piupiu wrote: ↑25/08/2020 14:45
MarlboroGold wrote: ↑25/08/2020 10:11
piupiu wrote: ↑24/08/2020 21:58
Postoji velika razlika izmedju zapadne opsjednutosti političkom korektnošću, gdje izgubiš za sekudnu posao za riječ, cancel culture i taj rad... i kulturološkog šovinizma (naša kultura), koji svoje pravo na otvoreni šovnizam brani izmišljenim ideološkim naljepnicama tipa 'far-left'. 'Far left' u Americi je skup onoga što Evropu čini najsolidarnijom i vjerovatno (ne znam, ne mogu tvrditi sto procentno, ali haj da każem) najhumanijom civilizacijom na planeti u koju svi hrle...
Ja ovdje ne spominjem, recimo, zdravstvo koje je katastrofalno u Americi. Evropa njima tu bježi par svjetlosnih godina i to je, recimo, samo jedna stvar koja je dobra, a za šta se demokrati tamo zalažu u zadnje vrijeme.
Opsjednutost političkom korektnošću gdje izgubiš posao za riječ, cancel culture i ostalo su sredstva kojima se vrši cenzura, a cenzura drugačijeg mišljenja je upravo u srži komunizma. Da - to nije samo opsjednutost, već opravdano etiketiranje far left ideologijom iako su još uvijek daleko od pravog far left uređenja (da recimo zaživi pravi komunizam u Americi)... to je više neka vrsta anomalije.
Ovo gore u drugom dijelu posta ne postoji u Evropi - barem ne u takvom obliku (mada ima nekih naznaka u UK, ali su oni posebna priča). Evropske vrijednosti su generalno zdravije za čovjeka nego američke.
Izivni, ali niđe veze. Optužiti Ameriku za cenzuru inspirisanu 'srži komunizma', pa mislim, sorry, ne ljuti se, ali ovo ni u birtiji na Siranu ne bi ovako smislili.
Hipoteza da postoji neka trula spona između komunizma i liberalizma nije tako suluda. I to najmanje iz dva razloga. Bear with me.
Prvo, obje ideologije dijele linearno i determinističko razumijevanje historije. To je ono što je Marks zvao historijskim materijalizmom. Ideja da ljudska društva kroz historiju evoluiraju na sličan (darvinistički) način kao što evoluiraju živi organizmi, što je analogija koju je upotrijebio sam Engels.
Naime, prema Marksu, socio-ekonomski faktori su uslovili nužnost spontane transformacije robovlasničkih društava u feudalna, a potom feudalnih društava u kapitalistička, te će na isti način usloviti prelazak kapitalizma u komunizam. Pa tako, kada su društva institucionalizirala ropstvo, odnosno kmetstvo, to je povlaštenoj klasi osiguralo dovoljno vremena i resursa da postepeno razvija tehnologije koje će u konačnici dovesti do industrijske revolucije. S obzirom da su u robovlasničkim i feudalnim sistemima robovi/kmetovi vezani za vlasnika, odnosno zemlju, radna snaga nije bila dovoljno mobilna da urbanizira gradove i zaposli se u fabrikama, pa je proizvodni potencijal novostvorenog industrijaliziranog društva ovisio od razlaza sa feudalizmom i transformacijom dojučerašnjih kmetova u radnike, a što je okinulo eru kapitalizma.
Marks je vjerovao da će po istom principu neminovno doći do smjene kapitalizma u komunizam, zbog čega i jeste insistirao da se komunizam mora najprije pojaviti u zemljama koje su industrijski najrazvijenije, vjerujući da će neminovna pojava superiornijeg modusa proizvodnje, prije ili kasnije, označiti kraj kapitalizma. Naravno, takvo šta se nije desilo, zato što historija nije determiniran proces, mada se u posljednje vrijeme javljaju i takve ideje da bi četvrta industrijska revolucija, odnosno uspon vještačke inteligencije i post-work društva, mogao još pokazati da je Marks bio u pravu. No, to je druga tema.
Ovo sve spominjem kako bih napravio paralelu sa liberalnim demokracijama koje također baštine ideju historijskog determinizma. Naravno, na nešto drugačijim osnovama. Dok se Marksov historijski determinizam zasnivao na sredstvima proizvodnje, te vodio komunizmu, kao konačnom cilju historije, liberali vjeruju da je pokretačka snaga historije - sloboda. Drugim riječima, ako smo u marksizmu vidjeli linearnu progresiju od robovlasništva do kapitalizma, zahvaljujući evoluciji sredstava za proizvodnju, liberalizam vidi identičnu progresiju, ali zahvaljujući evoluciji slobode.
Najprije smo izvršili aboliciju ropstva, jer smo naučili koliko je nemoralno da jedan čovjek posjeduje drugog, da bismo zatim razumjeli koncept ljudskih i građanskih prava, slobodnih tržišta, ali i pravične naknade za rad, što zajedno vodi krahu feudalizma i okida eru kapitalizma. Međutim, kao što kapitalizam za Marksa nije kraj, jer su proleteri obespravljeni i otuđeni od svog rada, tako ni liberalna demokratija nije kraj za liberale, jer još uvijek je tako mnogo potlačenih skupina u društvu koje valja osloboditi. Ono što su za Marksa bili proleteri, za liberale su žene, crnci, transrodne osobe, i ostale manjine.
Ta nije slučajan brak između kapitalizma i liberalnih demokratija! Kako to da nikada, nigdje, ama baš nigdje, nije se pojavila neka socijalistička demokratija? Zar nije prirodno da narodna vlast nad sredstvima za proizvodnju, odnosno socijalizam, ide pod ruku sa vladavinom naroda, odnosno demokratijom? Nije, zato što su socijalistički revolucionari raskrstili sa Marksovim historijskim determinizmom i odlučili stvar uzeti u svoje ruke. Njihova revolucija neće biti postepena progresija sredstava za proizvodnju. Njihova revolucija će biti u krvi.
U tom smislu, moderni liberali imaju više zajedničkog sa Marksom od Staljina. U tom smislu, a to sam nebrojeno puta ponovio na ovoj temi, žene jesu proleteri liberala, a liberali jesu ljevica koja je tek zamijenila narativ o sredstvima za proizvodnju sa narativom o slobodama. U tom smislu, potpuno je logično vidjeti, širom planete, pa evo i kod nas, brak liberala i ljevice, potpuno je logično da kada zagrebeš ispod zelenog vazda viri crveno.
Druga manifestacija DNA digivolucije liberala i komunista tiče se ovoga čega ste se već dotakli vas dvoje, iako bi dosad već trebalo biti jasno da nije riječ ni o anomaliji, niti sprdanciji smišljenoj u birtiji.
Naime, inspirirana idejom o prelasku na sljedeću ljestvicu društvenog razvoja, socijalistička društva su osjećala potrebu da demarkiraju svoje napredne socijalističke institucije od tuđih koje to nisu. Pa smo tako imali socijalističku umjetnost, socijalističku arhitekturu, socijalistički realizam, socijalističku porodicu, i slično. Umjetnici poput Bulgakova, koje je patka boljela za socijalističku umjetnost i soc-realizam, koji su imali vlastiti izražaj, smatrani su inferiornim jer ne prate razvoj društva, jer su zaostali, zaglavljeni u vremenu koje je prohujalo, zbog čega su im djela anahrona, passe, bez relevancije za modernog socijalističkog čovjeka. Slično je bilo i u drugim domenima društva. Ne daj bože da reći kako vrijedi razmisliti o deregulaciji tržišta kada je socijalistička proizvodnja, što će reći planska proizvodnja, očigledna evolucija nad slobodnim tržištem.
Zar ne vidite da se ovdje radi baš o toj matrici? Reći danas u liberalnim demokracijama kako, recimo, nisi za legalizaciju LGBT braka, jer smatraš kako je brak zajednica muškarca i žene, automatski znači da si, poput Bulgakova, zaglavljen u vremenu koje je prohujalo, passe, zaostao. To nije tek pitanje razlike u vrijednosnom sudu. Ne, ti si barbarin koji treba da izađe iz pećine. Ti ne shvataš da smo stigli na sljedeću ljestvicu društvenog razvoja. Samo ne više materijalnog razvoja, nego razvoja slobode. A pošto to ne shvataš, naši dragi liberali će da te izopće, da te stigmatiziraju, dadnu ti otkaz i sve drugo što je potrebno da uradimo onima koji usporavaju našu progresiju ka konačnom cilju historije.