta Službe, snimaju lica koja posjećuju naša DKP, prate aktivnost i organizaciju klubova i udruženja naših radnika, prikupljaju podatke o radnicima diplomatsko konzularnih i drugih predstavništava i sl., a veoma često se pojavljuju i kao posrednici pri uspostavljanju veze stranih policija i obavještajnih službi sa pojedinim našim građanima u inostranstvu“, stoji u Bagarićevoj analizi.

....

Aktivnosti Svjetske islamske lige

U svojoj analizi o aktivnostima političkih emigranata SDB-ovac Božo Bagarić, iznio je na tajnom sarajevskom savjetovanju i spoznaje SDB-a o aktivnostima islamske emigracije, i njihovoj povezanosti s nekim međunarodnim organizacijama.

„Platforma njihove neprijateljske djelatnosti je okupljanje svih muslimana svijeta, bez obzira na granice i „borba očuvanje čistoće islama“, u čemu imaju značajnu podršku neprijateljske emigracije muslimanskog porijekla koja je u propagiranju ideja fundamentalizma i panislamizma, pod snažnim utjecajem međunarodnih islamskih organizacija kao što je Svjetska islamska liga „Rabita“, Libijski narodni kongres i dr. Njihova uloga dolazi posebno do izražaja u politizaciji ne samo IZ, nego i islamskih centara u svijetu koji su okrenuti prema našim radnicima na privremenom radu u inostranstvu i iseljenicima kroz koje, pored stranih službi, djeluju i pripadnici neprijateljske emigracije (Reis Kerim, Zulfikarpašić Adil, Duraković Asaf, Balić Smail, Karačić Hasan i dr.). Ova podrška posebno je došla do izražaja prilikom suđenja grupi muslimanskih nacionalista 1983. godine u Sarajevu. S tim u vezi, Karačić Hasan, koji je po zadacima obavještajnih službi uspostavio kontakte sa velikim brojem naših građana u zemlji i inostranstvu, preko kojih je pokušavao doći do obavještajnih podataka interesujući se „kakvo je stanje iza gvozdene zavjese“, kako to on naziva našu zemlju, pokrenuo je inicijativu da se Izetbegović Aliji, kao istaknutom islamskom misliocu (osuđen u akciji „Trebević“) dodijeli međunarodna nagrada kralja Fejsala za 1987. godinu, u iznosu od 350 hiljada saudijskih riala“, opisuje u svojem izvješću načelnik II odjela SDB-a.

Američki informativni centar – glavni centar subverzivne djelatnosti pod nadzorom SDB-a

U nastavku izvješća Riste Bašića, opisuje se djelatnost Američkog informativnog centra u Sarajevu, kao jednog od punktova subverzivne djelatnosti protiv tadašnjeg komunističkog režima, a kojeg je pod nadzorom i obradom držala tadašnja „Služba državne bezbjednosti“.

„Američki informativni centar u Sarajevu postao je pravi punkt subverzivno-propagandne i informativne djelatnosti, čiji sadašnji direktor Pol Denig, u svom nastupu nastoji ostvariti što više kontakata sa našim građanima, posebno iz univerzitetskih centara i u tom smislu, pored upućivanja propagandnih materijala određenim licima, organizuje predavanja (20 godišnje) američkih stručnjaka za „istočna pitanja“ u cilju plasiranja stavova američke administracije. Pored kontinuiranog angažovanja na odabiranju kandidata za IVP ( 10-15 lica godišnje), studijske boravke u SAD koji Amerikancima služe za detaljno izučavanje naših građana u funkciji indoktrinarnog i obavještajnog nastupa, direktor Centra vodi precizne evidencije, određenog sadržaja, o svim našima građanima koje je kontaktirao i piše ocjene koliko je boravak u SAD bio svrsishodan za američku stranu. Sektor SDB Sarajevo uspješno operativno kontroliše rad ove pseudodiplomatske institucije, a dijelom participiraju i drugi sektori“, opisuje se djelovanje SDB-a prema Američkom informativnom centru.

Nadzor britanskih stručnjaka

Jednake nadzorne mjere, što je vidljivo iz ovog dokumenta, SDB je primjenjivala na predstavnike Velike Britanije u bivšoj SFRJ, koji su također bili pod obradom i sigurnosnim nadzorom komunističkih tajnih služba.

„U obavještajnim istraživanjima službe Velike Britanije i dalje su izrazitije zapaženi DK i trgovinski predstavnici ove zemlje. Britanski stručnjaci, a posebno neki vezani za britanski ekonomski savjet pri Ambasadi Velike Britanije u Beogradu, kao što je Sokić Dušan, kroz posjete našim radnim organizacijama „rendgenski“ snimaju njihove ukupne privredne mogućnosti i kompjuterski ih obrađuju kako bi u svakoj situaciji raspolagali njihovim „ličnim kartama“. Konkretno prema Sokiću i drugim predstavnicima preduzimane su određene mjere, ali nedovoljno efikasne, pogotovu u preventivnom smislu. Inače, po problematici britanske obavještajne službe vodimo samo jednu obradu (Vilijem Trajb – Sarajevo). Pored nekih nosilaca subverzivne djelatnosti „Amnesty International“ – centrala u Londonu stalno pokreće određene propagandne akcije kako bi održala kontinuitet djelatnosti protiv Jugoslavije. U našu republiku prosječno godišnje prispjeva oko 2500 pisama – „intervencija“ za „zaštitu prava i sloboda“ osuđenih lica. Kao Služba nismo iznašli svoj ugao suprotstavljanja ovom produktu zapadnog reakcionarnog faktora, što se nameće kao potreba u narednom periodu“, opisuje Bašić u svojem izlaganju na tajnom sarajevskom savjetovanju SDB-a, mjere koje je služba poduzimala prema predstavnicima Velike Britanije u bivšoj SFRJ.

Talijanska obavještajna služba u vezi sa islamskim fundamentalizmom

U svojoj analizi SDB-ov načelnik Risto Bašić, posebno se osvrnuo i na djelatnost talijanskih obavještajnih služba u bivšoj SFRJ, posebno u BiH, te njihovim vezama sa muslimanskim nacionalistima, odnosno islamskim fundamentalistima.

„I italijanska obavještajna služba akcenat stavlja na pribavljanje detaljnih podataka o JNA, a u BiH smo to posebno registrovali kada su u pitanju ratno vazduhoplovstvo i protivavionska odbrana (u Rajlovcu, Bihaću, Dubravama kod Tuzle, „Kosmos“ u Banja Luci i dr.), što je razumljivo kad se ima u vidu da ova služba u koncepciji obavještajno izviđačke aktivnosti NATO-a ima konkretnija zaduženja na tom planu. Za prisustvo ove službe u našoj republici također je karakteristično intenzivno izučavanje položaja muslimana i djelovanje muslimanskih nacionalista, odnosno sprege muslimanskog nacionalizma sa islamskim fundamentalizmom. Sa tog aspekta i mogućeg kombinovanja treba što prije utvrditi ko je izvjesni Ćezare, koji prema nedovoljno provjerenim podacima, financira Salihbegović Meliku“.

Djelatnost panislamističkih terorističkih organizacija

Poseban dio obrade SDB-a kojeg opisuje načelnik I uprave SDB-a BiH, odnosi se na djelovanje obavještajnih služba iz islamskih zemalja u bivšoj SFRJ, kao i povezanost tih služba i određenih grupacija u BiH sa panislamističkim terorističkim organizacijama. Zanimljivo je da je SDB identificirao takve organizacije i pojedince, ali s druge strane u ovom tajnom dokumentu nema traga o antiterorističkoj djelatnosti i mjerama prema takvim organizacijama i pojedincima. Dokument, međutim, u cijelosti potvrđuje kako su terorističke ćelije na prostoru BiH uspostavljene još tijekom komunističkog režima, sa znanjem komunističkih tajnih služba. Njihovo kasnije djelovanje i uključivanje u ratne sukobe u BiH tijekom 1990.-ih godina, samo je logičan nastavak djelovanja terorističkih organizacija na tom prostoru zadnjih tridesetak godina.

„Dosadašnjim operativnim zahvatanjem službi afroazijskih zemalja utvrđeno je da ih karakteriše agresivnost i nastojanje da što potpunije pokriju, kako svoje tako i ostale afroazijske državljane (oko 1300 lica u SR BiH uglavnom na studiju i raznim oblicima stručnog usavršavanja). Do sada je SDB u ovoj strukturi stranaca identifikovala više agenturnih pozicija službi matičnih zemalja od kojih je sada u Republici 26 (16 jordanskih i 10 iračkih, sirijskih i libijskih) a koje na vezi drže jordanska služba direktno iz centrale u Amanu, a Iračani i Sirijci iz punktova svojih ambasada u Beogradu. Saznanja ukazuju da se ova agentura interesuje i za društveno-ekonomska pitanja u našoj republici, međunacionalne odnose, standard naših građana, situaciju na Kosovu, što objektivno ne bi trebalo da predstavlja interes samo matičnih službi. Po prvi put došlo se i do dokaza da agentura jordanske službe vezu sa centralom u Amanu održava i uz primjenu sredstava tajne pismene veze.

Takođe u njihovim redovima otkrivena je i organizovana djelatnost nekoliko panislamističkih terorističkih organizacija („Muslimanska braća“, „Hezb Tahrir“, „Al Dawa“), od kojih su pojedinci imali neposrednu vezu sa nekim licima iz akcije „Trebević“. Negdje pred Olimpijadu raščišćavano je sa 61 njihovim pripadnikom i simpatizerom, prema kojima su primjenjene različite represivne mjere, uključujući i otkaz boravka 15 najekstremnijih pripadnika ovih organizacija. I sada u republici, s vremena na vrijeme, otkrivamo pokušaje zanavčljanja djelatnosti njihovih članova i simpatizera, od kojih, na primjer, pripadnici „Al Dawe“ ne prezaju ni od određenih prijetnji prilikom rašđčišćavanja. Napomenuo bih da na njihovoj kontroli ostvarujemo dobru suradnju sa SJB.

Nove organizacije u strukturu afro-azijskih studenata, kao što su KP Palestine, KP Jordana i „Demokratski front za oslobođenje Palestine“ djeluju sa prosovjetskih pozicija i u direktnoj su vezi sa centralama svojih partija u istočnoevropskim zemljama, na primjer u Pragu. Oko 50 pripadnika ovih organizacija identifikovano je u SR BiH i to uglavnom u Sarajevu i Banja Luci.

U našoj republici boravi i preko 100 palestinskih studenata, članova i simpatizera više (često međusobno sukobljenih) frakcija u okviru i van PLO-a, od kojih neke u svojem djelovanju ne prezaju ni od izvođenja terorističkih akcija“, opisuje tajni dokument SDB-a organiziranost islamističkih skupina u BiH u drugoj polovini 1980.-ih godina.

pirpa · Post by **pirpa** » 19/08/2017 21:55

IZMJENE ZAKONA PO KOJIMA JE MUJEZINOVIĆ FORMIRAO AGENCIJU PREDLOŽIO JE MINISTAR UP-A ALJOŠA ČAMPARA

Nove "Ševe" u Sarajevu? KOS-ov oficir Mujezinović osnovao zaštitarsku agenciju

Enver Mujezinović je bivši oficir KOS-a. U Sarajevo je stigao direktno iz Beograda krajem aprila 1992.godine, pred samo izvođenje državnog udara u glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine. Čim je došao, bez bilo kakve provjere i saslušanja, iako je prešao put Beograd-Sarajevo preko više desetina četničkih barikada i u trenutku kada je gotovo cijela istočna Bosna pala u ruke agresora, Mujezinović je postavljen na mjesto šefa bezbjednosti Ministarstva odbrane RBiH. Očito je KOS-ova mreža u Sarajevu već bila pustila korijenje. Njegova karijera je, potom, obilježna crnilom koje još uvijek nije procesuirano jer se trogvina krvavim tajnama još uvijek odvija između vrha politike i vrha pravosuđa u našoj zemlji.

Mujezinović je, potom, imenovan za šefa Službe državne bezbjednosti Saraajevo. Bivši šef ove službe, Munir Alibabić je, u svom pismu Aliji Izetbegoviću, upozorio da se Mujezinović samo bavi organizatorima pokreta otpora što će se, uskoro, zaista pokazati tačnim da je Mujezinović nastavio posao kao da je instrukcije i dalje dobijao iz Beograda.

Svoje najprisnije veze tokom cijelog svog boravka u Sarajevu održavao je sa Bakirom Alispahićem s kojim ga vezuje suđenje za terorizam u slučaju "Pogorelica", osumnjičenost za nekoliko političkih ubistava, progon branilaca Republike BiH, činjenje najtežih krivičnih djela zloupotrebom aparata bezbjednosti.

Kada se rat okončao, Mujezinović je kao Alispahićev kadar unutar SDA uvijek bio na funkcijama i poslovima koje je, zapravo, kontrolisao alispahić kao jedan od najvećih ratno-poratnih profitera i parazita budžeta Bosne i Hercegovine. Tako je Mujezinović danas, kao i unazad nekoliko godina, praktično na mjestu odakle godinama utiče i rukovodi poslovima namjenske proizvodnje Federacije BiH. Kakve veze ima oficir KOS-a sa namjenskom prozivodnjom? Stručno - nikakve, ali gledano iz ugla profiterstva i organziacije skretanja državnog novca u privatne, Alispahićeve džepove, ima itekako.

Skupa sa Mujezinovićem Alispahić je u namjensku industriju smjestio i svog kadra Hajrudina Pezu, svog sina Harisa Alispahića a kontakte je uspio uvezati i sa aktuelnim ministrom energetike Nerminom Džindićem iz SBB-a, stranke Fahrudina Radončića. Otud su veze Radončića i Alispahića više nego očite a njih dvojica, Alispahić i Mujezinović, kao direktno osumnjičeni za najmanje tri politička ubistva i pokušaja ubistva, ne nalaze se na meti "Radončićevih istraga o političkim ubistvima" već, upravo, suprotno.

Međutim Mujezinović i Alispahić imaju još jednog prijatelja i to u liku i djelu ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH Aljoše Čampare. Upravo je na njegovu inicijativu izmijenjen zakon o zaštitarskim agencijama koji je direktno pogodovao novom Mujezinovićevom poslu - otvaranje zaštitarske agencije. Nema sumnje da je i u ovom poslu Mujezinović usko vezan sa Alispahićem pa je moguće da Čamparu, Radončića, Alispahića i Mujezinović vezuje isti zajednički neprijatelj ali i potreba sa stvaranjem terena kako za profit tako i za političko pozicioniranje.

Otud za kriminal u namjenskoj industriji, koji ej itekako istražen i jasan, MUP Aljoše Čampare već godinama ne poduzima ništa iako imaju podatke. S druge strane, pogodovanjem Mujezinoviću, koji je otvaranjem zaštitarske agencije moguće osnovao nove "Ševe"?, Čampara pokazuje da zakoni ne vrije za sve već su vrlo selektivni i rafinirano usmjereni s obzirom na politčku klimu i ciljeve predstojeće kampanje 2018.

S obzirom da je dozvola za formiranje zaštitarske agencije data čovjeku koji se sumnjiči za dva politička ubiustva, za izazivanje bratoubilačkog rata u Sarajevu, za čovjeka koji se direktno dovodi u vezu sa radom za agresorsku stranu kao i čovjekom koji je rušio Bosnu i Hercegovinu u svojim dokumentima i svjedočenjima, postavlja se pitanje zašto Radončiću (koji medijski i politički štiti Mujezinovića) i Čampari (koji mu je zakonski i procesno pogodovao) treba Mujezinović i njegove, moguće, nove "Ševe" u sred Sarajeva!?

Redakcija BNN

pirpa · Post by **pirpa** » 19/08/2017 22:01

Sukob Alibabić - Alispahić još nije završen

Bakir Alispahić, Enver Mujezinović i Irfan Ljevaković su pritvoreni: tako je odredilo sudsko vijeće Vrhovnog suda FBiH nakon što je u dva navrata vratilo Federalnom tužiteljstvu nevjerodostojnu optužnicu. U utorak, 30. aprila u večernjim satima, odluka je donesena i to ponajviše na osnovu dodatnih elemenata kojima se trojica nekadašnjih visokih djelatnika MUP-a, odnosno AID-a, terete da su 23. 12. 1995. "postigli sporazum o likvidaciji Fikreta Abdića" zajedno sa Edhemom Veladžićem, tada načelnikom CSB Bihać i Ejupom Ikićem, tada načelnikom SJB Bihać. Ovaj posljednji već je bio predmet jednog spora po ostoj optužbi: Vijeće Županijskog suda u Rijeci izreklo je 28. marta 1997, nakon ponovljenog suđenja, presudu četvorici optuženih za pripremu atentata na Fikreta Abdića. Osuđeni su Derviš Demirović, Hajrudin Halilagić, Zijad Zulić i Jasmin Osmankić, dok je Jusuf Delić - Ibukić oslobođen optužbe. Prema ovoj presudi, načelnik Ikić im je obećao nagradu od 100.000 DM i dodjelu poslovnih prostora. Afera koja već treću sedmicu potresa Federaciju tako je stigla u novu fazu: istraga treba da utvrdi koliko su dva propala atentata na Fikreta Abdića pripremana u Sarajevu, odnosno u Pogorelici i koliko je zapravo najnoviji angažman AID-a i nekadašnjeg najljućeg protivnika Bakira Alispahića uistinu rezultat borbe protiv terorizma a koliko drugi čin drame iz 1994. Šta o cijeloj domaćoj obavještajnoj rašomonijadi kaže nekadašnji također visoki djelatnik MUP-a i AID-a i bliski suradnik Bakira Alispahića?

Svoj prvi zadatak u SDB-u BiH imao je u sudnici: trebalo je da uči prateći danas već čuveni sudski proces Aliji Izetbegoviću. Jozo Jozić rođen je u Ilijašu, a u Sarajevu živi od polaska u srednju školu. Završio je Filozofski fakultet i nakon osam godina rada u Unioninvestu otišao u Službu državne bezbjednosti u kojoj je godinama napredovao ali iz koje je zbog jedne afere usred rata želio izaći: povod su bile optužbe koje je na njegovu adresu uputio današnji prvi AID-ovac Munir Alibabić. U svojoj SDB karijeri Jozić je prošao gotovo sve stepenice: bio je operativac, načelnik odjeljenja u sektoru SDB Sarajevo, pa zamjenik načelnika sektora SDB Sarajevo, onda podsekretar SDB-a RBiH, gdje ostaje do kraja 1993, kada prelazi u MIP i odlazi u Ljubljanu na mjesto Prvog sekretara Ambasade BiH u Sloveniji.

Krajem 1994. samovoljno napušta MIP zahvaljujući se Komisiji Predsjedništva na korektnom izvještavanju, procijenivši da su "insinuacije i optužbe Munira Alibabića proizvele negativne efekte i konotacije" zbog kojih nije želio nastaviti svoj posao unutar diplomacije. Postaje izbjeglica u Švedskoj. Marta 1996. vraća se u Sarajevo, na dužnost pomoćnika direktora AID-a. Nakon atentata na Nedžada Ugljena podnosi zahtjev za odlazak u mirovinu: penzioner je od 1997.

DANI: Gospodine Joziću, zašto Vi niste obuhvaćeni optužbom za Pogorelicu, odnosno planiranje atentata na Fikreta Abdića, s obzirom da ste i sami bili na visokim dužnostima unutar SDB MUP-a, odnosno AID-u?

JOZIĆ: U navedenom periodu nisam bio uopće u Sarajevu, ali me ne bi iznenadilo da me optuže jer optužnica protiv Alispahića, Mujezinovića i Ljevakovića ignorira i krupnije činjenice od mog odsustva iz zemlje. Zar nije žalosno da se optuže ljudi koji su u ratu, u odbrani vlastite domovine, u skoro beznadežnoj situaciji, u vrijeme kada se na ovim prostorima nije skoro ništa dešavalo osim neviđenog terorizma - samo organizirali antiterorističku obuku, pa taman da je i teroristička?

DANI: Kako razlikovati teroristički i antiteroristički kamp?

JOZIĆ: I u jednom i u drugom kampu se samo izvodi obuka. Ta obuka mora da sadrži upoznavanje sa vrstama sredstava, metodama njihove primjene, rukovanjem, demontiranjem i suprotstavljanjem metodama. Nije logično da se u bilo kojem kampu planiraju bilo kakve stvarne ofanzivne akcije. Službe koje se time i bave, nikada ne bi to radile u kampu za obuku.

DANI: Istražitelji su i Vas pozivali: možete li reći svoje viđenje slučajeva Pogorelica, Ševe, ubistva u Velikom parku, te imaju li oni, po Vašem sudu, uzajamnu vezu?

JOZIĆ: Već sam javno rekao da mi detalji obuke na Pogorelici nisu poznati, ali je općepoznato da niko u svojoj zemlji obuku kadrova jedne institucije nije nazvao terorističkom. Obuka može biti antiteroristička ili diverzantska. Kroz tu obuku se stiču sva potrebna znanja za suprotstavljanje terorizmu, ali se, naravno, u sklopu obuke proigravaju i terorističke supozicije. Naprimjer: na jednoj od vježbi gdje su sadejstvovale policijske jedinice i antiteroristički odred bivše JNA iz Zadra, proigravana je supozicija napada na jednu kasarnu na otoku gdje je bio zadatak da se likvidira komandant kasarne. Učesnici vježbe su morali napasti, razoružati i savladati sve stražare, doći do komandanta i uručiti mu pismo koje je eksplodiralo, ali bez posljedica po život. Da kojim slučajem vježba nije uspjela, po ovdašnjoj i sadašnjoj logici, učesnici vježbe bi bili optuženi za terorizam. Osobno sam završio jedan od antiterorističkih kurseva na Institutu bezbjednosti u Beogradu, osamdesetih godina, ali se, naravno, nisam nikad bavio terorizmom, nego mi je to znanje moglo koristiti za prepoznavanje određenih metoda i sredstava koje koriste teroristi. U svezi sa "Ševama" sam nedavno dao izjavu u federalnom MUP-u, i ona će vjerojatno biti objavljena u Slobodnoj Bosni, tako da na to ne trebamo gubiti vrijeme. No, ipak ću vam kazati ono što ja znam o "Ševama", pri čemu dozvoljavam da ne znam mnogo, pogotovo nakon mog odlaska u Ljubljanu krajem 1993: radilo se o grupi sposobnih boraca koji su uglavnom sudjelovali u pokušajima proboja obruča oko Sarajeva u sadejstvu sa jedinicama Armije BiH. Tom je grupom rukovodio pokojni Nedžad Ugljen i jedno su vrijeme bili smješteni u Domu policije. Nikog od pojedinaca iz te grupe nisam osobno poznavao. U svezi s ubistvom zarobljenih rezervista bivše JNA u Velikom parku, vjerojatno sam, kao zamjenik načelnika sektora SDB Sarajevo, bio informiran o tome, ali nisam znao tko su počinioci. Za izvjesnog Herendu, koji je kasnije osumnjičen za ta ubistva, čuo sam iz medija. No, osobno mislim da navedeni slučajevi, ili bolje reći pojmovi, nemaju nikakvu uzajamnu vezu, izuzev što je navodno izvjesni Herenda kasnije postao pripadnik grupe "Ševe".

DANI: Da li na isti način tretirate i slučaj atentata na suprugu generala Halilovića i njezinog brata?

JOZIĆ: Vaše pitanje sasvim ne razumijem, ali me čudi kvalifikacija "atentat". Sjećam se jedino da sam išao Haliloviću izraziti sućut kada su mu poginuli supruga i njen brat. Tada je svakome bilo jasno da su poginuli od granate sa neprijateljskih položaja. Nakon mog odlaska iz Sarajeva počele se istrage i optužbe i, koliko mi je poznato, Vrhovni sud Federacije je dao konačan stav po tom pitanju. Ne znam zašto se to ponovo aktualizira. Ustvari, to tek puno govori.

DANI: Afera Pogorelica ponovo potresa BiH, iz MUP-a, odnosno AID-a, stižu utješna obećanja da će uskoro upravo ovaj slučaj odmotati i klupko najveće AID-ove afere - ubistva Nedžada Ugljena, kojem je prethodila otmica Nedžada Herende: vjerujete li Vi da su ta obećanja realna, ili se, pak, radi o čistoj kamuflaži jer do ovog časa niko nije ni osumnjičen za Ugljenovo ubistvo, od kojeg je proteklo pet i po godina?

JOZIĆ: U pitanuju je čista kamuflaža. Sasvim je nerealna prosudba da će "Pogorelica" osvijetliti Ugljenovo ubistvo. Ako se uopće radilo o prosudbi, zar nije bilo časnije i profesionalnije krenuti obrnutim redoslijedom, odnosno dati prioritet rasvjetljavanju konkretnih ubistava ljudi iz vlastitih redova - Ugljena i Leutara - pa neka ti slučajevi odmotavaju klupko ostalih afera. Potpuno sam uvjeren da i dosadašnja istraga u slučaju Leutar ide u potpuno pogrešnom smjeru. Jednostavno nije moguće izvoditi dokaze na temelju fingiranih kombinacija. Takve kombinacije se mogu koristiti u operativne svrhe, ali ne mogu biti dokazi. Dobroj ekipi profesionalaca je moralo biti dovoljno pola godine za rasvjetljavanje ovih ubistava.

DANI: Mogu li Vas podsjetiti na jednog od optuženih u slučaju Herenda: Edina Garapliju? Nekadašnji direktor AID-a Kemo Ademović je ustvrdio da iza njega stoji Aktivna islamska omladina. Kako to objašnjavate?

JOZIĆ: Ja ne mogu objašnjavati tuđe tvrdnje. To morate pitati Ademovića.

DANI: Gospodine Joziću, bili ste visoki dužnosnik MUP-a i u vrijeme kada je ratnu vladu BiH tresla najveća afera sa, reklo bi se, identičnim glavnim akterima - Alibabićem i Alispahićem. Čini li se Vama da je ovo tek drugi čin iste drame?

JOZIĆ: Dobro ste to kazali, jedino nisam siguran da će drama imati samo dva čina.

DANI: Vjerujete da će ih biti još? U to vrijeme javnost je bila bukvalno šokirana dijelovima izvještaja koji su doprli do medija: govorilo se o prisluškivanju najviših državnih funkcionera. Je li to sljedeća etapa?

JOZIĆ: Mene, kao čovjeka koji se bavio operativnim poslovima u Službi, na iznenađuje da i najviši državni funkcioneri budu obuhvaćeni mjerama tajnih službi, ali je bitno ispoštovati proceduru za verifikaciju tih mjera. Najveći funkcioneri u državi i mogu odati najvišu tajnu, odnosno ponajprije mogu biti izloženi nasrtajima stranih službi ili "druge strane". Problem je kada se te mjere primjenjuju neovlašteno, bez valjane argumentacije, za parcijalne, a ne državne interese, i bez potrebnih suglasnosti i verifikacija. U konkretnom slučaju moram vam reći da je bilo takvih slučajeva neovlaštene primjene mjera prema državnim funkcionerima, ali vam o konkretnim imenima ne mogu govoriti jer mi to nalaže profesionalna etika, kojoj moram ostati vjeran dok sam živ. Cjelovitu izjavu o tome dao sam komisiji koja je u to vrijeme bila formirana od strane Predsjedništva. Mislim da je izvještaj te komisije više puta objavljen.

DANI: Muniru Alibabiću se na dušu stavljalo neverificirano prisluškivanje vojnih dužnosnika Armije BiH - Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Mustafe Hajrulahovića Talijana: šta znate o tome?

JOZIĆ: Dobro se sjećam da su u ratnom periodu primjenjivane mjere i prema određenom broju vojnih dužnosnika Armije BiH. Za jedan broj mjera su postojali operativni razlozi i postignute potrebne verifikacije, a za ostale neka vam objasni Alibabić.

DANI: Rat je ipak završen: možete li govoriti o vezama bosanskohercegovačkih obavještajaca na jednoj i, recimo, iranskih ili američkih obavještajaca na drugoj strani?

JOZIĆ: Poznato mi je da je takvih kontakata - oficijelnih i operativnih - bilo sa više službi stranih zemalja u toku rata. O oficijelnim možemo razgovarati, a o pojedinim operativnim kontaktima ne bi trebalo još dugo, a o nekim nikada govoriti javno. Kroz neke od ovih kontakata su vođene vrlo složene operativne kombinacije radi dostavljanja neophodnih sredstava za odbranu od agresije opkoljenih dijelova u BiH, pri čemu su pojedinci rizikovali svoje živote u odsudnim trenucima. Zbog zaštite tih pojedinaca o tome nije moguće govoriti javno. Inače, kontakti obavještajnih službi dviju zemalja, po pitanju razmjene iskustava, pa i po pitanju djelomične razmjene podataka, normalni su, s tim što moraju biti verificirani od najvećeg autoriteta u zemlji: ministarstva, vlade, parlamenta ili pojedinca, zavisno od sustava dotične zemlje. U konkretnom slučaju, kada su u pitanju kontakti sa Iranskom obavještajnom službom, osobno mi je poznato da su bili verificirani od najvećih autoriteta u BiH. Nesreća što su instruktori u kampu bili Iranci, objašnjava se jednostavnom činjenicom da u bosanski pakao niko od prijatelja u svijetu nije bio spreman poslati svoje instruktore da pomognu u skoro beznadežnoj situaciji. Osim pomoći, svakako se nije moglo isključiti i ostvarivanje određenih obavještajnih interesa iranskih instruktora, jer odnosi među takvim službama nikada do kraja ne mogu biti iskreni, ali na to se računa, i nikako se zbog toga ne mogu optužiti čelnici MUP-a i AID-a za špijunažu. Upravo, vjerojatno je zato i promijenjen identitet polaznicima kursa, kako bi bili pošteđeni od kasnijih mogućih nasrtaja iranske službe. Što se kontakata sa američkim obavještajcima tiče, mogu vam reći da sam osobno učestvovao u razgovorima sa predstavnicima američkih sigurnosnih službi. Jedan susret u kome sam učestvovao bio je sredinom 1992, a drugi 1997. godine. Na prvom susretu smo pored zahtjeva za pomoć, ponudili i neuobičajenu otvorenost, međutim, osim uvjeravanja da BiH neće izostati humanitarna pomoć, ništa nismo dobili.

pirpa · Post by **pirpa** » 20/08/2017 19:03

RATNI PUT SOPN „ZULFIKAR“

Osnivanje i ratna 1992. godina

Očita opasnost koja je prijetila bošnjačkom narodu dovela je do održavanja sastanka u Domu milicije, u Sarajevu juna 1991. godine. Na navedenom sastanku osnovan je Savjet za nacionalnu odbranu. Odlukom novoformiranog savjeta stvorene su prve borbene formacije, između ostalih i jedinica ZULFIKAR. Dvije grupe novoosnovane jedinice Zulfikar sastaju se u Hrvatskoj u kasarni Borongaj. Predvodili su ih gospodin Zulfikar Ališpago i gospodin Nihad Bojadžić. Poslije obuke prešli su u Baško Polje, Hrvatska. Pored vojnika koji su osnovali jedinicu, ostali dio činili su vojnici koji su došli iz bivše JNA, iz rata u Hrvatskoj, dok su ostalu grupu sačinjavali protjerani iz podrinjskih krajeva. Vršena je konstantna obuka novoprimljenih vojnika. Iako je, kako se vidi , jedinica osnovana mnogo ranije, kao datum osnivanja uzet je 06.04.1992. godine, a mjesto osnivanja Baško Polje. Naziv jedinice u osnivanju je bio: Jedinica za odbranu narodnih i prirodnih prava BiH, Sandžaka i Kosova, a komandant jedinice bio je gosp. Zulfikar Ališpago. Prvo vatreno krštenje jedinica je imala 06.06.1992. godine na kasarni Žunovnica. Neprijatelju su naneseni veliki gubici. Poslije kraćeg zadržavanja u Tarčinu, potrebnog zbog logističkog opremanja, jedinica se 26.06.1992. godine, upućuje na Igman. Na prvom postrojavanju ispred hotela „Famos“, u jutro 27.06.1992. godine, od četničke granate smrtno stradaju Trašić Zijad, Hanivin Mehmed i Hamzić Miralem. Poslije prelaska u novu bazu, u hotel „Mrazište“, 07.07.1992. godine oslobođena je kota Strajište bez ranjenog borca. Za nekoliko idućih dana i sela Gornja i Donja Presjenica postali su dio slobodne teritorije. 17.07.1992. godine njoj su se pridružili i kote Golo brdo i Obeljak. Četnički pokušaj noću 12/13.07.1992. godine da povrate Strajište koštao ih je mnogo života, dok je na našoj strani poginuo Fejzović (Nasuf) Ismet. Vremena za predah nije bilo. Slijedi oslobađanje Trnova, 31.07.1992. godine. Borci koji su se vratili iz veoma uspješne akcije, ponovo se vraćaju 03.08.1992. godine na trnovsko ratište. Za povratak kote Rogoj iz četničkih ruku trebalo je samo 15 minuta. Duplo više nego potrebnih minuta za njegovo osvajanje, na Rogoju je ostalo da leži poginulih četnika. U isto vrijeme jedan dio jedinice je učestvovao u akciji na oslobađanju okupirane teritorije na pracu prema Krupcu. Na isti pravac ponovo je 23.08.1992. godine otpočela akcija. Dvadesetak minuta bilo je potrebno da na čelu sa komandantom Zukom jedinica ovlada Krupačkim osmicama. Odmah se nastavilo dalje. Operacija je trajala 5 dana, a u toku njenog izviđanja imali smo jednog poginulog borca, Kolašinac (Asim) Murisa, i 25 ranjenih boraca. Opet je odmor bio kratkotrajan. Opet komandant Zuka predvodi jedinicu u akciji deblokade Sarajeva. Gornji Kotorac je bio petodnevno poprište najžešćih borbi viđenih do tada. Linije su bile na više mjesta probijene, ali je naša inferiornost u artiljerijskom naoružanju odlučila krajnji ishod. U toku navedene akcije poginuli su: Salčin (Hasan) Avdija, Tokić (Mijo) Josip, Kadrić (Fikret) Elvir, Krezi (Alija) Sami, Ilidžan (Sulejman) Amir, kao i 4 prijatelja iz arapskih zemalja. Pored toga imali smo oko 25 ranjenih. Iako je jedinica bila faktički više nego popolovljena, poslije kraćeg odmora u Zenici i rehabilitaciji ranjenika u Baškom Polju, ponovo je bila spremna za ratne zadatke. Idući vremenski period četnici su pokušavali da povrate izgubljene položaje tako da se jedinica svakodnevno nalazila na intervencijama. Navedeni period jedinicu je posjetio 09.10.1992. godine predsjednik Predsjedništva R BiH gosp. Alija Izetbegović i dodijelio joj zastavu R BiH. Kontinuitet posjeta nastavili su pukovnik Vehbija Karić, kao i dva ovlaštena predstavnika iz komande ŠVK, gosp. Mirsad Čaušević i gosp. Alija Ismet. Jedinica mjenja naziv u 4. bataljon 8. bbr. Komandant bataljona postaje gosp. Adnan Hošić, a komandant 8.bbr. major Nihad Bojadžić. Dotadašnji komandant jedinice gosp. Zulfikar Ališpago postavljen je za načelnika nastavno-operativnog organa u TG-2 Igman. Jedinica u ovom vremenskom intervalu ostaje bez Gaštanin (Ramo) Zene. 23.11.1992. godine dio jedinice učestvuje u oslobađanju Orlovca. Poslije toga učestvuje u akcijama oslobađanja okupiranih dijelova hadžićke opštine (04.12.1992. godine), ilidžanske opštine (05.12.1992. godine).

Ratna 1993. godina
Početak 1993. godine okarakterisao je sukob sa jedinicom Juke Prazine, koji izbija na kontrolnom punktu Karaula, pri prevozu našeg ranjenika 06.01.1993. godine, Hošić (Idriz) Adnan, ranjen je nesretnim slučajem u glavu, da bi isti dan podlegao u bolnici u Suhodolu. Incident se u toku dana smirio, ali smo ostali bez Feruzović (Abdul) Senada. Zategnuta situacija je kulminirala sa sukobom većih razmjera , 15.01.1993. godine, kada su razoružane Jukine paravojne formacije. Poslije toga jedinica se okrenula redovnim zadacima. 21.01.1993. godine dio jedinice odlazi u ispomoć u rejon Ljute, selo Jakomišlje. Na putu Hrasnica-Igman 22.01.1993. godine poginula je Marković (Dobrila) Milica, koja je promijenila ime u Omerović Elma. Jedinica mijenja naziv u Specijalni odred za posebne namjene ŠVK. Na izviđanju agresorskih položaja u rejonu sela Kasetići gine komandir izviđačkog voda Kovačević (Vejsil) Dževad. Jedan dobro opremljen vod jedinice nalazio se na Butmiru u sprečavanju četničkog divljanja po aerodromskoj pisti. Na tom dijelu ratišta 12.04.1993. godine gine veliki prijatelj Bosne Marcus Stetefeld. Napetost koja je vladala u odnosu sa HVO-om kulminirala je žestokim sukobima, naročito na području konjičke opštine. Dijelovi jedinice upućuju se u najugroženije dijelove. Uspješne akcije redale su se jedna za drugom. Višnjevice, Trusina, Homolje, Donje selo, Vrca, Seonica, Budišnja ravan... U tim sukobima ginu Šemsović (Mustafa) Samir, Bojičić (Mujo) Jasmin, Kalaba (Halil) Omer, Tafro (Esad) Dženan, Smajević (Hamid) Senad, Abu Salim el Halid i Ebu Halid el Kemal. Na izviđanju položaja neprijatelja na treskavičkom ratištu poginuo je Hadžić (Meho) Nijaz. Podatak da su za isti dan poginula dva naša borca, jedan na konjičkom, a drugi na treskavičkom ratištu dovoljno govore o načinu ratovanja i borbenosti jedinica. Isti slučaj se ponovio 28.06.1993. godine, kada je na Bokševici poginuo Berberištanin (Kimeta) Izet, a u rejonu kasarne Žunovnica Fikić (Hamdija) Senad. Centar ratnih zbivanja sa konjičkog dijela ratišta, prenesen je na jablaničko ratište. Naša jedinica učestvuje u nekoliko navrata u akciji na planini Bokševici i to sa maksimalnim učinkom. Isti uspjeh ponovio se i u akciji oslobađanja Grabovice. Ove akcije su, kako po svome značenju, tako i po njihovoj briljantnoj izvedbi, veoma važne za jedinicu. Uz minimalan broj žrtava (jednog poginulog i dvojicu lakše ranjenih), razbijeni su snovi HVO-a da sačuva Bokševicu, a samim tim i dominaciju i stalnu prijetnju jablaničkoj i konjičkoj opštini. Elitne Tutine formacije, pukovnija „Ante Bruno Bušić“, bojna „Ludvig Pavlović“, potpomognuta sa jedinicom Juke Prazine, u odnosu na čvrsto tkivo naše jedinice i 44. bbr bile su preslabe da to izvrše. Oslobađanjem Grabovice stvoreni su prvi preduslovi za konačnu deblokadu Mostara. Većina ekstremnih dijelova HVO-a koji su se nalazili na tom pravcu napada, zarobljeni su. Zajedno sa njima i dijelovi jedinice Juke Prazine. Ofanziva četnika na Igman, promijenila je pravac borbenih dejstava jedinice. Jedan dio jedinice odlazi u predgrađe Trnova, dok je drugi boravio u Drežnici. Napredovanje agresorskih snaga uvjetovao je stvaranje linije za odsudnu odbranu u rejonu Proskoka. Naša jedinica je sa 82. bbr (fočanskom), prva stala na put ostvarenju četničkih ciljeva. Pripadnici naše jedinice pogađaju četnički tenk, dok su još jedan tenk i transporter oštećeni. Jedinica provodi na toj liniji četiri paklena dana. Poslije povratka u kasarnu, odmah odlazi u pravcu Golog brda (17.07.1993.godine), gdje vrši napad na spomenuti objekat. Na isti objekat ponovljen je napad 22.07.1993. godine i 28.07.1993. godine. Četnici su uvidjeli da ne mogu napredovati pravcima preko Golog brda i Proskoka, pa su pregrupisali snage na drugu stranu. Naša jedinica odmah odlazi u krizno područje, ali nije uspjela potpuno zaustaviti agresorsko napredovanje, jer je njihov napad podržan helikopterskim desantom. U ovim borbenim dejstvima poginuli su: Agović (Rifet) Samir, Ćerimović (Ahmet) Fikret, Selimović (Jusuf) Mustafa, Karišik (Mustafa) Almedin, Spahić (Salko) Velija i Mulaosmanović (Edhem) Hamdo, dok su nestali Hrelja (Murat) Vejsil, Bužo (Bajro) Amel, Šljivo (Ibrahim) Adem, Masleša (Dervo) Senad i Vegara (Ismet) Elvedin. Poslije dolaska u novu kasarnu, Donja Jablanica, dio jedinice odlazi na Igman, dok drugi dio odlazi u Drežnicu. U rejonu Drežnice jedinica je izvodila više borbenih dejstava, oslobađajući nove kilometre okupirane teritorije. Prečnik izvođenja borbenih dejstava kretao se od Čvrsnice do zadnjih visova prema Lištici i Posušju. Na kraju svega Drežnica je bila povezana sa Jablanicom, umjesto kozijim stazama, kao jedinim vidom komunikacije, asfaltnim putem, stvarajući kompaktnu cjelinu slobodne teritorije. U tim borbama izgubili smo: Kolubara (Šaćir) Elvedina, Đuderija (Asim) Almira, Fatić (Asim) Rusmira, Nuhanović (Fehim) Ibru, Grebović (Izet) Kenetha, Ćulov (Abid) Ćamila, Obuća (Uzeir) Ferida i Čavlović (Nedeljko) Ivu. Božićna ofanziva bojovnika HVO-a koju su izveli na G. Drežnicu koštala ih je mnogo života, dok na našoj strani nije bilo ranjenog borca. I ovaj put im je uspjeh izostao, baš kao i uvijek kad su za protivnika imali našu jedinicu. Elitne jedinice HVO-a nisu nimalo pomogle u ostvarivanju zacrtanih ciljeva velikohrvatske politike. U julu 1993. godine na Ljubini je nestao Šehrudin Ahmed Abdurahman, dok je 16.09.1993. godine u selu Hudutsko poginuo Slatina (Ćamil) Mustafa. Jula 1993.godine u okolici Kiseljaka poginuo je Gamel Gnanini, pripadnik naše jedinice, dok je u zeničkoj bolnici od ranjavanja zadobijenog u Mostaru podlegao Popara (Musair) Rifat. Jedinica albansko-sandžačka brigada (Handžar divizija) koja je inače formirana 14.05.1992. godine, stavljena je 20.01.1993. godine pod komandu naše jedinice. Komandant navedene jedinice je bio Peci Aslan Džeki, a njegov ratni put vodi od bosanske Posavine, preko Igmana do terena koji se nalaze pod kontrolom 4.korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Navedena jedinica je kako u toku svog samostalnog postojanja, tako i u sastavu naše jedinice, pokazala izuzetnu požrtvovanost, hrabrost i pravilnu spoznaju cilja naše borbe za kojim se povodila u svim akcijama i ukupnom životu. U sastavu ove jedinice poginuli su sljedeći borci: Alijašić (Esad) Armin, Beriša (Nazmi) Nehat, Džaferspahić Enes, Hajdarpašić (Šućro) Kemal, Hajitović (Hasan) Amedin, Musić (Ibrahim) Salem, Sadiković (Mušan) Salko, Variščić (Seid) Ahmet i Čančar (Ejub) Jasmin. Pored toga imali su 20 teže i lakše ranjenih boraca.

Prvi dio 1994. godine, pored sklopljenog sporazuma sa HVO-om, okarakterisala je preformacija i vojničko ustrojavanje 4. Korpusa, a samim tim i naše jedinice. Jedinica dobija novi naziv: „SOPN“ 4. korpusa, a komandant jedinice postaje major Nihad Bojadžić. U ovom vremenskom intervalu na Jasenjanima od mina gine Avdić (Nedžib) Esad, prvi komandir PVO voda naše jedinice. Obuka postaje jedan od glavnih faktora. Poslije njenog završetka, slijede ofanzivna dejstva. Prvo slijedi oslobađanje dijelova konjičke opštine, tačnije sela Bijele i okolnih kota. Jedinica maksimalno odrađuje postavljeni zadatak, oslobađa novu teritoriju i zarobljava mnoštvo MTS-a. Poseban pečat ovim akcijama daju diverzantske akcija, bilo na konjičkom, bilo na bjelimićkom ratištu. Naši diverzanti su boravili puna tri dana u neprijateljskoj dubini, praveći agresoru pravi rusvaj. Četnici nisu nigdje bili sigurni. Njihova artiljerijska legla bila su na dometu ručnih bombi naših diverzanata, isto kao i kamioni na kojima su se prevozili. U ovim borbenim dejstvima poginuli su: Pašić (Fejzo) Fuad, Masleša (Zehro) Emir i Spahalić (Alija) Remzo, dok su nestali Batkić (Šaban) Enes i Čajić (Selim) Muamer.
Iduća operacija u kojoj je jedinica učestvovala bila je „Jesen 94“ (11.11.1994. godine). Kompletna jedinica ušla je u neprijateljsku dubinu, od oko 10-ak kilometara i uništavala neprijateljske artiljerijske i protiv vazdušne položaje, centre veze, komandu brigade tzv. VRS, autoparkove.... U sadejstvu sa 442. bbr sve neprijateljske utvrde letjele su u vazduh. Zamislite prostor u dubini neprijateljske teritorije koji je prenatrpan svom silom mašina za ubijanje i u njemu grupu momaka koji se ponašaju kao u svojoj avliji zaista bi bila smjelost. A još to uraditi. Neki djelovi jedinice su i punih 5 dana proveli u neprijateljskoj dubini. Pri povlačenju koje je uslijedilo poslije neobavljenog zadatka nekih jedinica, sva zarobljena oruđa i oružja su uništavana, takođe pri povlačenju zarobljena su tri neprijateljska vojnika. U toj operaciji nestali su sljedeći pripadnici: Sadžak (Meho) Meho, Klico (Mustafa) Halid, Isić (Sejfo) Jasmin, Medar (Mirsad) Meridin, Turajlić (Mustafa) Samir, Alihodžić (Ramiz) Edin, Muharemović (Abaz) Nedžad, Jazvin (Ibrahim) Ramiz, Delić (Husein) Hamdija, Šahović (Zajko) Suad, Terzić (Suljo) Ernest, Redžo (Salko) Salko i Vila (Adem) Miralem.
1995. godina donosi novi naziv jedinici, 4. Izviđačko – diverzantski bataljon. Zimski period iskoristila je za izvođenje obuke u NC Delić polje. Prvi borbeni zadatak bio je na bjelimićkom ratištu i kota Debelo brdo. Od 09.05.1995. godine spomenuta kota bila je meta napada jedinice više puta, da bi se na kraju upornost isplatila novom slobodnom teritorijom. Poslije probijanja prve neprijateljske linije, teško je bilo stići četnike. Jedinica se poslije dosta pređene teritorije zaustavila na potezu Jaznik – Ihanj uspostavljajući novu liniju. Zarobljena je velika količina MTS-a, između ostalog i samohotka 76 mm. Tom prilikom oslobođeno je Debelo brdo, Konik, Duboka, s. Zelomići, Jaznik, Ihanj...
Poslije zasluženog odmora, ponovo je pred jedinicu postavljen zadatak. Ovaj put je to bila akcija deblokade glavnog grada i kote Obeljak, Golo brdo, Brezovača i Stupnik. Napadi su izvođeni i po četiri puta dnevno. U tim borbama poginuo je Mehinagić (Ismet) Enver. Jedinica je poslije toga dobila novi pravac napada, sa zadatkom da pored ofanzivnih dejstava sa ostalim jedinicama 4. korpusa ujedno čuva desni bok jedinicama 1. korpusa. Više puta napadalo se na kotu Siljevac, na kojoj je poginuo Kudra (Enver) Amer (25.08.1995. godine). U tim borbama zarobljen je jedan pripadnik njihove Gardijske brigade, koji je podlegao od zadobijenih rana do RB Rakitnica. Poslije kratkotrajnog odmora jedinica je opet na izvođenju borbenih dejstava... Ovaj put to je akcija oslobađanja glavatičeva i okolnih kota. Neprekidni napadi na potezu Kozlovac-Opaljike-Kokošinjac urodili su plodom. Oslobođena je izuzetno važna kota Krnja ravan, uz samo jednog ranjenog borca. Poslije povratka u bazu i odmora, jedinica je preuzela liniju na potezu Krnja ravan – s, Poče. I ovaj zadatak je odrađen na najbolji mogući način. Jedinica je odlikovana sa 6 zlatnih ljiljana od kojih je jedan dodjeljen posmrtno i to Pašić (Fejzo) Fuad. Dva ljiljana sa dodjeljena nestalim borcima Batkić (Šaban) Enesu i Čajić (Selim) Muameru. Živi nosioci zlatnog ljiljana su: nadkapetan Bošnjak (Ramo) Behram, kapetan Džajić (Mustafa) Dževad i poručnik Zukobašić (Nuhan) Hazim. Nosioci srebrenog štita su: Dedić (Bajro) Enes i Bečković (Hasan) Omer, koji je ujedno proglašen Gazijom zajedno sa nadporučnikom Pišmo (Munib) Semirom. Dejtonskim sporazumom stvorena je osnova za sprovedbu mira na tlu Bosne i Hercegovine. Sve njegove odredbe koje se tiču vojnog dijela sporazuma Armije BiH je sprovodila i sprovodi na vrijeme. Samim tim i jedan njen segment koji se zove 4. IDB Zulfikar. Idući zadatak koji se postavlja pred jedinicu i koji je trenutno težište njenog rada, je prelazak u budući profesionalni sastav. Svi pripadnici jedinice koji budu u budućem mirnodopskom sastavu armije, sigurni su u sebe i u ispravnost i djelatvornost svojih postupaka. Zar kao potvrda svemu, ne stoje iza nas i ove četiri ratne godine.

pirpa · Post by **pirpa** » 21/08/2017 22:12

Munir Alibabić Munja-Ispovijest
Munir Alibabić Munja je rodjen 17. 10. 1950. godine u Srbljanima – Bihać. Osnovnu školu pohadjao je u Srbljanima, Jezeru Bihać i Ostrošcu kod Cazina, Učiteljsku školu završio u Bihaću, a FPN odsjek sociologije u Sarajevu. Bio zaposlen u SDB i MUP R BiH od 01. 03. 1973. godine do 01. 02. 1996. godine. U ratu obavljao funkciju načelnika sektora SDB i načelnika CSB Sarajevo. Nosilac je Zlatne policijske značke iz 1992. godine. Svojevremeno kao inspektor SDB BiH isledjivao je Aliju Izetbegovića, a od 1993. kao policajac radio je u muslimanskoj tajnoj službi, odakle ga je i isterao baš Alija Izetbegović. Ovo je njegova ispovijest :
- Dolaskom u Sarajevo, sredinom 1975. dobivam resor liberalizma i anarholiberalizma, i tu se, kroz mjere Službe, posredno-operativno, sretoh sa Rajkom Nogom, Radovanom Karadžićem, Gojkom Djogom, Dobricom Ćosićem… Interesantno je da su upravo oni sumnjali da Karadžić radi za KOS, jer su nadležni blagovremeno saznavali za detalje razgovora njegovih prijatelja s njim, vodjenih u četiri oka. Prijatelji su imali silne peripetije, a on nikad nije pozivan, privodjen i hapšen zbog verbalnog delikta, koristio je pogodnosti specijaliziranja na Zapadu, mimo svih kriterija. Nije se nikad znalo da li specijalizira kao psihijatar, književnik ili sportista! Koristio je sve, imao neobjašnjive prednosti, privilegije na radnom mjestu, medju prvima privatno ordinirao, sjedio na klupi FK “Sarajevo”, opljačkao firmu “Gradjenje”, pušten – oslobodjen odgovornosti. Vodila ga i spasavala nevidljiva ruka.
Tokom boravka u Beogradu, a u povodu sudjelovanja na jednom od kongresa književnika, Nogo i kompanija su, u to sam se uvjerio, stalno kukali kolegama iz Srbije, o svojoj navodnoj nacionalnoj ugroženosti, ponižavajućem položaju u Bosni. Izjavljivali su da je lako biti Srbin u Srbiji, ali teško u Bosni, tražili zaposlenje u Beogradu, hvalili JNA, govoreći da jedino njoj vjeruju, napadali SKBiH, a hvalili SK Srbije. Provjeravali smo, zaista su svi imali briljantne karakteristike iz JNA…Da li su ih pisali oficiri Vojne bezbjednosti – KOS-a?
Od 1976. radim na problematici birokratsko-dogmatskoj, i sa strukturom IB-ovaca, rukovodićevaca, IB emigranata se susrećem, sve do 1983. god. Preko njih su se uglavnom prelamali “odnosi SFRJ-SSSR”. Svaki zastoj, konflikt medju emigrantima, sve do 1983. Jedno od pitanja koje je ostalo otvoreno glasi: Zašto 1948. god. nisu hapšeni agenti NKVD-a? Ovi su imali instrukciju da verbalno osude Rezoluciju IB-a. Interesantno je da su iseljednici upravo na Golom otoku natjerali mnoge IB-ovce da izmisle i da priznaju da su radili za NKDV, za GESTAPO, specijalnu policiju, talijansku OVRU, UNS-u.Svaki je izabrao za sebe odgovarajućeg špijunskog gazdu. Poneko i dvojicu. Mogao je čovjek raditi za GESTAPO i NKVD uzastopce.” A kakav je bio taj isljednik?” Bio je preglup, čak i za svoj posao. Sam, izlučen iz čvrstog stada najboljih sinova naše Partije, preambiciozan, udario je stranputicom i ponašao se kao da je Berijin sinovac. Tražio je špijune, i špijune i špijune. I razumljivo, nalazio ih”.
U tom periodu je, u januaru 1977. god., na misteriozan način, u avionskoj nesreci poginuo predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, sa suprugom i saradnicima. U saopćenje o tome, u “Oslobodjenju” od 19.1.1977. god., nije rečeno ništa konkretno, čak ni indicija uzroka nesreće. Istragu su vodile službe SDB RSUP-a, SSUP- i KOS-a, s tim da je veći dio istražnih radnji izvodio dio ekipe iz 1991. god. kod sredjivanja dokumentacije imao “specijalni status”, tako da ga niko nije mogao koristiti bez saglasnosti ministra, šta li se krilo iza tih “specijalnih” pozicija? Najvjerovatnije je da su mnoga dokumenta prenesena u Beograd, na sigurnije mjesto, u KOS i SDB SSUP-a. Ova pogibija je bila veliki gubitak za Jugoslaviju i, naročito, Bosnu. Ovom i kasnijom Titovom smrću stavljena je tačka na jedan period djelovanja i razvoja službe SDB RBiH u postplenumskom razdoblju, dakle od 1966-1980. god. koji je specifičan. osnovna karakteristika je da se SDB uspjela u tom periodu kadrovski obnoviti, nacionalno izbalansirati približno strukturi stanovništva sa izuzetkom rukovodnog sastava, da je bila orijentirana uglavnom na prevenciju, sa izuzetkom IB-ovštine i ekstremne emigracije. Dakle, kategorija unutrašnjeg neprijatelja je rijetko krivično gonjena, korištene su mjere upozorenja, razgovora. Vodilo se računa o ravnoteži nacinalnoj, tretiranih slučajeva, tako da su poslije primjene mjera prema, recimo, jednom imamu, slijedile iste ili slične prema svećeniku i svešteniku. Odnos SDB-a i KOS-a bio je rivalski, istina, razmjenjivali su se podaci, ali se strogo vodilo računa o razgraničenju nadležnosti. Ako se desilo da starješina iz SUP-a bez dogovora, neovlašteno, ustupi podatke KOS-u, bio je izložen oštrim sankcijama; gubljenju funkcija, ponekad mu je odredjivan pritovr i dr. Rad SDB je kontrolirala Partija, i ova (SDB) se ponašala kao njen istureni odred, najsavjesniji dio. Zbog toga su se za primjenu mjera SDB protiv članova Partije trebala posebna komitetska odobrenja i ona su bila rijetka, čime su nečlanovi SK dovodjeni u neravnopravan položaj i odnos prema njima u osnovi je bio drskiji, oštriji, bez mnogo obzira. Rukovodstvo SDB-a je cijeli ovaj period nosilo hipoteku Ranković i bilo ubijedjeno da, što više Partija bude utjecala na rad SDB-a, bit će manje propusta, a samim tim i kritika.
Duško Zgonjanin, faktički prvi čovjek RSUP-a, već 1981. god. formira ekipu ljudi koji će, sa izvesnim odstupanjima i dopunama 1986. i 1987. god., vedriti i oblačiti cijelih deset godina. Posebno je forsirao tandeme koji su u napredovanju pratili jedan drugog, kao na sportskim takmičenjima. Opredijelio se za slijedeće: Slobodan Skipina Borisa Delić SDB Sarajevo, Todor Panjković, Milan Ljubojević SDB Bihać, Mile Mandić , Djuro Savić Banja Luka, Bogdan Nikolić Doboj, Mehmed Bajrić Budimir Nikolić Tuzla, Slobodan Šarenac Mostar, Tanović Radoš Goražde, a na republičkom nivou Resid Musić Boris Tankosić, Željko Varunek Dragan Kijac, Ristu Basića, Ranka Pejanovića, Jerku Bradvicu, Brunu Socea, Sredoju Novića i Jovu Tadića. Druga kategorija rukovodilaca se teško uklapala u ovu ekipu izabranih, koji su bili neka vrsta službe u službi, neprikosnoveni, nepogrešivi i kao takvi su u strukturi izvršilaca vezali za sebe “pouzdanije i povjerljivije operativce”, koji su odradjivali specijalne zadatke, pogotovo one na ivici propisa i ovlaštenja. Ti su morali izvršiti i šutjeti, ali su za to bili i specijalno nagradjivani. U osnovi, bili su to loši ljudi i operativci i kolektiv ih je, zbog povlaštenog položaja, sitnog denunciranja i laskanja, prezirao. Uz ovu Zgonjaninovu ekipu, u KOS-u u BiH su od 1980-1990. god., pored Mileta Babića, “harali” Aleksandar Vasiljević, Simeun Tomanov, Fikret Muslimović, negdje 1984. i 1985. god., pojavio se jedan poručničić Enver Mujezinović, čulo se za Jusufa Jašarevića, Seju Ćudića, Šaćira Arnautovića i druge, i sadašnje i bivše kosovce. Zgonjanin i Vasiljević, naravno uz podršku na saveznom nivou, na terenu Bosne provode simbiozu SDB i KOS-a, u kojoj KOS ipak dominira. Tako se organiziraju zajedničke akcije praćenja aktivnosti nacionalista i kleronacionalista, provjerava se i pokriva svećenički podmladak, kategorija studenata teologije u Jugoslaviji i vani, organiziraju se zajedničke vježbe na terenu, od Bihaća do Zvornika i Gacka, rukovodni kadar milicije pohadja vojne kurseve u Bileći, preko tzv. odbrambenih priprema dobar dio aktivnosti SDB-a se utapa u KOS, kadrovi se preko toga upućuju na dnevne kontakte, organiziraju se zajedničke akcije obezbjedjenja, provode se zajedničke mjere suzbijanja “kontrarevolucije” na Kosovu. Rezervni sastav SDB-a i milicije bira se uz pomoć KOS-a. U takvim okolnostima, KOS preko svojih organizacionih jedinica u trupama, komandama, Ministarstvu odbrane, TO-u, vojnoprivrednom sektoru i “rezervnog sastava”, koji regrutira iz strukture zaposlenih u sredstvima informisanja, obrazovanju, velikim privrednim sistemima, strukturi vjerskih službenika, civila na radu uArmiji i klasičnih agenata i njihovih veza operativno pokriva cijelo područje BiH, njene ključne državne organe. Rezultat toga su i usaglašene procjene SDB-a i KOS-a oko stanja na terenu, u masama, čime se odredjivao rad drugih državnih organa, pa i SK u cjelini, koji je pretendirao na rukovodnu ulogu u sistemu i pokušao izvesti demokratske promjene. No, čelni kadrovi Partije, sa malim iznimkama, uklopili su se i bili počašćeni što im čelnici SDB-a i KOS-a vjeruju, te su se prema njima odnosili kao prema svojim zaštitnicima, pa su propuste Službe i KOS-a često predstavljali kao kolosalne uspjehe.
Prioritetan interes SDB i KOS-a bile su kategorije albanskih, zatim hrvatskih i muslimanskih nacionalista, a ostale su bile ipak sporadičnije, ravnoteže radi i za nastup pred javnošću. Možda će u vezi sa ovim biti interesantan slučaj jednog bivšeg vojnika iz Zagreba, koji je 1981. god. u VP u Čapljini vrbovan za saradnju, a onda upućen na zadatak, o čemu je zapisano: “Lončarević (Mišo KOS-vac kojeg smo sretali u Sarajevu 1992. i 1993. god. p. aut.) mu je uoči odlaska dobacio onako u prolaze E, sad ćeš ti Marku Veselici ofarbati jaja. čim je doputovao u Sarajevo, javio se potpukovniku Vasiljeviću, koji ga je odveo na ručak u tamošnji Dom JNA u samom središtu grada. Tad je upitao Vasiljevića: Zašto vam je Marko toliko interesantan? A ovaj odgovorio: E, pa vidi! Da, zapravo ja ne znam sasvim precizno kakve su trenutno prilike u Zagrebu, ali valjda i sam vidiš da situacija u čitavoj Jugoslaviji nije baš stabilna. Na Kosovu su izbili veliki neredi! Tito je umro! Marko je, pretpostavljam, vrlo opasna osoba koja bi u takvim okolnostima mogla da izazove velike ekscese! Zato je najbolje da ga maknemo!”
SVI ZGONJANINOVI LJUDI
Negdje sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena, očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove – mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci, odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka, uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio, iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to “morava” bez filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova “prosipa silu” i zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi. Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu. Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari, fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima. Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: “Uhapšeni Alija Izetbegović protestuje zbog “Nove Hrvatske” (emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu: ova novina je “pronadjena” pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s islamom”.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više puta tražio da mu donesu “Kuran”, bezuspješno, i na moje insistiranje jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo, ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se radi o “teškoj materiji”. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83., rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi, pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije jednog bivšeg kažnjenika: “Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega ozbiljno misli.” Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst, nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa njegovim sinom i on obećao “kompromis” oko nekih stvari, nema daljeg politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje, znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su 1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to “spakovali” Skipina i Delić, da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo, na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita: “Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? “Odgovorim mu da nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa. Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala, ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992. god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića, intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi saznali da je spoznao istinu o toj “akciji”, onda su iskoristili neki nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom – svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja, kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje, što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?

pirpa · Post by **pirpa** » 21/08/2017 22:14

Munir Alibabić Munja-ČETNICI U SARAJEVU
Interesantno je kako je Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.
U ljeto i jesen 1991. god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su “Tit”, “Tintor”, “Šnajper”, “Kobra”, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.
Uglavnom, KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.
Negdje 25. maja 1991. god. hitno me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo? Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja. Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.
Muslimović mi reče: “Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.” Pokušaj A. Hebiba pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao čuveni govor, rekavši: “Ja izdati ne znam”, otkrivanje plana RAM, te aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu, definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.
U oktobru 1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade, ali nisu htjeli ni da čuju.
S druge strane, naoružavanje i priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju, dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke. Medjutim, ono što je radio “čovjek broj 3″ i dok je to bilo u njegovim rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su, nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili glavom.
U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore, smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić, Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića, pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad budućeg srpskog MUP-a.
KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav, popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.
Nakon jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu. Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić, podsekretar SDB, koji mi je rekao: “Ja tim saveznicima ne dam u Livno i Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.”
KOS je bio plasirao jedno uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne. Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko, koji je zaista tada bio deficitaran.
Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o saradnji s organima JNA.
Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a, martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja, koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen. Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci – patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno! Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u tzv. “srpskom MUP-u”, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u Sarajevu, a on mi tada reče: “što ti brineš o tome, kad ne brinu Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite sebi”. “Evo za ovaj paraf”, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, “Vasovaj Čenga je platio 50.000 DEM”. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a on dodaje: “Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od naroda”, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.
Poslije sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i bruke, a on meni kaže: “što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te kredite nikad neće vratiti.” Vidim poslije ovoga da se sva trojica zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim “parafom” će podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više vjerujem njemu nego “plaćenom potpisniku”, jer sam vidio paraf koji je naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog plaćenog “parafa”. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić. On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu to “pomoglo”, ne znam.
U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje 17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom. Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.
Specijalna jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u, Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a. Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB “srpskog MUP-a”, već se čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB “srpskog MUP-a”. Uz njega su Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u “srpski”. Jedan od ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP “srpski” počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek. Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom “broj dva” da Sektor SDB-a Sarajevo preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka. Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i “Zelenih beretki”. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge gradove.
Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan (3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan, galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA, neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: “To je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.” Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov. Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku iz komande. Kazem im: “Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!” Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge 2. i 3. 5. 1992. god.
Tog dana bit će zarobljen Slavoljub Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja, onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.
U tom periodu bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu “Srbija” na Ilidži, a za druge slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju, vrlo uspješno.
Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u hotelu “Srbija” drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić, Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA pa nadalje.
Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena, konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj ingerenciji. Pita me predsjednik: “Je li to tvoj definitivan stav?” Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: “Ti si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i pošalji ga kod mene. “Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on, vrati se za deset minuta. Kaže: “I prihvatio”, čestitam mu. Poslije razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova, čvrsto uspostavljena veza sa “čovjekom broj 3″ možda je prilika da MUP profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i Puškinu sa ovim “čovjekom 3″ pa ću se samo iskompromitovati. Pored toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: “Došao si gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi malj usiječe.” Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred četrdeset ljudi izjavio: “Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?”
Za mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović. Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti, da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u tragediji Bosne znaju nešto više.
U oktobru 1993. god., na sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija “uvojničavanja” pojedinaca po planu “Trebević”, koji su potpisali predsjednik, komandant Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.
Na slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović, Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje, činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova, što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.
Zaista čudi kako je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo, vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim slučajevima.
Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a, ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu, iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne strane i on će biti objavljen u listu “Avaz” sa ciljem da se kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno, saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa, na dokumentiranju kriminala, akcije “Trebević”. Javnost bruji o tome. Te poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran. Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.
Prodje nekoliko dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju. Kažem mu da se nije malo “zeletio” s komisijom i da razmisli je li fer sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče: “Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti”. Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute, gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov privatni servis.
U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu 1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno, da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj sugestiji i informirati ga.
S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav. Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima, bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko “Starog grada” se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji će vam uslišiti takve zahtjeve.
Zaključujem da neki ljudi smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici “Bisera”, koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a, Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako “Biseri” i formalno zauzeše mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan, sumnjičen.
Dana 24. 3. 1994. god. u listu “Avaz” je objavljen dio dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara. Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to “čačkanje” i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju, kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda, tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava. Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči, ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama, kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže, pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi, koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo. Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv Peze. Ja samo rekoh: “Tu je Bakir, on je oko toga upućen”. Daduše mi ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih ambicija. Ali niko ne reče “car je go”. čak i na pitanje predsjednika upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.
Razmišljao sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se nije mogla očekivati efikansnost. “Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika; koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno i okolnosti i granice za realnu akciju”.
SMJENA NAČELNIKA MUNJE
U medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega, stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li je KOS-ova “ruka iz groba” izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga je “krtica” uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže Munir Alibabić i dodaje.
- Imajući u vidu sve izraženiju stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima, eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim “vjernim” ljudima iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu, oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci, sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i tu bio u funkciji podjele Bosne.
Službe – Sektor SDB Sarajevo je pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je “principijelnost” na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.
Ovaj nemio tok stvari podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj “Sefer”. jedan od njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja “Patriotske Lige” BiH i odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici pročitao da su to “veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom, ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara”. Pitam ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da “to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti, zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu”.
Sarajevo je sredinom 1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera, koji nastoje kontroliasti i “plave puteve”, samo da bi ostvarili materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali, dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.
Politički moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i neosnovano pozivanje na “više interese” su prethodnica kriminalu.
Dobijam iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se protiv toga?
Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku, pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.
Informacija na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za : prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno) prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu, sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju, zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr. umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).
Napominjem da je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.
Dio moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27. 7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A “doušnici obavljaju više funkcija”. Prva je klasična “Slušaju šta ljudi pričaju i o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati”.
Vidim, Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt, jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava, pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti, rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje, maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.

Feedback

#1401 Re: Feedback

#1402 Re: Feedback

#1403 Re: Feedback

#1404 Re: Feedback

#1405 Re: Feedback

#1406 Re: Feedback

#1407 Re: Feedback

#1408 Re: Feedback

#1409 Re: Feedback

#1410 Re: Feedback

#1411 Alija Izetbegovic

#1412 Re: Feedback

#1413 Re: Feedback

#1414 Re: Feedback

#1415 Re: Feedback

#1416 Re: Feedback

#1417 Re: Feedback

#1418 Re: Feedback

#1419 Re: Feedback

#1420 Re: Feedback

#1421 Re: Feedback

#1422 Re: Feedback

#1423 Re: Feedback

#1424 Re: Feedback

#1425 Re: Feedback