Feedback

[pirpa]

[pirpa]

Zasjeda ili atentat: ko je kriv za smrt Fadila Djoze i ranjavanje Mirsada Catica? Tajna kadrovske politike“Monika”: kome je trebala smjena Sefera Halilovica? Zasto je uhapsen Jovan Divjak? Sta je Senad Sahinpasic Saja krio od Alije Izetbegovica? Ko je sve planirao deblokadu Sarajeva? Koga je slusao Sead Rekic? Koliko je oruzja bilo na Igmanu zime '92/93? Zasto se ljutio Daidza? Ko je trazio hapsenje Jusufa Juke Prazine? Zasto su izbjeglice uracunate u prvu bojnu posadu? Kako se u dijaspori organizirala Bosna? Ratni dnevnik nekadasnjeg komandanta Takticke grupe Igman, nesudjenog nasljednika Sefera Halilovica na mjestu prvog vojnika Armije BiH, postdejtonskog zatvorenika zadarske tamnice, pjesnika, majora, gitariste, nerasporedjenog, ranjenika, diplomate... U ovom i narednim brojevima Dana ekskluzivni dijelovi knjige koja tek treba da ode pod stamparsku presu. O sebi i svojim suradnicima, Sarajevu i Igmanu, Atifu Dudakovicu i Stranci demokratske akcije... Mirsad Catic Cuperak samo za Dane izlazi iz Sjene nad Igmanom.

JAVIO SAM SE U STAB TO HADZICI, KOJI JE U
Osnovnoj skoli u Pazaricu.“Gospodine majore, otidjite vi do komandanta TO. Pa, ako ste mu potrebni, on ce vas uzeti!” Otisao sam i do komandanta TO. Said Rizvic bio je kapetan u JNA. Porijeklom je iz ovih krajeva. Vise podsjeca na sjetnog pjesnika nego na zustrog pjesadinca. Izgleda kao Boro Stjepanovic, profesor u Audiciji.“Moj stab je popunjen. Ako ti oni nisu dali neko mjesto, ja tu ne mogu nista”, pravdao se. Bolje da se nisam nikom ni javljao. Vratio sam se u Hadzice sa Husom. Otisli smo pravo u MUP. Vaha me zvao da mu nesto pomognem. Vec je oko 20 sati. Noc je. U Stanici milicije svi pod oruzjem. Pitam Vahu sta je to. On kaze:“Dali su nam ultimatum da do 20 sati napustimo stanicu ili ce nas napasti...”

10. maj 1992.
U Tarcinu ljudi su na nogama. Ima tu i pusaka. Svi su mobilni. Iznijeli smo minobacac i oko 100 mina. Natovarili to u policijskog“landrovera”, a Nail Hujic je dobio obavezu da ih odveze u Gradac.

I meni je bilo novo i nepoznato to sto sam, kao artiljerac, trebao uraditi sa ovim minobacacem: gadjati bez ikakve nisanske sprave! Pokusavao sam nesto smisliti i improvizovati. Napokon, uzeo sam uglomjer, dva trokuta i zidarsku vaservagu, napravio visak i – krenuo na polozaj.

Kad smo stigli u selo, odmah su prisli ljudi – da pomognu u prenosenju municije i minobacaca. Jer, auto nije moglo dalje, a teren je takav da se i pjesak tesko krece... Noseci, zapitkivali su kuda cemo, kako, sta cemo sa ovim, ko ce to gadjati... Neko im je pokazao na mene – da sam ja taj.

Nisam im bas ulivao povjerenje. Nije ni cudno. Naocale, cizme kaubojke, zapustena kosa, farmerice, teksas jakna. Kad smo se ispeli, izvidio sam rejon i odredio mjesto za minobacac.

Izvadio sam visak i vaservagu i poceo se vrtiti oko minobacaca, jedan momak mi dobaci:“Da ti nisi zidar!?” Smijali su se.

Huso i ja smo se dogovorili sta i kako da radimo. On je predlozio tajni naziv za sebe“Soko”, a“Soko 1” za mene. Pozdravili smo se. Sa mnom je bio i Fadil Covic, nacelnik MUP–a Hadzici, da bi mi pomagao. I on je u vojsci, prije 20 godina, bio na minobacacu. Ostali su mi nepoznati.

Pripremio sam minu, na sta su se svi razbjezali. Ostao je samo Kurir. Tako smo ga zvali. Momak iz Tarcina. U vojsci je bio komandir odjeljenja na minobacacima. On me cesto zapitkivao sta radim i pitao se hoce li to tako valjati.“Soko, Soko 1 ide!”

Dolina se prolomila. Gadjali smo tri cilja i, po Husinom osmatranju, pogodili smo“pragu” u Remontnom zavodu, neki autobus i“pragu” ispred njihovog MUP–a i kolonu na Tinovu brdu.

U Pazaricu slavlje. Uzeta je Kasarna Krupa, veliko vojno skladiste izmedju Hadzica i Pazarica. Zaplijenjeno oko 100 tona TNT–eksploziva, dosta pusaka i opreme. Zarobljeno je i devet vojnika.

10. august 1992.
Pripremio sam se za Grebak. Fadil hoce da povucemo i nesto municije za njih. Da idemo s obrazom. Rale i Diksa iz Konjica su nam dali jurisne puske“argentinke”, da nam se nadju.

Bio sam na sastanku sa Krajisnicima. Hoce u Krajinu. Ovdje ih samo guraju tamo gdje niko nece... U pravu su za vecinu zahtjeva, i to cu rijesiti. Ne zelim da odu. Potrebni su ovdje. I ja sam“Krajso”, pa sam ovdje. Neka! Poveli su se za Cuskicem, koji je nekidan otisao sa svojom jedinicom s Igmana.

Edib Saric se vratio iz Trnova. Kaze da je situacija sada pod kontrolom.

Prebacili smo stvari iz“kedyja” u Saricevog“payera”.

Fadil je vozio. Nagurali smo se Rekic, ja, Fudo iz Zenice i Mirza Huskic, Poharin snimatelj.

U pratnji su nam neki momci sa“ladom”. Nalili smo gorivo kod“Famosa” i vratili se po momke s“ladom”. Nesto im nije bilo uredu. Nismo ih cekali. Krenuli smo ka Trnovu.

U Stabu u Trnovu izdao sam zadatke Fudi i njegovom Zenickom bataljonu da izvidjaju pravac prema Tvrdinicima, a Rekic Golu Jahorinu i Kupole.

Za ruckom je bila malo mucna situacija. Fadil je Rekicu otvoreno rekao da je spijun pod sifrom“Otrov” i da zna jos za petericu koji su kao i on, da za to ima i dokaze. Mnogo toga je iznio. Rekic je samo sutio.

Napokon smo krenuli dalje. Fadil, Mirza i ja.

Na brani u Kijevu trebali smo sacekati Sulju Drecu, da nam bude vodic.“Nagazili” smo komandira odjeljenja koje je bancilo na brani i pucalo. Sulje nije bilo. Fadil je pozvao momka koji je bio na brani, da nam on bude vodic do Grepka.

Zuti Serdarevic je zbunjen i uplasen.

Oko 19 sati i 30 minuta bili smo u Hamzicima. Selo. I seoski ucitelj. Pogledali smo dnevnik i krenuli. Upozorili su nas da cetnici granatiraju put, ali da do sada nije bilo pogodaka...

Fadil i ja smo se, nakon desetak minuta voznje, s radoscu pozdravili – bili smo izvan vidika jahorinskih osmatraca.

Bljesak i eksplozija! Vozilo krece u provaliju. Fadilu uspijeva da ga zaustavi na samoj ivici.

Pucnjava, desno sa uzvisenja, i lijevo, iza vozila. Ima dosta svjetlece municije. Opet bljesak i eksplozija. Smrdi nagorjelina...

Podigao sam glavu sa rukohvata. Fadil je naslonjen na mene. Ziv je. Istrcao je iz auta negdje pozadi. Ja nisam mogao otvoriti vrata. Bila su zastekana... Opet bljesak i eksplozija. Skotrljao sam se u provaliju i dopuzao do srusenog debla. Cuo sam Djozu iza sebe:“Brate, sta je bilo?” Pogledao sam i pricao:“Desna noga, lijeva noga, desna ruka, lijeva ruka. Ostalo, ne vidim.”“Stomak”, cuo sam Fadila.

Ocekivao sam da ce neko doci da nas dokrajci. Otkacio sam skracenicu i polozio na koljeno, bombu bez osiguraca ispod desnog pazuha i pistolj u lijevu ruku. Cekao sam. Sablasno tiho. Pala je noc, a niko nije dosao.

13. august 1992.
Djozo je u momentu umro. Trznuo se tri–cetiri puta i gotovo. Pokusao sam zvati doktora, ali nisam imao glasa. Bacio sam neku bocu sa stola na vrata. Sestra se brzo stvorila. Bilo joj je jasno. Odjednom je soba bila puna osoblja. U panici su. Pokusavali su ozivjeti Fadila. Mnogo su vikali. A onda dolazi dr. Sejo Buturovic. Usao je u sobu kao da je na viziti. Pogledao je Fadila. Smirio osoblje i udaljio ih od Fadila.“Dajte mi pripremite adrenalin.” Brzo ga je imao u rukama. Nikad nisam vidio toliko dugacku iglu. Zabo ju je u grudi. Malo je sacekao i rekao:“Promasio sam.” Izvukao ju je i ponovo zabo.“Dobro je... Gotovo...” Poceo je pljeskati i zvati Fadila. Uspio je. Fadil se pomjerio, poceo disati. Ja sam klonuo.

Bili su mi u posjeti Kemo Karisik, Enker i Ahmo Rizvo. Hoce da me prebace u Split ili Zagreb na lijecenje... Dovukli su jos 100 raketa“valtera”. Cujem da je Gorazde gotovo slobodno. Ferid i Zaim rade dobro. Tufo Refo je poslao neke momke da me cuvaju. Ne znam sta ce mi kad vec imam osiguranje koje je Guska postavio. Sve je to zbrkano. Svi nesto mute.

Izgleda da je i u policiji kao u vojsci. Novi stranacki kadrovi su protiv starih i strucnih kadrova. Kakva je uloga Bakira Alispahica u svemu ovom? On je preporucio Djozu kao“rodjaka”. Protivnik je Delimustaficu, koga zastupa Rekic. Rekic je u dobrim relacijama sa Tufom, Guskom, Daidzom, Sajom, pa i sa Zekom. Guska je sa Bakirom. Zejnil je protiv Guske, ali za Bakira. Guska uvaljuje Zejnilu“izdaju i saradnju sa Srbima”. Zbrka.

Cuo sam da se na Igmanu svakodnevno smjenjuju i hapse kompletne komande.

Dzelilovic je sa vojnom policijom htio smijeniti Vahida.“Labudovi” su opkolili policiju, a Zukini opkolili sve. Malo je falilo da dodje do sukoba. Grmi, a kisa ne pada. Eko mi je pricao o Arapima koje je on doveo u Pazaric. Kaze:“Ljudi dosli da ratuju, a nasi hoce da im uzmu lovu. Vodaju ih po mesdzidima da im pokazu kako vojska redovno klanja.” Sa Husom sam razgovarao. Rekao sam mu sta se prica o njemu. Trebao bi se izvuci iz ovoga barem nakratko, da sagleda u kakvoj je situaciji. Muco, bivsi Rekicev, pa onda Husin pratilac hoce da bude uz mene, da me cuva. Ne moze vise na Igmanu da izdrzi, a boji se da ga neko ne ubije“nizasta”.

Edib Saric se pravda sto nije dosao do sada. Kaze da je cuo da se prica da je on organizovao zasjedu i da je smakao Djozu. Kune se djecom da nije. Guska je doveo nekog covjeka, za koga kaze da je glavni kadrovnik u SDA; cini mi se Selimovic. On mi je pricao sve najbolje o Djozi. Narcis, nekadasnji vodnik u JNA koji je bio u Kasarni“Ljuta”, prica svoju verziju zauzimanja kasarne“Ljuta” i“Celebici”. I on je, kao i svi dosadasnji“osvajaci” kasarni, bio glavni. Nista novo.

Opet sam bio u Pazaricu. Dosli su po mene. U Stabu panika. Nemaju rjesenja za kontru. Dupovci su pali. Sejo Rekic je opet tu, u Stabu, ali nece da preuzme komandu u svoje ruke, iako mu je nude.

Zejnil me zove da se hitno vratim u Konjic. Ispratile su nas granate.

U Konjic stigao Alija sa svitom: Pohara, Jaganjac, uvlakaci i drugi.

Imali smo referisanje o stanju na terenu. Ma, hajde sto lazu Aliji, ali sto sebi. Morao sam i ja nesto reci, pitati.

Samo mafija vodi rat iz zatvora.

Kad sam ja govorio, Alija je trazio da se iskljuce kamere i povuku novinari.

Guska je poranio. Kaze da se brzo spremim, jer je Predsjednik htio da me posjeti i vec se nalazi ispred kuce. Kad sam se spremio, Alija je vec sjedio na seciji u dnevnoj sobi. Bilo je jos nekoliko ljudi. Kad sam usao i pozdravio se sa svima, dao im je znak da izidju. Ostali smo sami. Zabrinut je. Trazi realnu mogucnost da se Sarajevo oslobodi. Nisam mu bas bio od velike koristi. Vec sam dva mjeseca“u autu”, a jos nisam“fit”.

Brinu ga odnosi sa HVO–om i sve gora situacija u mjestima u kojima su izmijesani Armija i HVO. Rekao sam mu da pokusa“igru” sa Srbijom i Crnom Gorom kako bi omeksao Hrvatsku. Ovako, blokirani smo sa svih strana i situacija je vrlo skakljiva. Sami protiv svih ne mozemo, a pobijedit ce dvojica. Nemamo bas veliki izbor, ali za prezivjeti – sa nekim cemo morati. Predlozio sam Ganica za“igraca”.

Nije se iznenadio prijedlogom. Kaze da Tudjmana pokusava“navuci na rudu”. Neki od svjetskih politickih“mocnika” rekao mu je da“Lloyd” ne osigurava“brodove koji tonu”. Trebamo, dakle, pokazati da smo vrijedni postojanja.

Na kraju razgovora dao mi je, kaze, 1.000 dolara. To je od SDA, pa sam se potpisao na neki papiric da sam to primio. Naravno, tada nisam brojao. Sramota je. Ali, kad su svi otisli, prebrojio sam: 950 dolara. Zezao sam se sa Guskom kako mi je Predsjednik uzeo 50 dolara kao porez na poklon. Tako se pravi drzava!

Danas je bila smjena Komande Staba TO Konjic. Ramic je smijenjen, kazu, jer nije htio slusati Zejnila, a drugi kazu da je kukavica, da ne smije ici u borbu. Meni izgleda dobar covjek. Upoznao sam se s njim jos 1991. godine u Sarajevu. Radio je kao nastavnik u Kasarni“Marsal Tito”. Ja sam sada komandant umjesto njega.

Dr. Rusmo, predsjednik Ratnog predsjednistva, pokusava se izvuci iz Zejnilovog okrilja.

Jasmin Guska, glavni u MUP–u, zeli samostalnost. Nije ni na jednoj strani. U zavadi je sa Zejnilom i optuzuje ga da je kosovac sa tajnim nazivom Nil. Da je u dnevnoj vezi sa Beogradom, jer su mu djeca tamo i da su ga oni ucijenili. Smatra da je Zejnil kriv za to sto Borci nisu do sada zauzeti.

Mitke Pirkic, komandir“Akrepa”, sam je za sebe. Ne slusa Stab TO. Nekad je bio uz Zejnila, ali se osamostaljuje. Iza sebe ima pedesetak odabranih ljudi. Ne idu na polozaje i nisu u sistemu komande STO.

Muderis, vjerski ratnik, fanatik. Ima jedinicu jacine cete. Samostalni su i nisu u sistemu komandovanja. Nece na polozaj. Zele samo u borbu i idu gdje je ima. Nisam se sretao s njim.

16. oktobar 1992.
Na putu do Staba zaustavili su me Jukini ljudi. Traze da se vidim s njim. Susreli smo se ispred Policijske stanice. Prvi put vidim Juku. Mrsav, crn, iscrpljen, ali energicnih pokreta. Ima jednu staku i s njom se bolje krece nego ja sa dvije.

Izgrlili smo se i pored toga sto su nam smetale stake.

Kod Guske smo posjedili. Juka zna sve sta se dogadjalo na Igmanu. Obecao je da ce se licno obracunati sa onima koji su ubili Fadila i mene ranili.

Sa Jukom je bio i Suda Cupina. On gura Daidzinu liniju.

Na kraju razgovora, Juka mi je dao 1.500 DM. Pokazivao je mnogo para. Dobio ih je u Njemackoj od nasih ljudi. Kaze, sve ce potrositi na hranu i oruzje. Sefera ne moze smisliti.

Zejnil mi je poslao poruku da hitno dodjem do njega jer treba doci Alija.

Gotovo da smo se napili cekajuci ga. Napokon smo svi pili sokove.

Alija je stigao u pratnji Jaganjca. Ubrzo je zatrazio da ostanemo nasamo on, Jaganjac i ja. Ponuda je jasna. Da budem zamjenik komandanta operacije za deblokadu Sarajeva, a ako hocu i mogu – da budem komandant operacije.

Prihvatio sam varijantu zamjenika, a komandant ce biti Jaganjac. Zejnil bi trebao biti logisticar i sa sto manje podataka o samom planu operacije.

Za Jaganjca je glavno pitanje hoce li on biti broj 1 kad se udje u Sarajevo ili prije pocetka operacije, na cemu on insistira. Ipak, Alija mu je obecao da ce – ako se Sarajevo deblokira – dobiti poziciju glavnokomandujuceg.

Za pocetak, obojici nam je ponudio po 5.000 DM za troskove, a po 25.000 USD ako se Sarajevo deblokira. Odbili smo.

Jaganjac je obecao i neke Tutine i Bozanove jedinice.

Stigao je brod sa oruzjem. Alija je tu da ga provuce do nas. Ako prodje sve to sto se prica da je na brodu, onda je izgledno planirati operaciju“Sarajevo”. Opet se osjecam dobro kao na Igmanu. Krecemo.

Sefera su vec otpisali.

Zejnil me zove kod njega u kucu na dogovor–ispitivanje o sinocnjem dogovoru. Znatizeljan je. Sa Igmana stizu alarmantne vijesti. Juka je pomlatio cijelu Komandu. Krvi do koljena. Hajro je poslao izvjestaj. Zejnil je zvao Sefera i trazio instrukcije. Zvao je i Aliju. Kaze da je dobio upute da privede Juku i poslao“Akrepe” da ga privedu.

Oko 17 sati stigao je Jovan Divjak, clan Staba Vrhovne komande. Dolazi iz Hrvatske. Bio je na sluzbenom putovanju. Sada je dobio zadatak da“uvojnici” ovu regiju, pa odmah u Sarajevo.

Oko 18 sati stigao je Juka u Zejnilovu kucu. Sa njim su Fikret Prevljak i Edo Godinjak. Tu je i Bato Alikadic, koji prica kako se susreo sa Jukom kod tunela i da umalo nije doslo do pucanja. Vidno je uzbudjen i prica da je neko nekome dao pare da ubiju Juku, a da je Juki poslata poruka da ga Alija ceka u Konjicu. Sreca je daje Juka prepoznao toga i sve se dobro zavrsilo.

Cim je sjeo za sto, za kojim je sjedio i Divjak, procitana mu je naredba o privodjenju i zatvoru. Juka nije vjerovao da je to moguce, ali se prisebno ponasao. Zaplakao je kad mu je Divjak rekao:“Juka, budi dostojanstven. Ti si clan Vrhovne komande i dok se ovaj nesporazum ne rijesi, postupi po naredbi.”

Juka je izvadio pare iz dzepa i stavio pred Fikru – da mu ih sacuva dok ne izidje iz zatvora.

Muco i vojna policija sproveli su Juku do zatvora u Celebicima. Nije bilo incidenata zahvaljujuci Jukinoj prisebnosti.

Zejnilova kuca je pod opsadom Jukinih i Guskinih ljudi.

U kuci je napeta atmosfera. Iz Sarajeva stizu vijesti da su Jukini ljudi blokirali grad. Trazi se njegovo oslobadjanje. Sa Igmana su krenule neke jedinice prema Konjicu. Ne zna se cije su i na cijoj su strani.

Zejnil je pozvao pretucene na Igmanu da budu svjedoci protiv Juke. Stigli su Sead Rekic, Edib Saric i Mira Busalic. Lose izgledaju. Dobro ih je izmlatio. Jedva pricaju. Zejnil vodi optuzno saslusanje, koje se pretvorilo u Jukinu odbranu i odbranu njegovog postupka. Ispalo je da je Saric dobio batine zbog nesporazuma preko radioveze kad se cuo sa Jukom kad je ovaj bio u Sarajevu. Za Rekica je to bio muski obracun, a Mira je slucajna zrtva.

Juka je poslije obracuna sjeo s njima, dao im po 100 DM i lijepo su se dogovorili o daljoj saradnji.

Juka je vracen iz zatvora u Zejnilovu kucu i saslusao izvjestaj koji je poslat u Sarajevo, a potom je, poslije naseg natezanja, pusten po Seferovom naredjenju.

19. oktobar 1992.
Sastanak sa Divjakom i Pasalicem. U pripremi je formiranje mostarskog korpusa, koji bi objedinjavao sve jedinice od Mostara do Sarajeva.

Bili smo na veceri u“Lendavi”, kao Divjakovi gosti, a potom u posjeti ranjenicima. Rekica su odredili za komandanta neke nove manevarske brigade koju on treba napraviti.

Guska je odbio naredjenje Divjaku i Draganu da posalje svoje ljude ka Prozoru. On je MUP. Trazili su me Juka, Huso, Fikro. Od Sarajeva, izgleda, nista. Pitanje je moze li i Alija provuci teret do nas.

Mitke pravi zbrku i paniku. Samostalno nesto pregovara sa HVO–om.

Divjak se zali da je Juka na njega pucao iz nitroglicerinke i ranio ga.

29. oktobar 1992.
Ni traga od Alije. Jaganjac se izgubio. Bojim se da nije provalio namjere o napadu na Sarajevo.

Minirali su Rusmirovu vikendicu. Poceo je konjicki obracun. Sreca pa Rusmo nije bio u kuci.

Bio sam u bolnici kod Ele; oporavlja se. Nos mu je deformisan i kljucna kost mu je slomljena. Sreca je za njega sto je jak, rukometas, pa je uspio izici iz potonulog auta. Jos je u soku. Krivi sebe sto nije izvukao Mucu iz auta, ali se sjeca da je Muco bio nepokretan.

Raja opet prica da je moguce da je neko napravio sabotazu na autu.

Imao sam razgovore sa Mangom, Cerom i Mitketom. Mangin brat je poginuo u Repovcima pod nerazjasnjenim okolnostima. Sumnja se da su ga nasi ubili sa jos osam vojnih policajaca.

Na veceri sam bio kod mog vozaca Ade Jablana, prijeratnog trgovca. Kao vidra je. Dobro se snalazi i u ratu. I on mi je ispricao pricu o Konjicu. Sto vise slusam, manje sam pametan sta uraditi da stanje bude pod kontrolom.

Dobio sam informaciju da Dura formira neku grupu“Abu Dzihad” za borbu protiv unutrasnjeg neprijatelja. Opet belaj.

Trazio me Juka. Ima poruku za mene od Alije.

Alija nije mnogo uradio na prolazu tehnicko–materijalnih sredstava. Cuo sam da Hrvatska ne dozvoljava istovaranje broda. Traze pola tovara za njih, a ostalo da se podijeli izmedju Armije i HVO–a 60:40. Opet nama mrvice.

13. novembar 1992.
Jaganjac i Praljak su u nekom zajednickom stozeru koji treba biti umjesto Vrhovne komande u Sarajevu. Sta li ce sve ovaj rat donijeti?! Koga slusati? Divjak i Karic su zbunjeni.

Pohara je kod Zejnila. Opet nesto muti.

Amir Kazazovic i Sejo Becic napustili Pazaric i dosli u Konjic da rade sa mnom, ali samo u logistici. Eka i Beli Selimovic, i oni su u logistici, svratili su da mi podnesu izvjestaj o tome sta su uradili. Sta li ima u toj logistici kad svi hoce u nju?!

Jutarnja delegacija iz Klisa. Sinoc su napadnuti njihovi ljudi na punktu u Ostroscu. Bato Alikadic sa ekipom napao je na punkt i razoruzao borce te ih maltretirao. Hase i njegovi hoce da se obracunaju sa Batom i njegovima. Kazu da im punkt smeta jer svercuju stoku po liniji. Juka u Bjelimicima, Bato i ostali kroz Konjic, Piske dalje u Hercegovinu, a policija ih prati. Samo jos to treba.

Haso i Klisani su kivni i na Mitketa i Dragana. Bojim se otvorenog sukoba izmedju nas.

U 10 sati zakazan sastanak“Igmanu”. Na sastanku su se opet sukobili clanovi Vrhovne komande Armije. Bilajac je iznio svoja zapazanja sa obilaska teritorija pod kontrolom Armije. Izgubili smo 20 posto teritorije za mjesec dana, drzimo jos oko 35 posto.

Praljak je tipicna Cro–ameba. Mrzi Muslimane i ne prizna ih uopce. Otvoreno kaze da cemo nestati i da nemamo sansi. Begica je dobro isprovocirao za vrijeme rucka, da mu je prisjelo.

Praljak mi je ponudio da radim za njih pa ce mi srediti da vratim moj stan u Zadru.“Naravno”!

Cuo sam da je Zejnil pobjegao preko Kobiljace nekim helikopterom, a da ga treba zamijeniti Najetovic.

Priveden je i Divjak. Slucajno se nasao u Zejnilovoj kuci kad su momci hapsili ostale.

U Klisu su privedeni kljucni smutljivci i kriminalci. Konjic je“legao”. Nikom nije jasno sta se zbiva, ali su svi zabrinuti. Sok je uspio.

Salki Begicu sam objasnio o cemu se radi i on je saglasan. Arif Pasalic se malo uspanicio, ali je preuzeo na sebe dalje vodjenje istrage protiv privedenih. Neka, mene to ne interesuje.

Cilj je ostvaren.

U Konjicu je mirno. Sve kafane su zatvorene i svi slusaju.

Komisijski je izvrsen prijem komande TG–1 u Zejnilovoj kuci. Izuzeta su sredstva veze, a Komanda stavljena pod nadzor vojne policije. Kuca je zapecacena.

3. decembar 1992.
Nastavljena akcija privodjenja. Pasalic se uzivio u ulogu gonica. Odredio je istrazne organe. Rjesavaju stanje u celebickom zatvoru. Tamo je ubijen jedan nas momak. Ubice su odmah priznale. Piske je po Hasinom naredjenju priveo i jednog Hrvata koji je ucestvovao u ubistvu.

Odmotavaju klupko oko Repovaca, nekog ucitelja, zatvora, Velije,“Ljute” itd. Kako su krenuli, malo ce im biti pet godina.

Pasalic sumnja u Divjaka, da je spijun.

Divjak strajkuje gladju, a iz Sarajeva traze da ga pustim. Sigurniji je u Klisu nego vani. On ima poseban tretman.

Bas se zakuhalo.

6. decembar 1992.
Komandant Korpusa se ozbiljno poceo baviti zatvorenicima i zeli ih poslati na vojni sud u Zenicu. Sve je ovo poprimilo drugu dimenziju od zamisljene. Previse se prasine diglo. Cak se i Alija zabrinuo je li sve pod kontrolom. Bio je i on u Parsovicima. Juca Homeini ih je "isprepadao" svojim floskulama: "Ovo je glavni grad buduce drzave", "Homeini je nas vodja", "Imamo mi podatke i za tebe, Bakire, sta si radio"...

Laknulo im je kad sam dosao u Parsovice. Odmah su skocili da idemo na Igman. Usput sam presao u Alijin auto. Svratili smo u Krupu u magacine. Puni su "kao sipak". Kabanice, prvoklasne, u magacinu, a borci mokri. Cizme, kaljace, uniforme, suhi obroci. Ovoliko nisam vidio ni u JNA! Alija pita mene zasto ovo nije podijeljeno borcima i cije je sve ovo. Lisac, kao da ne zna, Sajino.

Oni su otisli za Visoko, a ja nazad. Arif hoce da pusti Divjaka da ide u Sarajevo, ali ga ne interesuje kako ce i kuda ce proci.

Klisani su prilikom Saricevog hapsenja oduzeli i neki dzip sa mobitelom. Dzip je valjda nekog Dzevdeta Tinjica, koji radi za Vladu. Sef je firme "Magnum skutum" koja se bavi uvozom repromaterijala za proizvodnju oruzja. Ambiciozno je krenuo da vrati dzip, ali ga je Hase "presjekao: "Nasli smo ga kod kriminalca, i dok je on tu, bit ce i dzip."

11. decembar 1992.
Nakon cetiri mjeseca bio sam na Igmanu. Zbog bahatosti Alijine pratnje, umalo nismo izginuli i od tenkova i "praga" na Igmanskom putu. Sastanak je bio bezveze. Glumacki, Vehbija puno obecava, ali... Juka je dobar, malo se smirio. On je bio domacin svim komandantima. Ustvari, ovo je bila "namjestaljka". Svi su se slikali zajedno da se pokazu da su "zajedno".

Juka je uspio da razmijeni neke zarobljene za svoje ljude. Alija je rucao sa njima. Svi su mladi. Muceni su.

14. decembar 1992.
Oko 16 sati sastanak u Jablanici. Tema: deblokada Sarajeva. Alija, Jaganjac, Pasalic, Petkovic, HVO, Djedo, Delic, Piske, HVO. Pregovori oko zajednickog ucesca u deblokadi Sarajeva.

Poslije smo ostali mi bez HVO-a. Trazio sam da se postavi komandant snaga na slobodnoj teritoriji van Sarajeva, komandant operacije i definisanje statusa Jaganjca. Alija pita: "Kada ces ti, Mirsade, napasti?" Rekao sam mu da ja ne mogu napadati ako se ide na Sarajevo jer je velik dio ljudi i tehnike planiran upravo od mene. Vehbija kaze da je vec sve spremno za deblokadu. Municija jos nije stigla.

Napolju sam malo porazgovarao sa Alijom i Bakirom. Pitao me jesam li jos u onoj kucici i kako zivim. Pitao me pomaze li mi Saja. "Saja, lopov", a Bakir kaze: "Nije on takav." Dobro ga je branio. Kaze da ga zna prije rata. Dobro, ja ga znam odskoro.

Saja me dovezao do kucice. Ispricao mi je da Alija ne voli da se o njemu lose prica i da je dobio zadatak da mene opskrbi hranom, parama i blejzerom. Dao mi je 2.500 DM. Nudio je vise. Odbio sam uzeti, ali sam ga zamolio da posalje mojima u Bihac. Obecao je da ce to uraditi. Hranu ce sutra donijeti, a auto dovesti za petnaestak dana.

Saja mi je otkrio da niko od oficira ne moze da barata parama, nego samo ljudi od povjerenja iz SDA.

16. decembar 1992.
Jablanica, 10 sati i 30 minuta, ista ekipa od nekidan. Iznenadio sam se kad sam vidio i Daidzu. Provocirao je Aliju. Kaze: "Alija, nisi ti, brate, za predsjednika, on mora biti lopov."

Daidza hoce da bude glavni operativac u operaciji deblokade Sarajeva, a Alija mu nudi logistiku. "Opet konzerve", kaze Daidza.

17. decembar 1992.
Mogu i bez staka hodati, ali tesko. Sa mnom idu Elo i Mirso kao pratnja. Od Hase sam uzeo "patrola". Sa mnom je neka zena iz Foce za koju sumnjaju da saradjuje sa cetnicima. Jadnica. Kakva saradnja, kakvi bakraci! Nije svoja.

Stigli smo oko 10 sati na Igman. Ukratko su me upoznali sa Stabom i planom operacije. Prvo su mi pokazali lazni plan. Provjeravaju me. Bas fin osjecaj. Ovaj pravi plan je, ustvari, moj plan iz augusta uz nesto nedostataka; i redoslijed radnji nije dobar.

Od svih planiranih oficira, samo sam ja dosao. Opet neka mucka. Mirso Causevic mi je ispricao o situaciji i stanju na Igmanu kad su oni dosli. Nije bilo nista dobro.

Municija jos nije stigla na Igman, iako je Alija obecao da ce danas biti doturena. Sarajevo diktira tempo. Po planu, Radja bi trebao napasti na Hadzice, da odvuce paznju od Jahorine.

18. decembar 1992.
Napad pocinje u pet. Zuka odustao. Kaze da nije dobio cisternu goriva koju je trebao upotrijebiti u napadu na Kotorac kao bacac plamena. Od Bibica nema nikakvih vijesti. Ostali su krenuli u napad. Juka ne ucestvuje; ne racunaju na njega.

Klisani su uvedeni u borbu iako su stigli tek sinoc oko 20 sati. Ne bi oni ni dosli da nisam ja intervenisao.

Juka ne da granate za "sultana". Ljut je. Zuka je osamario nekog Jukinog borca koji je dosao u Stab da nesto "pametuje".

Hoce da uhapse Juku. Amidza i Mirso Brada su za to. Mislim da je to pogresno. Ja sam se obavezao da cu to srediti.

Akcija prema Hadzicima krenula je dobro, ali jenjava. Jablanicani se povukli, Mostarci napustili Golo brdo, Radja nije ni krenuo jer "Labudovi" nisu uradili svoj dio posla. Ovaj dio plana cisti je promasaj. Komanda se vrlo slabo snalazi i ne vlada situacijom. Mirso Brada mnogo prica, a malo zna, ali ga Vehbija slusa.

Nagovorio sam Juku da odobri granate za top 130 mm "sultan" i za minobacac. Vratio se iz Mostara i pokazao mi hrpu lijekova koje mora koristiti jer je bolestan. Pozvao je Eniza, komandira njegove jedinice, i dao mu zadatak da slusa samo mene. Rekao je da je i on voljan ucestvovati u napadu, ali nece da slusa ovu komandu.

Mostarci i Jablanicani su se povukli i zele da napuste Igman i vrate se kucama. Ovdje su vec oko desetak dana. Nemaju ni minimalne uslove za zivot, a prema njima se postupa krajnje nekorektno. Juka im iskljucio struju i vodu, Zuka razoruzao Jablanicane po Bradinom naredjenju, a na Mostarce su pucali iz "brovinga" da bi ih sprijecili da se vrate kuci. Ruzan ambijent za uspjeh.

24. decembar 1992.
Moguce je da ovdje ima izdaje. Bit ce hapsenja. Nezdravo je. Sastao sam se sa Komisijom za "slucaj Jahorina". Beglerovic ce voditi "slucaj". Saslusao sam nekoliko boraca koji su bili na Jahorini... To je bio uzas. Ipak su se izmedju sebe poubijali. Uhvatila ih je panika pri spoznaji da su opkoljeni, a i to im je "neko" provukao, pa su se panicno pokusali vratiti odakle su dosli, ali su naisli na nase zaostale borce, a ovi su mislili da ih napadaju cetnici i - pocela je borba sa kobnim posljedicama.

8. januar 1993.
Sukobi Izmedju Juke i Zuke na Igmanu. Tri mrtva i tri ranjena. Juka opet prebio Karica... Muco dosao po mene da idem na Igman da snimim situaciju.

Meliha trazi da joj pokusam izvuci roditelje iz Hadzica. Dosadan dan.

15. januar 1993.
Dosao mi Zejnilov advokat. Kaze da se zove Balijagic. Donio i masinu za kucanje, da bi uzeo izjavu od mene u vezi sa Zejnilovom kucom. Arogantan je preko mjere, a ponajvise drzak i bezobrazan. Kaze da je branio Fikreta Abdica.

Doktor Sejo mi je poslao svoj bicikl za vjezbanje. Jos nista od stana, a sve je hladnije. Prikupio sam potrebnu dokumentaciju za lijecenje i poslao je po Mirsi u Sarajevo, do Sefera. Sutra bih trebao dobiti odgovor.

17. januar 1993.
Zajko i Irfo su donijeli satelitski telefon da se cujem sa Zejnilom. Culi smo se. Smije se, u bazenu je, uziva. Trazi da mu pomognem oko povrata stvari koje mu je ukrala vojna policija iz njegove porodicne kuce, staba TG-1.

Ispricao mi je kako je izisao. Arif mu je za 500 maraka sredio dokumenta i slobodan prolaz do granice, a kroz Hrvatsku su ga provukli neki njegovi stari prijatelji. Kaze da se javio u Ambasadu u Zagrebu i dobio odobrenje od njih da ide u Austriju. Neka je tako, ali ipak mislim da je Sefer o tome trebao odluciti. Ovako, ispada da je komandant TG-1 pobjegao.

Na Igmanu izbio rat izmedju Zuke i Juke. Upotrebljava se i artiljerija, samohotke. Jukin Krusko je ubijen. U Pazaricu je zarobljeno oko 90 boraca iz Jukine jedinice. Za Jukom je potraga. Kazu da je pobjegao prema Konjicu.

Rusmo i Guska bili u Parsovicima. Nisu mi rekli sta se dogadja, ali su vrlo zabrinuti.

24. januar 1993.
Toni, prijatelj rahmetli Fadila i Jukin covjek, trazi da mu pomognem da povrati svoja dokumenta koja mu je Haso oduzeo prilikom privodjenja Bate Alikadica, jer je i on bio sa njim. Prezime mu je Salcin i borio se u Sarajevu, ranjavan je, rodjak je Ramiza Salcina. Interesuje ga kako je Fadil umro u Zenici. I on je cuo da je Fadil tamo ubijen.

Pregledao sam izvidjacki videosnimak cijelog terena. Dao sam im zadatke za detaljnije izvidjanje. Imam vec viziju napada. Asfaltom.

25. januar 1993.
Muhamed Nogo i Rizvo dobili su naredbu da idu na Grebak. Neko im je uvalio. Traze zastitu od mene. Kazu da su ceprkali po "nekim stvarima" koje su skakljive, pa ih zele udaljiti sa Igmana.

Cuo sam da je ubijena Milica, djevojka koja je bila kod Zuke, pod sumnjivim okolnostima, da je iz kase na Igmanu nestalo 30.000 DM, da se pojavila droga.

31. januar 1993.
Fikro Prevljak trazi da dodjem u Hrasnicu. Ima problema. Iz Sarajeva su poslali covjeka da ga smijeni. Moram mu pomoci. Dobar je borac.

1. februar 1993.
Nisu tukli put. Spustili smo se oko jedan sat i trideset minuta. Fikro me je cekao. Ispricao mi je situaciju. Zakuhao je sa Zukom, Radjom, Medom. Tesko je to sve odmotati.

U Komandi sam sreo Zaima Besevica; i on je sisao. Pustio je borce da se odmore poslije one havarije na Jahorini.

Bio sam u Butmiru kod Seje Hatibovica. Zulfikarpasicev rodjak. Nekad je bio komandant bataljona, ali je smijenjen, jer nije Alijin. Nije, valjda, da i to gledaju? Od njega sam zvao Sefera. Predlozio sam mu formiranje sestog korpusa od Ivana do Sarajeva i od Kiseljaka do Drine i granice. Sefer insistira da Fikro bude smijenjen.

Sreo sam se sa ljudima iz Vrhovne komande koji su tek izisli iz Sarajeva. Zijo i Zagi imaju i neke specijalne zadatke u vezi sa stanjem na Igmanu... Ako su kao prethodna ekipa, bolje ih je sprijeciti da idu na Igman - "sravnit ce ga sa zemljom".

Razgovarao sam sa Alijom. Trazio je da ga izvijestim o stanju na terenu. Poslao sam mu to.

Opet na Igmanu. Obavio sam razgovor sa Dzevadom Radjom. Sada je on novi komandant na Igmanu. Pokusao sam ga malo prizemljiti. Shvatio je.

7. februar 1993.
Krecemo oko dva sata. Vidljivost je dobra. Bit ce valjda malo magle. Uskocili smo u rov i cekamo da Fejsal - zaduzen da nas provede kroz prolaz - stigne. U ekipi za prelazak su jos Fikro Prevljak, njegov zamjenik Emir Redzovic i moj pratilac Mirso. Rov je prilicno dubok, iznad glave jos metar. Pista je osvijetljena i po njoj patroliraju transporteri UN. Zica je po sredini piste, uzduz dijeli dvije piste i sprecava prelaz. Negdje je prosjecena i tu treba pogoditi... Vide se siluete ljudi koji pretrcavaju pistu. Desno su cetnici, oni pucaju kad reflektor osvijetli. Vojnici UN zaustavljaju ljude i trpaju ih u transporter, pa opet nazad. Neko i uspije proci.

Fejsal nam objasnjava kuda cemo proci. Mene ce Fikro nositi "krkace"... Trcalo se koliko se god brzo moglo, ali nigdje kraja. Osvijetljeni smo. Drugi pokusaj smo izveli sami Fikro i ja. Dobro smo isli do zice; nisu nas otkrili. Ali, nismo nasli prolaz. Jedan vojnik UN umalo mi se nije popisao na glavu. Malo kasnije su krenuli Emir i Mirso i - pravo na nas. Mahali smo im da bjeze od nas, jer su ih vidjeli. Dzaba. Napokon su nas utrpali u transporter, provozali po pisti i istresli. Mirso je prepoznao teren.

Fikro i ja smo bili kod Talijana u vezi s njegovim smjenjivanjem. Talijan prvi put vidi Fikru i kaze: "Nemam ja nista protiv njega, ali Sefer je tako naredio."

Dzambasovic se sa Igmana instalirao u Stab Prvog korpusa. Stabni poslovi. Lezi mu to. On kaze da je vidio lose stanje kod Fikre kad je obilazio vatrene polozaje za vrijeme tzv. operacije "Jug 92". "Jedan minobacac nije bio pokriven, kisa je padala, a Fikru nisam vidio na polozaju." Susreo sam se sa Vahidom Karavelicem. Nije to onaj kojeg ja znam, onaj sto je sa mnom zavrsio Akademiju.

Bili smo kod Sefera. On insistira da se njegova naredba ispostuje i da se Fikro smijeni, bez obzira sto je upoznat sa revoltom boraca i naroda Hrasnice. Zeli po svaku cijenu zastititi svoj autoritet i da se ova naredba provede, iako on nema nista protiv da Fikro bude komandant, ali je zahtjev stigao iz Korpusa, od Talijana!

Kaze mi: "Alija forsira Jaganjca za mog zamjenika."
"Bojim se da Jaganjac to nece."
"On bi da bude na tvom mjestu!"

9. februar 1993.
Osmica me probudio: "Zove te predsjednik." Ja i Bakir, kod njega u Kabinetu. Bakir je iznio svoj prijedlog, a moju zamisao... Trazio sam da svi ostanu na svojim formacijskim mjestima. Da moj stab cine Doktor, Kemo Ademovic, Vahid Karavelic i Zaim Imamovic. Da se formira nova brigada u Sarajevu koja bi se specijalno spremala za proboj iz Sarajeva. Da se jedna brigada izvede iz Sarajeva na Igman, gdje bi se naoruzala i spremila da sa ostalim jedinicama ucestvuje na spoljnoj deblokadi. Alija je neodlucan. Boji se Seferove i Talijanove reakcije.

Huso se javio. Krenuo je u Zagreb, a Juka ga presreo, uzeo mu auto i malo "pridikovao". Rusmir Mahmutcehajic me pozvao na "casicu razgovora". Tema: Rusmo iz Konjica - hoce da ga smijene zbog navodne prohrvatske orijentacije.

11. februar 1993.
Svratio sam kod Doktora. Kerim Lucarevic se bori da ga ne smijene sa duznosti komandanta za sigurnost. Rekao mi je da su mu vec pripremili da bude nacelnik financija u Armiji. Kaze da su se urotili protiv njega, jer ne dozvoljava da kriminal "cvjeta". Misli da je Bakir protiv njega, jer je nekidan pocijepao mapu o podjeli Bosne, i to javno, na televiziji, upravo kad je bio aktuelan Vance-Owenov plan podjele... Doktor je agilan, ima veliki autoritet medju rajom, ali i dosta protivnika medju ostalima. Nema dlake na jeziku.

Vidio sam se sa Kemom Ademovicem. On je Vikicev zamjenik. Oprezan je i nije rjecit, djeluje ispitivacki. Policajac. Prica se da on, ustvari, "cini" specijalnu jedinicu i da je do sada pokazao izuzetnu hrabrost te da ga borci vole i vjeruju mu.

Rucao sam kod Tope. Dobar momak, srcan i iskren. Celo je navratio kod Tope. Visok momak, mrsav, vodi vojnu policiju. Bio je pred rat u zatvoru, a onda pratio Delimustafica. Kazu da ga se raja boji. Brz je na pistolju. Sefer hoce i njega da se rijesi i nudi mu da bude nabavljac oruzja za Armiju. Pokazao mi je Seferovu naredbu za tu duznost. Pita sta bi trebao uraditi. Kad sam mu rekao da bi on u Njemackoj trebao napraviti "lanac" za nabavku oruzja, zabrinuto je odgovorio: "Sta znaju Nijemci ko je Celo, haveru, ha?! Necu ja nikuda."

13. februar 1993.
Smijenili su Doktora. Istrajni su ocevi revolucije prema djeci. Bakir Alispahic mi je pricao zbog cega je smijenjen. Kaze, sve je kriminalce pokupio da budu policajci, a ima i politickih pretenzija. Opasan.

Stigao je i Hujke iz Mostara. Nakratko smo se vidjeli. Kaze da se i dolje kuha i samo sto nije puklo.

Cuo sam se sa Husom. Ispricao mi je detalje o njegovom "bliskom susretu sa Jukom". Juka nije vise onaj Juka. Nije vise nas...

Bakir me ispitivao o Guski i njegovom ponasanju u Konjicu. Guska bi sutra trebao doci.

19. februar 1993.
Nude mi mjesto komandanta Korpusa. Sefer bi to volio. Ja ne zelim da ucestvujem u njihovoj reorganizaciji. Ostao sam pri svom zahtjevu - da formiram operativnu grupu za deblokadu Sarajeva, a da me oni "pokrivaju" svojim naredbama, sto je kao dio strategijskog maskiranja. Sujetni su. Ne mogu zamisliti da to ide mimo njih.

20. februar 1993.
Bakir Alispahic me zove u zgradu drzavne sigurnosti, kod Muniba Alibabica. Ispred zgrade sam sreo Rekica. I on je u Sarajevu. Kaze da su ga pozvali radi nekog novog posla.

Alibabic je iz Bosanske Krupe. Nizak, plav, procelav, oko cetrdeset godina. Policijskih manira. Interesuje ih sta se desilo sa mnom i sa Djozom. Soba je ozvucena... Ispricao sam ono sta sam vidio i sta sam poslije cuo. Nismo dugo pricali. To im je sve vec poznato.

25. februar 1993.
Sefer mi poslao 4.000 DM za lijecenje. Dao sam Mirsi 3.000 DM da odnese Husi, posto ce on prvi u Zagreb. Treba i mojima nesto poslati. Krecemo u 16 sati. Morillon je garancija. U transporteru sam sa Alijom i Morillonom. Alija prica sa njim francuski. Prijatno me iznenadio znanjem francuskog jezika. Prosli smo kroz barikade i stigli na Aerodrom.

Alija je zaboravio pasos.

Avion je UNPROFOR-ov transporter. Ja sam kao Predsjednikova pratnja. Poslije polijetanja, Alija me pita sta mislim ko bi mogao zamijeniti Sefera. Misli da je kukavica. Moj tip je Dudakovic. Alija uopce ne zna za njega, a i ne moze se izvuci iz Bihaca... Onda kazem za Zaima Imamovica, da je ofanzivan, strucan, da ga vole borci... Misli da je premlad... Kazem za Ferida Buljubasica; pametan, iskren, stabilan, manje ofanzivan.

"Sta mislis o Rasimu Delicu?", pita Alija.

Ne znam covjeka. Vidio sam ga jednom u Visokom i jednom je, po Seferovom naredjenju, dosao na Igman. Znam da je skolovan, ali nije ofanzivac... Alija je zaspao.

Aerodrom "Pleso", Zagreb, hotel "Esplanade". U apartmanu sam sa Alijom i pratnjom. Odmah dugi redovi posjetilaca. Nambiar, SDA, Sabic, stranci, novinari, Saja... Saja me pozvao na razgovor da mi kaze da nije poslao one pare sto je obecao za moje u Bihacu, pa da mi sad to da, da ja to posaljem, ali da ne kazem Aliji... Kaze mi da se Hasan Cengic ljuti na mene jer sam "nesto" pricao protiv njega, pa da povedem racuna sta pricam.

Alija je pozvao Efendica i Sabica da mu kazu kako planiraju da se ja operisem, dobijem protezu i da se, zajedno sa njim, vratim u Sarajevo. Hasan Efendic mi nudi Cesku. Odbio sam. Hocu na Zapad.

Pozvan sam na veceru u Alijinu sobu, ali, kad je konobar donio porciju piletine i rizu, vidio sam da sam za jelo suvisan... Vecerao sam u restoranu sa Osmicom.

30. mart 1993.
Jutro je, a oka nisam sklopio. Telefon. Alija: "Je li gotovo, Mirsade? Ides li sa mnom nazad?" "Moj predsjednice, nisam se makao iz hotela..."

31. mart 1993.
Ni traga ni glasa od Sabica i para. Efendic izgubio slike za nove pasose. Bas fino! Opet ispocetka. Mustafa je sredio vize za jedan mjesec.

Stize Zvjezdana. Huso i ja je cekamo u njegovoj sobi, koja je prekoputa moje, da bismo vidjeli je li klopka. Kad je dama dosla ispred mojih vrata, mala su nam bila vrata njegove sobe da obojica izidjemo. Ima oko trideset godina, povisoka. Dekolte ukrasava niska bisera. Kosa valovita do ramena, ridja. Lice pravilnih crta, oci zelene, usne pune, zdravog osmijeha, nos prcast, koza zategnuta. Pazljivih je pokreta, odmjerena, vlada situacijom.

Pocinje pricu:

"Trebala bih gospodina Mirsada."
"Ja sam, izvolite."
"Ma, ne. Catica Mirsada."
"Taj sam."
"Niste!"
"Jesam!"

Mirso Balic, moj pratilac, predstavio se mojim prezimenom. I ja ga trazim.

1. april 1993.
Aprili-li svemu ovome. Mustafa je sredio za smjestaj u Berlinu. Stigao je i Azem Karamehmedovic. On je novi povjerenik za realizaciju lijecenja. Nervcik je, ali agilan. Vodila se rasprava izmedju njega i Mustafe o parama za lijecenje. Mustafa mu je rekao oko 100.000 za nas dvojicu. Da nije imao naocale, Azemu bi oci ispale. Zvao je Bakira Izetbegovica. Na kraju, dao je 5.000 DM za put, smjestaj, hranu i prvi mjesec zivota i lijecenja, a ostalo ce poslati po dobijanju predracuna za lijecenje i protezu. Bio je uvjerljiv.

13. maj 1993.
Majstor mi je uzeo mjeru za protezu. Sudeci po kalupu, bit ce nezgrapna, ali moram od neceg krenuti. Akontacija 1.000 DM, poslije jos 1.600. Kad bih se prijavio na socijalu, oni bi mi to platili, a ovako je pitanje hocu li je dici kad bude gotova. Zvao sam Aliju, Saju, konzula u Münchenu Sahbaza Dzihanovica, Aladina, Bihac, i nikog nisam uspio dobiti. Ne ide mi. Napokon sam prijavljen na policiju kao gradjanin - stanovnik Berlina. To je preduslov za prijavu na socijalu. Tonem polako u ovu surovu realnost. Zaboravljenost. Socijala je moja sudbina...

16. maj 1993.
Napokon, prijatno iznenadjenje: Kenanova punica, koja je prije nekoliko godina imala tesku saobracajnu nesrecu, ponudila mi je da ona i njena prijateljica, inace Srpkinja, budu finansijeri proteze. Nemam mnogo izbora. Hvala!

25. maj 1993.
Zvali su me iz Sarajeva u vezi s Rekicem. Uhapsili su ga i kazu da je priznao da je on organizovao atentat na mene i Djozu. Je li Saric bio upravu kad je rekao: "Rodjak planira da te smakne"?

8. juni 1993.
Zvao sam Aliju, a dobio Bakira. Iznenadjen je da nisam zavrsio sa lijecenjem. I ja sam.

29. juli 1993.
Dudak je na vezi. Dobro je. Objasnio mi je sta se dogadja sa Fikretom: on hoce neku drugu drzavu, pokrajinu, i ne priznaje Armiju kao oruzanu silu, a otvoreno saradjuje sa Srbima iz Krajine. Narod se podijelio na Fikretove i Alijine. "Lov na vjestice", sumnja, mrznja...

12. august 1993.
Kod Fehima sam susreo Nazifa Gljivu. Drzi "predavanje" o stanju u Bosni: "SDA je za sve kriva. To su sve lopovi." Prica sta je radio Caco. Nevjerovatno. Neke stvari je potvrdio i Fehim. Rat pravi monstrume od normalnih ljudi.

20. august 1993.
Bili smo na koncertu, humanitarnom, naravno. "Bijeljina-Janja". Pozvao nas Halid Beslic. Velika dvorana neukusno uredjena, stolovi bez stolnjaka poredani u cetiri kolone kao na svadbama, case su od plastike. Jedini sto sa stolnjakom je ispod bine, a za njim sjedi "Perhanov stric" iz Doma za vjesanje. Ne svidja mi se nista. Sjeo sam malo sa mojim nekadasnjim saborcima, sada ranjenicima. Kazu da su "morali platiti ulaz, pa sad nemaju za pice". Malo poslije, sa bine slijedi poziv za prilog Bosni. Udjeljuju Bosni. Dijelili su i "zlatne ljiljane". Nisam to mogao izdrzati, pa smo im malo pokvarili zabavu. Mislim da me vise niko nece zvati na ovakve "derneke". I sebe sam isjekao, ali neka.

20. august 1993.
Dobar je posao rat. Saja je cudan igrac. Radi za SDA kao nabavljac oruzja, a radi i sa Alijom (Delimustaficem, op. prir.), kojeg SDA osudjuje za veleizdaju. Dobar je sa Bobanom, a Daidza mu je izvrsni igrac za Bosnu, za prolaz placenih mrvica. Ostali poslusnici moraju po svaku cijenu izvrsiti svaki zadatak. Niko ne smije biti na putu. Crni poslovi se ne potpisuju, sve ide na rijec. Saric je skuzio ove folove jos na Igmanu; imao je vremena. Zato je htio formirati tajnu policiju, koja bi to sve prokljuvila i dokumentovala, a onda bi ucjenama dobijao novac. Rekic se gubio u tim relacijama jer je znao djelice, pa je stvarao pogresnu sliku.

13. septembar 1993.
Cuo sam se sa Enizom, Jukinim komandantom bataljona. Bio je dobar borac. Sada je u Svedskoj. Interesuje ga mogucnost povratka u Bosnu. Pita za Juku i Rekica. Cuo je ono sto mu je drago.

Bio sam u bolnici, za protezu. Kostala bi oko 5.000-6.000 maraka. Termin je 7. oktobar. Dobio sam otkaz od Sevale, i to u sluzbenoj formi. Stan nije placen. U dzepu imam jos 10 DM.

18. septembar 1993.
Opet Konjevic. Jos je u Berlinu. Zove me da idem sa njim u Krefeld, na drugu stranu Njemacke. Fikro je i njemu dao zadatak da se "pobrine" za mene. Serif misli da bi to mogao uraditi na nekom od koncerata - i ja bih imao protezu. Nemam bas mnogo izbora. Brzo smo stigli do njegovog stana-kuce. Porodicna atmosfera u kojoj bih se ja brzo izgubio. Konjevic je odmah obavijestio sve "relevantne faktore" da sam ja kod njega: Miricu, naseg konzula u Bonnu, zenu Juke Pusine, Fikru Prevljaka, Halida Beslica.

Cuo sam se sa Jukom. Pravda se za Mostar. Kaze da je on spasavao Muslimane, a da je, kao fol, morao biti ljut, da bi izvukao svoju glavu. Sve mu je napakovano i smjesteno. Ne zna sta da radi, nema para za zivot, a ima puno gladnih usta oko njega. Sada je u Belgiji. Za Poharu kaze da je i on pomogao raji u Mostaru da izadju iz logora. Boji se da ga ne smaknu i uvijek je "na pistolju".

8. oktobar 1993.
Nazvao me Rasim Delic. U Bihacu je. Ocekuje da ce se ovo rijesiti mirnim putem. Ima problema sa Seferom i Zukom. Divjak je na margini. U Konjicu opet problemi. Sa Fikrom je sve O.K. Zaim Imamovic je u funkciji i od njega nesto ocekuje... Dudak je uplasen zbog situacije u Kladusi. Gore je nego sto se cuje. Sa cetnicima nemaju problema...

Delic mi predlaze da ostanem u Njemackoj i obavljam duznost vojnog atasea... Ukratko sam im prenio situaciju sa nasim ljudima u Njemackoj kroz prizmu sukoba u Kladusi.

8. novembar 1993.
Nazvao me Abdic. Prica mi o ideji sa Zapadnom Bosnom. Pita me jesam li ozdravio - da dodjem kod njega da mu pomognem, a kod njega je, kaze, i "moj poznanik" sa Igmana Pohara. Bum! Nisam to znao, ali sam cuo da je Jaganjac tamo...

Pohara mi nudi da budem komandant svih Fikretovih snaga i da kazem sta mi je potrebno za lijecenje, porodicu, roditelje. Da kazem koliko novca zelim. Sutra ce napasti Dudaka u Todorovu.

23. novembar 1993.
Zvao je Alijin Bakir. Pita sta uraditi u Konjicu. Cibo je smijenjen. Problem mu je Juca Homeini, koji pise dosje o njemu i Aliji... Konjic moze funkcionirati samo pod kandzijom; valjda mu je to sudbina po imenu.

20. februar 1994.
Sastanak je uspio. Nismo se potukli, a dogovor je nemoguc. Sramota je ovako raditi. Ljudi iz Ambasade, predvodjeni Miricom, Jazicem, Kadicem, uspjeli su stvoriti haoticnu atmosferu i sastanak pretvoriti u kolektivnu svadju - svako protiv svakoga.

23. mart 1994.
Sinoc je na otvorenom TV-programu u Berlinu opet bila parada dusebriznih spasitelja ranjenih bosanskih dusa. Sada je to "Matica Bosne", kojoj je na celu Jusuf Bosnic.

30. mart 1994.
Osisao sam se, pa me Benjamin Filipovic zeza: "Covjek koji je osisao svoj nadimak." Radostan je - dosla mu je zena sa sinom.

11. juli 1994.
Aladin mi javio da je Dudak napravio dobru akciju i prevario Babine. Uzeo im 1.200 cijevi, a ubijeni su neki od glavnih ljudi iz Fikretovog staba. Bila je dobra kamuflaza.

3. august 1994.
Pocetak savjetovanja za vojno--diplomatska izaslanstva. Uvodnu rijec prezentira Sejo Terzimehic, u Obavjestajnoj upravi zaduzen za vojno-diplomatska izaslanstva. Nije bio oficir. Prije rata bavio se naftom.

Abdulah Basic Lav referisao je o iskustvima u Austriji: prijem u nasoj amabasadi - neprimjeren kod Austrijanaca - vrlo povoljan; naklonjeni su nam; nije uspostavio obavjestajnu mrezu; negativno se manifestuju postupci ljudi bez ovlasti za poslove koje rade za pojedine brigade; jak Abdicev uticaj u Austriji.

Stjepan Siber, Svicarska: odlican prijem u ambasadi; sredstva za rad dobija preko ambasadora, sa Svicarcima ima dobre kontakte; problem su razni emisari koji svojim humanitarnim misijama zbunjuju i nase ljude i Svicarce.

Zijo Pecenkovic, Hrvatska: prijem dobar u pocetku, kasnije nikakav odnos; SIS opstruira izdavanje agremana; Hrvatska podrzava Abdica.

Beno Fabijan, Slovenija: isti problemi.

21. septembar 1994.
Razgovarao sam sa Talijanom i dogovorili smo se da ja radim svoj posao bez obzira na zvanicnu proceduru. On misli da Hrvati ne daju saglasnost za moju duznost.

10. novembar 1994.
Braco Suljic mi je pokazao procjenu o nasim oficirima koja je radjena u Sarajevu. Tri najsposobnija oficira, prema toj procjeni, jesu Talijan, Rekic i Jaganjac.

25. novembar 1994.
Bas me prijatno iznenadio Zaim Imamovic Zaja. Dobro se drzi, iako je vec tri puta ranjen. Ima problema sa glavoboljom. Razgovarali smo o ponovnom oslobadjanju Trnova i Rogoja te vracanju pozicije iz 1992. godine, a i o daljem nastupanju prema Gorazdu. Zaim je opsjednut Gorazdem. Misli da su ga namjerno izbacili iz Gorazda i zeli da se sa vojskom tamo probije. Sarajevo ga ne interesuje. On sada komanduje 14. divizijom, koja ima istu zonu odgovornosti kao i TG-2 dok sam ja bio komandant.

7. decembar 1994.
Fikro Prevljak postavljen za komandanta Divizije u Sarajevu. Djeluje mi malo uplaseno jer jos nema svoju komandu, a ovu ne poznaje. Veliki je ovo zalogaj. Trazi da dodjem kod njega u diviziju jer je cuo da se vracam...

25. decembar 1994.
Imao sam susret sa nekim ljudima. Prema mojoj procjeni, to su Kurdi. Do mene su dosli preko nasih ranjenika. Nude im tenkove po povoljnim cijenama, a oni su voljni da ih kupe za nas. Naivno. Neka kupe sta im nude, ali da doture u Bosnu pod nasu kontrolu. Na kraju se ispostavilo da im trebaju pasosi.

Cuo sam se sa Sajom. Trazi da pokusam pronaci nekog u Srbiji da izvrsi diverziju ili sabotazu na nekom skladistu municije. Placanje po izvrsenju na racun u Evropi... Moguce je.

Bakir Izetbegovic je prenio poruku preko ambasadora da su osigurana sredstva za protezu, a za porodicu ce biti sredjeno. Istinu o mom ranjavanju saznat cu kad se vratim.

23. april 1995.
Vehid Gunic i Pasic dosli kod mene. Vehid je htio da se upozna s "covjekom koji je napisao antologijsku pjesmu". Pronasao je moju pjesmu u jednoj knjizi koja je sluzila umjesto predgovora... Bili smo kod Pasica u stanu. Prijatno sam se iznenadio njegovom bibliotekom. Ustvari, kompletan njegov stan od 100 kvadratnih metara i adaptirani podrum oblozeni su vitrinama u kojima su slozene knjige... Nisam spavao, cijelu noc sam bio sa knjigama. Pronasao sam i originalnu verziju knjige Bihacka krajina. Kroz ovaj Pasicev stan prosli su gotovo svi protagonisti danasnje ratne zbilje u Bosni. U knjizi utisaka upisani su i kardinal Kuharic, Boban, Zulfikarpasic, Delimustafic, Abdic i mnogi drugi.

18. maj 1995.
Upoznao sam se sa momkom koga zovu Cile. Bio je u Sarajevu komandant brigade "Kralj Tvrtko". Carsijsko je dijete i ofarban svim farbama. Realan je u procjenama i bosanski je orijentisan iako je Hrvat. U poslu je sa Karanfilom, Bosnjakom koga su Hrvati protjerali iz Livna. Cudan je. Mnogo zna, a malo prica. Iskusio je zivot i sa ruzne strane. Uljudan je i nepovjerljiv. Tromih i elegantnih pokreta i brze misli.

2. juli 1995.
Stigli smo bez problema u Zagreb. Izgleda mi kao selo. Valjda pod utiskom Njemacke i tamosnjih gradova. Javili smo se u nasu ambasadu. Cekali smo oko sedam sati da nas primi ambasador Kasim Trnka. Razgovor je trajao pet minuta. U medjuvremenu sam imao i razgovor sa Pecenkovicem, koji je uspio rijesiti svoj status u vojno-diplomatskoj misiji. Kabinet mu je smjesten u neurednoj suterenskoj prostoriji. On nije zadovoljan i on bi se vratio u Bosnu. Bakiru Alispahicu predat je paket sa parama za Aliju. Smjestio sam se u hotel "Dubrovnik", moram cekati "vezu" za Sarajevo.

Dobio sam obavijest da cu u Sarajevo sa Edhemom Bicakcicem. Ne znaci mi ime nista. Vozac je covjek koga zovu Primorac, Edhem Bicakcic, Dijana Kapetanovic i ja. Dijana je cudna djevojka, profesija joj je neuropsihijatar.

6. juli 1995.
Imao sam sastanak sa Izetbegovicem. Pokazao mi je kartu sa planom napada, koji je u prvoj fazi propao. Prema onome sto je nacrtano na karti, sve je bilo usmjereno ka Sarajevu i to glavnim snagama na njihove glavne snage. Prema Srebrenici i Zepi, jedinim stvarno ugrozenim gradovima, nema strjelica za napad.

Stari je utucen i deprimiran. Generali su ga bili ubijedili da ce se operacija uspjesno okoncati i zato je i javno obznanio da ce Sarajevo biti deblokirano.

Ovaj plan mi ukazuje na pomisao da su ga pravili Srbi ili je politicka odluka da se pokaze nemoc vojske i generala. Moje opaske i misljenja nisu bas lagodni za slusanje. Predlozio sam da se teziste prenese na juzni front i, sa kracom pripremom, krene prema Trnovu, ka Gorazdu, Zepi i Srebrenici, a potom i Sarajevu. Da se sidje sa Treskavice i pokriva artiljerijom. Trazio sam petnaest dana da se snadjem i da budem u 14. diviziji kod Zaima Imamovica, a po povratku da se odlucim sta bih radio. Sto se tice moga ranjavanja, odgovor sam trebam naci. Omoguceno mi je da pregledam svu dokumentaciju i videozapise sa saslusanja.

Dio sam pregledao i procitao. Prema ovome, sve je jasno, ali izgleda da ce istina pricekati, jer ljudi koji se spominju u toku ispitivanja su u aktuelnoj vlasti i drze visoke pozicije. Sve je to prilicno kasno izvedeno i u sirem kontekstu obracuna sa nekim strukturama u vojsci i politici. Ovaj slucaj je bio samo povod, jer ispitanici u svojim izjavama spominju neka imena ljudi koji objektivno nisu mogli imati uticaja na tok dogadjaja na Igmanu. Rekic uporno spominje Saju Sahinpasica kao covjeka koji je insistirao da se smaknemo Djozo i ja. Edib Saric je bio cvrst oslonac Saji. Rekic otvoreno govori o svom nacinu obavjestajnog djelovanja i izvjestavanja.

U ispitivanju su otisli prilicno siroko i nisu fokusirali ovaj slucaj. Sa mnom su u sobi bili i Irfan Ljevakovic, Bakir Alispahic, Necko Mujezinovic. Mislim da oni znaju istinu, ali traze i moje misljenje o svemu ovome. Na moje pitanje kako se dogodilo da se pored ovoga sve zavrsi "onako", "niko nije kriv", kazu: "Sve je na sudjenju poreknuto, a drugih dokaza nije bilo." I tako to biva. "Vuk sit a ovce na broju". Samo se zivi broje.

7. juli 1995.
Bakir Izetbegovic, Fikro Prevljak, Saja i ja u "Moniku" na popodnevnoj kafi. Glavno pitanje je sta ja znam i mislim o Djozinom ubistvu.

U jednom momentu - imam osjecaj da je to bilo namjerno - Saja je opsovao Fadila. Ostali su pratili kako cu ja reagovati. Uzdrzao sam se. Toliko sam naucio. Sto im to treba? Mozda su namjerno prikazali Rekicevu izjavu da im je Saja bio mentor. Cak su to i otvoreno rekli. Sudeci po Sajinom bahatom gardu, on je velika mustra. Psuje i Silajdzica, Necka Mujezinovica...

Sa Alijom sam se dogovorio da ja krenem veceras i da ga cekam u Kaknju, da ne bismo isli zajedno.

Kad sam mu, jucer, iznio svoje misljenje, prijedloge i kritike, o onome sta je uradjeno u propalom napadu, onako usputno mi je rekao: "Mirsade, sto tebe ne vole bivsi oficiri JNA?"

Mirso Delimustaflc, Alijin brat, poklonio mi je pistolj "CZ 99".

8. juli 1995.
Sinoc sam kroz tunel prosao na malim kolicima zahvaljujuci Ramizu Celi. Na izlazu nas je cekao Roko sa Sajinim dzipom. Uspjeli smo se svi strpati. Roko je stariji covjek i, sudeci po nesigurnoj voznji po Igmanskom putu, izgleda da slabo vidi.

U Kakanj smo krenuli oko deset sati. Pronasao sam Komandu, ali su svi bili na sastanku sa Predsjednikom. Tema je bila "ribanje" poslije neuspjele deblokade. Pronasao sam bazu "Crnih labudova". Hase Tiric je jos komandant, a jedinica se omasovila, sada je laka brigada i pod direktnom komandom Generalstaba, a kako Hase kaze - to znaci pod Alijinom komandom. Hase se nije promijenio. U jedinici se praktikuju islamski obicaji.

Kod Alije sam bio gotovo tri sata. Bojim se za Srebrenicu. On vjeruje da ce se narod izvuci. Uslov je da borci predaju oruzje Mladicu, a on im garantuje sigurnost. Muratovic ga obavjestava da je sve sredjeno i da evakuacija moze poceti. Ako borci predaju oruzje, poubijat ce ih. Predlozio sam "model Somalije". Preko drugih ljudi narediti da se svi pripadnici Holandskog bataljona zarobe, po potrebi biti brutalan, i to snimiti na videozapis i plasirati ga u svijet. Javno se ograditi od takvih postupaka i sve svesti pod samovolju ljudi koji se bore za goli zivot i traziti da se stanovnistvo evakuise, a obecati "pokusaj ubjedjivanja" tamosnjih boraca da oslobode pripadnike Holandskog bataljona.

Preko Sacirbegovica, Amerikancima objasniti stvarne namjere i traziti njihovo posredovanje u izvlacenju stanovnistva.

13. juli 1995.
Zaim me upoznao sa situacijom po karti, a sutra cemo obici jedinice. I on smatra da je visocki pravac bio promasaj i, da je on imao svjeze snage, sigurno bi dogurao do Gorazda.

Pocelo je prebacivanje snaga sa sjevernog pravca na juzni. Dio Sedmog korpusa stigao je u rejon Proskoka. Vidio sam se sa Cuskicem, on je zamjenik Alagicu. Sa njima je i Pajo Agic; nekad je bio komandant STO u Gornjem Vakufu. Dobro su organizovani i djeluju samouvjereno.

14. juli 1995.
Sastanak komandanta i "dogovor" za napad. Sastanak ne vodi niko. General Alagic ce dva dana vrsiti artiljerijsku pripremu da "omeksa" teren i onda krece prema Jahorini. Siguran je u uspjeh. General Drekovic krece sutra i ne ceka nikog. Pravac napada su Brda i Kalinovik. General Karavelic daje Zaimu rijec. Po dogovoru, Zaim trazi deset dana za pripremu. Karavelic skracuje na pet dana. Sastanak je zavrsen i svako radi po svome. Cudno je da nema nikog iz Generalstaba da koordinira ovakve "dogovore". Za ovo sto su naumili, a svi su razlicito naumili, nema dovoljno snaga. Jedinice su samo poimenicno brigade, a brojcano bataljoni. U napad se krece nesinhronizovano i bez tezista napada. Ne postoji glavna komanda koja vodi operaciju. Potcjenjuje se neprijatelj, a podaci o njemu se i ne iznose, kao da i ne postoji.

[pirpa]

21. juli 1995.
Nista se ne dogadja. Radja se povukao na odmor. Dosla mu je smjena. Zaim je uveo u borbu i 705. brigadu iz pokreta. Otkrili su ih i "poklopili" artiljerijom. Sutra se nastavlja sa napadom. Karavelic komanduje preko nacelnika Staba i komandanata brigada i zaobilazi Zaima.

Zaim je u dilemi: napadati dalje samostalno ili se pomiriti sa ovim sto je uradjeno? Predlazem mu napad, ali prema mom planu. Nece da ide preko Trnova, hoce da ga zaobidje sa juga i produzi prema Gorazdu.

Iz Glavnog staba jos nema nista zvanicno o mom postavljanju. Za put prema Bihacu jos nema odobrenja.

23. august 1995.
Kurir u Komandi Cetrnaeste divizije kaze da me trazio Delic. Zaim o tome nista ne zna.

Cuo sam se i sa Djedom, Enverom Hadzihasanovicem. On mi kaze da su me trazili "svukuda", da sa mnom obave razgovor u vezi mog postavljanja na mjesto komandanta Cetvrtog korpusa. Kad sam mu rekao da on, kao iskusan starjesina, zna kako se naredjuje oficiru da se javi u Glavni stab, da i on zna gdje su me rasporedili, pa po toj logici me ne trebaju traziti "svukuda" nego u Komandi Cetrnaeste divizije, i to preko komandanta divizije, a ne preko kurira i cistacica. On je to prenio na Sulejmana Vranja, jer je on glavni za personal.

4. septembar 1995.
Bio sam na razgovoru sa Vranjom. Lezeran i bezbrizan, tromih pokreta i misli. Uziva u svom statusu nedodirljivog. Ne slusa sta mu se prica, a govori kao na razglas.

6. septembar 1995.
Dudak silazi niz stepenice, pratnja oko njega.

"Dje si, Dudak - beze sanicki?"

"Koji si ti? De, skini naocale! Pa, Mirsade, jesi l' to ti?! Ma, ni rodjena mati nece te prepoznati!" Predstavio sam mu delegaciju: Fudo Purisevic, Amir Kriko, Adem Catak... Malo smo posjedili kod njega, a onda je delegacija otisla po svom planu, a Dudak i ja mojoj kuci.

Sjedili smo skupa za stolom gotovo pola sata. Za to vrijeme moja mati je stalno mene nesto nutkala, a onda kaze:

"Ovako i moj Mirso nosi dugu kosu i bradu. Sad cu ja tebi, sinko, pokazati sliku sto mi je on poslao."

Kad sam skinuo naocale, otac me prepoznao. Malo se ljutnuo, ali radost je prevladala.

Zagrljeni smo krenuli pred mater, koja je upravo pronasla sliku svog sina - da mi je pokaze.

"Safija, eto ti sina uzivo!"

12. septembar 1995.
Slabo sam spavao. Ne stizem se odmoriti. Sa Dudakom i Hamdom sam bio na izvidjanju i izdavanju zadataka za predstojeci napad. U povratku smo navratili u restoran "Palma". Vlasnica je Senada Kajtezovic. Moja prva ljubav jos iz osnovne skole. Nije me prepoznala, a Hamdo me predstavio kao moga brata.

U Komandi Petog korpusa sreo sam Kemu Karisika, Zagija i Salku Begica. Kontrola.

Veceras pocinje napad. Dudak je u kontaktu sa Hrvatskom vojskom. Oni su vec u ofanzivnim djelovanjima prema Drvaru i Martinbrodu. Za nas bi trebali ostvariti neke artiljerijske vatre.

Dudak mi je pokazao kartu koju mu je poslao Martin Spegelj. Obiljezio je podrucja hrvatskog interesa i zajednickog interesa.

14. septembar 1995.
Dudak je uspio da udje u Kulen-Vakuf prije Hrvatske vojske, koja je zauzela Martinbrod. Hamdo je vec u Vrtocu i ide prema Bosanskom Petrovcu.

Jucer je Hrvatska vojska zauzela Jajce, a Sedmi korpus Donji Vakuf.

Sada smo opet zatvoreni.

Bosanski Petrovac je nas: 502. je umarsirala!

10. oktobar 1995.
Sreo sam Kefu:

"Znas li da je Zaim poginuo?"

17. oktobar 1995.
Susreo sam Rekica. Popricali smo o svemu. Cuo sam nepovezanu ispovijed slomljenog covjeka. Govorio je isprekidano i ubjedjivao Husu u neke detalje koje oni znaju sa sudjenja. Optuzuje ga da ga je uvalio svojom izjavom na sudu. Sarica spominje u negativnom kontekstu. Mucna situacija... Sejo je dosta oronuo. Kaze da su ga u zatvoru drogirali.

Dogovorili smo se da cemo nastaviti pricu... Tesko smo se provukli kroz tunel. Opravljaju ga.

Imao sam sastanak sa Ljevakovicem. Bio je prije rata imam u Begovoj dzamiji. Sudeci po odnosu ljudi prema njemu, vrlo je uticajan. Srednjih je godina, srednjeg rasta, ispitivackog pogleda i analiticnog razmisljanja. O meni zna sve i barata podacima koje i ja ne znam o sebi. Proizveden sam u cin majora 10. 1. 1995. godine. Sad mi je jasno zasto Talijan nije htio da mi saopci cin, zasto je Alija izbjegavao da mi to kaze, zasto je Vranj nastojao da minimizira moje ucesce u ratu i zasto Salko Polimac, pukovnik, kaze: "Ti si komandovao sa nekim grupicama."

Pitali su me sta bih zelio da radim. Ne znam. U Armiji u kojoj su generali bez vojske zaposjeli busije i ocjenjuju vojskovodje, gdje vojska postaje stranacki instrument, gdje se navrat-nanos posmrtno cinuju heroji - da se prikrije bruka, zbilja, sta ja tu imam raditi? Ne znam.

18. oktobar 1995.
Sa Amidzom i Seferom Halilovicem proveo sam popodne. Sefer se napokon dokopao svog terena: otisao je u politiku. Frustriran i osvetoljubiv. Kaze da je glavna osovina u "mom slucaju" Muslimovic - Mujezinovic - Rekic. Kakve veze ima, onda, Saja, kad je on njihov protivnik? Ovi zajedno rade sa Irfanom Ljevakovicem i Bakirom Alispahicem, koji je protivnik Alije Delimustafica, a njega zastupa Saja, koji je, zajedno sa Alispahicem, uz Aliju Izetbegovica. Cudna kombinacija bivsih bezbjednjaka JNA i obavjestajaca, bivsih i sadasnjih MUP-ovaca, te novog stranackog i vjerskog kadra u sluzbi sigurnosti bosnjackog korpusa. Neko ce ovdje biti nasankan. Treba se pomiriti sa cinjenicom da smo mi vec istroseni i posluzili svrsi.

1. decembar 1995.
U Zenici je pripremljena parada Treceg korpusa. Stigli smo, ne znam ni ja sa koje strane, ali stadion je bio podaleko od nas. Kad je narod vidio Dudaka, Alagica, Hamdu, pocele su ovacije i aplauzi. Bilo je lijepo ici kroz spalir uzdignutog cela. Svi smo se zanijeli kao da smo mi glavni i da je spalir pripremljen za nas. Nije bio za nas. Rekao sam Dudaku:

"Nije ti ovo bas neki plus!"

Nije odmah skontao, dok nismo dosli na tribine za goste. Svi su mislili da je Alija krenuo prema stadionu, pa krenuo protokol.

Veceras sam cuo da je deblokada Sarajeva bila samo "blef" da bi se protivnicke snage vezale za Sarajevo i tako omogucilo Petom korpusu da uspjesno izvrsi ofanzivu. Da nisam bio na oba fronta u aktivnim fazama, mozda bih i povjerovao.

Za vecerom trio policajaca: Irfan Ljevakovic, Saja i Bakir.

Kod sam Custi ispricao o situaciji u Bosni i ljudima oko Alije, prokomentarisao je u stilu:

"Vladajuca politika je ona koja uspije da se odrzi izmedju dobra i zla, a da bi to mogla - mora imati i predstavnike jedne i druge opcije pokraj sebe."

Sa Talijanom sam se dovezao do Tarcina.

Status jos uvijek nerijesen. Cekaju neku novu organizacijsku shemu, pa ce biti mjesta i za mene.

5. januar 1996.
Dr. Rusmo mi ispricao svoju verziju njegovog progona i hapsenja. Sada, kad hoce da to objavi u novinama, Saja mu je rekao da ne pise nista.

Sreo sam Kefu:

"Komandante, trazi grunt, jer Duma ti nece dati nista!"

"Kakva Duma?"

"Duma ti je nasa vlast koja duma kako ce druge prevariti."

Bezbjednjak iz Kasarne u Bradini, onako usput, rekao mi je da su Rekic i Saric jos u kontaktu i da im je neko u Zenici zastita.

7. januar 1996.
Prvi put sam autom presao u Sarajevo. Nedjelja u Sarajevu je dosadna.

Na sastanku sa Zijom Ljevakovicem sve je tempirano. Prvo, otvoreni razgovor sa pijanim piscem preko interfona-zvucnika, pa onda sa Djemom Najetovicem, transformisanim fundamentalistom iz "Banjicke medrese".

Zijo mi savjetuje da idem kod Alije, da mi on rijesi status, jer Sule nece sa mnom ni da razgovara. Nije jos zavrsena transformacija.



Biljeska o autoru

Mirsad Catic, rodjen u Vrnogracu 1957. godine, a te godine postao je stanovnik Bihaca, gdje je zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Vojnu akademiju KOV – smjer Zemaljska artiljerija, pohadjao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom skolskom centru. Vanredno je studirao na Fakultetu za fizicku kulturu. Karijera profesionalnog vojnika bila mu je uspjesna i, da nije poceo rat, postao bi major 1992. godine, dakle sa 34 godine.

Rat u Bosni zatekao ga je u Pazaricu kraj Hadzica. Aktivno se ukljucio u organizovanje odbrane na tom podrucju. Za veoma kratko vrijeme sa svojim saborcima uspijeva postici znacajne vojnicke pobjede i osloboditi Golo brdo, Treskavicu, Straiste, hidroelektranu Bogatic, Kijevo, Bjelasnicu, Trnovo i prijevoj Rogoj, te uspostaviti stabilnu liniju, koja je i docekala dejtonski mir. Ova velika slobodna teritorija na jedinim ratnim vratima Sarajeva rasprostirala se na vise od 800 kvadratnih kilometara.

Prolazeci ratne duznosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Staba Teritorijalne odbrane za Hadzice i komandanta Takticke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na nasoj teritoriji, na putu za Grebak. Jos nije razjasnjeno ko je izvrsilac, a ko naredbodavac atentata.

Nakon kraceg lijecenja u Konjicu, gdje mu je amputirano desno stopalo i dio sake te djelomicno zalijecene ostale rane, prihvaca se duznosti komandanta Staba Teritorijalne odbrane Konjica. Formira dvije brigade i stabilizuje stanje na trusnom konjickom podrucju.

Ponovo se vraca na Igman krajem 1992. godine. Stanje s ranama mu se pogorsava i, zbog lijecenja, napusta Bosnu. Lijecen je u Njemackoj, gdje se, uporedo, angazovao na aktivnom pomaganju ranjenicima iz Bosne i organizovanju povratka dobrovoljaca. Pocinje, krajem 1994. godine, raditi u Ambasadi BiH u Njemackoj, u Bonnu, na duznosti pomocnika vojnog atasea. Na trazenje svojih saboraca i na poziv najviseg drzavnog vrha, vraca se u Bosnu sredinom 1995. godine. Odmah se aktivno ukljucuje u zavrsne vojne operacije. Kraj rata docekao je sa svojim Krajisnicima kao neposredni ucesnik oslobodilacke ofanzive Petog korpusa Armije BiH.

Vojnu karijeru zavrsio je u cinu majora, a jos je u toku sudski postupak kojim dokazuje svoje sudjelovanje u Armiji BiH i pravo na invalidsku penziju, jer je ostao trajni invalid, sa osamdeset procenata invalidnosti.

Medju prvima je nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, koji je dobio 1992. godine. Nagradu koju mu je – poslije vojnickih uspjeha na igmanskom i trnovskom ratistu – dodijelio tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Sefer Halilovic, danasnji establisment ne priznaje.

Nakon sedamdeset zatvorskih dana u Zadru i bahatog privodjenja na saslusanje povodom atentata na doministra Federalnog MUP–a, uspio se vratiti u normalan zivot i biti zadovoljan (pored ubica koji se slobodno secu drzavom, dok njega pokoji put privedu na detektor lazi).

U slobodno vrijeme pise i brise, svira gitaru, komponuje i, pored svega, pjeva i raduje se zivotu, slobodi i svojoj djeci – do neba dragoj i voljenoj obimom njihovih rasirenih ruku.

[stakasa]

Rucao sam kod Tope. Dobar momak, srcan i iskren. Celo je navratio kod Tope. Visok momak, mrsav, vodi vojnu policiju. Bio je pred rat u zatvoru, a onda pratio Delimustafica. Kazu da ga se raja boji. Brz je na pistolju. Sefer hoce i njega da se rijesi i nudi mu da bude nabavljac oruzja za Armiju. Pokazao mi je Seferovu naredbu za tu duznost. Pita sta bi trebao uraditi. Kad sam mu rekao da bi on u Njemackoj trebao napraviti "lanac" za nabavku oruzja, zabrinuto je odgovorio: "Sta znaju Nijemci ko je Celo, haveru, ha?! Necu ja nikuda."

[pirpa]

Na danasnji dan

Kako je pokušano ubistvo komandanta ARBiH Sefera Halilovića

Prije 24 godine pokušan je atentat na osnivača i prvog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine i člana Ratnog Predsjedništva Republike BiH Sefera Halilovića i njegovu porodicu. Tom prilikom ubijeni su Halilovićeva žena Mediha i njen brat Edin Rondić. Radilo se, kako će istraga kasnije pokazati, o prvom političkom ubistvu počinjenom u Republici Bosni i Hercegovini. Da li je to bio kraj bilo kakve demokratske vlasti i početak, zapravo, stranačko-porodične diktature koja je sebi dala za pravo da ubija ljude, neistomišljenike i heroje koji su Bosnu i Hercegovinu vidjeli kao slobodnu, narodnu i cjelovitu zemlju!?

Atentat na porodicu Halilović, odnosno na Sefera Halilovića, bio je izveden na današnji dan prije 24 godine. Ovo dvostruko političko ubistvo i trostruki pokušaj ubistva izvela je jedinica za likvidacije MUP-a RBiH, Službe državne bezbjednosti, zvana "Ševe" kojom je komandovao Nedžad Ugljen. Također, Ugljen je bio direktni, operativni komandant grupi koja je izvodila atentat na Halilovića. Pored njega, u atentatu su učestvovali Dragan Šošić, Nedžad Herenda, Vladimir Popilovski zv "Makedonac", Mira Poštić, Mijana Demirović i Enver Mujezinović.

Naredbodavna linija atentata na Halilovića išla je iznad Ugljena ka Bakiru Alispahiću kao šefu cijele navedene MUP-ove strukture i tadašnjem ministru MUP-a. Kao jedan od inspiratora i prikrivača zločina na porodicu Halilović označeni su vojni bezbjednjaci Fikret Muslimović i Jusuf Jašarević koji nisu štitili Halilovića i njegovu porodicu, nisu preduzeli mjere njihove zaštite niti su uopće vršili istragu vezanu za atentat na Halilovića i njegovu porodicu.

Ekspert Tužilaštva Bosne i Hercegovine prof.dr.Berko Zečević izvršio je, prije nekoliko godina, višestruke ekspertne opite i analize, te pretragu Halilovićevog stana kojom prilikom je utvrdio da su Halilović i njegova porodica napadnuti podmetnutom bombom napravljenom od plastičnog eksploziva. U međuvremenu se pojavio veliki broj svjedoka koji su potvrdili učešće sumnjivaca za ovo dvostruko političko ubistvo, koje je okarakterisano kao terorizam.

Otvorena je i zvanična istraga protiv osumnjičenih za atentat na Halilovića i njegovu porodicu kao i zvanična istraga o krađi materijalnih dokaza vezanih za atentat na Halilovića i njegovu porodicu. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i Tužilaštvo KS, očekuje se, će doći do optužnice u ovom predmetu protiv osnovano sumnjivih lica koji su, još uvijek, na slobodi što, svakako, negira Bosnu i Hercegovinu kao pravno i sigurnosno bezbjednu zemlju. Rješavanje političkih ubistava jedan je i od ključnih zahtijeva Europske unije ka Bosni i Hercegovini koje naša zemlja mora riješiti prije nego krene u ozbiljne pregovore.

Redakcija BNN

[pirpa]

Svjedocenje seniora "ŠEVA" Edina Garaplije u Haskom procesu protiv Ratka Mladica...

[pirpa]

Pametnom je i išaret dosta...

Na drugoj temi sam naveo tvoje laži a ti nisi u stanju da ih dokažeš.Uporno mantraš svoje nebuloze što mi jasno govori razlog tvog pojavljivanja na ovim stranicama.A to je uporno ljaganje i blaćenje časne borbe pripadnika Armije i MUP-a BiH.Temu sam otvorio da se spominju stradali u otporu a ne radi tvojih budalaština.Uz to si vrlo bezobrazan i sklon lažima (tipa kako se ja hvalim sa poznavanjem svih u gradu i učestvovanjem u svim borbama ).To radiš u nedostatku argumenata.U stvari - ti i nemaš nikakvih argumenata jer pokazuješ elementarno neznanje o mnogim stvarima,samo šnjuhaš po sajtovima i kopiraš kojekakve "izvještaje"...kako drugačije protumačiti tvoje pisanje o "ubistvu komandanta iz Blekinog potoka u toku izviđanja na Žuči"? Ni imena ni prezimena ni razlog što da neko iz Blekinog potoka izviđa po Žuči ili kretenluk kako je u sred rata u Titovoj ubijen nekakv "tvoj"...i to zoljom ...ali bitno je baciti kosku.

i poštuj bar danas žrtve...

Ja sa tobom već odavno ne želim da ulazim u bilo kakvu diskusije jer sam svjestan tvoje uloge na ovom forumu. A odgovaram ti samo zbog ostalih članova foruma da ne pomisle da lažem...

Ti sad možeš ponovo kao papagaj bez pokrića da ponavljaš da ne govorim istinu ...

Da je neko likvidirao Taiba loju 92 god. u centru Sarajeva sa zoljom... Veoma lako za provjeriti preko interneta

Da je glavna komanda prvog korpusa Armije RBiH organizovala i izvršila likvidaciju načelnika obavještajnih poslova 115 brigade Vojske Armije RBiH početkom 94 god. Kod parlamenta BiH..

A što se tiče čovjeka iz blekinog potoka, nikad nisam napisao da je on otišao kao pripadnik 105 brigade na žuč na izviđanje...

Prozivaš me da se koristim samo copy/paste tekstovima a nikad mi nisi odgovorio ni na jedno pitanje, uključujući i ovo zadnje pitanje...

Kad je nastala 115 brigada i kad je preimenovana u 15 brigadu

[Vega_Brothers]

MAUZER I BELI VUK UBIJENI U SAČEKUŠAMA, KARIŠIK U NOVOM SADU...

Otkrivamo šta se desilo s komandantima specijalnih jedinica Vojske i MUP-a RS

Mauzer i Beli Vuk ubijeni u sačekušama, Karišik u Novom Sadu...

U sastavu Vojske i MUP-a Republike Srpske na teritoriju BiH tokom agresije djelovale su mnoge specijalne jedinice. U borbama s pripadnicima Armije RBiH imali su promjenljivih rezultata, od određenih ratnih uspjeha zahvaljujući superiornijoj nadmoći u naoružanju i ratnoj tehnici do potpunog debakla.

Istražil smo ko su bili komandanti najpoznatijih specijalnih srpskih jedinica s područja manjeg bh. entiteta koje su učestvovale u agresiji na RBiH i šta se s njima dešavalo tokom ratnih, a i poslijeratnih godina.

Krvave ruke

Najpoznatija srpska specijalna jedinica bila je garda "Panteri" iz Bijeljine pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, bijeljinskog socijalnog radnika. Njihovo osnivanje izravno je logistički pomogao Željko Ražnatović Arkan poslije okupacije Bijeljine. Mauzerov zamjenik Branko Pantelić Panter poginuo je 4. septembra 1992. godine u Rastošnici na teočanskom ratištu. Tokom rata kroz "Pantere" je prošlo više od 1.000 vojnika, od kojih je 101 poginuo, a 650 je bilo ranjeno.

Komandant Mauzer, koji je nakon rata bio desna ruka ratnoj zločinki Biljani Plavšić, početkom 1998. imenovan je za načelnika Uprave policije RS. Te godine preživio je prvi atentat. U uhodanoj drumskoj sačekuši, 7. juna 2000. u Bijeljini ga je ubio Đorđe Ždrale, koji u fočanskom zatvoru izdržava 20-godišnju kaznu za ovo ubistvo. Imena naručilaca ubistva i danas se nagađaju.

Na sarajevskom ratištu najpoznatija srpska specijalna jedinica bio je odred "Beli vukovi" pod komandom Srđana Kneževića zvanog Beli Vuk, prijeratnog konobara u hotelu "Panorama" na Palama. Knežević je nakon rata bio vlasnik restorana "Beli vuk" na Palama, a kao osoba bliska Biljani Plavšić bio je postavljen za zamjenika načelnika Centra javne bezbjednosti (CSB) tadašnjeg tzv. Srpskog Sarajeva. Ubijen je 7. avgusta 1998. na Palama, jer je navodno zbog kriminala želio uhapsiti Joju Tintora i još neke ljude bliske Radovanu Karadžiću. MUP RS je za Kneževićevo ubistvo uhapsio bivše policijske specijalce Dušana Batu Tešića i Željka Jankovića Lunu, koji su nedugo nakon hapšenja pušteni. Za ovo ubistvo još niko nije odgovarao.

"Vukovima s Drine", specijalnom jedinicom koja je djelovala u sastavu Drinskog korpusa VRS, komandovao je Milan Jolović Legenda, koji je punu ratnu afirmaciju doživio 14. jula 1993., kada je generala Ratka Mladića izvukao iz poluokruženja ARBiH na Bjelašnici tokom operacije "Lukavac 93" u rejonu Proskoka. Legenda je bio uz Mladića i tokom zauzimanja Srebrenice i Žepe u julu 1995. Nakon agresije, pukovnik Legenda je postavljen za komandanta 72. specijalne brigade Vojske Jugoslavije, a po dolasku Milorada Dodika na vlast u RS našao se na čelu zaštitarske agencije "Alfa" iz Zvornika, koja se, navodno, brine o Dodikovoj sigurnosti.

Prvi komandant Specijalne jedinice MUP-a RS bio je Milenko Karišik, nakon što je srpske specijalce 4. aprila 1992. iz baze u Krteljima odvojio od specijalaca MUP-a RBiH koji su ostali uz komandanta Dragana Vikića. Na mjestu komandanta jedinice 1993. naslijedio ga je Goran Sarić Sara. Karišik je neko vrijeme bio zamjenik ratnog ministra MUP-a RS, a danas penzionerske dane provodi u Novom Sadu, gdje je jedan od vodećih ljudi Bilijar saveza Srbije. Sariću se sudi pred Sudom BiH za zločine u sarajevskom naselju Nahorevo.

Specijalci MUP-a RS podobro su okrvarili ruke u srebreničkom genocidu, za šta su pred Sudom BiH osuđeni Duško Jević Staljin, Mendeljev Đurić Mane, Milenko Trifunović, Brano Džinić Čupo, Aleksandar Radovanović, Slobodan Jakovljević, Branislav Medan Bane...

'Predini vukovi'

Milorad Mišo Pelemiš je jedno od najpoznatijih ratnih imena u RS. Prvobitno je komandovao Jurišnim odredom iz Vlasenice, da bi od 1994. bio postavljen za komandanta 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS pod direktnom komandom Ratka Mladića.

Komandant Pelemiš je kao pripadnik grupe "Pauk" uhapšen u Beogradu zbog pripreme atentata na Slobodana Miloševića, predvodio je srpske plaćenike u ratu u Zairu... Trenutno živi u Beogradu, a BiH je za njim izdala Interpolovu potjernicu zbog učešća u genocidu.

General Milomir Savčić komandovao je 65. zaštitnim pukom Glavnog štaba VRS. Jedinica je prošla skoro sva bh. ratišta, osiguravala je Mladića u komandi Crna Rijeka kod Han-Pijeska, a i u poslijeratnim godinama skrivanja. Savčić je danas penzioner Vojske Srbije.

Veljko Milanković je komandovao Specijalnom jedinicom "Vukovi s Vučjaka" iz Prnjavora. Jedinica je osnovana pod dirigentskom palicom kapetana Dragana i prvobitno bila aktivna na ratištima u Kninskoj krajini 1991., a onda u proljeće 1992. preselila se u Bosnu, gdje je najveću ratnu aktivnost imala u operaciji "Koridor" u ljeto 1992. Milanković je 4. februara 1993. teško ranjen u selu Kašić kod Benkovca nekoliko dana nakon okončanja akcije "Maslenica" Hrvatske vojske. Izdahnuo je deset dana kasnije u beogradskoj VMA.

U borbama oko brčanskog koridora glavna uzdanica Istočno-bosanskog korpusa VRS bio je specijalni odred "Peša". Njihov komandant Boško Perić Peša poginuo je 14. novembra 1994. u borbama na koti Lisača na Majevici. Prijeratni kondukter Milenko Prodanović Mungos u Bratuncu je komandovao Specijalnom jedinicom "Mungosi". Tokom agresije "Mungosi" su počinili zločine nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, a Mungos je u prošlom mandatu bio vijećnik u općini Bratunac. U Doboju je djelovala specijalna jedinica "Predini vukovi". Međutim, sva njihova specijalnost se isključivo ogledala u masovnim zločinima nad nevinim bošnjačkim stanovništvom Doboja i okolice.

Komandant ovih "specijalaca" Predrag Kujundžić je 28. januara 2011. pred Sudom BiH osuđen na 17 godine zatvora za zločin protiv čovječnosti.

Srebrenički genocid

Pripadnici Pelemiševog odreda su uglavnom bili zaduženi za izvršenje diverzija. Široj javnosti postali su poznati po učešću u srebreničkom genocidu kada su 16. jula 1995. strijeljali oko 1.000 Bošnjaka na Branjevu, za šta su osuđeni Dražen Erdemović, Marko Boškić, Franc Kos, Stanko Savanović, Zoran Goronja i Vlastimir Golijan.

BOSNOM FAŠIZAM PROBEHARAO


Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi.

Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini. Danas se ti sljedbenici fašista iz “onog” a i ovog rata, potpuno slobodno, ponosno i legitimno oslovljavaju epitetom “četnički vojvoda”.

Ako vas kojim slučajem put navede u Semberiju, na eventualno pitanje za Mirka Blagojevića, većina prijeratnih, a i poslijeratnih stanovnika srpske nacionalnosti, u svom odgovoru ovom zlikovcu s početka agresije na BiH, s ponosom će, vedra čela tepati “vojvoda Mirko”. Kultura nekažnjivosti u BiH možda je baš najizražajnija na slučaju Šešeljevih četničkih vojvoda, koji su bili predvodnici hiljada četničkih hordi koje su klale, palile i silovale po Bosni, a Boga mi, i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine. Danas većina tih četničkih hordi koja je preživjela borbe sa bosanskim gazijama, pojačana novom četničkom mladeži, predvođena svojim ratnim četničkim vojvodama, po gradovima i selima Republike šumske okuplja se u legalno registrovana udruženja građana koji nose nazive “Ravnogorski – četnički pokret”, “Ravnogorci”, “Četnički pokret za otadžbinu”… Godišnje po desetak puta okupe se u velikom broju i to u Draževini - mjestu 15 kilometara udaljenom od Višegrada prema granici sa Srbijom. Na manifestaciji “Draževina pamti Dražu” svakog 13.marta na godišnjicu hapšenja Draže Mihailovića koji je u tom selu uhapšen 1946. godine, zatim Ravnoj Gori, Nevesinju, Bileći, Brčkom, pa 12.jula u Srebrenici - dan nakon dženaze u Potočarima, te svakog 21.jula na Manjači, odajući počast četničkom vojvodi iz onog rata Urošu Drenoviću…

Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula. Zamislimo da se u taj lov fašističkih hordi, prije desetak dana u Draževinu kod Višegrada, gdje su obilježavali dan hapšenja kasapina Draže Mihailovića, uključio onaj broj od 600-700 specijalaca (sa transporterima, protivoklopnim sredstvima, kerovima, suzavcima…), koji je 02.februara prošle godine lovio sedam muslimana u Gornjoj Maoči, kojima će izgleda najveći grijeh i ključni dokaz za pripremu “terorističkih akcija”, kao i “Alžirskoj grupi”, biti što su učili djecu da pišu arapskim pismom.

Prva ceremonija dodjele titule četničkog vojvode u BiH održana je 13.maja 1993. godine na Romaniji, pred crkvom u Knežini. Tom prilikom Vojislav Šešelj je vojvodama proglasio Slavka Aleksića, Mirka Blagojevića, Branislava Vakića, Nedeljka Vidakovića, Miroslava Vukovića, Branislava Gavrilovića Brneta, Milika Dačevića, Zorana Dražilovića, Todora Lazića, Milana Lanžučanina Kamenog, Mitra Maksimovića Mandu, Tomu Nikolića, Jovu Ostojića, Ljubišu Petkovića, Srećka Radovanovića i Dragana Cvetinovića. 20.marta 1994. godine, Šešelj je na istom mjestu proglasio još šestoricu vojvoda i to Vasilija Vidovića Vasketa, Radeta Radovića, Nikolu Poplašena, Olivera Denisa Bareta, Radeta Čubrila i Miodraga Tripkovića.

Najozloglašeniji među nabrojanim su tokom ratnih godina bili Vasilije Vidović Vaske, Branislav Gavrilović Brne, Mirko Blagojević, Nikola Poplašen, Slavko Aleksić, Rade Radović, Mitar Maksimović Manda, Rade Radović i Milan Lanžučanin Kameni.

Sarajevske četničke vojvode Vaske Vidović i Brne Gavrilović, sve do Šešeljevog odlaska u haški kazamat, bili su mu najbliži pratioci. Vaske Vidović je na sarajevskom brdu Žuč u julu 1993. godine u živom štitu pobio 27 bošnjačkih logoraša iz logora “Sonja” u Vogošći, a krvav trag je ostavio početkom rata u rodnom Ilijašu, kada je bio predvodnik zločina nad desetinama Bošnjaka Ilijaša i sela Lješevo. Također, dobro je ruke okrvario i u novembru 1991. godine u selu Škabrnja kod Zadra, gdje je učestvovao u ubistvu 80 Hrvata. Nakon rata je živio u Zvorniku, a danas uglavnom boravi u Zemunu. Redovan je gost četničkih okupljališta u BiH. Brne Gavrilović je bio predvodnik snajperista i prvih žešćih napada na Sarajevo s početka rata, jedan je od organizatora martovskih barikada, a tokom suđenja Šešelju svjedoci su kazivali o njegovim zločinima na Ilidži. Danas živi na relaciji Beograd – Bijeljina - Doboj. Iako teško bolestan, ni on ne propušta ni jedan četnički sabor. Propali bokser, vojvoda Mirko Blagojević, slobodno živi u Bijeljini. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Danas je jedan od prvih Šešeljevih oslonaca u BiH i jedan od glavnih snadbjevača „dokazima“ Šešeljeve odbrane. Kažu da mu izjave za medije direktno piše i iz Haaga šalje šef Šešelj.

- Mi naše ubice srećemo svaki dan na ulicama Bijeljine. Mnogi od njih i danas se nalaze na ključnim mjestima, jedan od njih je Mirko Blagojević, predsjednik Srpske radikalne stranke “Vojislav Šešelj” kaže Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine i čovjek koji je dobro osjetio na svojoj koži početkom agresije na BiH, prvih dana aprila 1992. godine, torturu četničkih bandi.

“Odveo me je iz kuće mog punca pravo u Arkanov štab i tamo sam cijelu noć proveo. Vidio sam neke ljude čija su imena kasnije osvanula na listi ubijenih. Mene su tukli cijelu noć i desetak puta izvodili da me ubiju. Blagojević nakon rata nesmetano živi i nastupa javno kao najnormalniji građanin, kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Trbić.

Mirko Blagojević je jedan od glavnih organizatora i finansijera četničkih okupljanja poslije rata u BiH.

Četnički vojvoda Slavko Aleksić, poznat kao jedan od ratnih gospodara života i smrti na okupiranoj sarajevskoj Grbavici, danas živi u ilegali u planinama istočne Hercegovine, a u Bileću silazi na pazarni dan. Aleksić uglavnom obilazi četnička poslijeratna orgijanja u Bileći i Draževini. Pod njegovom komandom su 1994. bili i ruski dobrovoljci na Grbavici, koji su sa Jevrejskog groblja sijali smrt po Marijin dvoru, Velešićima, Koševskom brdu, Pofalićima… Profesor i četnički vojvoda Nikola Poplašen, koji je po svjedočenju jedne Bošnjakinje iz Vogošće, danima je silovao, nakon što je dobio otkaz na mjestu predsjednika Republike Srpske 6. marta 1999. odlukom Visokog predstavnika u BiH Karlosa Vestendorpa, danas slobodno živi u Zemunu. Profesor Nikola najčešće posjeti Ravnogorce u Brčkom. Vojvoda Rade Čubrilo je predsjednik 'Udruženja protjeranih Krajišnika' i uglavnom se ne slaže sa ostalim vojvodama. Čak je, sam, prije nekoliko godina vojvodama proglasio neke ratne profitere, među kojima je i Radovanov zlikovac, savjetnik i arhitekta pljačke prijeratnih industrijskih giganata okupirane sarajevske regije - Jovan Joja Tintor.

I novopečeni četnički vojvoda Joja obilazi četnička poslijeratna orgijanja s ove strane Drine, ali uvijek ima jaku pratnju. Vojvoda sa Majevice Mitar Maksimović Manda je nakon rata bio načelnik općine Ugljevik. Poginuo je 27. decembra 2002. godine u saobraćajnoj nesreći, pod još uvjek nerasvjetljenim okolnostima u Amajlijama kod Bijeljine.

Najpoznatiji hercegovački četnički vojvoda Rade Radović, ubijen je u kafanskom obračunu u Bileći. Godine 1999. ubi ga Krsto Savić, bivši prvi čovjek trebinjskog MUP-a, inače osuđen na 20 godina za ratne zločine nad Bošnjacima Nevesinja.

Od budućih zločina četnici ne odustaju. Murat Šabanović, onaj Bošnjak što je 11.aprila 1992.godine u očaju prijetio i nagovijestio pokolje u istočnoj Bosni, tako što je javno pred milionima slušalaca Radija Sarajevo zaprijetio da će srušiti hidrocentralu u Višegradu ako ne prestane pokolj Arkanovih hordi u gornjem i srednjem Podrinju, jednom davno mi u prijateljskom razgovoru reče: „Da od svih Srba najviše cijeni Šešelja, jer on jedini javno kaže ono što drugi Srbi misle, a neće da kažu“. Ovih dana sjetio sam se Muratovih riječi kad Šešelj u završnoj riječi pred Haškim tribunalom reče: „Nemojte misliti da Bosna neće biti srpska. Ona će to biti kad tad“. Bolje i iskrenije izjave o budućim namjerama Dražinih, Ćosićevih i Miloševićevih sljedbenika nismo mogli čuti.

Ako Specijalna jedinica Federalnog MUP-a, SIPA ili neko već treći, po identičnom scenariju iz Gornje Maoče, uskoro, pred TV kamerama ne sprovede identičnu operaciju kojoj predlažemo kodni naziv „Mrak“, lahko se može desiti da otrcana i ofucana stara komunistička parola, sa početka naše priče, u BiH bude preimenovana u „sloboda fašizmu, smrt bošnjačkom narodu“!

[seln]

Nije historijski feedback, ali da vidimo sta pise jedan "liberalni i obektivni" pisac:

Ovih dana se odvija sada već tradicionalna komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetnička manifestacija s motorijadom zvana „Srebrenica 2017.“. Mnoštvo događanja, ljudi iz cijeloga svijeta doći će obilježiti godišnjicu proboja muškaraca iz Srebrenice iz obruča i pogibije istih, a istodobno i ratnog zločina strijeljanja zarobljenih. Muškarci su istodobno napustili svoje žene i djecu ostavivši ih na milost i nemilost neprijatelju, ali to nije ova priča. Impozantni maratoni i višekilometarsko pješačenje, mnogo događanja u kojima sudjeluju i mladi i stari, od 7 do 97 godina. Pratećih sadržaja neće manjkati a medijski pokrovitelji su Al Jazeera, N1, Federalna TV i još mnoge patriotski opredijeljene bosanske TV kuće.

Komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetnička manifestacija s motorijadom zvana „Srebrenica 2017.“ ove godine ima i nove zvijezde. Jedna od njih je Saša Janković, kandidat za predsjednika Srbije. On je komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetničkoj manifestaciji s motorijadom zvanoj „Srebrenica 2017.“ i njezinim organizatorima zanimljiv zato što je Srbin. Nije jedini, niti je baš popularno biti Srbin na toj manifestaciji, ali Saša Janković je, usprkos odluci UN-a da zločin u Potočarima ne proglasi genocidom, spreman prihvatiti presudu Haaškog suda. Haaški sud je onaj s onim čudnim ljudima raznih boja s kućnim ogrtačima i perikama, onaj sud bez statuta i zakonika. Elem, Saša Janković je spreman taj nesumnjiv ratni zločin (jedan od brojnih u BiH, ali jedan od rijetkih bez mrtvih žena i djece) proglasiti genocidom. Saši Jankoviću se pridružio i Čeda Jovanović (isto Srbin iz Srbije), ali mi je kolumna prekratka da iznosim njegove motive i poslovne veze.
Jedan je novinar, Srbin, spreman masakr proglasiti genocidom. Neki mu je na Facebooku prijetio. Nisam znao da je zaposlen u Al Jazeeri. Valjda je to bitno, meni stalno prijete pa nikom ništa.

Srebrenica je grad u kojem živi toliko ljudi da nema frizeraja, nema mesnice a i pekaru su morali zatvoriti, iako se unutra našlo stotine milijuna i puno donirane zaražene stoke. Zato neki od Srebrenice odlično žive, ali neću o tome jer ne pišem duge kolumne.

Mislim da bi trebalo raspisati natječaj/konkurs za Srbina koji će zločin u Srebrenici zvati genocidom. Pa neka se ljudi prijave, da ih ne moraju dovlačiti iz Srbije. Ili Srbina koji će svako malo reći da je Srbija izvršila agresiju na BiH. Možda i Hrvata koji će ponavljati kako su Hrvati, posebno hercegovački, Bože me sačuvaj svijet.
Jednom smo moj drug Nihad i ja smišljali poslove za lezilebaroše, poput vrćenja globusa prije dnevnika i tješenja putnika kad im utekne autobus. Njemu je palo na pamet da svaki ulaz plati jednog čovjeka (5 do 10 maraka po stanu) da u 11 stoji pred ulazom i gleda koje će dijete doći kući nakon 11. To bi oslobodilo roditelje koji rano moraju na posao. Taj bi stajao noću ispred ulaza, uz naknadu od kojih par stotina maraka, umjesto roditelja kasnokasniocima strogog lica priprijetio kažiprstom...

[biscanka2]

https://de-de.facebook.com/Stuttgart.ha ... 13/?type=3

Schweigemarsch Stuttgart 16.07.2017
Da se nikad ne zaboravi!

[PM72]

Pametnom je i išaret dosta...

Na drugoj temi sam naveo tvoje laži a ti nisi u stanju da ih dokažeš.Uporno mantraš svoje nebuloze što mi jasno govori razlog tvog pojavljivanja na ovim stranicama.A to je uporno ljaganje i blaćenje časne borbe pripadnika Armije i MUP-a BiH.Temu sam otvorio da se spominju stradali u otporu a ne radi tvojih budalaština.Uz to si vrlo bezobrazan i sklon lažima (tipa kako se ja hvalim sa poznavanjem svih u gradu i učestvovanjem u svim borbama ).To radiš u nedostatku argumenata.U stvari - ti i nemaš nikakvih argumenata jer pokazuješ elementarno neznanje o mnogim stvarima,samo šnjuhaš po sajtovima i kopiraš kojekakve "izvještaje"...kako drugačije protumačiti tvoje pisanje o "ubistvu komandanta iz Blekinog potoka u toku izviđanja na Žuči"? Ni imena ni prezimena ni razlog što da neko iz Blekinog potoka izviđa po Žuči ili kretenluk kako je u sred rata u Titovoj ubijen nekakv "tvoj"...i to zoljom ...ali bitno je baciti kosku.

i poštuj bar danas žrtve...

Ja sa tobom već odavno ne želim da ulazim u bilo kakvu diskusije jer sam svjestan tvoje uloge na ovom forumu. A odgovaram ti samo zbog ostalih članova foruma da ne pomisle da lažem...

Ti sad možeš ponovo kao papagaj bez pokrića da ponavljaš da ne govorim istinu ...

Da je neko likvidirao Taiba loju 92 god. u centru Sarajeva sa zoljom... Veoma lako za provjeriti preko interneta

Da je glavna komanda prvog korpusa Armije RBiH organizovala i izvršila likvidaciju načelnika obavještajnih poslova 115 brigade Vojske Armije RBiH početkom 94 god. Kod parlamenta BiH..

A što se tiče čovjeka iz blekinog potoka, nikad nisam napisao da je on otišao kao pripadnik 105 brigade na žuč na izviđanje...

Prozivaš me da se koristim samo copy/paste tekstovima a nikad mi nisi odgovorio ni na jedno pitanje, uključujući i ovo zadnje pitanje...

Kad je nastala 115 brigada i kad je preimenovana u 15 brigadu

Tebe je bar lahko uhvatiti u laži...
Ja vidim koja je tvoja uloga na sajtu ( da lažeš,spinuješ i falsifikuješ) ali objasnider moju.

Mnoge si laži napisao - da se samo podsjetimo nekih.Ubijen komandant iz Blekinog potoka na izviđaju Žuči,ubijen Lojo zoljom u Titovoj (ta je legendarna) ,ubijen komandant bezbjednosti pred Parlamentom,pred rat ubijen glavni četnički vojvoda - unuk Save Derikonje linafo držao kafanu Štokhlom u Sarajevu???? itd,itd...

Pitam se - da li si ti normalan?Meščini nisi pa ti ovo odbijam na budalaštinu.

Bog ti dao bolju pamet ali nam nikad ne napisa gdje ti rat provede? Ja predpostavljam gdje ali nek šira javnost zna.Samo nemoj i to slagat.

[pirpa]

ponovo ti sa nekim kontra pitanjima...pa odgovori mrco makar na jedno moje pitanje

[Boletus edulis]

Od tebe se nadati ekspertizi kako su u stvari Ševe pobile srebreničane a mašine KJKP RAD zakopavale tijela po naredbi tadašnjih direktora.

[Vega_Brothers]

Neki podaci o stvaranju Republike Srpske u BiH


U Sarajevu su 2. siječnja 1992., uz posredovanje Cyrusa Vancea, osobnog izaslanika glavnog tajnika UN-a, predstavnici Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije (JNA) potpisali sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj. Sporazum se temeljio na dogovoru o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske, te primjeni mirovnog plana UN-a (predviđao je dolazak mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku), koji su 23. studenog 1991. u Ženevi potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i general JNA Veljko Kadijević, uz posredovanje predstavnika UN-a Cyrusa Vancea i Europske zajednice (EZ) lorda Petera Carringtona. Sarajevskim sporazumom, koji je stupio na snagu 3. siječnja 1992. u 18 sati, uglavnom su prestala veća ratna djelovanja u Hrvatskoj (do otvaranja "južnog bojišta" u travnju 1992.), odnosno započelo je razdoblje u kojem se Hrvatska nalazila "u oružanom sukobu niskog intenziteta". Nedugo potom, u proljeće 1992., u skladu s mirovnim planom Cyrusa Vancea, na okupirano područje RH došle su zaštitne snage UN-a (United Nations Protection Force – UNPROFOR). Istodobno, rat se prelio u Bosnu i Hercegovinu.

Otvorenoj velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu prethodio je sličan scenarij organiziranja i naoružavanja srpskog naroda kao u Hrvatskoj. Poslanici SDS-a u Skupštini SR BiH osnovali su 24. listopada 1991. godine Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (dalje u tekstu: Skupština Srpske Republike BiH) i izabrali Momčila Krajišnika za njezina predsjednika. Novoosnovana Skupština usvojila je odluku o plebiscitu srpskog naroda u BiH koja je trebala dati odgovor na pitanje ostanka BiH u Jugoslaviji. Srbi su na plebiscitu održanom 9. i 10. prosinca 1991. velikom većinom glasova odlučili ostati dio SFRJ.

Nakon regionalnih paradržavnih projekata na lokalnoj razini, trebalo je stvoriti paralelne institucije i na razini općina. Plansko i organizirano formiranje "srpskih opština" počinje na osnovi detaljnih uputa sadržanih u "Uputstvu o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima", koje je donio Glavni odbor SDS-a 19. prosinca 1991., a namijenjeno je općinskim odborima SDS-a. Prema, "Uputstvu", formiranje i organizacija "srpskih opština" predviđa se u dvjema varijantama:
1. Varijanta A – u općinama u kojima su Srbi većina treba derogirati zakone SR BiH i poštivati upute novoformiranih srpskih paradržavnih institucija
2. Varijanta B – u općinama gdje su Srbi manjina treba izvršiti podjelu postojeće i stvaranje nove srpske općine u naseljima sa srpskom većinom.
Od rujna do kraja 1991., prema scenariju već viđenom u Hrvatskoj, Srbi su u Bosni i Hercegovini proglasili nekoliko "srpskih autonomnih oblasti". Sukladno velikosrpskom planu o zauzimanju najmanje 66 % teritorija BiH, Skupština srpskog naroda BiH je 9. siječnja 1992. u sarajevskom hotelu Holiday Inn proglasila "suverenu Srpsku Republiku BiH" – "Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH" (od 12. kolovoza 1992. "Republika Srpska"), s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi, odnosno Srbiji, u statusu njezine "federalne jedinice" koja "(…) obuhvata područja srpskih autonomnih regija i oblasti (Bosanska krajina, Sjeverna Bosna /Ozren-Posavina/, Semberija /sjeveroistočna Bosna/, Romanija, Hercegovina /istočna/) i drugih etničkih cjelina u BiH, uključujući i područja na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u toku Drugog svjetskog rata" (Dragan Radišić, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije 1990-1995, Glas srpski – Centar za geostrateška istraživanja Univerziteta u Banjoj Luci, Banja Luka, 2002., 172).

Tom je prilikom Biljana Plavšić, buduća potpredsjednica i predsjednica Republike Srpske, rekla: "Oni koji su tražili da BiH bude međunarodno priznata, moraju znati da se država, a pogotovo velika država u kojoj se vlada i nad drugim narodima, ne osvaja za pregovaračkim stolom. I najmanje države su u istoriji na sablji stvorene. I Jugoslavija je tako stvorena. I još niko nikada nije stvorio državu u kojoj je trajno podjarmio srpski narod." Nakon njezina je govora Radovan Karadžić, također budući predsjednik Republike Srpske, zaključio: "Nema toga tko će uvesti dalje od Kozije ćuprije (stari most iz razdoblja osmanlijske vladavine, udaljen nekoliko kilometara istočno od starog središta Sarajeva, op. a.) nezavisnu BiH. Na Palama je već Jugoslavija." (videozapis spomenute sjednice)

Nakon proglašenja "suverenosti" Republike Srpske, "Skupština Srpskoga naroda u BiH" proglasila je 27. ožujka 1992. "u podne" u zgradi Skupštine BiH u Sarajevu "Ustav Srpske republike BiH". Istodobno je usvojen "Zakon o područjima srpskih opština u BiH", prema kojem će se "(…) u novoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini nalaziti 70 opština", a u svakoj od njih "(…) određene su mesne zajednice, odnosno sela sa većinskim srpskim življem". Uz napomenu da "(…) tom spisku nedostaje još nekoliko opština u kojima nije obavljeno izjašnjavanje srpskog naroda", to su (u općinama istaknutim podebljanim slovima Srbi nisu činili većinu stanovništva): "Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Bileća, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Bosanski Brod, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bosansko Grahovo, Bratunac, Brčko, Bugojno, Čajniče, Čapljina, Čelinac, Derventa, Doboj, Donji Vakuf, Drvar, Foča, Gacko, Glamoč, Han-Pijesak, Ilijaš, Jajce, Kalinovnik, Kladanj, Ključ, Konjic, Kotor-Varoš, Laktaši, Livno, Lopare, Ljubinje, Milići, Modriča, Mostar, Mrkonjić-grad, Nevesinje, Olovo, Petrovo, Prijedor, Prnjavor, Rajlovac, Rogatica, Rudo, Pale, Skender Vakuf, Sokolac, Srbac, Srebrenica, Srebrenik, Stari grad Sarajevo, Stolac, Šekovići, Šipovo, Teslić, Trebinje, Turbe, Tuzla, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica, Vogošća, Zavidovići, Zvornik, Žepče." ("Mediji i rat: Kako je Politika izveštavala 1992. godine (27. mart 1992.)"; www.e-novine.com/mobile/feljton/36155-G ... počne.html

Prema pisanju Carole Hodge, Radovan Karadžić tvrdio je da su Srbi vlasnici 65 % teritorija BiH (Carole Hodge, Velika Britanija i Balkan od 1991. do danas, Zagreb, 2007., 156), a sredinom travnja 1992. posebnom izaslaniku za BiH Joséu Coutileiru predočio je zemljovid s nacrtom srpskog teritorijalnog zahtjeva, prema kojem srpsko stanovništvo u BiH polaže pravo na 75 % teritorija (Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Zagreb 1998., 156).

Proces paralelnog formiranja srpskih policijskih jedinica u SR BiH počeo je već 1991. godine. U prvim mjesecima 1992. pripreme za uspostavu Srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova obavili su čelnici SDS-a i odabrani srpski kadrovi iz MUP-a SR BiH. Na sastanku srpskih dužnosnika iz MUP-a SR BiH održanom 11. veljače 1992. u Banjoj Luci dogovoreno je formiranje MUP-a RS i srpske policije na svim razinama (općinskoj, regionalnoj i republičkoj). Skupština Srpske Republike BiH donijela je na sjednici održanoj 28. veljače 1992. godine Zakon o unutrašnjim poslovima. Dana 24. ožujka skupština bosanskih Srba naložila je Ministarskom savjetu da pripremi operativni plan preuzimanja vlasti, odnosno uspostavljanja vlasti u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini u području unutarnjih poslova i da ga 27. ožujka dostavi Skupštini. Za ministra MUP-a imenovan je Mićo Stanišić, a Momčilo Mandić proglasio je 31. ožujka formiranje MUP-a Srpske Republike BiH. Zakonom je predviđeno formiranje Ministarstva sa sjedištem u Sarajevu i pet centara službi bezbjednosti (CSB). Unutar centara službi bezbjednosti za svaku općinu formirane su stanice javne bezbjednosti (SJB). (...) Gotovo su svi Bošnjaci i Hrvati napustili MUP Srpske Republike BiH, a krajem lipnja 1992. godine u MUP-u Srpske Republike BiH ostalo je samo šest osoba nesrpske nacionalnosti. Od samog osnivanja, MUP Srpske Republike BiH surađivao je i imao pomoć od MUP-a Srbije. (...)

U pripremama za realizaciju projekta naoružavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj i SR BiH ključnu je ulogu imala JNA. General Kadijević rekao je o ulozi JNA u Bosni i Hercegovini: "Jedinice i štabovi bivše JNA činili su kičmu vojske Srpske Republike (Republika Srpska), sa svim oružjem i opremom." Kao glavni realizator velikosrpskog projekta, JNA je već 1991. godine izvršila pripreme za zaokruživanje granice velike Srbije. U tom smislu Generalštab JNA donio je Direktivu o upotrebi oružanih snaga u narednom periodu za pripremu i izvođenje borbenih dejstava (str. pov. broj: 2256-1 od 10. 12. 1991.), koja kao krajnji cilj rata naglašava zaštitu srpskog stanovništva. Takvo je definiranje krajnjeg cilja rata definitivno demaskiralo ulogu JNA u agresiji na Hrvatsku i BiH.
Jedinice JNA već su 1991. godine započele pripreme za realizaciju velikosrpskih ciljeva na prostoru Bosne i Hercegovine. Nakon povlačenja iz Hrvatske praktički su okupirale Bosnu i Hercegovinu. Ulazak mnogobrojnih jedinica JNA, koje su se povlačile iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, unio je veliku napetost. Prema presudi MKSJ u predmetu Duško Tadić navedeno je: "Početkom 1992. u Bosni i Hercegovini bilo je oko 100.000 vojnika JNA sa preko 700 tenkova, 1000 oklopnih transportera, mnogo teškog naoružanja, 100 aviona i 500 helikoptera, sve pod komandom Generalštaba JNA u Beogradu." (ICTY, Presuda u predmetu Duško Tadić, paragraf 124.) Istodobno su prilagođeni postojeći i urađeni novi vojni planovi. Pod izgovorom vojnih vježbi, jedinice JNA izvršile su raspored i opkoljavanje velikih gradova. (Iz knjige: Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Zagreb – Sarajevo, 2015., 23-258)

dr. sc. Ante Nazor

https://hrvatski-vojnik.hr/godina-2017- ... u-bih.html

Neki podaci o stvaranju Republike Srpske u BiH (II. dio)

U prošlom broj Hrvatskog vojnika navedeni su neki podaci o stvaranju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Na kraju teksta istaknuta je ključna uloga JNA u procesu stvaranja vojske Republike Srpske i srpske okupacije dijela BiH. U prilog zaključku da je JNA imala ključnu ulogu u naoružavanju srpskih vojnih i policijskih jedinica u BiH govori izjava Milutina Kukanjca, ”komandanta“ 2. vojne oblasti: "Srbi u BiH dobili su gotovo celokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne delove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA, koja je dekretom Predsjedništva SFRJ u BiH izmestila na sigurne prostore više od 90% naoružanja, ubojnih sredstava svih vrsta i druge opreme i sve je to predato Republici Srpskoj, koja je time naoružala svoju vojsku. (...) Mi ne samo da smo spasili sredstva JNA, već smo 'ispred nosa' uzeli oko 70% naoružanja, municije i druge opreme iz nadležnosti TO bivše BiH, koja bi bila upotrebljena za ubijanje Srba na tim prostorima. Neke akcije su sa malim brojem ljudi iz JNA i srpskim teritorijalcima izvedene briljantno. Iz skladišta Faletići, koje je obezbeđivalo 12 naših odabranih vojnika, na primer, uzeto je ogromno naoružanje - oko 30.000 cevi raznih oružja za gađanje ciljeva na zemlji, više oruđa protivvazdušne odbrane, minsko-eksplozivnih sredstava, sredstava veze, motornih vozila i druge opreme. Akcija je izvedena brzo, efektno i bez gubitaka. Gubitak tog skladišta bio je jedan od najtežih udaraca muslimansko-ustaškoj koaliciji." (Izjava generala Milutina Kukanjca, Borba, 23. XI. 1993.)

Jedna od neposrednih posljedica pred najavljeno povlačenje JNA bila je to da su Srbi preuzeli svu upravnu vlast u područjima pod svojom kontrolom. Između ožujka i svibnja 1992. JNA je napala i zauzela nekoliko područja koja su činile glavne ulazne točke u Bosnu ili su se nalazila na glavnim logističkim i komunikacijskim linijama, kao što su Doboj, Bijeljina, Kupres, Foča i Zvornik, Višegrad, Bosanski Šamac, Vlasenica, Stolac, istočni dio Mostara, Brčko i Prijedor. Prije povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine, 12. svibnja 1992. godine Skupština RS-a donijela je odluku o formiranju ”Vojske Republike Srpske“. U odluci o formiranju VRS-a u članu 2. definirano je da se jedinice srpske TO preimenuju u komande i jedinice VRS-a. General Ratko Mladić imenovan je za komandanta Glavnog štaba VRS-a. VRS je zapravo bila proizvod raspada stare JNA. Iako njezini pripadnici tada formalno nisu bili pripadnici bivše JNA, nastavili su primati plaće od vlade Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), a mirovine od te vlade dobivali su i oni koji su s vremenom umirovljeni. Nakon formalnog povlačenja JNA iz BiH najveći broj MTS-a i opreme JNA ostavila je VRS-u. Osim toga SRJ i Vojska Jugoslavije pružale su financijsku i logističku podršku, a tijekom agresije na BiH iz Srbije su dopremana potrebna sredstva srpskim snagama.

Početkom agresije VRS je imala značajne vojne potencijale. "U junu 1992. u sastavu VRS-a bilo je 177.341 ljudi raspoređenih u pet korpusa, kao i nekoliko jedinica koje nisu bile vezane ni za jedan korpus, a svi su bili pod komandom Glavnog štaba vojske na čelu s Ratkom Mladićem. Tih pet korpusa bili su: 1. Krajiški korpus (bivši 5. korpus JNA, kojim je od 17. marta 1992. komandovao general-potpukovnik Momir Talić) - ovaj korpus po broju vojnika i tehnike je bio najbrojniji korpus VRS; 2. krajiški korpus (bivši 10. korpus JNA), Istočnobosanski korpus (bivši 17. korpus JNA); Sarajevsko-romanijski korpus (bivši 4. korpus JNA); i Hercegovački korpus (bivši dio 9. korpusa JNA). U novembru 1992. Drinski korpus osnovan je na teritoriji koja je ranije bila u nadležnosti Istočnobosanskog korpusa i Sarajevsko-romanijskog korpusa." (Iz knjige: Mujo Begić, Genocid u Prijedoru – svjedočenja, Zagreb – Sarajevo, 2015., 23-258)

I ”Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“, donesena 12. svibnja 1992. na 16. sjednici ”Skupštine srpskog naroda u BiH“ (broj 02-130/92) u Banja Luci, na kojoj je službeno osnovana ”Vojska Republike Srpske“, pokazuje da je srpsko vodstvo u BiH namjeravalo stvoriti posebnu srpsku državu s izlazom na more i granicom na rijekama Uni i Neretvi, koja bi se zatim izdvojila iz BiH i ujedinila sa Srbijom i okupiranim područjem (”RSK“) u Hrvatskoj:
”Strateški ciljevi, odnosno prioriteti srpskog naroda u BiH su:
1. Državno razgraničenje od druge dve nacionalne zajednice.
2. Koridor između Semberije i Krajine.
3. Uspostavljanje koridora u dolini reke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država.
4. Uspostavljanje granice na rekama Uni i Neretvi.
5. Podela grada Sarajeva na srpski i muslimanski deo i uspostavljanje u svakom od delova efektivne državne vlasti.
6. Izlaz Republike Srpske na more.“ (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22, petak, 26. novembra 1993., str. 866)

Namjere srpskog/srbijanskog vodstva prepoznala je i međunarodna zajednica. Stoga je Vijeće sigurnosti UN-a 30. svibnja 1992. usvojilo Rezoluciju 757 kojom su SRJ uvedene stroge ekonomske, političke i diplomatske sankcije, zbog umiješanosti u rat u BiH. S vremenom one će uzdrmati gospodarstvo SRJ, što će se odraziti i na njezinu, zapravo srbijansku, pomoć pobunjenim Srbima u RH i na mogućnost nastavka velikosrpske vojne agresije na RH i BiH; spomenute sankcije povučene su 22. studenoga 1995., dan poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Svi pokušaji međunarodne zajednice da nametne prijedlog unutarnje podjele nisu bili uspješni, sve dok srpske vojske nisu poražene na terenu – u Hrvatskoj i BiH. Kao primjer pregovaranja i licitiranja teritorijem može poslužiti članak o pregovorima u srpnju 1994.:
”Kontaktna skupina (zemlje EU, SAD i Rusija) napokon je početkom srpnja 1994. u ruskoj misiji u Ženevi pokazala kartu unutarnjeg razgraničenja Bosne i Hercegovine (”novi mirovni plan”): najprije izaslanstvu Federacije BiH, potom izaslanstvu bosanskih Srba. Na prvi pogled uspoređujući s posljednjom Owen-Stoltenbergovom kartom (u kojoj bi područje HR Herceg-Bosne obuhvaćalo samo 45% Hrvata u BiH), ova je izrazito poboljšana (oko 95% Hrvata BiH živjelo bi na području Federacije). Federacija BiH, doduše, nije dobila ono što je predložila kao optimalno razgraničenje na razgovorima u Beču (koje je uključivalo 58 posto teritorija BiH za Federaciju), Srbi su dobili koridor kroz Posavinu, ali ni približno onakav kakav su htjeli. U stranim diplomatskim krugovima ova se karta već naziva ”kartom koju Srbi neće prihvatiti”. Karta je napravljena na osnovi omjera 49% za Federaciju BiH, a 48% za bosanske Srbe, dok je sarajevski distrikt (3% teritorija) izuzet iz ukupnog postotka. On bi trebao biti stavljen pod dvogodišnju upravu UN-a, a nakon toga, bude li se Sarajevo dijelilo, bilo bi podijeljeno u omjeru 2:1 u korist Federacije BiH, čime bi se podmirio onaj čuveni omjer od 51:49 posto.

Teritoriji i gradovi koji su bili najsporniji u dosadašnjim pregovorima, prijedlogom kontaktne skupine riješeni su na slijedeći način: u zapadnoj Bosni Federaciji bi pripao Sanski Most sa širom okolicom, a Srbi bi zadržali Prijedor. Što se Bosanske Posavine tiče, karta se uglavnom podudara s bečkom kartom, izuzev koridora: u Federaciji ostaju Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Gradačac, najveći dio Brčkog, čije bi područje bilo demilitarizirano, a Srbi bi dobili cestu koja bi bila u sastavu njihova koridora. U Federaciji ostaju Doboj, Jajce i Ključ, te za Hrvate značajno svetište Komušina, koje je prvo od Vatikana priznato svetište u Bosni. U istočnoj Bosni Srbi bi zadržali Foču, Zvornik, Vlasenicu i Rogaticu, enklava koja uključuje Žepu i Srebrenicu bila bi povezana s Federacijom, dok bi joj Goražde bilo direktno priključeno. Višegrad bi bio jedini grad koji bi bio podijeljen – i to na Drini. Područje zapadne Bosne bi s Federacijom povezivala cesta Bihać – Jajce, koja bi bila pod međunarodnom kontrolom, jednako kao i cesta Derventa – Doboj i Gradačac – Modriča – Odžak. (...) (”U Federaciji BiH 95 posto Hrvata”, Ženeva, 6. srpanj 1994., Kronologija rata, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, 1989.-1998., Zagreb 1998., 389; Lord Owen, Balkanska odiseja, str. 343)

Međutim, vodstvo Srba u BiH nije bilo spremno prihvatiti prijedloge Kontaktne skupine, pa ni spomenuti prijedlog razgraničenja nije proveden. Pritisnuto gospodarskim sankcijama na nužnu političku kooperativnost s predstavnicima međunarodne zajednice, srbijansko vodstvo pokušalo je pridobiti vodstvo Republike Srpske na prihvaćanje prijedloga Kontaktne skupine, koje je ono odbilo. Zbog toga je Vlada SRJ 4. kolovoza 1994. jednostrano prekinula političke i gospodarsko-trgovačke veze s RS-om, uvodeći joj na taj način svojevrsni embargo – sankcije. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., str. 464)
Kad bi među srpskim vodstvom u BiH bilo želje za pravednijom podjelom teritorija BiH, spomenuti prijedlog, prema kojemu bi se u Federaciji našle gore spomenute općine koje danas nisu u tom entitetu, i danas bi bio aktualan.

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR

https://hrvatski-vojnik.hr/godina-2017- ... i-dio.html

[pirpa]

[pirpa]

Intervju /Jovan Divjak: U BiH se generacije odgajaju na lažima

Gotovo svakodnevno se obilježavaju godišnjice podviga Armije RBiH, kao i godišnjice stradanja, a vas nema na takvim događajima. Jeste li sami odbili da budete "dekoracija" za takve prilike ili ste planski isključivani?

Uglavnom dobijam pozive i ocijenim da li treba da idem ili ne, jer to nisu obilježavanja pobjeda, nego laži. Ne mogu da shvatim da se svake godine obilježava 2. i 3. august, kao pobjeda na Igmanu, a svjesni smo, znamo da je Armija RBiH tu vojnički doživjela poraz. Vijeće sigurnosti je naredilo zaustavljanje napada srpske vojske. Sad se slave neke epopeje, a učesnici znaju da su jedinice pobjegle s Igmana, čak je jedna artiljerijska brigada otišla u Konjic. Tamo mi nije mjesto, među onim ljudima koji su dobili činove, visoke položaje, a prema mojoj ocjeni to nisu zaslužili. Uglavnom su svi ti generali na visokim položajima i u društvu i u strankama... Ta obilježavanja jednostavno nisu poštovanje prema žrtvi, nego predstavljanje sebe za nekakav uspjeh. Politički skupovi.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/jovan-d ... /170719032

jedni kazu Nedzad Ajnadzic, drugi kazu Salko Gusic ...

[PM72]

general istinu zbori.Samo ga jebe što je Jovo.To je ona naša poznata multietnička šuplja.Licemjerna.

[Vega_Brothers]

Halid Čengić Hadžija, glavni logističar Armije RBiH veoma rijetko je govorio za medije. Ipak, evo nekih od zanimljvih isječaka iz intervuja za Ljiljan:

O tome ko je zapravo Halid Čengić

Rođen sam 1933. godine, na Odžaku kod Foče. Završio sam ekonomsku školu i skoro cijeli radni vijek vodio sam finansije u ustikolijanskom, Žitoprometovom Mlinu. Moje djetinjstvo karakteriše patrijahalni život u imućnoj begovskoj kući.

O usponu SDA u Foči

Narod nam je zaista vjerovao. Tada se maksimalno uključio i Senad Šahinpašić Šaja. Mi smo organizirali do tada nezapamćen skup SDA na Pijesku, platou na ušću Ćehotine u Drinu. Ljudi iz Novog Sada od kojih smo iznajmili razglas, tvrdili su da se okupilo više od 150 hiljada ljudi. Kad smo predsjedniku Aliji i ljudima u Centrali SDA obećali takav skup, nisu vjerovali. Kazali su: Pa kad je Tito dolazio na Tjentište, nije bilo 70 hiljada, a da sad, na skup SDA, dođe sto hiljada".

O optužbama da se obogatio prodajom oružja narodu

Hadžija nikada nije prodao niti jedne puške, niti metka. Pričali su svašta neinformirani ljudi, posebno oni koji su najmanje učestovali i željeli da se uključe u odbranu zemlje i naroda. Trebalo je znati da je u to vrijeme bilo rizično voziti oružje, lagerovati ga, distribuirati i slično. Svakodnevno se moglo biti uhapšeno. Šaja je, uz pomoć nekih ljudi iz Fočatransta, vodio ljube, nabavljao oružje, dovozio ga uz hiljade problema.

O optužbama da su on i Šaja krivci za pad Foče

Naravno da se moglo više, da su ti ljudi, naši dežurni kritičari, htjeli više raditi. Dovoljno je da vam kažem da onda, kada smo izašli pred Općinu Foča, na tom skupu nije bilo niti jednog rođenog Fočanina, već sve ljudi sa sela.

O tome kako je u Foči formirana prva jedinica Patriotske lige u BiH

Već 1. avgusta 1990. godine, u vrijeme odbrane Fočatransa, imali smo jedan vod naoružan automatskim oružjem, mitraljezom i jednim minobacačem. Svi su imali maskirne uniforme, a zakletvu su položili u ustikoljanskoj džamiji, stavljajući ruku na Kur'an. Jedinicom je komandovao rahmetli Husein Čavrk, major Armije BiH i nosilac Zlatnog ljiljana. Poginuo je na Preljući kod Goražda. Kemo Karišik izvršio je smotru ove jedinice, tada je već bila četa, u septembru 1991. godine.

[PM72]

Laže Čengić.Nisu imali naoružan i opremljen vod fočaka ni aprila 1992 a kamoli 1 augusta 1990.Tada je još bila SFRJ i nije se zakuhalo ni u Hrvatskoj.Ostala njegova sranja neću ni komentarisati.Haram mu bio svaki dinar,dolar i marka što je ukrao.

[Woody]

Čujem danas da je opština Sanski Most zabranila ovogodišnje održavanje Grmečke "koride". Haj' reko'... Zapuhali neki novi vjetrovi u Krajini, odlučilo se stati na put krkanluku... Možda je sljedeća Čevljanovićka...

Ali... ali... ali...

Razlog zabrane je skrnavljenje mjesta pogubljanja Bošnjaka (koji su navodno bili ustaše) na mjestu održavanja "koride":

Čuvena Grmečka korida se održava na masovnoj grobnici!

Spektar boja Grmeča, sedamdeset kilometarskog planinskog masiva na sjeverozapadu države između tokova Sane i Une, izaziva čula. Pod njegovim su nogama Bravsko, Petrovačko, Bjelajsko i Lušci polje, kanjoni i doline, Unska, Sanska, Japranska i zlatna Sanička dolina.

Kažu da sanički behar i ljetna cvjetanja nadmašuju maštu umjetnika. Sa Mujagom Selmanom iz Sanice napuštamo rajsku dolinu i džipom ključkog lovačkog društva penjemo se ka grmečkoj visoravni Metla.

- Stala mi oskoruša u grlu - kaže Mujaga.

Riječ svjedoka

Metla je prije 69 godina "pomela" 55 saničkih muslimana. Krije ih i danas u utrobi planine.

Sedam decenija zna se za žrtve Metle i sedam decenija u Sanici i Ključu o tome svi javno šute. Mnogi su i zaboravili masovnu grobnicu na Grmeču.

Odlazeći komunizam i probuđeni fašizam, pokazat će se, donio je i 1992. godine u dolini Sanice nove masovne grobnice, a Metla je, kao neprioritetna, prepuštena nekristaliziranom pamćenju posljednjih živućih svjedoka. Zvanično, zaboravljena.

O ovom stradanju malo se zna, jer su sedam decenija šutnje i bujna vegetacija Grmeča od ovog događaja skoro napravili mit. Još poneki živi svjedoci ne daju zaboravu pardona, ali i njih je sve manje.

Mujaga Selman je predsjednik Komisije za istraživanje nestalih općine Ključ. Godinu razgovara sa svjedocima i članovima porodica, prikuplja podatke s terena. U više navrata s očevicima je išao na Metlu.

Zna se da su ove ljude, pod optužbom da su ustaše, odveli partizani i strijeljali nakon improviziranog vojnog suda u srpskom selu Jelašinovci.

- Sanički partizan Adil Čolić sinu je dao ime po svom bratu Ibrahimu koji je ubijen na Metli. Adil je tri dana nakon smaknuća 55 Saničana došao do jame gdje su pobacani i našao ostatke odjeće i obuće, opanke i čarape. Čak su iz grobnice virili dijelovi tijela. Prije smrti sina je odveo na ovo mjesto i ispričao mu šta se dogodilo - priča Selman.

Ibrahim Čolić je Mujagu Selmana i Husu Babovića odveo lično na mjesto stradanja. Zejnil Hodžić koji živi u Zagrebu gledao je 1942. godine svojim očima na željezničkoj stanici u Sanici sprovođenje ovih ljudi.

Korida na stratištu

Nakon pola sata vožnje evo nas na Metli. Nepokošena trava na zaravanku, malo dalje u šumskoj drači, korak po korak niz strminu, Mujaga Selman nas vodi do mjesta gdje se nalazi grobnica.

- Ovdje je bila krečana, tu su na ovom prostoru pobijeni sanički civili. U blizini je i seoski put koji je zarastao u šumu i nije prepoznatljiv - objašnjava on.

Na ovom "platou smrti", poznatijem kao Međeđe brdo, održavaju se borbe bikova. Čuvenu Grmečku koridu desetljećima je držao general Milančić Miljević, jedan od učesnika događaja na Metli. Robusni seljak s Grmeča i partizanski heroj nije krio da je na Grmeču "pobio ustaše". Saničani su protiv održavanja koride na ovom mjestu i traže i od vlasti dislociranje.

- Nismo mi protiv bodljavina bikova, samo tražimo da se korida pomjeri kilometar-dva na sansku ili ključku teritoriju. Želimo da ovu lokaciju obilježimo i sačuvamo - kaže Mujaga Selman.

Nedavno je na Grmeču boravio i kantonalni ministar Emdžad Galijašević i interesirao se za ovaj događaj. Od njegovog ministarstva zavise veterinarske i druge dozvole za održavanje koride na Metli.

Ćerim Kučuković, 87-godišnji Saničanin, kaže kako bi rado pokazao lokaciju stradanja svojih komšija na Metli, ali noge "neće".

- Ide se starim putem od Jelašinovaca i Stanića brda, odmah odozgo "oboriš" na Đukinu kuću i Rađene i kuću onog Laze milicionera, pa prema Toljagića bognu. To je odmah pored puta s desne strane, krečana, kamo sreće da se nije dogodilo - kaže Ćerim.

Bio je dječak kada ga je s grupom omladinaca partizan "spomeničar" Smail Džafić odveo do stratišta. Ćerimovo pamćenje je zadivljujuće.

- Sjećam se kao danas, Smail nas je sa zbora u Jelašinovcima, heftu od pogibije ljudi, doveo do tog mjesta. Sa mnom su bili Asim i Redžif Čolić, Huse Babović, Smail Harambašić, Hakija Selman, Šefka, Sabira, Đulsa, Ifeta s Budelja... Pobijeni su kraj puta, gdje je bila krečana. Vidjeli smo obuću, čarape, opanke, kaiševe na humki. Smail nam je ovako kazao: "Omladino, ovdje su pobijeni naši ljudi. Ovdje ima pravih i poštenih ljudi, ali, draga djeco, rat je, šta se tu može" - kaže Ćerim.

Starac Ćerim živi je svjedok još jednog velikog stradanja na Gologlavu, također grmečkom toponimu. Oko 50 civila, sve muslimani osim šest Srba iz porodice Grabež iz Ramića ubijeni su na Ilindan 2. avgusta 1942. godine pod optužbom da su ustaše ili da su pomagali vojsci NDH.

Ćerima i njegovog tada 67-godišnjeg oca Hašima spasio je partizan Jandrija Jeličić sa Bravska koji je Ratku Marušiću, komandantu Prve udarne krajiške brigade, garantirao za njih dvojicu. Marušićeva bista je nakon rata dugo stajala u Bosanskom Petrovcu među 22 biste narodnih heroja.

- Komandat Ratko imao je šubaru iz koje je virila petokraka. Kada je Jandrija rekao za mog oca da nije čovjek, nego anđeo, komandant je odgovorio: "Ako je tebi, i meni je anđeo", i pustio nas - sjeća se Ćerim.

Grmečki toponimi kriju brojne grobnice iz Drugog svjetskog rata. Prema istraživanju rahmetli Fadila Muslimovića, ključkog profesora povijesti, 180 Hrvata sa ključke općine pobijeno je na širem prostoru Međeđeg brda, 17 mještana Ramića ubijeno je i bačeno u bezdan kod Jelašinovaca.

Osudili svoje

Za ovaj događaj Saničani i sedam decenija kasnije kao odgovorne spominju saničkog partizana Smaila Džafića, narodnog heroja Osmana Karabegovića iz Banje Luke, ne kao izvršioce, nego kao ljude koji su više voljeli komunizam nego svoje komšije.

I još jednog, Hazima Bilajbegovića iz Sanskog Mosta, predsjednika vojnog suda, koji je došao iz Hašana i brzo presudio Saničanima na jelašinovačkom "narodnom" sudu. Bila je to poznata partizanska praksa, da "svojima sude njihovi". A Bilajbegovića je bio glas "najvećeg komuniste od Andaluzije do Vladivostoka" koji je smrtne kazne presuđivao kao da povlači dim cigarete.

Na zapomaganja osuđenih izgovarao je čuvenu rečenicu: "Šta se dereš, nisi jedini!"

Miješanje vojski

Drugi svjetski rat u dolini Sane i Sanice bio je pravi košmar za stanovnike.

Demarkaciona linija koja je dijelila italijansko i njemačko područje bivše Jugoslavije išla je preko Bosanskog Novog, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa i rezultirala neobuzdanim miješanjem vojski i uniformi.

Italijanske jedinice u Prijedoru i Sanskom Mostu, ustaška satnija u Ključu, Nijemci u Banjoj Luci, četničke formacije Vukašina Marčetića, Uroša Drenovića i Radoslava Radića, "endehazijske" jedinice domobrana i ustaša, partizanski odredi.

Svi su vršili demobilizacije na užas civila. Na ovom području muslimanski muški živalj krio se po šumama da bi se spasio od uniformiranja, zvali su ih "šumnjaci". U takvom ratnom haosu riječ više ili uperen prst "skidao" je glavu s ramena.

Imena žrtava strijeljanja na Metli

Muho, Imšo, Hamdija i Junuz Širbegović, Omer Mehmedović, Ibrica, Sabrija, Hadžibeg, Nail i Ale Alibegović, Ibrahim, Mujaga, Redžo i Džafo Huskić, Muhamed, Zaim i Rasim Bećirbegović, Adil i Atif Alagić, Himzo, Mustafa i Ahmo Memišević, Džafo Ajkić, Husnija Kobinović, Ibrica i Omer Šadić, Ramiz Karadžić, Pirać Šadić, Ejdaga i Ale Medić, Šerif Bećiragić, Atif, Islam, Alija i Meho Harambašić, Sejdo Crnolić, Mehmed Blažević, Latif Šljivar, Ahmo Fazlić, Nurija Hodžić, Ale i Ramiz Selman, Jakup, Derviš, Arif i Ibrahim Čolić, Rešid i Refik Omeradžić, Hamzo Kurtaljević, Ramiz i Atif Omanović.

Izvor: http://www.chamo.ch

Idemo, dakle dragi forumaši. Diskusija je otvorena - Bujrum...

[Nuken]

Moj pradjed je streljan na toj lokaciji. Hvalili su se neki partizani tih godina kako su na toj lokaciji streljali ustaše. Vjerovatno je smetalo što je djed bio doktor, musliman. Ima nekoliko masovnih grobnica Hrvata na tom lokalitetu ali nikad nisu pronađene sve. Barata se cifrom od 100-200 Hrvata. Grmečka korida ne smije biti održana na toj lokaciji, niti na bilo kojoj u blizini. Tolike godine su komunisti krili, slavili i orgijali nad masovnim grobnicama

[Škobo Habu]

Kakve veze ima Grmečka korida sa podforumom Historija/Povjest?

Sam naslov implicira dnevno - političku tematiku, što ona i jeste.
Valjda bi bilo dosta racionalnije, u skladu sa podforumom, temu preimenovati u "Zločini nad stanovništvom Grmeča tokom WW 2", jer je očigledno da su i jedni, i drugi, i treći činili zločina nad tom području.

[Woody]

Kakve veze ima Grmečka korida sa podforumom Historija/Povjest?

Sam naslov implicira dnevno - političku tematiku, što ona i jeste.
Valjda bi bilo dosta racionalnije, u skladu sa podforumom, temu preimenovati u "Zločini nad stanovništvom Grmeča tokom WW 2", jer je očigledno da su i jedni, i drugi, i treći činili zločina nad tom području.

Eto, poštujem. A, evo i admin nas je poslušao.

[It_is_a_Leclerc]

Sve koride treba da budu zabranjene jer su u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja BiH.

[pirpa]

Na današnji dan...

http://bnn.ba/vijesti/dao-zivot-za-domo ... izet-nanic